TEKST

Slika rata u Ukrajini: od solidarnosti do clickbaita – II. dio

Stil argumentiranja “prvo reci hop pa tek onda skoči” nije ni približno najveća mana izvještavanja o ratu u Ukrajini koji se može naći na najposjećenijem portalu u Hrvatskoj. Bizarno je što se i na Twitteru nalazi i poneki broj tzv. proruskih profila koji s više poštovanja i pijeteta govore o (ne)uspjesima ukrajinske vojske. Brojni primjeri graniče s birtijaškim žargonom.

Prozivanja ukrajinskog vojnog i političkog vrha za inertnost, pasivnost i nekompetentnost česti su motivi analitičara s Indexa. Međutim, problem nastaje kada se određene tvrdnje plasiraju kao neupitne činjenice i njima se onda potkrepljuju takve paušalne (pr)ocjene. Primjerice, kroz autorove tekstove neprestano se ponavlja misao da su Ukrajinci u suštini nezahvalni i nepristojni prema svojim saveznicima i da što god im se pošalje od vojne pomoći im je nedostatno. Paragraf teksta iz veljače ove godine zorno to prikazuje:

Predsjednik Biden voli javno govoriti kako će Ukrajini pomagati koliko god to bude potrebno, iako je bilo jasno da su sve veće želje i zahtjevi Kijeva sve više neostvarivi. Tako Ukrajinci nisu ni preuzeli prve zapadne tenkove, a već je krenula diplomatska ofenziva da dobiju višenamjenske borbene avione. … Ogroman problem je što Ukrajina uopće nije ulagala u jačanje svoje obrane od 2014. do početka 2022., pa joj sada nedostaje doslovno svega. Stoga joj nikad dosta. Povrh toga, Kijev stalno mijenja prioritete. Upravo kad se počnu ispunjavati jedni, krenu novi zahtjevi.

Na stranu što je pomalo bešćutno tražiti problem u tome što država koja je napadnuta od strane zemlje koja je tri puta veća od nje same zahtijeva sve i odmah kako bi se održala na životu. Na stranu i što ne bi trebalo tražiti nepristojnost u tome što je ukrajinski predsjednik odlučio na sve dostupne načine iskoristiti svoju vidljivost kako bi osigurao svojoj vojsci dovoljno sredstava da se obrani od agresije. Također, teško da je primjereno da netko s pozicije komfora savjetuje onima u potrebi da u traženju pomoći prvenstveno zadrže dostojanstvo i manire.

Sloboda govora divna je stvar, ali s njom dolazi i odgovornost. Dotičnog autora valja upozoriti da u žustroj namjeri osude i davanja packi često zaboravlja provjeriti lako provjerljive činjenice. Npr. poput one da se potrošnja ukrajinske države na vojsku udvostručila u periodu od 2013. do 2021. godine.

Na jednom drugome pak mjestu, autor u svojoj odlučnoj namjeri da oblati ukrajinsku ofenzivu propušta vjerojatno i napraviti redakturu teksta pa ispada da je Ukrajina u prvih nekoliko dana ljetne protuofenzive izgubila dvadeset posto cjelokupnog oružja doniranog sa Zapada. Ukrajinski saveznici su do tog trenutka donirali već blizu 100 milijardi dolara vojne pomoći. Konteksta radi, prosječna cijena jednog Leopard 2 tenka, o kojima se mjesecima piše u medijima, je oko 6 milijuna dolara. Ukrajina ih je u ova tri mjeseca nepovratno izgubila tek 10-ak.

Gdje prestaje članak, a počinju komentari čitatelja?

Stil argumentiranja “prvo reci ‘hop’ pa tek onda skoči” nije ni približno najveća mana izvještavanja o ratu u Ukrajini koji se može naći na najposjećenijem portalu u Hrvatskoj. Bizarno je što se i na Twitteru nalazi poneki broj tzv. proruskih profila koji s više poštovanja i pijeteta govore o (ne)uspjesima ukrajinske vojske nego što to ponekada radi dotični autor. Radi vraćanja svemira u balans, bitno je istaknuti nekoliko primjera koje graniče s birtijaškim žargonom i komentiranjem nogometnih utakmica na forumima:

Umjesto da neko selo ukrajinske snage osvoje za nekoliko sati, osvajaju ga nekoliko tjedana pa kad im to naposljetku uspije, prikažu oslobađanje kao strateški važan uspjeh.

Jedan od često ponavljanih motiva, iako postoje izvještaji koji govore suprotno, je i tvrdnja o nemogućnosti/nesposobnosti ukrajinske vojske da koriste tenkove noću: Ako general Zalužni sačuva veći dio zapadnih tenkova i borbenih vozila, a njihove ih posade nauče koristiti noću, možda nešto naprave u dugim i hladnim zimskim noćima. Nažalost po Ukrajince, to je puno previše možda.

U tekstu od 29. srpnja napisano je sljedeće: Nećemo se igrati taktičara i stratega pa analizirati kuda i kako bi ukrajinske snage morale dalje jer to nema smisla. Prvo, zato što Ukrajinci jako čudno vode ovaj rat jer je ukrajinska vojska prepuna problema. Drugo, jer se nešto pita i Ruse koji se, na veliko iznenađenje Ukrajinaca, uporno brane.

Prema svemu sudeći, toplotni udar u mislima autora nastupio je 2. kolovoza 2023.:

Jučer (1. kolovoza) CNN je objavio reportažu s prve crte bojišta u Ukrajini. Reportaža prepuna žalopojki ukrajinskih vojnika kako im je teško. I kako ne razumiju zašto se Rusi bore umjesto da bježe. I sve tako nešto.

Autor je svjestan svoje fiksacije na ukrajinskog predsjednika pa u istom tekstu piše sljedeće:

A vrhunac svega bila je ideja da Ukrajina usred rata postane članica NATO saveza. Pa je Zelenski (mislili ste da ga neću spomenuti) čak prijetio da neće doći u Vilnius ako se Ukrajini ne osigura pozivnica za članstvo. Iako (naravno) pozivnicu Ukrajina nije dobila, Zelenski se (naravno) ipak pojavio u Vilnius. I morao zadovoljiti Vijećem NATO-Ukrajina.

Zapravo, sve ono što je došlo kasnije, autor je najavio u jednom od svojih prvih tekstova. S naknadnom pameću, lako je uočiti da je žuč prosuta već tada i da je trebalo biti jasno kamo ovo sve vodi. U tekstu pod naslovom “Zelenskij mora znati da “nema besplatnog ručka” ni besplatne vojne pomoći”, iz svibnja 2022. godine, u maniri poludjelog generala, poručio je Zelenskom da se prestani sustezati poslati slati svoje vojnike u smrt. Staljin je rekao da se omlet ne može napraviti bez da se polupa nekoliko jaja, a Napoleon je rekao da on “troši 30000 vojnika mjesečno”. Galić je u sličnoj maniri pak Zelenskom poručio:

SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Poljska, Slovačka, Estonija, Latvija i druge države daju Ukrajini desetke milijardi vojne pomoći sretne da u rat ne moraju slati svoje vojnike jer se to očekuje od Ukrajine. Da u borbu pošalje stotine tisuća vojnika sve više naoružanih zapadnim oružjem i da, ako treba, poginu u borbi za svoju domovinu. Jer, ako se predomisle, možda bi se na Zapadu mogli dosjetiti da bi Ukrajina mogla dio te ogromne pomoći i platiti.

Uspjeh kao isključivo pitanje volje, a ne mogućnosti?

Još jedna neprijatna pojavnost u njegovim člancima je prozivanje ukrajinskog političkog i vojnog vrh za nedostatak hrabrosti, pasivnost i nekompetentnost. Za pasivnost, u maniri sportskih komentatora, prozvao ih je u zaključku teksta od 15. srpnja. Prozivku za kukavičluk dobile su sveukupne ukrajinske snage koje sudjeluju u ofenzivi. Uzmimo ovaj primjer ruganja s izvještajima o žestokim borbama na početku ofenzive: “Navodno se vodi žestoka bitka za selo Urožine. A to zapravo znači da vod ukrajinske vojske potpomognut s u pravilu dva tenka napada ruski položaj koji brani desetina.”

Diskurs je u nekome trenu toliko eskalirao da je u istom tekstu i cjelokupni ukrajinski politički i vojni establišment optužio za simuliranje kompletne ofenzive, a Zelenskog pak da je svojim komuniciranjem na društvenim mrežama upropastio proljetnu ofenzivu. U njegovom načinu i korištenju društvenih mreža, pronašao je pak glavnog krivca za neuspjeh ofenzive u proljeće ove godine:

Ako već ne može šutjeti, a očito ne može jer doslovno svaki dan ima videoobjavu, trebao bi maksimalno smanjiti pričanje o ratu i ratnim ciljevima. I prestati se miješati u izradu vojnih planova, a onda o tome i javno lamentirati. Upravo je Zelenski svojim objavama od velike proljetne protuofenzive napravio nešto neostvarivo. I to u trenutku kad ukrajinska vojska ne može izvesti protuofenzivu kod Bahmuta i jednom zauvijek završiti s tom bitkom. A Zelenski objavljuje kako je oslobođenja Krima sasvim blizu.

Može li drugačije?

Kao kontrapunkt svemu navedenom, vrijedno je uputiti kako o istim tim stvarima govore ljudi koji su to iskustveno prošli. Otkako je krenuo rat u Ukrajini, umirovljeni američki general Mark Hertling na Twitteru se aktivno uključio u komentiranje događanja. Spomenuti general, osoba koja je u vojsci prošla od najniže do najviše pozicije, sudjelovala i u Zaljevskom ratu i u kasnijoj invaziji na Irak ratu te na koncu bila zapovjednik cjelokupnih američkih postrojbi u Europi. Njegove riječi moraju imati barem “stručnu” težinu, bez obzira na to što mislili o legitimnosti ratova u kojima je sudjelovao. Komentirajući ukrajinski trenutni pothvat – objedinjene vojne operacije na nekoliko frontova istovremeno, napisao je sljedeće:

Združene vojne operacije teške su provedive čak i najuvježbanijim vojskama Zapada, pa čak i kada su u pitanju samo vojne vježbe, kada čak ni nemate neprijatelja koji puca po vama. Ja to znam, ja sam to prošao.

Ako je osoba s takvim vojnim pedigreom u stanju govoriti s razumijevanjem i pijetetom, pa sve i da ukrajinska strana katastrofalno vodi sve svoje operacije, onda bi to morali moći svi.

Ako je nešto legitimno, ne znači da je i primjereno

Ima jedna besmislena poslovica koja kaže da je u ljubavi i ratu sve dopušteno. Teško je iz svega navedenoga reći s kime je to autor Indexa u ljubavi, ali da se zaključiti da je u ratu s ukrajinskim vojnim i političkim rukovodstvom, a posebice s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

S obzirom na inicijalno pozicioniranje Indexa prema ratu kao medija i iscrpno praćenje rata do današnjeg dana, na prvu je pomalo iznenađujuća odluka da se dotični prometnuo u prvo pero za tu temu. Ili su s obzirom na zasićenje temom kod čitatelja, upravo tako zapaljivi pomno promišljena odluka uredništva?

Ako se netko pozicionira u javnosti kao vojni analitičar i stručnjak, jasan je fokus i doseg njegovih komentara te izostanak silnih disclaimera spomenutih na početku teksta. Također, korištenje sarkazma, ciničnosti, dociranja su također legitimni stilovi u autorskom izražavanju i zaoštravanju argumentacije. Međutim, zabrinjavajuće je kada glavni kolumnist na određenu temu najvećeg portala u zemlji koristi te dvije pozicije istovremeno, i to na račun zemlje koja je napadnuta.

Bez jasne osude Rusije kao agresora, a istovremeno se sprdajući sa zemljom koja je napadnuta i koja se brani, komentari kolumnista se tako spuštaju na razinu komentara čitatelja.

Sarkazam i cinizam uvijek trebaju biti upereni prema moćnijima i onima koji tlače. Ne prema onima koji se brane, koji su prisiljeni svoje kauče i dnevne boravke zamijeniti rovovima, blatom i stradanjima. U suprotnome, radi par klikova i zarade od reklama, javnosti se pronosi poruka da je to neka igra, s dva poluvremena, gdje utakmica može otići na ovu ili onu stranu. I kao da je zapravo svejedno tko će tu pobijediti. A nije niti najmanje.

Tomislav Kevo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.