TEKST

Moje mjesto pod suncem

Riječka neprofitna organizacija Centar za kulturu dijaloga preuzela je važan posao: korisnici njihovog programa djeca su obitelji koja se nalaze ispod ruba siromaštva, a s njima rade socijalni psiholozi, pedagozi i odgajatelji. Različitim testovima detektiraju se slabije karakteristike koje se jačaju, kao i talenti. U tijeku je deveta školska godina, a 12 djece svih je devet godina u programu.

Od 2013. godine u Rijeci djeluje Centar za kulturu dijaloga – neprofitna organizacija civilnog društva koju je pokrenula grupa entuzijasta s ciljem da detektiraju probleme u društvu. Na prvom mjestu su uočili socijalno siromaštvo pa je tako CeKaDe prvobitno krenuo s bavljenjem socijalnim samoposlugama. Ubrzo su uočili kako su police češće prazne nego pune, a jedan od većih problema bila je činjenica da se plaća PDV na doniranu hranu, što su inicijativom uspjeli promijeniti na razini države u prvih godinu dana djelovanja.

Djelovanje CeKaDe-a od tada se znatno proširilo, no udruga je i dalje posvećena istim stvarima – borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti te promicanju vrijednosti građanske solidarnosti i društvenog dijaloga, a sve u sklopu programa Moje mjesto pod suncem. Pet zaposlenica – Sandra Grozdanov, Ana Karakaš, Nikolina Matić, Marija Krželj Torbarina i Milica Resanović u ovome uspijevaju uz pomoć oko 60 volontera, donatora, poduzetnika i brojnih drugih.

– Različitih smo struka i ne dolazimo niti iz područja aktivizma niti socijale, nešto nas je pokrenulo i povezalo, a shvatili smo da za ljude koji žive ispod ruba siromaštva možemo stvarno napraviti neku promjenu. Vidjeli smo da su najpotentniji dio zapravo djeca, jer je kod njih moguće stvoriti najveću promjenu te je tako 2015. pokrenut program Moje mjesto pod suncem. S Ministarstvom poljoprivrede uspjeli smo postići dogovor tako da se stvorila baza donatora hrane, jednom godišnje se dijeli nagrada za najboljeg donatora. Otkad je Moje mjesto pod suncem tako naraslo, onda smo to sa hranom stavili u drugi plan i fokusiramo se najviše na Moje mjesto pod suncem – objasnila je jedna od osnivačica Sandra Grozdanov.

Korisnici programa djeca su obitelji koja se nalazi ispod ruba siromaštva, a s njima rade socijalni psiholozi, pedagozi i odgajatelji. Različitim testovima i razgovorima detektiraju se slabije karakteristike koje se jačaju, ali i talenti na kojima se zatim radi kroz tečajeve i radionice i u kojima ih se ohrabruje. Upravo je u tijeku deveta školska godina, a 12 djece svih je devet godina u programu.

– Radimo s djecom uzrasta od šeste godine i početna je ideja da ćemo raditi s djecom do kraja osnovne škole, ali sad ta djeca ostaju s nama i do 18. ili 19. godine, jer ih ne želimo samo isključiti u nekoj dobi – objašnjava Sandra.

Ona dodaje kako je najveća blagodat programa da se korisnici sami preporučuju i javljaju preko drugih obitelji. U početku je to bilo preko socijalne samoposluge, onda preko škola ili Centra za socijalnu skrb, a sada u gradu postoje već devet godina te su kroz niz aktivnosti stekli vidljivost.

Unutar organizacije na dijete žele djelovati holistički, sveobuhvatno i iz svih kutova te tako svakim radnim danom u popodnevnim satima imaju različite radionice, od plesne do kulinarske, no ono što se najviše prepoznaje su instrukcije. Trenutno je u program uključeno između 50 i 60 djece te oko 30 obitelji, a svako dijete ima individualan pristup, što znači da jedan volonter s jednim djetetom radi cijelu školsku godinu ili više, ako ostanu u programu. Stručni suradnici po potrebi odlaze u školu, a osim toga imaju i individualnu i grupnu psihološku podršku.

– U programu nikada nismo imali ovoliko volontera, ali toliko nam ih treba s obzirom na to da je u pitanju individualno učenje. To su jednostavno ljudi koji se odluče volontirati, imamo inicijalne razgovore u kojima napravimo nekakav filter jer je to ipak rad s djecom i vrlo osjetljivo područje, pogotovo jer su to djeca koja žive u rizičnim uvjetima. Za volontere organiziramo edukacije, supervizije i različite vidove osnaživanja kako bi čim bolje plivali u tim vodama – govori Sandra.

Polazišna točka u pokretanju ovakvih projekata uvijek je pitanje financijske održivosti. Grad Rijeka, PGŽ, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike podržavaju ovaj program, no to nisu dostatna sredstva. Zbog toga, iako nemaju projektne aktivnosti već jedan zahtjevan core posao, moraju producirati projektne aktivnosti kako bi se financirali.

Bilo je i prijelomnih trenutaka u kojima su se pitali hoće li uopće preživjeti, no uvijek bi ih spasila njihova inovativnost i suradnje koje su uspjeli ostvariti. Tako su se povezali s poslovnim subjektima koji žele biti socijalno odgovorni, a tu im je znatno pomogla udruga Kombinat.

– Oni su za mene bili prvi spasioci Mojeg mjesta pod suncem i neki naši superheroji. U tom trenutku su pomogli osmisliti tekstualne i vizualne poruke pa su socijalno odgovorno poslovanje poduzetnici i poslovni subjekti mogli komunicirati sa svojim klijentima. Financijska podrška je išla našoj organizaciji, klijenti su bili svjesni da dio iznosa ide u neke svrhe koje su oplemenjujuće za naše društvo, čime smo zatvorili puni krug. Umjetnici su radili nešto što čini promjenu u društvu i za mene je to jedan super primjer u kojem smo svi zadovoljni, a oni koji trebaju, profitiraju iz te priče – objasnila je Sandra.

Za korisnike programa od izrazito velike važnosti je i prostor u kojem uče, druže se i borave. Jedna od otegotnih okolnosti za Moje mjesto pod suncem bila je ta što su sedam godina radili u neadekvatnom prostoru u gradskom najmu koji su vremenom prerasli. Svi regularni putevi kojima su trebali naći novi prostor nisu funkcionirali i tada se opet istakla njihova inovativnost koja im je dopustila da izađu iz okvira i razviju cijelu priču. Okupili su pet mladih arhitekata i mentoricu Idu Križaj Leko i zajedno s njima locirali 30 napuštenih prostora u Rijeci, izabrali pet najboljih. Odlučili su se za Sveučilišni prostor u kvartu Pećine.

– Stvorili smo veliku mrežu ljudi koja je imala vrlo jasnu ideju što se u programu dešava, koji je cilj i svrha, vidjeli su transparentnost koja je pozivajuća i na neki način je to utiliziralo njihove kapacitete i oni su sa svojim dobrovoljnim angažmanom spašavali i držali tu cijelu priču. Tu se vidi moć lokalne zajednice koja je ogromna i to je kapital koji uopće ne treba podcjenjivati, Moje mjesto pod suncem je stvarno priča jednog ogromnog lokalnog potencijala. Rektorica Snježana Prijić Samaržija, koja je pokazala izraziti senzibilitet za ovu temu, ali ne riječima nego djelom, odobrila je i ustupila prostor od 380 kvadrata na Pećinama – kazala je Sandra.

Za prostor su morali prikupiti 2.200,000 kuna, što su uspjeli putem nacionalne donatorske kampanje u kojoj se povezao mali milion ljudi, to je prema Sandri jedno vezivno tkivo neobično stvoreno, bez da je ikome jasno kako. U kampanju su se uključile brojne firme i dizajneri i osobe iz javnog života, pa i dizajner Mirko Ilić. Ljude se pozivalo i putem društvenih mreža što je bio svojevrstan emocionalan trenutak. Tu se sitno doniralo, ali to je bila i poanta priče – da se svi aktiviraju oko teme bez obzira koliko su u mogućnosti donirati.

Prostor je uspješno izgrađen po željama djece i tima, a funkcionalan je do zadnjeg milimetra: ima kino, sportsku dvoranu, učionicu, kupaonu s tušem i veš mašinom, kreativnu sobu, kuhinju, čak i sobu za ljubljenje i skrivanje koja nastala kao šala koju je arhitektica shvatila ozbiljno. Čim su uselili, djeca su osvojila novi prostor. Više nisu dolazili samo na radionice, već su se počeli jednostavno družiti u popodnevnim satima, a sada je jedna od usluga koje Moje mjesto pod suncem pruža i poludnevni te dnevni boravak.

– Kako smo ušli u Sveučilišni prostor onda smo se povezali s fakultetima, tako da studenti kod nas obavljaju praksu i volontiraju, time mi postajemo profesionalniji, a oni imaju poligon za učenje. Uspjeli smo dogovoriti da na dnevnoj razini imamo 25 doniranih toplih obroka iz menze – objasnila je Sandra te dodala kako se kriza i na njih stravično odražava te da je ovaj topli obrok stoga zaista bitan.

U sklopu projekta 2021. godine je provedeno istraživanje o siromaštvu na području Rijeke iz kojeg je izašlo nekoliko bitnih preporuka – pokazalo se da je socijalno mentorstvo vrlo bitan segment i jako efikasan način rada s djecom, a cijeli program Moje mjesto pod suncem je zapravo socijalno mentorstvo u najgrubljem smislu te riječi. Sandra objašnjava da se kod djece zaista vidi promjena.

– Ponekad imamo osjećaj da smo bacili sjeme u zemlju, pa što nikne – nikne, i onda zapravo ne gledamo nikada brojeve nego učinak, poštedimo sebe te hrpe frustracije i uživamo u postignućima te djece. Ne ispadaju iz sustava, završavaju osnovnu, a završavaju i srednju školu, što ne ide bez ove podrške. Preko nas nalaze prakse, nalaze sezonske poslove, naravno ne svi, nije sve tako genijalno kao što zvuči, ima tu puno, problema, ali radi se najbolje što se može. Ono što je po meni velika razlika koja se primijeti kod djece je taj emocionalni dio. U kontaktu s volonterima dolaze u kontakt s nekim informacijama i svjetovima koji im šire vidike – objasnila je Sandra.

U programu se kao najveći izazov pokazalo to što djeca imaju jednako talenata i sposobnosti, ali manje mogućnosti da ih razviju jer se sve aktivnosti plaćaju. Kako nam Sandra govori, to je strašan deficit za cijelo društvo. Djeca se vjerojatno neće razviti u ono u što potencijalno mogu, i to je problem društva, a ne te djece koja su tu zapravo žrtve. Jedna djevojčica, talentirana crtačica, dobivala je poduke od ilustratora Igora Kordeja.

Najveću razliku u financijskom stanju čini vid direktne pomoći korisnicima gdje se povezuje donatora s korisnikom, što je moguće i putem aplikacije Qdrome unutar koje su vidljive potrebe svojih korisnika na koje članovi grupe mogu odgovoriti te im dati potrebnu podršku u nošenju sa zahtjevima svakodnevnog života.

– Ovo je program u kojem imaš pet ljudi koji stvarno rade s velikom količinom entuzijazma, jer je to takav posao. Mene često ljudi pitaju: “A šta, ti tamo radiš?” Ljudi imaju neke ideje o udrugama i frapiraju se da netko u njima zapravo radi. Tako da jednostavno nikada neću shvatiti zašto se ovo ne radi više i zašto se ne radi češće, zašto ovoga nema u svim gradovima. Ono što je za dijete najvažnije je da dođe negdje gdje ga gledaju ravnopravno i da se osjeća viđeno, uvaženo i podržano, to je najbitnije – zaključuje Sandra Grozdanov.

Ona ističe kako bi ovakve stvari trebale biti sustavne, na razini države i zakona, a ne na razini entuzijazma pojedinaca i na teret neprofitnih organizacija.

Katarina Bošnjak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.