TEKST

Glazbom protiv predrasuda

RInkluzija obuhvaća socijalno ranjivu djecu i mlade kojima je pružena besplatna neformalna glazbena edukacija u cilju poticanja kreativnosti, pozitivnog psihofizičkog razvoja te aktivnog uključivanja u društveni i kulturni život zajednice. U sklopu projekta djeca uče svirati tradicionalne udaraljkaške instrumenate kao što su tarabuke, djembe i tapan.


Prije nešto više od dvije godine, u Rijeci je u suradnji udruga Ri Rock i RoMorčić s provedbom započeo projekt “RInkluzija” koji za cilj ima inkluziju romske djece i mladih kroz glazbu. Taj projekt još uvijek traje u sklopu RiRock Akademije, a prerastao je u pravi bend koji nerijetko svira na raznim manifestacijama u Rijeci i bližoj okolici, uključujući i ovogodišnji Porto Etno festival na kojem su svirali zajedno s finsko-indijskim duom Charlottom Kerbs i Sanjayem Khanom.

Projekt obuhvaća marginaliziranu romsku i drugu socijalno ranjivu djecu i mlade kojima je pružena besplatna neformalna glazbena edukacija u cilju poticanja kreativnosti, pozitivnog psihofizičkog razvoja te aktivnog uključivanja u društveni i kulturni život zajednice. U sklopu projekta djeca uče svirati tradicionalne udaraljkaške instrumenate kao što su tarabuke, djembe i tapan, a pritom glazbeno stvaralaštvo služi kao ”alat” za ”razbijanje” barijera i eventualno negativnih stavova prema međusobnoj integraciji.

Kako nam govori koordinator projekta te mentor Vanja Kauzlarić, na ideju za ovaj projekt došao je u Omladinskom kulturnom centru Palach gdje je svojevremeno bio organizator programa, a u kojem su gostovali romski bendovi iz Makedonije.

– Palo mi je na pamet da RiRock Akademiji u kojoj radimo s djecom proširimo djelovanje i da se u program uključe i romska djeca. Htjeli smo im omogućiti inkluziju kroz kontinuirani pristup glazbi, a tad smo došli do ideje fuzije romske tradicionalne glazbe i rocka, hip-hopa, elektronike i svega i svačega. Dugo se onda kuhala ta ideja, dok se nisam saznao za postojanje riječke udruge RiMorčić i javio im se. Kliknuli smo na prvu, i onda je zapravo sve brzo išlo. Oni se inače bave obrazovanjem i zdravstvenim pitanjima Roma, i općenito pomoći romskoj zajednici u Rijeci, a jedna od tih stavki je i rad s djecom, što smo mi pretočili u tu glazbenu priču – objasnio je Vanja.

U početku je projekt zamišljen tako da se provodi nekoliko radionica za različite instrumente – bubnjeve, udaraljke, bas gitaru, puhačke instrumente i druge, te da se na kraju djeca sa svih radionica spoje u jedan bend. Naposljetku im to sve nije pošlo za rukom, ali su počeli s održavanjem nekoliko radionica i grupa na koju su se uključila djeca iz dva riječka romska naselja, dok su se nešto kasnije uključila i djeca iz Doma za odgoj djece i mladeži Rijeka.

Bilo je i ideja da neki od polaznika radionica nauče svirati puhačke instrumente, za što su angažirali mentore, ali na kraju to ipak nisu uspjeli realizirati, dijelom zbog toga što su sami instrumenti teški za naučiti svirati, a dijelom zbog manjka financija.

– U samom početku imali smo jako veliki broj djece, no vrlo je teško bilo održati kontinuitet. Najviše zbog toga što su radionice bile u centru grada daleko od naselja. Zatim česti prekidi i zabrane zbog korone su nam konstantno rušili kontinuitet. Ostajali smo i bez djece zbog selidba u druge zemlje. No na kraju smo ipak uspjeli napraviti veći dio toga što smo zamislili. Nekako smo prihvatili da će biti puno promjena i odlazaka, ali na našu sreću svakim odlaskom dobivali smo i neke nove klince – kaže Vanja.

Trenutno ih više nitko ne financira. Imaju još nešto sredstava iz donacija i s time će pokriti troškove do kraja ove godine. Ranije su ih financiralo Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija, kao i Ured za nacionalne manjine. Tako su uspjeli kupiti neke instrumente.

– Sve su to neke sitne donacije uglavnom, nismo imali još nikakvu ozbiljnu, a sad čekamo na partnere iz Nizozemske kojima se sviđa naš projekt, i koji bi nas podržali. Dosta se krpamo, skoro tri godine postojimo i uopće mi nije jasno kako smo uspjeli sve financirati u te tri godine, jer su naši mentori koji rade s djecom plaćeni po svakoj probi i koncertu. Ima neka dobra energija oko tog našeg projekta, jer kad god se približimo tome da ostanemo bez para, onda se stvori netko tko nam donira, neka dobra duša. Zasad ide tako, a za sljedeću godinu, ako to partnerstvo s Nizozemcima ne prođe, ne znam što ćemo – govori Vanja.

U projektu RInkluzija pet je stalnih mentora te troje do četvero glazbenika koji se pridružuju na koncertima onda kada im treba pojačanje, dok broj djece stalno varira, a kreće se oko 10.

Djeca koja su na početku projekta bila najviše zainteresirana su ostala u projektu, dok su neka odustala, a svako malo dolaze i novi polaznici. Jedan od problema je što domsku djecu katkad znaju seliti po gradovima. Tako je jedan polaznik nedavno morao otići u Karlovac, no onda su došla dva nova iz Ogulina i Rijeke. Osim što ih uče svirati, mentori su također u jednu vrstu i odgajatelji dok su na probi, za što Vanja kaže da pokušavaju stvoriti takav odnos da im budu autoritet, ali i prijatelji kojima se uvijek mogu obratiti.

– Nekakav napredak se vidi, ali kada nova djeca dolaze njima je malo teže. Većina ih svira na tarabukama, osim bubnjara, i tu im ne kompliciramo previše, podijelimo se tako da oni kojima ide teže sviraju neku osnovu, dok ostalima dajemo zahtjevnije aranžmane. Roditelji koji su uključeni u živote djece ih podržavaju u ovom projektu, dovode ih na probe, pogotovo ove koji su manji. Po neke od njih najčešće mi idemo autom i vozimo ih nazad – kaže Vanja.

Jedna od njemu dražih anegdota vezana uz ovaj projekt odvila se ove godine na Danu otvorene probe u Rijeci gdje je jedan čovjek sasvim slučajno zastao u prolazu, čuo svirku i ostao pod jakim dojmom. Aktivistica za rad sa romskom djecom i volonterka na projektu Ana Marija Bešker, ispričala mu je o čemu se radi te je on odlučio kako želi podržati projekt novčanom donacijom.

Nekoliko dana kasnije je odlučio i stipendirati jednog od polaznika programa, na što su mentori predložili najtalentiranijeg učenika čija obitelj sada dobiva mjesečnu donaciju od 100 eura, a sam dječak dodatne stimulativne nagrade tri puta godišnje. Obaveze su mu da dolazi redovno na probe i da redovno obavlja školske dužnost, u čemu mu pomažu i volonterka Ana Marija Bešker te gospodin koji ga stipendira.

Iako su financije poprilično nesigurne, mentori svakako imaju ideja koje planiraju provesti, uključujući razne radionice – od Tai-chija za koji je stručnjak jedan od mentora, do pisanja tekstova i repanja te beatboxanja. Imali su i izlet na Rječinu, a planiraju ih još, jer RInkluzija nije samo sviranje, već i zajedničko druženje.

– U samom startu kada smo imali prezentaciju tog projekta gdje smo im predstavili sve, malo svirali i onda ih pozvali da sviraju s nama, skoro da smo odmah bili kao bend. Pošto nisu školovani muzičari, odnosno ne idu u glazbenu školu, fale im neke tehnike i predznanje, ali veliki dio ima talent i svi se hoće u grupi dokazati jedni drugima, i tu možda zapravo najviše radimo s njima, da svatko dobije svoj moment kada će se pokazati i dati drugima prostora da pokažu što su naučili – objašnjava Vanja.

Minimalna dob za sudjelovanje u projektu je 10 godina, dok se gornja granica s vremenom izbrisala. U početku je bila 20 godina, no sada imaju članove i od 22 i 25 godina. Kako Vanja kaže, žao mu je reći nekome da ne može više svirati samo zbog te neke granice koju su sami postavili, jer je bitno da netko ima volju i želju dolaziti.

Iako su prvobitno svirali kombinaciju romske glazbe s drugim žanrovima, sada su to pak proširili na World Etno, pa se uz romske može naći i makedonskih, latino i afričkih ritmova, što je još veća fuzija koja se djeci sviđa.

– Glazba definitivno funkcionira kao alat za inkluziju. Mi smo se vrlo brzo sa svom tom djecom povezali, i s onima koji su otišli i dalje ostali dobri, a oni će sigurno sjećati tih proba i možda danas-sutra i svoju djecu poslati na takve radionice. Ovaj je projekt i zamišljen tako da ne staje, kada netko odustane da dođu njihova braća, sestre, bratići, rođaci i slično, a i da oni koji nauče svirati iduće generacije, da se predaju palice. Ako budemo imali financija, s time ćemo ići u nedogled – zaključuje Vanja Kauzlarić.


Katarina Bošnjak


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close