TEKST

Sindikalizam i seks


Zbog prohibicijskog modela reguliranja seksualnog rada u Hrvatskoj nije moguće stvarati zajednicu. Seksualne radnice koje rade same su izolirane od drugih, rijetko poznaju druge radnice i nemaju izgrađen sustav podrške. Zbog društvene stigme, straha od policije i nasilja one ne mogu razmjenjivati savjete o radu, upozoravati jedna drugu na nasilne klijente ili organizirati bilo kakvu vrstu podrške.

Marš solidarnosti sa seksualnim radnicama, Vancouver 2016. Izvor Flickr, autorska prava: Sally T. Buck


Poznat pod eufemizmom “najstarijeg zanata na svijetu”, seksualni je rad možda najprekarniji oblik rada. Ilegalan je u većini dijelova svijeta, nasilje prema radnicama i radnicima je redovito, a njegovo prijavljivanje zbog nelegalnosti nije moguće. Većina seksualnih radnica vraća se u taj posao jer ne uspijeva zaraditi dovoljno radeći nešto drugo, puno ih ovisi o ovakvim ili onakvim svodnicima, a mnoge imaju djecu ili brinu o starijim članovima obitelji. Osvijestiti da prostitucija skoro uvijek podrazumijeva eksploataciju i nasilje nad marginaliziranim skupinama je vrlo bitno, ali mnogi razgovori o ovim problemima baš tu staju. Pitanje izbora u sustavu koji nas sve lišava izbora postaje potpuno irelevantno. Nažalost, nemamo ni vremena razgovarati o izboru. Postojanje većine seksualnih radnica je kriminalizirano, društvena je stigma teška i duboko ukorijenjena, a modeli legalizacije i “pomoći” izgledaju dobro samo na papiru. Bez glasa seksualnih radnica feministički razgovori o ugnjetavanju, antikapitalistički razgovori o organiziranju i europski razgovori o legalizaciji nemaju mnogo smisla.

Nakon 2018. godine u Hrvatskoj više nije prisutna ulična prostitucija. Iako se zahvaljujući tehnološkom napretku seks više u Hrvatskoj ne prodaje na “tradicionalni” način, radnice su našle nove, često sigurnije načine dolaženja do klijenata: preko poznanika i prijatelja koji ih preporuče, oglasa na forumima i web-stranicama ili preko svodnika. Naravno, svodnik pruža logističku podršku u smislu komunikacije s klijentima i nalaženja prostora za rad, ali i fizičku zaštitu radnici. Svodništvo je strogo kažnjivo, ali predstavlja i moguću opasnost za same radnice jer svodnici nad njima imaju financijsku moć. Neke radnice biraju raditi same kako ne bi zarađeni novac dijelile s nekim, ali nisu poznate točne brojke.

Zbog prohibicijskog modela reguliranja seksualnog rada u Hrvatskoj nije moguće stvarati zajednicu. Seksualne radnice koje rade same su izolirane od drugih, rijetko poznaju druge radnice i nemaju izgrađen sustav podrške. Zbog društvene stigme, straha od policije i nasilja one ne mogu razmjenjivati savjete o radu, upozoravati jedna drugu na nasilne klijente ili organizirati bilo kakvu vrstu podrške.

Sve političke stranke odbijaju pokrenuti ovu temu. Razgovor o seksualnom radu u Saboru nije niti na vidiku. Tek je istraživanje Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar iz 2017. godine u sklopu projekta “Regulacija prostitucije u Hrvatskoj” u medijima odjeknulo i tema dekriminalizacije prostitucije postala je predmet rasprave u javnom prostoru. Najveći je problem što se seksualne radnice ne prihvaća u razgovor o njima samima. Ne postoje institucije koje bi dale platformu seksualnim radnicama da govore o svojim iskustvima i potrebama, pitanje seksualnog rada je previše kontroverzno za naš javni prostor. Opet, očiti su razlozi zašto naši političari ne daju da seksualne radnice imaju glas – što zbog glasača, što zbog vlastite reputacije. Ipak, sudovi i policija se slažu da je dekriminalizacija dobar pristup, ali stati uz bok s radnicama nikome nije u interesu.

U spomenutom istraživanju intervjuirane radnice spominjale su ucjene policajaca i seks u zamjenu za zaštitu. Kazne za prekršaj prodavanja seksualnih usluga su niske, a radnice kažu da ih policajci smatraju žrtvama i sažalijevaju pa redovito plate samo par desetaka eura kazne bez daljnje procedure. Zanimljivo je da intervjuirani radnici nisu uopće bili svjesni nelegalnosti seksualnog rada, dok su sve radnice, bez obzira na dob, bile svjesne pravnih posljedica.

Drugog lipnja obilježava se Međunarodni dan kurvi kojim odajemo počast seksualnim radnicama i priznajemo njihove teške uvjete rada. Godine 1975. francuske prostitutke okupirale su crkvu Saint-Nizier u Lyonu i prosvjedovale kako bi skrenule pažnju na nehumane uvjete u kojima žive i rade. Prosvjed je ugušen nakon osam dana uplitanjem policije, no glas se proširio po cijeloj državi i ubrzo su seksualne radnice prosvjedovale u svakom većem francuskom gradu. Upravo su francuske radnice i danas europske predvodnice borbe za bolje uvjete rada i sindikalizaciju.

U Francuskoj je 2016. stupio na snagu neo-abolicijski model kriminaliziranja organiziranja bordela i podvođenja. Iako takvi zakoni u praksi ne štite radnice zbog straha od prijave, Francuska migrantske i domaće radnice u ovom slučaju vidi jednakima, što nije slučaj u Švedskoj ili Novom Zelandu. Uoči izglasavanja zakona protiv poticanja klijenta na kupovinu seksa 2009. godine, nastaje STRASS, sindikat seksualnih radnica koji okuplja radnice iz cijele Francuske.

Borba za dekriminalizaciju i radnička prava prvi je korak u prepoznavanju seksualnog rada i poboljšanju života radnica. Zbog pravnih pitanja i nelegalnosti ovog tipa rada sindikaliziranje je teško, ali ova organizacija već godinama radi na podršci i zbrinjavanju, obrazovanju i stvaranju čvrste mreže radnica koje znaju koja prava imaju i kako ih zadržati. 

STRASS je dio globalne mreže Crveni kišobran, neprofitne organizacije seksualnih radnica za seksualne radnice, koja od 2010. godine marginalizirane seksualne radnice u SAD-u obrazuje o sigurnijem seksu, tehnikama samoobrane i potiče dijeljenje njihovih iskustava. Danas Red Umbrella koristi dobrovoljne donacije institucija i pojedinaca za pomoć organizacijama seksualnih radnica gdje god se nalazile. 

Jedna od prvih organizacija za organizaciju i prava seksualnih radnica jest COYOTE (Call Off Your Old Tired Ethics) koju je 1973. godine u San Franciscu osnovala bivša seksualna radnica Margo St. James.

Tijekom američke epidemije HIV-a i bujanja stigme protiv seksualnih radnika, COYOTE  je nudio pravnu i fizičku zaštitu, odgovarajuću odjeću za suđenja i “labav sindikat prostitutki i feministkinja da se bore za svoja prava”. Iako se danas većinom bavi edukacijom šire javnosti i pružanjem stručnih savjeta socijalnim službama, borba članica COYOTE-a je glavni razlog za nekoliko važnih promjena u državnim zakonima o prostituciji u SAD-u tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina.

U Hrvatskoj je od 1977. godine na snazi prohibicijski model kaznenog zakonu u dijelu o prostituciji, a 2013. je upotpunjen i kriminalizacijom mamljenja i poticanja na pružanje seksualnih usluga. U Srbiji je kriminalizirana i kupovina seksa, iako se mnogi klijenti izvuku potplaćivanjem policajaca, dok je u Sloveniji prostitucija dekriminalizirana samo u slučajevima neovisnog rada, bez svodnika i bordela.

Iako je neovisni rad sigurniji za radnice, zakon protiv bordela često je štetan. Za organiziranje bordela može se teretiti više od dviju radnica koje rade u istom stanu kako bi se osjećale sigurnije ili smanjile troškove najma stana. Također, za organiziranje bordela će se teretiti osoba na čije ime glasi stan, što otežava zajednički rad i radnice gura u dublju ilegalu. Zakoni koji kriminaliziraju kupnju usluge, dakle kažnjavaju klijenta, naizgled smanjuju broj klijenata, no rad guraju u još užu marginu budući da se klijenti boje progona pa usluge traže mahnito i prikriveno.

Ove je godine drugo izdanje Cherry Pop festivala, prostora za otvoren dijalog o fenomenu seksualnosti, bilo namijenjeno odnosu između seksualnosti i seksualnog rada. Osim natjecanja kratkih filmova i raznih radionica, održana je i tribina na temu regulacije seksualnog rada u Hrvatskoj na kojoj je govorila i Mina, aktivistkinja za prava seksualnih radnika i radnica. Mina je članica SWAN-a (Sex Workers and Allies Network), mreže koja povezuje udruge koje rade sa seksualnim radnicama i radnicima u srednjoj i istočnoj Europi i srednjoj Aziji.

U Srbiji su dvije organizacije članice mreže, a u Sjevernoj Makedoniji je SWAN aktivan već 14 godina, a članice su u kontaktu i s ministrom zdravstva. U Hrvatskoj nijedna organizacija nije članica, još.


Marina Mlakar


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close