TEKST
Od humusa do falafela: sloboda (propalestinskog) govora u Njemačkoj
Da je sloboda govora u Njemačkoj od prošlog listopada samo primjer tipične zapadnodemokratske farse nije nikakvo iznenađenje: Njemačka se u Europi u zadnjih desetak mjeseci ističe kao jedna od najmanje samokritičnih, najproblematičnijih i najvulgarnijih zemalja po pitanju svoje podrške Izraelu. Floskule kancelara Olafa Scholza i anegdote o postupcima policije koja prebija prosvjednike nisu čak ni cijela priča. U zadnjih se mjeseci dogodio čitav niz etički i politički upitnih pojava koje su u potpunosti razorile iluzornu sliku ove države kao progresivne demokracije.
Dok Norveška, Irska i Španjolska objavljuju službeno priznanje Palestine, a ostatak svijeta sve više stavlja kočnice na bilokakvu podršku Izraelu pred rastućom težinom ratnih zločina počinjenih u Gazi, dvije su zemlje Zapada posebna iznimka – SAD i Njemačka. Kao najveća podrška po pitanju naoružanja i hranjenja otrovne mitologije iza izraelske države, SAD i Njemačka apsolutno nekritički i neetički pristupaju genocidu koji se odvija pred očima cijeloga svijeta. Radi se ne samo o eksplicitnoj podršci Izraelu, nego i o širenju dezinformacija, supresiji umjetničke slobode i slobode govora, otkazima na temelju postova objavljenih na društvenim mrežama te optuživanju židovskih aktivista za antisemitizam. Dezinformacije su recentno dosegle svoj dosad najtragičniji paradoks, u kojem se listopadske optužbe SAD-a da Palestinci obezglavljuju izraelsku djecu prokazuju kao tek izvrnuta slika stvarnosti u kojoj palestinski otac drži truplo obezglavljenog djeteta nakon pokolja u Rafi.
Već na informacijskim glasilima u njemačkom javnom prijevozu tako su nekoliko puta zamijećene krive informacije – nakon jednog od žestokih bombardiranja Gaze, objavljeno je da je „9000 terorista ubijeno”, a nesposobnost njemačkih medija da razlikuju teroriste i nenaoružane civile nije prošla nezamijećeno. U siječnju je njemački senat objavio da će tražiti od kulturnih radnika i umjetnika da se moraju složiti s izrazito problematičnom IHRA-inom definicijom antisemitizma koja počiva na konflaciji anticionizma i antisemitizma, a uslijedilo je ukidanje sredstava brojnim umjetnicima i organizacijama koji se bave antikolonijalnim radom, kao što je značajni kulturni centar Oyoun. Oyounu je njemačka vlada ukinula sredstva nakon što su održali kolaborativni događaj pod nazivom „Jewish Voice for Just Peace in the Middle East”, optužujući ih za antisemitizam. U travnju je odjel Friedrichshain-Kreuzberg zatvorio dva centra za socijalnu skrb za djevojke, Alia i Phantalisa, na osnovu toga što su dvije članice na svojim privatnim Instagram profilima objavljivale slike s propalestinskih prosvjeda. Masha Gessen, Susan Neiman, Eva Menasse… cijeli je niz židovskih intelektualaca i umjetnika koji su u Njemačkoj dobili slične optužbe tijekom zadnjih nekoliko mjeseci, nakon kojih su uslijedile društvene, kulturne i financijske reperkusije. Organizacija Jewish Voice for Peace in Germany, koja se od početka ratnih zločina koji su oduzeli više od 36000 palestinskih života protivi izraelskoj ideji da Izrael zastupa glasove svih Židova, prošla je zadnjih mjeseci kroz zamrznute bankovne račune, otkazana okupljanja za mir i uhićenja članova. „Ovo što se događa nije ništa novo, nego dolazi iz nacističkih korijena”, tvrdi Iris Hefets, trenutna predsjednica udruge.
Propalestinski prosvjedi u Njemačkoj ne jenjavaju od listopada – u svakom većem gradu aktivistička je mobilizacija snažna i redovita, i prosvjeduje se svaki tjedan, u nekim gradovima i češće. Berlin je zbog multikulturnog stanovništva i značajnog postotka bliskoistočne populacije jedan od važnijih propalestinskih aktivističkih poprišta. Policija je vrlo brzo nakon početka bombardiranja Gaze uvela obavezne proglase koji se moraju pročitati prije svakog javnog okupljanja, a u kojima stoji da se zabranjuje bilo kakav oblik podrške Hamasu i određene fraze tijekom prosvjeda, kao što je „From the river to the sea”, budući da ih njemačka vlada smatra antisemitskima. Dosjetljivi su prosvjednici smislili alternativne verzije slogana, prva od kojih je bila „From the RISA to the Spree”, koja aludira na prostor od berlinske četvrti Neukölln, koja bilježi značajan postotak palestinske populacije, do rijeke Spree koja prolazi berlinskim centrom. Nakon što su policajci počeli nasilno sankcionirati i ovaj slogan, prosvjednici su počeli koristiti „From the hummus to the falafel”, prije nego što je i on doživio sankcije.
Naravno, cijela je situacija bizarna iz više razloga. „From the river to the sea” proglas je s dugom povijesti koja seže u prvu polovicu dvadesetog stoljeća i koji je korišten kao zaziv za slobodu i jednakost palestinskog naroda u brojnim aktivističkim pokretima. Maha Nassar, povjesničarka i stručnjakinja za bliskoistočnu političku povijest, ukazuje da se cionisti vole pozvati na povelju Hamasa iz 1988. u kojoj je iskazana hostilnost prema Izraelcima (povelja je revidirana 2017. s eksplicitnim naglaskom na protivljenje izraelskom kolonijalnom projektu, a ne Židovima kao rasi i Judaizmu kao religiji), dok zaboravljaju ili ignoriraju da su istu frazu koristili izraelski političari kao što su Uri Ariel 2014. ili Gideon Saar 2020., samo misleći na Izrael kao jedinu državu koja će postojati od rijeke Jordan do Mediteranskog mora.
Nassar stavlja poseban naglasak na paradoks koji leži iza optužbi da se u proglasu radi o inherentno i kontekstualno nezavisnom pozivu za uništenje. Sama ideja da zazivanje slobodne Palestine na neki način implicira antisemitizam ukorijenjena je u duboke rasističke i islamofobne pretpostavke o tome tko su Palestinci i što zapravo žele. Ideja da je slobodna Palestina na neki način sinonimna s uništenjem Židova izrazito je problematična i historijski ignorantna, posebno zato što su na prostoru Palestine već stoljećima živjeli i židovi i muslimani, puno prije izraelskog kolonijalnog projekta i puno prije pokušaja – upravo njemačkih – da se Židove sustavno istrijebi.
Brojni su židovski aktivisti ovoga izrazito svjesni. Spisateljica Deborah Feldman ukazuje na nedosljednost u činjenici da si Njemačka daje za pravo prozivati sve i svakoga za antisemitizam, uključujući židovske aktiviste i umjetnike čija se mišljenja ne slažu s onima koja su prisutna u vladi i prisilno provedena policijskom represijom. U TV emisiji gdje je gostovala s njemačkim vicekancelarom, Robertom Habeckom, uputila mu je dugu repliku u kojoj se osvrnula na vlastiti strah od raspada sistema koji više ne drže nikakve vrijednosti i frustracije zbog licemjerja, rekavši mu: „U jednom trenu, morat ćete birati između Židova i Izraela”. Habeck joj je odgovorio da razumije njezinu perspektivu „izrazite moralne jasnoće”, ali da kao političar iz države koja je počinila Holokaust jednostavno ne može zauzeti istu poziciju. Feldman u ovome vidi točku u kojoj njemački diskurs dolazi do točke kada se Holokaust koristi da bi se opravdalo napuštanje pozicije moralne jasnoće. Drugim riječima, Holokaust se koristi kao izlika koja omogućuje odustajanje od bilo kakvih etičkih i pravnih skrupula tijekom političkog djelovanja.
Ovdje je korisno ukazati na njezin pojam Judenfetisch, dosl. fetiš na Židove. Nakon duge njemačke genocidne povijesti i nakon Holokausta, Feldman tvrdi da ova zemlja koristi Židove ne da bi im pomogla ili da se zaista ne bi ponovili zločini njezine prošlosti. Baš naprotiv, pojam Židova služi Njemačkoj za iskazivanje vlastite moralne superiornosti i ispravnosti, ali samim time predstavlja i opasno oruđe za likvidaciju svih nepoželjnika – jer ako Njemačka upravlja definicijom antisemitizma (i ako je stručnjak za antisemitizam na temelju vlastite antisemitističke prošlosti i sadašnjosti), onda je vrlo lako obračunati se sa svima koji na bilo koji način uzurpiraju trenutno društvenopolitičko stanje. Naravno, vrijedi napomenuti i da njemačka definicija Židova označava poseban tip osobe koja po parametrima udovoljava njemačkih sociopolitičkim zahtjevima – zbog čega toliki Židovi bivaju iz nje isključeni i optuživani za antisemitizam.
Ovdje dolazi do još jedne nedosljednosti. Njemačke židovske zajednice iznimno su osiromašene, ostavljene su društvenim marginama, često zanemarene i zaboravljene te prepuštene vlastitom obračunavanju s antisemitističkim entitetima koji postoje unutar države, kao što je radikalno desna stranka AfD koja trenutno dobiva na popularnosti za nadolazeće izbore. U isto vrijeme, vodeći njemački političari opravdavaju i podržavaju cionistički kolonijalni projekt na drugom kontinentu. Bi li ovo bio slučaj da se radi o istinskoj zaštiti Židova i antisemitizma? U cijeloj je Europi vidljivo da je desničarskim političkim liderima situacija na Bliskom istoku došla kao prilika za rekonfiguraciju retorike u vlastitim manjkavim socioekonomskim političkim programima, te kako se njome služe da bi opravdali vlastite regresivne stavove. Mađarski premijer Viktor Orban iskoristio je primjer Hamasa da bi potkrijepio svoju dubioznu tvrdnju da postoji jasna poveznica između migracije i terorističkih činova i da „oni koji podržavaju migraciju podržavaju i terorizam”. Na isti način, AfD u Njemačkoj koristi trenutnu situaciju da bi se nominalno odmaknuli od vlastitih antisemitističkih uvjerenja i fokusirali se na antimuslimansku retoriku i zahtjeve za jačim restrikcijama na migracije – dakle, istu stvar koju rade od samoga osnutka stranke, samo s donekle izmijenjenom retorikom, gdje se sad Bliskoistočnjake ne želi otjerati iz države jer se „odbijaju integrirati”, nego iz hinjene brige za Židove koji su donedavno također bili neprijatelji konzervativnih njemačkih vrijednosti koje ova zločinačka stranka zastupa.
Da situacija bude gora, Njemačka si ne uzima za pravo samo držati monopol nad definicijom antisemitizma, već si njemački političari uzimaju dovoljno slobode da tvrde da zastupaju cijelu Njemačku ili veće zajednice. Predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, ovih dana poznatija kao „Frau Genocide”, tako je nekoliko puta istaknula kako Europa kao cjelina podržava Izrael, što se na temelju količine propalestinske podrške među građanima Europe čini kao pretjerivanje. Irska članica Parlamenta Clare Daly, koja joj je dodijelila prigodan nadimak, ukazala je da je von der Leyen došla na svoju poziciju „bez ijednog građanskog” glasa da bi „slavila aparthejdski režim koji naziva ‘vibrantnom demokracijom’ dok on gradove pune djece sravnjuje sa zemljom”.
Najrecentniji udar na slobodu govora dogodio se na Humboldtovom sveučilištu, gdje studenti već mjesec dana protestiraju u kampovima, u duhu direktne demokracije. Predsjednica Sveučilišta, Julia von Blumenthal, pozvala je na dijalog, u čemu je prekinuta intervencijom odozgora. Naime, iz predsjedničkog ureda poslali su policiju da rastjera prosvjednike, pri čemu su, dakako, jednu novinarku srušili na zemlju, a brojnim studentima zadali fizičke ozljede. Studenti su iskazali zgroženost činjenicom da se autonomija Sveučilišta narušava policijskim i vladinim intervencijama bez ikakvog razloga i kroz izrazito nasilne metode. Cijelom zemljom u progresivnim krugovima vlada zabrinutost da Njemačka opet ne podržava genocidni projekt, s jedinom razlikom u njihovoj meti, tj. u tome da ovaj put meta nisu Židovi, Slaveni i homoseksualci, nego muslimani. Na Međunarodnom sudu pravde Njemačka je negirala da je Izraelu slala oružje, naglašavajući da 98 % ratne opreme koje su poslali sačinjavaju veste, dalekozori i kacige. Možda je Njemačkoj zaista samo stalo do zaštite Židova?
Mislav Živković
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.