AKCIJA
Akcija Botanički vrt
Nakon neuspješnog pokušaja oslobođenja zatočenika iz Kerestinca, odlučeno je da se organizira akcija koja je trebala demonstrirati snagu pokreta otpora i Komunističke partije. Za razliku od dotadašnjih sukoba s ustašama, koji su se uglavnom događali na gradskoj periferiji i u noćnim satima, kod Botaničkog je vrta skupina mlađih članova Partije i skojevaca ustaše napala oko podneva i u centru Zagreba.
„Točno 4. augusta 1941. godine u 11,45 po danu mi smo ih tu napali. Nas šestorica bili smo u Botaničkom vrtu, četiri druga su bila na uglu Runjaninove i Mihanovićeve ulice, a dvojica su bila na straži da nam omoguće odstupnicu – jedan je drug, naime, bio na uglu Gundulićeve i Mihanovićeve ulice, i njegova je dužnost bila da pazi da vrata budu otvorena, kako bismo mogli izaći po planu, a jedan na uglu Mihanovićeve i podvožnjaka koji vodi u Miramarsku. Trojica od nas su trebala izići kroz glavni ulaz vis-a vis Gundulićeve ulice, a trojica su trebala preskočiti zid i izići na podvožnjak kod sadašnjeg Zavoda za socijalno osiguranje. S tim planom se Vlado Popović složio i mi smo točno po tom planu izvršili našu akciju. Nakon bacanja bombi mi smo još trebali otvoriti vatru iz pištolja, jer smo procijenili, da će oni u panici bježati natrag kroz glavni ulaz u Studentski dom, da je to najobičnija reakcija ljudi, koji su napadnuti iznenada i koji još nemaju borbeno iskustvo. I oni su upravo to činili. Nama je preostalo samo da ih – kako se to obično kaže – „kokamo” iz pištolja. Medjutim, mi nismo znali da je u prvom katu uličnog paviljona bivšeg studentskog doma u Runjaninovoj ulici smještena njihova mrtva straža. A ta je straža bila naoružana teškim mitraljezom koji je odmah počeo da kosi. Budući da i mi nismo imali borbenog iskustva, što može da učini jedan teški mitraljez u mrtvom uglu, ja sam tada zaključio, da je najbolje da pobacamo bombe i da ne pucamo iz pištolja jer je to bilo pitanje momenta za povlačenje pod mitraljeskom vatrom koja je započela i nas iznenadila. Dao sam zviždaljkom znak za povlačenje i mi smo se svi povukli. Rezultat je bio, kao što znate, 28 mrtvih i ranjenih studenata „Pavelićevog tjelesnog zdruga”.
Cijeli Zagreb je bio alarmiran, uveden je policijski sat, blokiran saobraćaj, a ustaška štampa je pisala o „židovsko-komunističkom” pokušaju da u Zagrebu dignu pobunu. To je bila akcija, koja je inače poznata i koja je imala snažan politički odjek. Ona nam je u prvom času donijela i štete, jer je za odmazdu strijeljano 300 ljudi, komunista i nekomunista, Srba, Hrvata, Jevreja itd., ali je ta akcija imala snažno dejstvo naročito kao znak podrške Srbima, nad kojima su već počeli pogromi, znak da oni nisu sami i da je s njima i hrvatski i radnički Zagreb. A značila je i izvanredno veliku podršku prvim partizanima baš u vrijeme, kad je ustaška propaganda tvrdila, da su svi komunisti pohapšeni i da je sva nacifašistička omladina na čelu sa SKOJ-em razjurena.”
– Slavko Komar
Izvor: Kartografija otpora
MAZ