TEKST

Deutschland: Zašto su svi još uvijek ljuti na mene?

Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Njemačka prema riječima kancelara Olafa Scholza doživljava Zeitenwende, odnosno prekretnicu. Ali što to zapravo znači? Zabrinutost za nacionalnu sigurnost i obranu se pojačala u usporedbi sa 16-godišnjom vladavinom Angele Merkel, ali male promjene u provođenju politike ne tvore monumentalni zaokret koji je obećao Bundeskanzler. Novinski naslovi na koje nailazimo u Njemačkoj zapravo ukazuju na određeni zastrašujući kontinuitet: tu su opravdavanje i materijalna potpora genocida, kriminaliziranje prosvjeda i zatvaranje ljevičara, dok se čini da stranka krajnje desnice svake godine dobiva sve više i više podrške. Ti su događaji možda zabrinjavajući, ali ne i iznenađujući za one izvan Njemačke, koji se češkaju po glavi dok Wolfgang Schäuble od države najavljuje: “Nema više gospodina Nice Guy-a!”

Nijemci nemaju pojma koliko razmišljaju kao Nijemci. To korisno pravilo Nijemce zapravo čini najmanje pouzdanima kada govore o svojoj zemlji. Ono također predstavlja nesklad između položaja Njemačke u današnjem svijetu i ideje o njoj koja postoji samo u glavama Nijemaca. Odnos prema Gazi je objelodanio koliko je golem taj jaz u razumijevanju: ostatak svijeta užasnuto promatra kako Njemačka radosno pomaže u provođenju genocida. U međuvremenu, mainstream mediji raspravljaju o tome tko je kriv za porast antisemitizma: muslimanski migranti ili ljevica?

Izraelska kontinuirana brutalizacija cijelog jednog naroda traje već godinu dana, te se podrška koleba čak i u Njemačkoj. Međutim, kao “ozbiljan” stav ostaje ideja da su Palestinci, Iran, Antifa ili bilo tko drugi koga krivite za neminovni pad Zapada, na pragu započinjanja drugog holokausta. Činjenica da Njemačka stoji praktički sama, rame uz rame sa SAD-om protiv cijelog svijeta, malo je učinilo da itko preispita tu poziciju. Ako ništa drugo, ovaj posljednji otpor najvažnijih Izraelovih opskrbljivača oružjem podržava fantaziju o jedinoj demokraciji na Bliskom istoku koja stoji opkoljena muslimanskim svijetom, baš kao što Zapad stoji opkoljen hordama izbjeglica i samog sebe zamišlja kao posljednjim otporom civilizacije protiv divljaštva. Uzbuđenje da se konačno zauzme moralno ispravni stav na svjetskoj pozornici pretvara zločine iz prošlosti u stručnost: vjerujte nam, mi znamo ponešto o genocidu i antisemitizmu.

Njemačka, uistinu zemlja puna kontrasta, ponosi se time što je priznala i ispravila zločine iz prošlosti, no u parlamentu sjedi radikalno desničarska stranka. Zapošljavamo više od desetak Antisemitismusbeuftragte, ali većina njih su konzervativni njemački nežidovi. Svoju nepokolebljivu solidarnost dugujemo Izraelu, čak i dok oni čine genocid. No iako je njemačko-izraelsko prijateljstvo svakako korisno za obje države, to je samo jedan dio našeg pomno kreiranog poslijeratnog identiteta koji se sada nalazi u krizi.

Dok su prethodne generacije morale otkrivati ​​i obračunavati se sa zločinima svojih roditelja, oni rođeni nakon ujedinjenja odrasli su u drugačijoj Njemačkoj. Budući da se nalazila u središtu Hladnog rata, njegov je kraj Njemačkoj ponudio jedinstvenu priliku za novi početak. Čak ni 50 godina nakon kraja nacističke vladavine, izgledi za stvaranje snažne Njemačke, ponovno ujedinjene pod zastavama koje se vijore, bili su razlog za slavlje. Naravno, to nipošto nije bilo nekontroverzno, ali to je način na koji je ujedinjenje Njemačke kanonizirano. Potpunije kazivanje priče ne može zanemariti ulog koji su SAD i “Zapad” imali u našem uspjehu. Bio je to prototipni primjer uspjeha liberalnog kapitalističkog poretka koji je trebao jednom za svagda riješiti sva ideološka pitanja. Obećanje kraja povijesti privlačna je ideja za jednu zemlju s mračnom prošlošću koja je opsjednuta postizanjem svog konačnog oblika, onog koji će trajati tisuću godina. Tako da se Njemačka, kada se Sovjetski Savez raspao, konačno ponovno ujedinila, a najbolje je, tvrdilo se, tek imalo doći.

U stvarnosti je “ponovno ujedinjenje” samo po sebi predstavljalo eufemistički izraz, izraz koji je podrazumijevao obnovu prethodno podijeljene cjeline. Prethodne iteracije Njemačke ujedinjene u jednu cjelinu mogu se nabrojati na prste jedne ruke, a dolaze sa strašnom povijesnom prtljagom. Nisam dovoljno pesimističan da zapadnonjemačku državu smatram nastavkom nacističkog režima – bez obzira na zbunjujuće preklapanje osoblja. No Njemačka nakon ponovnog ujedinjenja izravan je nastavak zapadne savezne republike. Spajanje dviju polovica bilo je jednako toliko neprijateljsko osvajanje koliko i ponovno okupljanje. Istok je kaotično privatiziran i apsorbiran od strane zapada. Bez obzira na to je li takav pristup bio ideološki motiviran i zamišljen kao kaznena mjera ili je predstavljao puku ekonomsku kratkovidnost, rezultat je ostao isti.

Prema bilo kojem mjerilu, Istok još uvijek stoji znatno lošije od Zapada, i to do te mjere da bi se moglo raditi o dvije različite zemlje. Prezentiranje tog brutalnog razdoblja transformacije u okvirima ponovnog ujedinjenja funkcionira kroz korištenje određenog njemačkog rječnika. Ono što se obnavljalo bila je fantazija iz 18. stoljeća o snažnoj Njemačkoj koju definira jedinstvo. Ta romantična predodžba zagovarana je u različitim periodima u ime bilo koje političke agende prije nego što su je nacisti preuzeli, čime su je, činilo se, zauvijek okaljali putem asocijacije. Ponovno ujedinjenje ponudilo je put naprijed za zemlju koja je naučila lekciju. To je zemlja koja nije ujedinjena protiv stranih neprijatelja, već za građanska prava i slobodu: Einigkeit und Recht und Freiheit.

Upravo je to ta Njemačka u kojoj je odrasla moja generacija. Moje prvo svjesno iskustvo toga što znači biti Nijemac, Svjetsko nogometno prvenstvo 2006., došlo je upakirano s prikladnim sloganom: “Vrijeme je za sklapanje prijateljstva”. Pogled na njemačke zastave koje su visile na svakoj kući i automobilu, bile omotane oko ramena i naslikane na licima, bio mi je potpuno nepoznat i dolazio je s osjećajem nelagode za kojeg sam bio premlad da bih ga u potpunosti mogao shvatiti. Poučavanje djece o užasima fašizma do tada je već postalo ključnim dijelom modernog obrazovanja, te je otvorene nacionalističke iskaze učinilo neobičnima. Novi njemački identitet se odnosio na udaljavanje od naše povijesti, ali ne i na zaboravljanje; sam izostanak nacionalizma postao je točka nacionalnog ponosa.

Kada je povijest odbila završiti s Milenijem i kada je mahanje zastavama u Sjedinjenim Državama postalo agresivnije, Njemačka je i dalje bila zadovoljna kanaliziranjem svog potisnutog šovinizma u kulturne i ekonomske smjerove koji više priliče modernoj liberalnoj državi. Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, pobjeda na Euroviziji ili snažno izvozno gospodarstvo možda se čine kao slabi stupovi nacionalnog ponosa, ali ne biste to zaključili po načinu na koji se o njima ovdje govori: “ljetna bajka” 2006., naša momčad kao “šampioni srca”, Lena je “čudo iz Osla”, a naša zemlja “svjetski prvak u izvozu.”

Ali potiskivanje njemačkog nacionalizma nije isto što i njegovo prevladavanje. Još uvijek osjećamo isti nezasluženi ponos kad god “jedan od nas” pobijedi; ideja nacionalne države ovisi o tome. Umjesto toga, Novi njemački identitet modernizirao je popis stvari kojima se treba ponositi, od inherentne rasne superiornosti i vojne moći do superiorne inženjerske i ekonomske moći, vrhunskog piva i atletske dominacije. Provedba tog identiteta je uglavnom prepuštena društvenoj sferi i stoga jako ovisila o regiji i klasnom podrijetlu. Ako se zamotate u zastavu za Svjetsko prvenstvo ili je držite obješenu cijele godine, neki bi vam se mogli rugati, ali obje stvari su u konačnici bezopasne – no jedino ako se radi o trenutnoj zastavi.

Kad se nogomet vratio u Njemačku nakon europskih izbora ove godine, bilo je to u potpuno drugačijem kontekstu. Popularnost krajnje desne stranke Alternative für Deutschland porasla je u anketama, osobito na istoku, učinivši je u nekim regijama najjačom strankom. Iako je izvorno bio anti-EU stranka za libertarijanske ekonomiste i lude, AfD je oštro skrenuo udesno nakon izbjegličke krize 2015., pozicionirajući se kao jedini održivi izbor za antiimigracijske tvrdolinijaše. Od tada su profitirali od krize do krize, okupljajući prepoznatljivu koaliciju udobnih “konzervativnih intelektualaca” i srednjoklasnih naivčina koja posvuda raspiruje desničarski populizam. Taj golemi skok unatrag za našu zemlju izazvao je lako shvatljivu paniku u njemačkoj javnosti, ali nakon desetljeća borbe, AfD je jači nego ikad.

AfD je fašistička stranka, ili barem stranka koju dijelom vode fašisti – ako uopće postoji razlika. Ali taj strah od fašizma koji prijeti da bi ponovno mogao zavladati Njemačkom, koliko god opravdan bio, skreće pozornost s jednog drugog krajnje zabrinjavajućeg trenda: nije AfD taj koji je opskrbljivao Izrael sredstvima za genocid, nije AfD taj koji je nedavno pokušao izručiti njemačkog queer antifašista Mađarskoj, te oni nisu ni približno jedina stranka čija se kampanja sastoji od obećanja o pojačanoj militarizaciji i deportacijama.

Koliko god mnogi na Zapadu u to željeli vjerovati, fašizam nije isključivo problem Istočne Njemačke, Ossiji nisu jedinstveno zaostali narod, koje valja ocrnjivati ​​ili žaliti zbog nedostatka migrantske gig-ekonomije koja bi ih zasigurno de-nacificirala. Rođenjem su se jednostavno našli bliže marginama, ne marginama stvarnog njemačkog društva, već onog zamišljenog u 21. stoljeću. To su ljudi koji nikada nisu mogli očekivati ​​da će sudjelovati u ekonomskim dobrobitima našeg pan-europskog carstva slobodne trgovine, te koji su osjećali samo strah od slobodnog kretanja naroda. Istinski fašisti među njima, mnogi od kojih doslovno potječu sa Zapada, uvijek su se nalazili na marginama, isprva zaštićeni jer su bili korisni, a zatim ignorirani što je duže moguće. Njihova je poruka našla publiku na istoku iz istog razloga zbog kojeg raštrkana i oslabljena ljevica tamo još uvijek djeluje mnogo jače nego na zapadu: nisu jedna od etabliranih stranaka.

S obzirom da je liberalni poredak napadnut, njemački identitet ponovno je predmet rasprave. Kad se političko nezadovoljstvo moglo obuzdati lokalno na istoku, bilo ga je lako ignorirati. Jednako tako, bilo je lako prevladati nacionalizam sve dok ga se moglo shvatiti kao napredak. U redu, Njemačka je izgubila rat i bila potpuno slomljena od strane jačih nacionalnih država, ali barem su nam lekcije koje smo naučili omogućile da zakolutamo očima na SAD i njihov otrcani patriotizam. Ali ako europski postnacionalni projekt ne uspije ispuniti svoja obećanja – ne više samo na svojoj periferiji ili na propalom istoku, već i za većinu – tada se i njemački postnacionalni identitet počinje urušavati. Što će ti njemačko inženjerstvo ako si ga ne možeš priuštiti? Što će vam jaka ekonomija ako nemate udjela u njoj? Koliko će vremena proći prije nego što počneš sumnjati da te je ostatak svijeta prevario, da te natjerao da napustiš svoj nacionalni ponos kako bi te ugnjetavao?

To je osjećaj kojeg AfD kanalizira koristeći se pseudorevolucionarnom retorikom, dok namiguje elitama kako bi ih umirio. Transfer bogatstva s dna na vrh bi se nastavio, kao i genocid u Gazi i masovne smrti migranata u Sredozemnom moru. Suočen s prijetnjom konzervativne revolucije, centar se – ne samo u Njemačkoj – opredijelio za neku vrstu liberalnog konzervativizma, pomirivši se s pomakom udesno, ali nadajući se da će biti ti koji nad njime predsjedaju. Da parafraziram Bismarcka: “Ako se već treba dogoditi revolucija, mi bismo trebali biti ti koji će je izvesti.”

Takav defetistički pristup neizbježno razbija labavi savez lijevog centra koji drži fašiste podalje od vlasti, te se dopada sve manjem broju ljudi koji vjeruju u budućnost koju obećava liberalizam. Kao što su nedavni izbori u Francuskoj pokazali, postoji stvarna alternativa. No, to zahtijeva pravi obračun s pogreškama iz prošlosti, te priznavanje vlastite uloge u stvaranju problema. Njemačka ne može poraziti AfD iz istog razloga iz kojeg ne može promijeniti odnos prema Palestini: oba pitanja bi zahtijevala priznanje neuspjeha, razumijevanje da svaki put koji nas vodi do još jednog genocida i fašista u parlamentu nikako nije ispravan. Takvo bi priznanje do temelja uzdrmalo njemačku samoidentifikaciju, te zahtijeva poniznost koja je nespojiva s održavanjem vlasti. To vjerojatno znači da možemo očekivati ​​da će Njemačka zadržati svoj trenutni kurs sve dok joj se ne nametnu promjene, milom ili silom.

Enno Jasper – izvorni tekst ovdje.

prijevod: Kiša Bizović Grgas

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.