TEKST
Sportski mediji protiv žena: slučaj Imane Khelif
Pojam “gender testing”, rodno testiranje sportašica da bi se ustanovilo jesu li one dovoljno ženstvene da bi se natjecale, ima dugu, kontroverznu povijest. Sramotna i dehumanizirajuća medijska hajka usmjerena prema alžirskoj boksačici i olimpijskoj prvakinji Imane Khelif razotkrila je već ionako prozirne tvrdnje o “zaštiti žena” prominentnih desnih ličnosti i samoprozvanih feministkinja, ali i neprofesionalnost i transfobiju regionalnih medijskih portala.
Bilo koji članak o Imane Khelif, boksačici koja je predstavila Alžir na Olimpijskim Igrama 2024., mora započeti s dvije činjenice. Prvo: Imane Khelif je žena. Drugo: Imane Khelif je cisrodna žena, što znači da se identificira sa spolom koji joj je bio dodijeljen pri rođenju i koji joj piše na dokumentima. Nije trans žena. Nakon što se protiv nje digla svjetska hajka, njezin otac je medijima pokazao njezin rodni list i slike iz djetinjstva u ružičastoj odjeći kao dokaz (mada činjenica da Imane dolazi iz Alžira, zemlje gdje su transrodnost i homoseksualnost još uvijek kriminalizirani, ukazuje na to da nema šanse da je ona trans žena). I da jeste trans žena, imala bi pravo da sudjeluje u sportu kao i u ostatku javnoga života, a da ne bude meta hajke svjetskih razmjera, ali činjenično – nije trans žena.
Čitateljima koji se uglavnom informiraju o sportu putem regionalnih sportskih portala i tabloida može se oprostiti ako nisu znali ove činjenice. Dva dana prije početka boksačkog turnira u sklopu Olimpijskih Igara, proširila se vijest da na ovogodišnjem takmičenju nastupaju dvije boksačice – Imane Khelif i Lin Yu-ting iz Taiwana – koje su prošle godine pale “gender testing” Međunarodne Boksačke Federacije (IBA). Nakon što je u prvom kolu ženskog boksa do 66 kilograma boksačica Italije Angela Carini predala meč nakon 46 sekundi borbe protiv Khelif, uz izgovor da nikada nije bila udarena toliko jako, hajka se još više zahuktala. Slučaj je mobilizirao svjetske medije i desne figure od Elona Muska do J.K. Rowling, koji su odmah krenuli optuživati Imane Khelif da je muškarac koji udara žene.
Ni regionalni mediji se nisu proslavili u svojim reakcijama. Mnogi su na početku priče ili u klikbejt naslovima rekli za Khelif da je muškarac ili biološki muškarac. Iako je većina njih povuklo ili ispravilo ove tekstove, poput Mondo.ba, originalni naslovi se još uvijek vide u SEO pretpregledu sajta. Drugi mediji su našli bolju taktiku, odnosno taktiku koja možda nosi manju mogućnost tužbi: mnogi članci, na primjer ovaj od Sportskih Novosti, u naslovu stavu da za Khelif “tvrde da je muškarac,” time šireći dojam da ona zaista jeste muškarac, ali ostavljajući sebi dovoljno prostora da se mogu ograditi od direktnih kritika (to što mediji ne bi trebali prenositi neprovjerene tvrdnje odavno ne vrijedi za tabloide).
Međutim, samo zato što neka sportašica padne na “gender testingu” ne znači da je muškarac, niti transrodna osoba. Već desetljećima razne sportske federacije koriste cijeli niz testova, od (invazivnih i često traumatičnih) ginekoloških pregleda, genetskog testiranja kromosoma do provjera razine testosterona u krvi, da bi regulirali ženski sport. U suštini, ne radi se o tome je li osoba muškarac ili ne, nego je li dovoljno žensko. Ovi testovi postanu problematični pošto iako se viši nivo testosterona i XY kromosomi asociraju s muškarcima, biološke činjenice su malo kompleksnije: po nekim procjenama iz časopisa Harvard Medicine, između 66,000 i 3.3 milijuna osoba je rođeno s nekim oblikom poremećaja seksualnog razvoja (dalje u tekstu DSD) samo u SAD-u. Još veći je postotak žena koje imaju povišeni nivo testosterona zbog raznih medicinskih razloga. Mnoge žene i ne znaju da imaju ove poremećaje dok se ne testiraju, što se desilo i s čuvenom južnoafričkom atletičarkom Caster Semenyom. Zbog toga su ovi testovi često kritizirani jer isključuju sportašice koje imaju prirodne poremećaje za koje nisu čak ni znale. Drugi razlog za kritiku ovakvog testiranja je nekonzistentnost kriterija prilikom testiranja: činjenica da su Khelif i Lin Yu-ting prošle testove za Olimpijske Igre, iako su pale kod IBA-e, pokazu koliko ovi testovi znaju biti arbitrarni. Ako se može jasno dokazati tko je ženskog spola a tko nije, onda ne bi svaka sportska federacija imala drugačije standarde.
Autorici teksta je nemoguće pisati, a i neprimjereno nagađati o tome koliko Khelifino prirodno zdravstveno stanje njoj daje nekakvu biološku prednost u odnosu na druge boksačice je jer postoje mnogi tipovi DSD-a, i samo neki od njih nose nekakvu prednost u sportu. Čak i da ima neku vrstu DSD-a, nije pošteno ni sportski da se je stavi na metu ovakvog medijskog linča, niti da joj se zabrani natjecanje u sportu zbog genetike koju nije odabrala—internet komentatori su uspoređivali njezin slučaj s Michaelom Phelpsom, američkim plivačkim asom koji zbilja ima fizičke predispozicije stvorene za plivanje: neobično dugi raspon ruku, natprosječno veliki kapacitet pluća, te ga se zbog toga naziva “čudom prirode”.
Evo još jedne činjenice: nitko zapravo ne zna kakav “gender testing” je Khelif zapravo pala, iako se u medijima naširoko nagađa o njezinom tijelu. Mediji, uključujući i hrvatski Index, pišu da je Khelif žena s viškom testosterona, međutim u službenoj izjavi IBA-e stoji da nisu mjerili razine testosterona nego neki proveli drugi test, koji nisu objasnili. Drugi portali prenose da Khelif ima muške kromosome, međutim IBA se i od toga ogradila. Jedini izvor za tu tvrdnju dolazi iz intervjua koji je dao Umar Kremljev, kontroverzni predsjednik IBA-e koji ima veze s organiziranim kriminalom. Razni medicinski stručnjaci koji su pregledali izjavu IBA-e, te tajmlajn događaja između dana kad su Khelif i Lin Yu-ting bile poslane na testiranje i dana kada su diskvalificirane, tvrde da je nemoguće izvršiti detaljnu genetsku analizu i utvrditi koje kromosome imaju u toliko kratkom razdoblju.
Važno je naglasiti da IBA je kontroverzna organizacija zbog povijesti arbitrarnog izbacivanja boksača i boksačica, namještanje mečeva, te vrlo bliske veze s Vladimirom Putinom. Čak je IOC (Međunarodna olimpijska komisija) u neuobičajenom potezu prekinula suradnju s IBA-om na prošlim Olimpijskim igrama u Tokiju. Inače su pojedini olimpijski sportovi u organizaciji vlastitih federacija. U izjavi vezano za dvije boksačice, IOC je rekao da su one bile žrtve “iznenadne i arbitrarne odluke od strane IBA-e”, te da oni ne priznaju Federacijine testove zato što ne slijede procedure. IBA-ine izjave vezane za Khelif i njezinu kolegicu moraju se promatrati kroz prizmu sukoba između te dvije organizacije. Izjave predsjednika Kremljeva moraju se isto sagledati imajući u vidu njegovu tvrdu desnu ideološku orijentaciju: primjera radi, nakon ceremonije otvaranja koja je pokazala i gej osobe i drag kraljice, Kremljev je na svom X (bivšem Twitter) nalogu pozirao ispred pravoslavnih ikona i nazvao Olimpijske igre “čistom sodomijom”.
Da sumiramo činjenice: Imane Khelif je žena. Ostalo ne znamo. Moguće je da ima neku vrstu interspolnosti koja još nije razjašnjena, ali koja je unutar granica koje propisuje IOC. Isto je moguće da nema nikakvu zdravstvenu kondiciju koja bi joj dala prednost, nego je samo žrtva političkog prepucavanje između dvije federacije, jedna od kojih je izgnanik sportskog svijeta zbog korupcije.
Duga sramna povijest maskulinizacije sportašica
Pojam “gender testing,” testiranje sportašica da bi se ustanovilo da su one zapravo žene ili dovoljno žene da bi natjecale, ima dugu, kontroverznu povijest, kao i povijest prozivanja sportašica da nisu dovoljno žene ili ženstvene.
U knjizi The Other Olympians: Fascism, Queerness, and the Making of Modern Sports, koja opisuje povijest trans i interspolnih natjecatelja i natjecateljica na Olimpijadi, pisac Michael Waters dokazuje da je rodno testiranje uvedeno u Olimpijadi 1936. godine po zagovoru nacističke Njemačke. Međunarodna atletska federacija (IAAF), koja je poznata po vrlo restriktivnim spolnim testovima, je uvela obavezne ginekološke preglede gdje su se atletičarke u 60-im godinama dvadesetog stoljeća morale skinuti gole ispod panela ginekologa, nakon što su zapadne zemlje krenule strahovati od velikog uspjeha sportašica iz Sovjetskog Saveza i drugim istočnoevropskih zemlja.
Slučaj sovjetskih atletičarki samo dokazuje da je povijest spolnog testiranja i propitivanje spola sportašica dugo vezan uz etničku i rasnu diskriminaciju. U recentnim godinama, žene koje se optužuju da su muškarci su najčešće afričkog ili azijskog porijekla. Jedna od najpoznatijih žrtva takvog tretmana je afroamerička tenisačica Serena Williams. I publika i njena konkurencija su je optuživali da je muškarac zbog njenog mišićavog izgleda i sportskog uspjeha, te je teniska federacija više puta morala reagirati i kazniti druge trenere i igračice zbog uvreda koji su zasipale na njen račun. Kroz povijest, često su crne žene bile na meti defeminizacije, odnosno maskulinizacije, gdje su one žrtve stereotipa da su jake, agresivne, odnosno sve samo ne ženstvene. Standardi ljepote, po kojima se često odlučuje koja sportašica “izgleda kao muško” a koja ne, su još uvijek vezane za bijele, europske standarde ljepote. Imane Khelif, koja dolazi iz sjeverno afričke zemlje Alžira, je samo još jedna ne-bijela žena koja se našla na meti rasističkih provjera spola.
Međutim, ni bijele žene nisu sigurne od propitivanja svog spola i rodnog identiteta. Medijska hajka koja se digla oko Imane Khelif je osnažila desnog provokatora Iana Milesa Cheonga da na društvenim mrežama pita svoje pratioce misle li da je Katie Ledecky, vrhunska američka plivačica, četverostruka olimpijska prvakinja na 1500 metara, muško ili žensko. U komentarima na raznim društvenim mrežama, uključujući na Indexovoj Facebook stranici, muškarci su krenuli komentirati da gimnastičarka Simone Biles ne može biti žena jer je previše mišićava i ima predobre nastupe. Kriteriji su jasni: ako si trans, nisi žena. Ako imaš prirodno visok nivo testosterona ili drugi interspolni poremećaj za koji nisi ni znala, nisi žena. Ako si predobra u sportu, ako si prebrza ili premišićava, isto nisi žena. Tako se onemogućava ženama da zapravo budu vrhunske u sportu, jer ako su predobre onda naravno moraju biti – muškarci.
Ovakvi stavovi idu ruku uz ruku uz zabrane natjecanja trans sportašima i sportašicama, jer te zabrane ima dvostruke ciljeve. Prvi je da se trans osobe što više istisnu iz javnog prostora i da se posve marginaliziraju pobjede koje su pojedine trans sportašice ostvarile, ili čak napredak koje su ostvarile samim svojim prisustvom, izbrišu.
Nakon sto su trans žene istisnute iz javnosti, onda slijedi hajka na sve druge žene koje pokazuju da su drugačije, jer postane dovoljna samo optužba da je neka osoba trans da bi se uništilo njenu karijeru. Tako se vraćaju žene u svoje “pravo” mjesto, u kući, i u svoje prave uloge, gdje nisu ni snažne, ni mišićave.
Imane Khelif i transfobija balkanskog sportskog novinarstva
Slučaj Imane Khelif je buktio na Balkanu, iako na ovim prostorima nije bilo nekog interesa za ženski boks. Na primjer, na HRT-u se ženski boks skoro pa nikad nije prenosio od 2012. kada je prvi put ušao u Olimpijadu (ova situacija je zbilja frustrirala autoricu ovog teksta). Ovaj slučaj je samo najdramatičniji prikaz fenomena koji smo mogli vidjeti u zadnjih par godina: forsiranje transfobije kroz sportske portale.
Evo još jedne činjenice: poslije površnog istraživanja, može se tvrditi da na prostorima bivše Jugoslavije nema nijednog aut trans sportaša ili sportašicu koji se bave vrhunskim amaterskim ili profesionalnim sportom.
Iako na prostoru Balkana nema trans sportaša i sportašica, pretraga pojma “transrodna” ili “transrodne” na sportskim portalima, na primjer Sportske Novosti, donosi više rezultata. Ovi članci mahom negativno i senzacionalistički izvještavaju o trans osobama.
Ilustrativan primjer je članak iz 23. veljače 2024., naslov je “transrodna košarkašica ozlijedila tri protivničke igračice.” Iste vijesti su uz Sportske Novosti prenijeli drugi regionalni tabloidi poput Kurira, Telegrafa, i Sportkluba N1 iz Srbije. Radilo se o meču srednjoškolske lige u Massachusettsu, SAD – sportska liga koju zasigurno prosječan hrvatski navijač ne prati. Vijesti su bili preuzeti od strane američkih desnih portala poput Fox News, Quillette, i New York Post (Kurir u svom članku zapravo navodi NY Post kao izvor originalnog članka).
Više drugih članaka na Sportskim Novostima plasiraju istu priču o trans ženama, odnosno trans sportašica: da su one neizdrživo nadmoćne nad cisrodnim ženama te da one predstavljaju opasnost prema njima, uz implikaciju da se one čak namjerno natječu sa ženama da bi ih ozlijedile. U službi tog narativa, ovaj i drugi portali izvještavaju o posve marginalnim slučajevima iz sportskih liga koji inače njihova publika ne prati uopće, obično američkih srednjoškolskih liga (time izlažući djecu i tinejdžere lovu na vještice na društvenim mrežama). Ne izvještava se o više slučajeva kada trans djevojčice ili djevojke koje se bave sportom, ponekad pobjede, ponekad izgube, ali imaju podršku svojih suigračica.
Čest je stereotip trans žene kao opasne nasilnice i koristi se kao izgovor da ih se isključuje iz javnog života ili čak fizički napada. Međutim, trans osobe, pogotovo trans žene, su iznadprosječno žrtve nasilja, a ne počinioci. Čak i narativ o njihovoj sportskoj nadmoći nad drugim ženama nije još do kraja razjašnjen – po nekim istraživanja koji je sproveo Britanski Časopis Sportske Medicine, trans žene su u nekim poljima u nepovoljnom položaju u usporedbi sa suparnicama, na primjer u kardiovaskularnoj funkciji i mišićnoj masi donjeg dijela tijela.
Najistaknutiji primjer transfobije u hrvatskom sportskom novinarstvu se desio oko slučaja Lije Thomas, transrodne američke plivačice koja je osvojila prvenstvo NCAA (američka fakultetska atletska liga) na 500 metara slobodno u 2022. Na portalu Index nećete primjerice naći ikakve vijesti s američkih fakultetskih natjecanja osim ako upišete “Lia Thomas” što će donijeti više rezultata. Izvještaji o njoj su uglavnom bili pristrani: pisalo se o sutkinji koja je dala ostavku u plivanju zbog nje, i o plivačicama koje potpisale anonimno pismo protiv njenog nastupa. Međutim, nije se izvještavalo o tome da je debata oko njenog nastupa u Americi slojevitija nego što izgleda: na primjer, ne spominje se da je više od 300 plivačica potpisalo pismo podrške Liji da se ona nastavi natjecati u ženskoj konkurenciji. Isto tako, primjećuje se praksa odavno prisutna u tabloidima, da se nečije tvrdnje prenose kao da su činjenice, s ciljem da se pokaže Liju kao osobu koja će “uništiti konkurenciju u ženskom sportu”. Na primjer, u članku o sutkinji, u naslovu stoji njezina izjava da će Lia “obarati rekorde,” iako tijekom svoje plivačke karijere Lia nije oborila niti jedan svjetski, šampionski, ni državni rekord. Zapravo, na istom natjecanju na kojem je bila prva na 500 metara slobodno, završila je posljednja u finalu utrke na 100 metara.
Još jedan primjer novinarskog neprofesionalizma se nalazimo u članku objavljenom 9. veljače 2023. koji prenosi izjavu koju je dala Riley Gaines, bivša suparnica Lije Thomas, za Fox News gdje tvrdi da je Thomas napravila neugodnu situaciju u svlačionici zato što je “spustio hlače i gledao nas kako se svlačimo.” U nastavak članka Index kaže da je Riley Gaines “odgodila pohađanje stomatološkog fakulteta kako bi se nastavila boriti za sportašice.” Ovo je poprilično netočan opis incidenata – sama Gaines je u drugom intervjuu kasnije priznala da Thomas nije napravila ništa neugodno prema drugim sportašicama te da je dijelila njihovu svlačionicu jer nije imala nigdje drugdje da se oblači. Opisati Gaines kao borkinju za sportašice je isto netočno: u SAD-u je ona kontroverzna ličnost zbog njezine bliske veze s američkom krajnjom desnicom i načina na koje je pretvorila svoju (osrednju) plivačku karijeru u vrlo uspješnu karijeru govorenja na desničarskim skupovima, na primjer kada je u 2023. Nazivala prihvaćanje transrodnih osoba “duhovnim ratovanjem”. I više od godinu dana nakon što je Lia Thomas prestala plivati, Gaines redovno daje izjave vezane za nju, jer zna da o njoj ovisi i njena osobna politička karijera (naravno, dala je i izjavu da je Imane Khelif muškarac).
Plejbuk koji su hrvatski sportski portali skovali na leđima trans sportašicama su usavršili na Imane Khelif: o sportašicama se huškački izvještava kao da su prijetnje svojim suparnicama, u sportskom i egzistencijalnom smislu. Članci su obično pristrani, te iako su klasificirani na portalima kao reportaže, često sadrže i osobno mišljenje pisca (i skoro uvijek je muškarac). Prenosi se samo jedna strana priče, ljudi koji su protiv trans sportaša i sportašica ili ljudi koji su bili protiv Khelifinog natjecanja na Olimpijskim igrama, a ne ljudi, uključujući i stručnjake, koji su tim osobama dale podršku. Članci su ponekad doslovno preneseni ili prevedeni od desničarskih portala, što pokazuje njihovu jasnu ideološku pristranost i cilj. Isto tako, koriste se česte desničarske retoričke taktike u tekstovima, poput JAQ, ili “Just Asking Questions” (samo postavljanje pitanja). U tim člancima, poput članka na N1 pod “Ko je alžirska bokserka Iman Helif: Polemika u svetu – da li je muško ili žensko?”, postavljaju se sugestivna pitanja gdje je jasno što novinar zapravo misli da je odgovor, ali se dovoljno ogradi od tog stava da ima plauzibilnu porecivost.
Svaka čast izuzecima na našim prostorima, pogotovo nedavan članak Renate Beluhan na Sportskim Novostima koja razjašnjuje činjenice oko Imane Khelif, ali ovaj jedan članak, nakon što je taj portal više tjedna huškao ljude na sportašicu, dođe prerijetko i prekasno.
Zasigurno hrvatski i regionalni sportski portali ne izvještavaju o trans sportašicama zato jer im je stalo do ženskog sporta, jer da im je zaista stalo do ženskog sporta, možda bi povremeno i izvještavali o njemu. Kad se provjerilo naslovne stranice popularnih sportskih portala u regiji u 12:00 5. 8. 2024., zatečeno je ovakvo stanje: na Index Sportu je bilo 32 priče o muškarcima i 10 o ženama, od kojih su 2 o Imane Khelif i Lin Yu-ting, koje se i dalje nazivaju “boksačice koje se optužuju da su muškarci.” Na naslovnoj stranici Sportske Novosti, bilo je 44 priče o muškarcima, 2 gdje se u naslovu spominju i sportaši i sportašice, i 3 o ženi (Donni Vekić). Na naslovnoj stranici Sportklub, portal srpskog N1, bilo je 59 priča o muškarcima, 3 o ženama, i 2 priče koja su obuhvatile i muški i ženski sport. Na taj dan, u jeku Olimpijskih igara, desile su se više važnih stvari u ženskom sportu: američke plivačice su srušile svjetski rekord na 4 × 100 m, i Kaylia Nemour iz Alžira je uzela prvu medalju za neku afričku zemlju u gimnastici. Međutim, teško da bi čitatelji regionalnih sportskih portala znali za te podvige, kao što se o regionalnim sportašicama skoro pa nikada ne piše izvan Olimpijada.
Senzacionalističko izvještavanje oko Imane Khelif, koja uopće nije trans osoba, je samo nastavak trenda gdje se koriste sportske vijesti da bi se širilo mržnju prema trans osobama i rodno varijabilnim osobama, unutar sporta i izvan njega. Ali isto tako, svrha takvih izvještaja je da se aktualnu debatu o tome kako sport može biti i inkluzivan i fer potpuno pojednostavi, te se trans osobe dodatno izoliraju ili prikazuju kako iracionalne osobe koje se žele na silu natjecati u sportu mimo bilo kakve “neutralne” podrške. Imane Khelif ima apsolutno pravo da pokreće sudski postupak protiv medija i ličnosti koji su je napadali. Njen slučaj bi isto trebao biti upozorenje za sve “feministkinje” koje nisu dosad stale na stranu trans osoba: ako niste dovoljno ženstvene, ako ste predobre u nečemu što se povijesno gledalo kao “muška” posla, doći će i po vas.
Rebecca Duras
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.