TEKST

Kako su zdravstveni radnici postali zreli mango

Države zapadne Europe se u borbi protiv deficita zdravstvenih radnika oslanjaju na uvoz iz ostatka svijeta, zanemarujući zahtjeve za jačanje javnog zdravstva i poboljšanje uvjeta rada.

Medicinske sestre, fizioterapeuti, liječnici i drugi zdravstveni radnici danas ispunjavaju otprilike istu funkciju kao litij ili tropsko voće – jako su cijenjen izvozni proizvod. “Cilj im je izvoziti naše zdravstvene radnike kao da su mango ili banana,” kaže jedan od mnogih filipinskih medicinskih tehničara čiji su kolege emigrirali u Europu, partner belgijske organizacije Viva Salud, govoreći o utjecaju Zapada na lokalni sustav skrbi.

Europska unija (EU) relativno je nedavno počela ozbiljnije shvaćati manjak zdravstvenih radnika iako se s njime bori već godinama. Nije jedina koja se suočava s tim problemom: deficit zdravstvenih kadrova u svijetu je alarmantan. Prema prognozama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), do 2030. godine u svijetu će nedostajati barem 10 milijuna radnica i radnika u sektorima zdravlja i njege. Pet godina kasnije taj broj mogao bi narasti za još skoro 3 milijuna, prema procjenama iste agencije.

Čini se da EU rješenje svojih problema vidi isključivo u politikama temeljenima na uvozu radne snage iz zemalja Globalnog juga. Članice EU koje su se za sada najodlučnije uhvatile ukoštac s ovim problemom, uključujući Njemačku, hvale se potpisivanjem bilateralnih sporazuma s Brazilom i indijskom državom Keralom, u kojima (tvrde uvoznici) svake godine diplomira više medicinskih sestara nego što je potrebno za lokalne potrebe.

Ovi sporazumi se predstavljaju kao trostruki zgoditak (triple-win) jer su (opet tvrde uvoznici) njima na dobitku svi: zdravstveni radnici, koji će zaraditi više nego što bi ikad zaradili kod kuće; države iz kojih se zdravstveni radnici iseljavaju, čija će se stopa nezaposlenosti smanjiti, a priljev sredstava iz inozemstva povećati; i države u koju se useljavaju, koja će dobiti medicinske sestre spremne za rad u rekordnom roku i za nisku cijenu.

Prema Karen Spannenkrebs, liječnici i članici njemačke Mreže demokratskih liječnika, situacija je puno kompliciranija. Nemaju Brazil i Kerala previše medicinskih sestara, objašnjava, već u zdravstvenom sustavu nema dovoljno novaca da se zaposli sestara koliko treba. Jednom kada dođu u Njemačku, suočavaju se s nizom administrativnih i jezičnih barijera zbog kojih im je godinama nemoguće do kraja se integrirati u sustav. Ispada da taj veliki europski zgoditak dolazi po cijenu prava na zdravlje i radničkih prava u drugim regijama.

Istočnoeuropski bazen zdravstvenih kadrova

Jugoistočna Europa nalazi se u nešto boljoj poziciji nego države jugoistočne Azije i Latinske Amerike, ali i dalje predstavlja nezanemariv bazen zdravstvenih radnika koji služi za popunjavanje rupa u sustavima zapadnijih članica EU. U taj bazen spada i Hrvatska, gdje sindikati i strukovne udruge upozoravaju na veliki val emigracije zdravstvenih radnika i činjenicu da, ako Ministarstvo zdravstva odmah ne poduzme nešto, za nekoliko godina nećemo moći nadoknaditi izgubljeno.

Ovim upozorenjima idu u korist rezultati najnovijih istraživanja, uključujući ono koje su Ljiljana Pintarić i Drago Župarić-Iljić objavili u lipnju ove godine. Pintarić i Župarić-Iljić navode kako je prema evidenciji Hrvatske liječničke komore (HLK) između 2013. i 2024. godine iz Hrvatske otišlo čak 1214 liječnika.

Prema nešto ranijem istraživanju Zrinke Stanić, do 2022. godine najviše liječnika – njih skoro 300 – otišlo je u Njemačku, a potom u Ujedinjeno Kraljevstvo, Austriju, i Švedsku. Dvije godine ranije Hrvatska je bila treća u EU po izvozu liječnika: ispred nje našle su se samo Bugarska i Rumunjska.

Odlazi se prvenstveno zbog uvjeta rada i uređenosti sustava, a tek onda zbog plaća, napominju sva ova istraživanja. Jedan od presudnih faktora koji je doveo do ovako velikog odljeva liječnika u inozemstvo je osjećaj izgubljenosti i defetizma, tvrde Pintarić i Župarić-Iljić. Liječnici s kojima su razgovarali, naime, ne vjeruju da se u zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj stvari mogu popraviti.

Kriza dostojanstvenog rada

Uvjeti rada u zapadnoj Europi osjetno su bolji nego na periferiji regije, svjedoče zdravstveni radnici koji su već emigrirali. Ali i tamošnji sindikati upozoravaju na visoke stope odlaska radnika iz sektora zbog opterećenosti, niskih primanja i sve većeg prodiranja privatnog sektora u polje zdravstva. “U Europi imamo deficit sigurnih radnih mjesta, dobrih plaća i dostojanstvenih uvjeta rada, a ne manjak kvalificiranih zdravstvenih radnika,” napominje Matilde De Cooman, analitičarka u Viva Salud.

De Cooman i Spannenkrebs organizatorice su konferencije Care for Care Workers, koja je krajem lipnja ove godine pokušala ocrtati drugačije odgovore na globalnu krizu zdravstvenih kadrova. Među sudionicima je bila i Genevieve Gencianos iz međunarodne središnjice sindikata Public Services International (PSI), koja smatra da je kadrovsku situaciju nemoguće promatrati odvojeno od trendova na polju financiranja zdravstva i drugih javnih servisa.

Dodaje: “Deficit s kojim ćemo se suočiti do 2030. godine je rezultat slabljenja javnih zdravstvenih sustava, do kojeg dolazi zbog neoliberalnih politika i okretanja profitu nauštrb radničkih prava i prava na zdravlje.”

Iskustva ove sindikalne organizacije pokazuju da zdravstveni radnici u Hrvatskoj nisu jedini koji se bore s osjećajem da njihov glas nitko ne uzima u obzir. Od početka pandemije COVID-19 prosvjedovalo se i štrajkalo u nizu zemalja, uključujući one u koje se iz Hrvatske emigrira. Unatoč konstantnom pritisku radnika i sindikata, nadležne institucije nisu reagirale na njihove zahtjeve za većim ulaganjima u javno zdravstvo i zdravstveni kadar.

Upravo zbog toga zadržavanje postojećeg kadra postaje sve teže, napominju sudionici konferencije. “Kriza s kojom se danas suočavamo je kriza dostojanstvenog rada,” zaključuje Gencianos.

Prema sindikatima i aktivistima za pravo na zdravlje, na tu se krizu još uvijek može odgovoriti. Za to će biti potrebno napokon adresirati zahtjeve radnika, uključujući ciljano stipendiranje svih zdravstvenih struka, garantiranje osnovnih životnih potreba poput stanovanja, i uvođenje modela upravljanja koji na prvo mjesto stavljaju dobrobit pacijenata i dostojanstvo radnika, a ne uštede.

Ana Vračar

Objavljeno: 26.08.2024.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, putem Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u 2024. godini.