TEKST

Od zanata do visoke umjetnosti

Različite metode pletenja, tkanja i kukičanja tradicionalne su zanatske tehnike za proizvodnju utilitarnih predmeta, u čiju je izradu uloženo puno vremena, truda i učenja, često nezamijećenog i necijenjenog. Tipično je ova vrsta rada smatrana “ženskim radom” i vezana je za privatan prostor domaćinstva, a znanja i tehnike tradicionalno se prenose sa generacije na generaciju. Tijekom 50ih i 60ih godina nekoliko važnih umjetnica uvele su radove izvedene tehnikama tkanja i pletenja u područje visoke umjetnosti, čime se taj rad prenosi iz privatnog prostora domaćinstva u javan prostor muzeja i galerija.

ručno pletenje kao oblik umjetnosti

Tradicionalno su se tekstilnim zanatima proizvodili odjevni ili drugi uporabni predmeti, precizno ispleteni i ukrašeni; objedinjuju zanatsku vještinu i kreativan izražaj. Ispleteni radovi, iako su imali umjetničku vrijednost, smatrani su zanatskim radovima. Prvi koraci približavanja tekstilnih radova sferama umjetnosti i prostorima muzeja, baziraju se na odvajanju od proizvodnje isključivo korisnog proizvoda čime se naglasak prebacuje sa praktičnosti predmeta na njegovu umjetničku vrijednost. Iako su tkane tapiserije već bile smatrane dekorativnom umjetnošću, ručno pletenje iglama i dalje je bilo isključivo vezano za proizvodnju odjevnih predmeta. Mary Walker Phillips (1923.-2007.) prva je umjetnica koja je svoja djela izrađivala tehnikom ručnog pletenja i time pletenje približila umjetničkoj sferi. U počecima se njezin rad vezao za arhitekturu i prostor interijera te industrijski dizajn, a kasnije se razvija čisto u estetske svrhe i u potpunosti gubi bilo kakvu drugu korisnu funkciju. Viseće čipkaste “slike” i prostorne instalacije koje je Phillips plela korištenjem različitih materijala, nastajali su u potpunosti kroz kreativne, eksperimentalne i intuitivne procese, za razliku od tradicionalnog pletenja zadanim materijalima prema zadanim uputama. I iako se koristi bazom vještina nastalim učenjem zanata, ona se odvaja od pravila tog zanata i iste vještine koristi za umjetnički izraz. Uz Phillips djeluju i umjetnice Virgina Harvey, Luba Krejci i Else Regensteiner koje također vokabular zanatskih tehnika i metoda pletenja, tkanja, kukičanja i makramea izoliraju od izvornog načina korištenja i originalne svrhe, i manipuliraju njima isključivo kao alatima za osobni izričaj i stvaranje.

tkanje promjene

Iako tekstilne umjetnice stvaraju još od pedesetih godina prošlog stoljeća, njihove radove i dalje nisu prepoznali veliki svjetski muzeji moderne umjetnosti. Tek se u zadnjih desetak godina njihovi radovi prepoznaju i organiziraju se velike retrospektivne izložbe njihovog stvaranja. Anni Albers (1899.-1994.) odabrana je umjetnica za proslavu stote obljetnice Bauhausa u Tate Modernu 2018. godine, a kustosica retrospektive Ann Coxon o odabiru pionirke tekstilne umjetnice koja je pomoću prastarog zanata stvarala modernu, apstraktnu umjetnost rekla je: “To je prilika za Tate da prepozna umjetnicu čijeg imena još uvijek nema u mnogim udžbenicima povijesti umjetnosti, koja zauvijek ostaje povezana sa svojim suprugom Josefom, a čiju disciplinu, tekstil, još uvijek drže po strani veliki svjetski muzeji.”

Anni Albers originalno je na Bauhausu željela studirati slikarstvo, ali potaknuta je da upiše radionicu tkanja, odnosno žensku klasu. Rodna politika tkalačke industrije podijeljena je na period prije i poslije inovacije tkalačkog stana; ženski rad je ručni rad, prije tkalačkog stana, a mehanizacijom procesa postaje muška, ozbiljnija i zahtjevnija profesija. Albers je usavršila rukovanje tkalačkim stanom te je izrađivala apstraktne tekstile koji funkcioniraju kao elementi unutarnjeg dizajna i koji se promatraju kao slike. I sama je kritizirala odvajanje zanatskog rada od umjetničkog i problematiku isključivanja jednog od drugog, rekavši: “Galerije i muzeji ne izlažu tekstile, oni su oduvijek smatrani zanatom, a ne umjetnošću. Čini mi se da, kada je rad izrađen nitima, smatran je zanatskim radom, kada je na papiru, smatra se umjetničkim radom.”

Nekoliko godina kasnije, 2023., Tate Modern radi veliku retrospektivnu izložbu Abakanowicz: Every Tangle of Thread and Rope, kiparice i tekstilne umjetnice Magdalene Abakanowicz, jedne od prvih umjetnica koja je tijekom šezdesetih godina za izradu skulptura i instalacija koristila vlakna i niti. Njezine su monumentalne viseće skulpture – Abakani, lebdjeli u prostoru nalik živim bićima. Odvaja se od kvadratičnih tapiserija ovješenih na zid, stvara organske forme koje nisu namijenjene isključivo za gledanje u njih, već za bivanje sa njima u prostoru; one formiraju novi krajolik. Skulpturalne prostorne instalacije izvedene tehnikama tkanja i pletenja izrađivale su i umjetnice Lenore Tawney, Ruth Asawa, Sheila Hicks i Claire Zeisler, koje također tek sada dobivaju prostor u velikim muzejima. Svaka od njih napravila je neki iskorak, one ispituju ujedno i granice svog zanata, kao i granice moderne umjetnosti te iznova dokazuju kako je tekstil legitiman materijal za stvaranje umjetnosti. Kako bi traskodirale zanat u umjetnost, eksperimentiraju sa tehnikama i usavršavaju sam zanat, razvijaju ga i proširuju mogućnosti unutar zanatskog djelovanja.

Iako njihovi radovi ne prenose direktno feminističke poruke, sam materijal – niti i tkanine – u sebi nosi utkana značenja – nježnosti, mekoće, feminiteta, neozbiljnosti, usputnog hobija i trošenja vremena. Samim time je postavljanje tog materijala i te tehnike, ženskih radova, u prostor muzeja i prihvaćanja istih u sfere visoke umjetnost već oblik feminističkog djelovanja. Nasljednice ovog pokreta i suvremene umjetnice, niti i tkanine, kao i procese tkanja i pletenja, koriste upravo kako bi iznijele feminističke stavove, ukazale na probleme rodne nejednakosti i na vrijednost ovih neprimjećenih, necijenjenih i neplaćenih zanata i ženskoga rada.

suvremena umjetnost

Sheila Pepe je najpoznatija po svojim prostorno specifičnim instalacijama izvedenih od različitih tipova niti, koje zadiru u arhitektonske prostore i galerije, stvarajući oblike, linije i sjene koje su uvijek podložne promjenjivim uvjetima i okruženjima u kojima se nalaze. Izrađene od domaćih i industrijskih vlaknastih materijala, kao što su pređa, konopci, vezice za cipele, užad i konop, ove instalacije dovode u pitanje unaprijed stvorene predodžbe o oblicima domaćeg obrta ili “ženskog rada” i utjelovljuju sjecište moderne umjetnosti i zanata.

Suradnja i zajednica u središtu su rada Common sense iz 2006. godine. U ovoj instalaciji ona uništenje koristi kao sredstvo kreacije. Pepe je izheklala rad—koji se sastoji od ljubičaste pređe i crne, kosturne podkonstrukcije—u svom studiju, a zatim ga je postavila u galeriju MAD. Posjetitelji su pozvani da raspliću pređu dok ne ogole kostur tijekom trajanja izložbe te da dobivene niti koriste za nove kreacije – odjevne predmete. Mreža je “dovršena” tek kada su njezina vlakna potpuno raspletena. Kroz svoju aktivaciju, Pepeina instalacija potiče ciklus kreativne ponovne upotrebe i razmjene. Posjetitelji izložbe borave i heklaju u prostoru galerije, čime rad tipično vezan za domaćinstvo prenosi se u javnost, a njegovo trajanje i utrošen materijal postaje vidljiv.

U samim počecima tekstilna umjetnost postaje prepoznata odvajanjem od pletenja utilitarnih predmeta, ozbiljnost zanata postignuta je kada služi estetici, u formama tapiserija ili prostornih instalacija. U ovom radu Pepe kreće od tog koraka, postavlja tekstilnu prostornu instalaciju unutar galerije, ali u fokusu rada je drugi korak; u kojem se niti raspliću i opet formiraju od prije odbačene i “neozbiljne kreacije” – kape i rukavice.

Procesi domaćeg rada obuhvaćeni su i u radovima umjetnice Anne Wilson. Za shvaćanje  njezinog performansa Wind Up: Walking the Warp potrebno je razumijevanje radnji i procesa koji se odvijaju pri tkanju, odnosno pripremi niti za tkanje. Tkanje nastaje ispreplitanjem dvaju nizova niti koji su međusobno okomiti. Niti osnove, koje drže zajedno strukturu tkanja, i niti potke koje se isprepliću iznad i ispod niti osnove te stvaraju uzorak, teksturu ili sliku tekstila. Niti osnove moraju se izmjeriti na točnu potrebnu duljinu, kako se ne bi zapetljale i kako bi se mogle namotati na tkalački stan. Postupak pripreme niti za tkanje, odnosno snovanje, jedan je od najzahtjevnijih procesa u izradi tkanine. Više stotina niti namotava se na osnovni valjak – paralelno, jednake gustoće i napetosti. Nakon snovanja, osnova se namotava na tkalački stan, čime se stvaraju uzdužne niti kroz koje se provlače niti potke. Ovaj performans ne pokazuje niti proces samog tkanja niti bilo kakav konačan proizvod, već rad koji se odvija samo u pripremi za tkanje.

Ova izvedba zanatskog procesa skreće pozornost na jedno od najčešćih i najnezamjećenijih mjesta odvijanja zanatskih radnji – u domaćinstvo – u kojemu se stoljećima odrađuju rodno uvjetovani, i individualni i kolektivni oblici zanata. Tradicija se prenosi nizom društvenih okupljanja, učenja se prenose sa generacije na generaciju, a težak rad često je zaboravljen u ljepoti konačnog proizvoda. Ovaj privatni proces postavlja se u javni prostor, čime se, osim zadovoljstva kolektivnog rada i prenošenja tradicija i znanja, prikazuje i inače skriven i nezamijećen, zahtjevan i precizan postupak snovanja niti osnove.

Počeci tekstilne umjetnosti promišljaju o tome što sve nit može postati i stvoriti, ispituju granice zanata i umjetnosti, čime proširuju mogućnosti stvaranja, kako zanatskog tako i umjetničkog. Umjetnice poput Mary Walker Phillips, Anni Albers i Magdalene Abakanowicz koristile su svoje zanatske vještine i stvarale monumentalne tapiserije i skulpture. Galerije i muzeji počeli su izlagat tkane i pletene umjetnine te primjećivati vrijednost tekstilne umjetnosti. Sada kada tekstilna umjetnost pripada sferi visoke umjetnosti, pitamo se kako ju vrednujemo. Čini se da pleteni artefakti postaju umjetničko djelo tek kada izgube svoju utilitarnu vrijednost, i oslanjaju se samo na estetsku vrijednost. Neke suvremene umjetnice, poput Sheile Pepe u instalaciji Common Sense, naglašavaju važnost kućnih uradaka.






Laila Kasumagić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.