TEKST

Čitaonica: Godina bisera

Zuzana Brabcová u prvom češkom lezbijskom romanu obrađuje teme poput homoseksualnosti i mentalne bolesti. Postavljanje glavnog lika, Lucie, u psihijatrijsku bolnicu gotovo na samom početku radnje omogućava da se kroz njezine “bolesne misli” prikaže društvo iz jedinstvene, ženske perspektive. Riječ je ovdje o diskretnom govoru o mjestu koje sama junakinja zauzima unutar patrijarhalnog društva, o društvenim ulogama koje su joj nametnute i njezinom konačnom otporu spram njih. 

U tapiseriji slova isprepletenoj tijekom stoljeća, važnu ulogu u oblikovanju literarnog kanona ima vrijeme kao komponenta koja unosi promjene i proširuje perspektive. Stoljećima je ženama bio onemogućen pristup popisu autora u kanonu svjetske književnosti, iako su čak i u tim restriktivnim vremenima pojedine autorice uspijevale izaći na površinu. Primjerice, renesansne petrarkistkinje pisale su vlastite ljubavne sonete, unoseći ženski glas u prostor dominiran muškim autorima, dok su autentične pjesme grčke Sapfe, pjesnikinje s otoka Lezbosa, s vremenom postale sinonim za žensku ljubav i strast. U novije vrijeme, stvaralaštvo Sylvie Plath, zahvaljujući feminističkoj kritici, već sigurno zauzima mjesto u kanonu. U Češkoj krajem dvadesetog stoljeća Zuzana Brabcová nastavlja tu tradiciju ženskog pisanja, obrađujući teme poput homoseksualnosti i mentalne bolesti u svom romanu Godina bisera, prvom češkom lezbijskom romanu. Poput kanonske Sapfe, Brabcová hrabro progovara o temama koje su u to vrijeme, pa čak i danas, kontroverzne. Ova knjiga, koju je češka književna scena 2000. godine proglasila knjigom godine, predstavlja pravi biser češke književnosti, a valja spomenuti da je već dvije godine kasnije prevedena na hrvatski jezik u prijevodu Katice Ivanković.

Žensko autorstvo i iskustvo svakako obilježava ovaj roman i na suptilan način se u njemu propituje ženski identitet. Glavna junakinja romana uspješna je novinarka i majka u prividno sretnom braku, sve dok jednog dana na dođe do potpunog preokreta u njezinu životu. Čitatelji i čitateljice  na početku i u velikom dijelu teksta romana koji slijedi ne saznaju gotovo ništa o kobnom događaju zbog kojeg Lucie doživljava psihički slom, već im pripovjedačica ostavlja samo mrvice kojima uspješno pobuđuje interes i potiče na daljnje čitanje. Postavljanje glavnog lika, Lucie, u psihijatrijsku bolnicu gotovo na samom početku radnje omogućava da se kroz njezine “bolesne misli” prikaže društvo iz jedinstvene, ženske perspektive. Riječ je ovdje o diskretnom govoru o mjestu koje sama junakinja zauzima unutar patrijarhalnog društva, o društvenim ulogama koje su joj nametnute i njezinom konačnom otporu spram njih. Odstupanjem od normi kojima je podilazila cijeli svoj život Lucie otkriva novi svijet, ali jednako tako i novu sebe. Njenu transformaciju nelinearno i retrospektivno pratimo kroz cijeli roman, no ona ne završava na samom kraju knjige, već se prostor za njezino ostvarivanje nudi negdje onkraj ponuđenog fikcionalnog svijeta.

Ironičnim tonom Lucie govori o feminističkom pokretu: „Za feminizam nemam vremena, a usto živim u uvjerenju da je to obijest, puki hir razmaženog Zapada, gdje žene ni same ne znaju što bi od sebe. Neće nama krumpirova zlatica rušiti republiku!“ Godina bisera pruža uvid u žensko iskustvo koje se odvija unutar specifičnog povijesnog konteksta, ključnog za potpuno razumijevanje romana. Vrijeme radnje je kasno dvadeseto stoljeće u Češkoj, no ono što je utjecalo na Lucie jesu događaji poput Praškog proljeća, tranzicija sa komunističkog društvenog režima u kapitalistički, ali i rascjep države u kojoj je odrastala na Češku i Slovačku. Upravo zbog toga ona feminizam naziva proizvodom Zapada, a Brabcová na taj način problematizira otpor pojedinih žena prema feminističkom pokretu. 

Feministički aspekt romana u vezi s Lucijinim identitetom otvara pitanje o univerzalnosti feminističkog pokreta – može li feminizam u svom zapadnjačkom obliku adekvatno obuhvatiti i predstaviti žene poput Lucie, čiji je identitet oblikovan složenim povijesnim i društvenim kontekstima? Ili je feminizam za nju, kao što sama Lucie vjeruje, jednostavno još jedan „zapadni luksuz“ koji ne prepoznaje specifične borbe žena u tranzicijskim društvima? Ove dileme su ključne za razumijevanje složenosti Lucijine karakterizacije i njezina odnosa prema vlastitoj seksualnosti, identitetu i feminizmu.

Stranice romana Godina bisera prikazuju površinu ženskog iskustva, no dosežu i dalje od toga. Osim što produbljuje temu ženskog identiteta, ovaj roman također tematizira složeno pitanje seksualnosti. Dobar dio priče, koja se razvija unutar ovih stranica, usredotočuje se na duboku krizu identiteta, proizišlu iz Lucijine potisnute homoseksualnosti. Tu je zanimljivo spomenuti da je sama Zuzana Brabcová roman nazvala autofikcijom, što će reći da je svoju fikciju tkala prema određenim elementima koje je preuzela iz svog privatnog života. To bi moglo biti propitivanje vlastite seksualnosti s obzirom na to da je autorica romana lezbijka, dok glavnu junakinju muči njezin interes prema istom spolu. Privlačnost prema ženama Lucie je otkrila još u mladim danima kad se zaljubila u svoju najbolju prijateljicu. Ona ispisuje svoju biseksualnu ispovijed – pismo prijateljici Renati koje pohranjuje u crnu kutiju na kojoj piše: „RENATA. NAKON MOJE SMRTI NE ČITAJTE I SPALITE.“ Na taj način pokušava zakopati svoju čežnju za istim spolom, no ono što narušava njezin svijet i ponovno ju gura u propitivanje vlastite seksualnosti je mlada djevojka koju upoznaje – Magda. Iako ne baš fatalna žena, Magda je svakako destruktivna sila koja na koncu dovodi Lucie do ludila i raspletom njihove romanse čitatelji konačno saznaju razlog hospitaliziranja glavne junakinje romana.

Pitanje lezbijske seksualnosti u romanu se također može tumačiti kao kritika onoga što bi se moglo nazvati ograničenim feminizmom, koji često zanemaruje specifične potrebe i borbe neheteronormativnih žena. Lucie ne odbacuje samo feminizam kao zapadnjačku ideju, već i zato što ne vidi sebe unutar okvira tog pokreta, koji joj možda djeluje previše univerzalan, neosjetljiv na njezin jedinstveni položaj u postkomunističkom društvu. U tom smislu, Lucie predstavlja primjer žene koja se bori s vlastitim identitetom, ne nalazeći oslonac u feminističkom pokretu koji bi trebao biti njezin saveznik.

Transformacija koju Lucie proživljava, iako znatno složenija, usporediva je s metamorfozom Gregora Samse, koji se u Kafkinom Preobražaju jednog jutra probudio kao kukac. Ona se ne budi jednog jutra kao potpuno nova osoba, no kroz postepeno prihvaćanje vlastite seksualnosti dolazi do radikalnih promjena u njezinom životu. Ona se iz poslušne, heteroseksualne supruge i majke pretvara u raspuštenu, biseksualnu i slobodnu ženu.

Junakinja ovog romana intertekstualno je povezana s Esther iz kultnog Staklenog zvona Sylvije Plath jer one dijele slične borbe s društvenim očekivanjima i vlastitim identitetom, ali iz različitih perspektiva i povijesnih konteksta. Obje protagonistice preispituju tradicionalne rodne uloge koje im društvo nameće, ali dok Esther prolazi kroz mentalnu krizu unutar patrijarhalnog društvenog sustava američkih 1950-ih, Lucie se suočava s vlastitim seksualnim identitetom u postkomunističkoj Češkoj. Obje priče uključuju pitanje mentalnog zdravlja – kod Esther kao posljedica društvenog pritiska da ispuni konvencionalne norme, a kod Lucie kao odraz njezine potisnute homoseksualnosti i nesnalaženja u svijetu koji se mijenja. I Plath i Brabcová koriste feminističke teme kako bi kritički propitale društvene norme, s naglaskom na utjecaj tih normi na žensku seksualnost i psihološko stanje. Lucie i Esther svojim odmakom od društvenih očekivanja zapravo potkopavaju patrijarhalne strukture, ali se istovremeno bore s unutarnjim sukobima koji ih dovode na rub ludila. Kroz intersekcionalnu prizmu, obje junakinje predstavljaju složene likove čiji identiteti nisu ograničeni samo rodnim ili seksualnim pitanjima, već su oblikovani širim društvenim i povijesnim kontekstima.

Intertekstualni dijalozi i česti pozivi na kanonska djela već spomenutog Kafke, Poea, Balzaca, Dostojevskog, Jacka Londona i drugih svakako obogaćuju ovu knjigu. Osim toga književnost za Lucie predstavlja svojevrsno breme – ona se smatra omeđenom autorima koji su utjecali na nju kao osobu. Važno je naglasiti da spominje kako su joj knjige u odrastanju pružale utočište, ali u odrasloj dobi one postaju skrovište jer iza knjiga skriva boce alkohola koji joj pomaže da se nosi sa svakodnevnicom. Roman je velikim dijelom napisan u prvom licu i priča je fokalizirana kroz glavnu junakinju – Lucie, no u trenucima napetosti ponekad se točka gledišta prebacuje s Lucie na nekog od drugih likova. Na taj način vješto se poigrava s pripovjedačima i razinama naracije pritom čineći ovo djelo jednako zanimljivim na formalnoj kao i na sadržajnoj razini.

Na samom kraju treba istaknuti Godinu bisera kao remek-djelo subverzivne moći, koje se hrabro upušta u istraživanje teme psihičke bolesti i homoseksualnosti. Ovaj roman zauzima poseban položaj kao prvi češki lezbijski roman, označavajući važan korak prema širenju inkluzivnosti unutar tematskog spektra književnosti. Nije na odmet naglasiti da je u kontekstu vremena unutar kojeg je nastajao ovaj roman homoseksualnost bila osjetljiva društvena tema, često nepravedno stigmatizirana i neprihvaćena. Usprkos tome roman hrabro istražuje krizu identiteta proizašlu iz potisnute homoseksualnosti glavne junakinje, pokušavajući na taj način pokrenuti dijalog o temama koje su tada bile tabuizirane. Nažalost, iako je od tada prošlo niz godina, ponekad se čini da društveni odnos prema homoseksualnosti danas ne pokazuje pretjeran napredak. I dalje susrećemo predrasude i diskriminaciju, koje nas podsjećaju da borba za prihvaćanje raznolikosti i dalje ostaje relevantna. Roman Godina bisera na taj način postaje ne samo književni dokument vlastitog vremena već i podsjetnik da smo još uvijek na putu prema inkluzivnom društvu.



Lucas Legović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.