TEKST

Liberalni feminizam: obećanje ludoj radovanje

Fokus na individualizam ograničava u postizanju društvene transformacije iz temelja, a sjajni liberalni feminizam sa Zapada dolazi istim vlakom kao i novac za antirodne kampanje i organizacije.

Propitkivanje najraširenije struje feminizma u tri dijela: prvi govori o karakteristikama i (mnogim) nedostatcima liberalnog feminizma. U drugom dijelu ovog teksta pokušava se odgovoriti na pitanje “kakav nam feminizam na ovim prostorima treba?”. Posljednji, treći dio, ticat će se nasilnika, nenasilnika i onih između.

Liberalni feminizam, kao najistaknutija struja unutar feminističkog pokreta na Zapadu, je vidljivi feminizam. Većina je današnjih kritičarki liberalnog feminizma možda čak i imala liberalnu fazu u mladosti. Boje liberalnog feminizma su i Barbie roza i brat zelena. Raširen je otprilike koliko i liberalna ekonomija. Njegove su teze lako probavljive i većina ljudi se u demokratskim društvima  slaže s njegovim ciljevima, a temelji se na idejama individualnih prava, slobode izbora i jednakih mogućnosti za žene u okviru postojećih liberalnih demokratskih struktura. U tim je strukturama liberalni feminizam uistinu doprinio poboljšanju položaja nekih žena, ali još se u drugom valu feminizma javila kritika tog pravca. 

Jedna od tih opravdanih primjedbi liberalnom feminizmu jest ta da on neadekvatno adresira nepravdu. Njegov ga fokus na individualizam i nedostatak intersekcionalnosti u sagledavanju ugnjetavanja i privilegije ograničava u postizanju društvene transformacije iz temelja. To jest, pobornice i pobornici ove grane feminizma smatraju da je sustav u suštini pravedan, samo ga treba osuvremeniti policyjima i policijom (pa dvadeset i prvo je stoljeće, zar ne?).

Još jedna značajna kritika ove struje tiče se njegova oslanjanja na zakonodavne reforme kao glavnog alata za postizanje rodne ravnopravnosti. Liberalni feministi i feministkinje vjeruju da će promjene zakona, poput zakona o jednakim radnim pravima ili mjera protiv seksualnog uznemiravanja, automatski dovesti do ravnopravnosti spolova. Prema ovom pristupu, kada zakonske prepreke budu uklonjene, žene će moći ostvarivati svoje ciljeve i imati jednake prilike kao i muškarci. Međutim, mnogi društveni i kulturni faktori ograničavaju i donošenje i provedbu i poštivanje tih zakona. Same znamo kako se u Hrvatskoj i svijetu (ne)rješavaju slučajevi nasilja u obitelji i seksualnog nasilja.

Šteta što kod nas nema ni policyija, a policajci ubijaju žene službenim pištoljima. Hrvatska, koja prati europske trendove inflacije, deindustrijalizacije i spolne ravnopravnosti, kao prava demokratska država svaki Osmi mart ili nakon svakog ubojstva žene od strane partnera javlja u medije kako je jednakost žena i muškaraca temeljna vrijednost naše države. Nažalost, zakoni koje već imamo ne provode se, nasilje u obiteljima je naša baština, a seksualno nasilje razonoda. Teško ubojstvo ženske osobe postaje zasebno kazneno djelo dok su se sva takva ubojstva mogla spriječiti pravovremenom reakcijom sustava na prijavljeno nasilje. Žene na radnim mjestima u Hrvatskoj nose se sa seksualnim uznemiravanjem i pitanjima o trudnoći, a vlastita radnička prava krše i ignoriraju same u strahu od gubitka posla. Liberalni alati poput reformi zakona i peticija ne funkcioniraju u već duboko trulom sustavu.  

Osim toga, preveliki fokus na zakonodavne promjene može dovesti do depolitizacije feminističkog pokreta. Često vidi rodnu ravnopravnost kao tehničko pitanje koje se može riješiti kroz legalne reforme, zanemarujući važnost šire društvene mobilizacije, solidarnosti i kolektivne akcije. Takav pristup dovodi do toga feministički pokret izgubi svoj kritički naboj i postane potpuno integriran u postojeći politički poredak, bez izazivanja dubljih društvenih promjena. Same znamo ili osjećamo da zakonodavne promjene nisu dovoljne za stvarnu društvenu promjenu zbog nedostatka prevencije nasilja. Liberalni se feministički aktivizam svodi na osnaživanje, dizanje svijesti i povećavanje kazni, umjesto na prevenciju.

Sjajni liberalni feminizam sa Zapada dolazi istim vlakom kao i novac za antirodne kampanje i organizacije. Agenda Europe i slične ultradesničarske organizacije uspješno lobiraju i ulaze u političke i medijske prostore na jednak način kao i predstavnice liberalno-feminističkih organizacija.

Fokus mu je na rješavanu problema bijelih, heteroseksualnih žena srednje klase, dok ostale skupine, poput nebijelih žena, kvir osoba, radnica ili migrantica, ostaju na marginama feminističkog pokreta. Rješenje rodne nejednakosti navodno leži u davanju jednakih mogućnosti ženama kao i muškarcima, što uključuje pristup obrazovanju, tržištu rada, političkom sudjelovanju i mogućnosti osobnog izbora. Naravno, ova naglašena orijentacija na individualni uspjeh često zanemaruje strukturalne i institucionalne prepreke s kojima se žene suočavaju. Taj paradoks individualizma sprječava i nas da budemo girlbosses (a zašto bi uopće trebale biti?). Službenih je odluka o rješavanju svakodnevnih problema žena malo, a kad i postoje ti se zakoni ne provode u cijelosti. Sve možeš sama jer si žena, sama si za sebe odgovorna, čak i za nasilje koje si preživjela. 

Liberalni feminizam prati paradigmu po kojoj su društveni problemi posljedica individualnih izbora, a ne sustavnih nepravdi. Drugim riječima, često reducira borbu za rodnu pravdu na stvaranje boljih prilika za pojedinke, ne obraćajući pažnju na šire ekonomske i društvene strukture koje održavaju nejednakosti. Tako se stvara „feminizam za elitu“, koji privilegiranim ženama savjetuje da se izbore na tržištu rada, „ponašaju kao dame, a razmišljaju kao šefovi“ i preko leđa siromašnijih i marginaliziranih žena dođu na pozicije moći. Veliki dio liberalno-feminističkog aktivizma usmjeren je na povećanje zastupljenosti žena u menadžmentu, upravnim odborima i političkim tijelima. Pokazatelj rodne ravnopravnosti je jednak broj muškaraca i žena u STEM-u, Saboru i vojsci te „razbijanje staklenog stropa“. Cilj liberalnog feminizma jest da ženama omogući napredovanje u korporativnom svijetu. 

Iza toga se krije ignoriranje problema koje kapitalizam stvara za većinu žena. Žene iz radničke klase nemaju osobite koristi od razbijanja staklenog stropa u pojedinoj korporaciji jer ostaju zarobljene u loše plaćenim poslovima s malom mogućnošću napredovanja. Za njih, problem nije napredak u hijerarhiji, već preživljavanje unutar sustava koji eksploatira njihov rad. Umjesto da se trudi transformirati sustav u svrhu pravde za sve, liberalni feminizam često nastoji samo omogućiti ženama da sudjeluju u tom sustavu pod jednakim uvjetima kao i muškarci, bez promjene samih uvjeta. Obećava da će sve potencijalne žene živjeti liberalni san rame uz rame svim potencijalnim muškarcima ako dovoljno rade na sebi. Nažalost, ne definira kojim točno muškarcima želi izjednačiti sve te žene. Rezultat toga je inkluzija bez promjene – žene se potiče da se uspješno prilagode sustavu koji i dalje ostaje nepravedan, kako za muškarce, tako i za sve ostale. 

Kritičarke i kritičari smatraju da ovaj oblik feminizma zapravo pridonosi jačanju privilegija unutar pokreta, to jest nudi opravdanje za nove oblike eksploatacije. Drugi je val feminizma kritizirao prvobitni, državno-upravljani kapitalizam, ali je postao alat novom tipu kapitalizma, onom neoliberalnom. Intersekcionalne feministice trećeg vala, kritiziraju liberalni feminizam zbog njegova jednostavnog, jednorodnog pristupa. On obično zanemaruje činjenicu da žene nisu homogena grupa i da različite žene doživljavaju različite oblike diskriminacije ovisno o njihovoj društvenoj poziciji. Na primjer, crnkinje ili migrantice mogu istovremeno doživljavati rodnu diskriminaciju, rasizam i klasnu eksploataciju, a liberalni feminizam nema alate za adresiranje tih dinamika. Nadalje, ne ne adresira niti pitanje neplaćenog rada i brige, to jest prebacuje ga na one žene koje ga „biraju“ raditi, to jest marginalizirane žene. Školski je primjer jedna žena, majka, kraljica koja za brigu o djeci i starijima ili čišćenje unajmljuje siromašniju ženu (ili muškarca! jer je liberalna) te ju, po mogućnosti, što manje plaća.

Društvene promjene koje su omogućile da žene sudjeluju u globalnoj ekonomiji i politici nisu ukinule seksizam, od njih se još uvijek očekuje da brinu za obitelj i obavljaju većinu kućanskih poslova, a figura žene koja uspijeva žonglirati i obitelj i tretmane i brak i karijeru i usisivač smiješi se u reklamama i podsjeća na neuspjeh. Jedna od značajki liberalnog feminizma je i osnaživanje kroz konzumerizam. Osnaživanje kroz kupnju proizvoda za njegu kože, avionskih karata ili novih cipela. U liberalnog je društvu Žena sposobna donositi svoje odluke i djelovati slobodno pa žene kupuju proizvode za epilaciju i izbjeljivanje dlaka, prekrivanje bora i peglanje celulita isključivo i samo „za same sebe“ i iz vlastitog izbora. 

U svom eseju „Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga reaproprirati“, Nancy Fraser opisuje tri načina na koje su feminističke ideje doprinijele učvršćivanju feminizma kao neoliberalnog pogona akumulacije kapitala. Na kraju članka ona opisuje i način izvlačenja feminizma iz službe neoliberalizmu u tri koraka: pomicanje naglaska s plaćenog na neplaćeni rad i vrednujući skrb za druge, integracija borbe protiv patrijarhata s borbom za ekonomsku pravdu te ponovna gradnja „participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti koja je potrebna da bi se zauzdao kapital u ime pravde“. O ovome će biti više riječi u drugom dijelu.

Marina Mlakar

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.