TEKST

Srbija ubija: Rat protiv društva i njegove krajnje konsekvence



Pad nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu usmrtio je 15 ljudi. Tuga i bijes valjaju se ulicama Novog Sada i Beograda, dok opozicija nastoji dodatno mobilizirati javnost u borbi protiv vladajućeg SNS-a. Grozničavo se traže krivci po individualnoj i političkoj vertikali ali njihov mogući popis je dug – raširena korupcija, vlast, Kinezi, lokalni kooperatori. Gdje je rak rana ovog društva i može li Srbija stati?

OMK MUP RS, obrađeno s Visme AI Design Generator



Spremam se na Oktobarski salon, onaj njegov dio razasut po izložbenim prostorima u Knezu. Tema ovogodišnjeg Salona je „What’s Left?“, slogan koji stoji na izlogu ulične galerije Kulturnog centra Beograda na Knez Mihajlovoj, nasuprot koje, u nešto monumentalnijoj izvedbi, stoji grafit, također na engleskom jeziku: „The only genocide in the Balkans, was against the Serbs”, s potpisom Narodne patrole. Dva su to slogana, u zasigurno slučajnoj i neplaniranoj jukstapoziciji, na glavnoj ulici u gradu, koji umnogome opisuju Beograd i Srbiju danas. I ne samo Beograd i Srbiju, jer kao što je drug Assange još 2011. rekao: „Serbia is a country where future happens first“. Ili s Majkama prepjevano: „Ja sam sudbina koja je ruglo, (…), Ja sam budućnost, Da li ti se sviđam?“

Gubim volju za obilazak Salona jer s košavom dolaze crne vijesti. Nadstrešnica Železničke stanice u Novom Sadu se srušila, na tijela onih koji su tu našli svoj zaklon, bezbrižno čekajući vozove, svoje bližnje, odlazeći ili dolazeći, sa svojim malim životima, nadanjima i strahovima, zasigurno misleći da nema šta da im se desi na toj javnoj infrastrukturi, čvrstoj željeznoj konstrukciji, građenoj, kako će tabloidi derogativno reći „još za vrijeme Tita“. Konačan mrtvozornički zbroj je 14, uključujući djecu, stare, domaće i strance.  

Neimar i stanica

Stanica je, zajedno s nadstrešnicom, izgrađena 1964. godine, kao dio novog urbanističkog plana Novog Sada. Modernističko je ostvarenje arhitekte Imre Farkaša i suradnika iz ateljea „Arhitekt“, a gradila ju je novosadska građevinska firma „Neimar“. Inače, nekadašnji građevinski gigant Neimar ugašen je i prodan 2006. lokalnom investitoru povezanom s nekadašnjom pozicijom, a danas opozicijom, Demokratskom strankom. Investitor je imovinu rasprodao, a zemljište unovčio, u već gotovo otrcanom, kad ne bi bio tragičan, tranzicijskom scenariju koji je radnike ostavio bez centa. Propao je nekadašnji Neimar, a propadala je i sama stanica, nagrižena što vremenom, a što nedostatkom održavanja. Rekonstruirana je u dvije etape zbog izgradnje brze pruge Subotica-Novi Sad i puštanja u promet elektromotornog kineskog brzog voza Soko, a sve pod krovnim geslom SNS koji, upućujući na velike infrastrukturne projekte i uglavnom strane privredne investicije, kaže da „Srbija ne sme da stane“.  Svečano je otvorena, po drugi put, u julu ove godine. 

U projekt rekonstrukcije željeznice u okviru kojeg je rekonstruirana i stanica, uvezane su mnoge firme, strane i lokalne kao i javno-upravljačke, regulatorske, prometne, konzervatorske institucije, nacionalne, regionalne i lokalne. Još uvijek je nejasno tko je točno radio rekonstrukciju same nadstrešnice jer izvođač radova na stanici, kineski konzorcij, tvrdi da nadstrešnica nije bila predmet rekonstrukcije, što uostalom tvrdi i Vlada, bez obzira na fotografije koje svjedoče drugačije. 

Javnost s tugom i opravdanim bijesom traži krivce, želi „glave“ onih koji su skrivili smrt 15 ljudi, oko za oko, zub za upravljačko-regulatorni-građevinski zub, uz pretpostavku da postoje oni koji su izravno odgovorni i oni koji su odgovorni po zapovjednoj, odnosno političkoj i moralnoj dužnosti. Ipak iz broja i sastava svih uključenih, jasno je da će istraga trajati dugo, da će se direktno odgovorni teško pronaći i da su odgovornost i krivnja difuzirane kroz čitav jedan uvezani sistem javnog upravljanja i privatnog preduzimanja.


Tko su naši batinaši?

Nedugo po padu nadstrešnice, Srbiju je zahvatio val uličnih protesta, u Novom Sadu i Beogradu. Za razliku od EU-NATO blazirane  i velikim dijelom iseljene Hrvatske, u kojoj glavni problem izazivaju boje vrećica za smeće, u Srbiji se kontradikcije kapitalizma bolje vide, više bole i izazivaju veći otpor. Međutim, već smo naučili da brojnost tijela okupljenih zajedno na ulici ne vodi nužno do željene promjene. Moguće je čak i suprotno, što dokazuje Vincent Bevins u svojoj zadnjoj knjizi „If We Burn“ u kojoj analitički promatra ‘dekadu protesta’, globalnih uličnih događanja naroda, koja ugrubo počinje 2010. godine i njihovih neželjenih ishoda. Srbija potvrđuje Bevinsovu analizu, stvari su od 5. oktobra do danas, uglavnom išle nagore, a niti jedan od recentnih masovnih protesta, poput na primjer „Srbija protiv nasilja“, nisu polučili nikakve vidljive političke ili društvene promjene, osim eventualno najave još jednih izbora, uvijek s istim (ne)očekivanim rezultatima. 

U utorak, 5. novembra održan je protest u Novom Sadu, sve s cisternom punom fekalija, razbijanjem i grafitiranjem Gradske kuće i Srpskog narodnog pozorišta. Fekalije ipak nisu zapravo bile fekalije nego zrenjaninska voda (Zrenjanin je naime već dvadeset godina bez pitke vode). Djelomično nasilan karakter novosadskih protesta lansirao je tezu o ubačenim elementima koji su izazivali nerede. O tome nam, Mihajlo Nikolić, član Partije radikalne levice i radnik u službi socijalne zaštite, kaže: „Bio sam na protestu u Novom Sadu. U nasilnim demonstracijama je učestvovalo jako puno građana. To nisu ubačeni elementi, već besan narod kojem su dosadile mirne šetnje koje predvodi opozicija.“ Isti dojam sam dobila gledajući lajv prijenos N1 televizije, sigurno da je bilo i ubačenih elemenata jer je to jednostavno Predsjednikov stil, ali velika većina građana koja je uopće željela imati posla s ‘N1 believers’ (oprostit ćete na familijarnosti, tako ih zovem kod svoje kuće), emitirala je točno tu vrstu energije – jednog velikog, na momente i rušilačkog NE. Opozicija se požurila da taj autentični bijes medijski otkloni iz sebi bliskih redova. 

Nove proteste na ulicama Novog Sada, odnosno blokade prometnih puteva, organizirale su i novosadske grupe Stav i Sviće, sastavljene uglavnom od mlađe generacije aktivistkinja i aktivista, od kojih su neke privodila sumnjiva lica u civilu (koja su se predstavljala kao policajci), a neki su još uvijek u pritvoru.

Protest u organizaciji opozicije u Beogradu, održan 11.11. bio je otužna slika opozicijskog stava i elana, ne samo zbog nesretno izabranog neradnog ponedjeljka i kiše. Zahtjevi upućeni vlasti, prijetnje ako se oni ne ostvare, sumorna šetnja od Vlade do Predsjedništva i Instagram post jedne od političkih grupacija s omaškom “Ogovarat ćete“ dobro opisuje i kraj moje protestne šetnje. Jesmo, ogovarali smo.

Čini se da protesti i izvještavanje o njima zapravo upućuju na širi problem medijske i političke artikulacije i reprezentacije. O tome nam Nikolić kaže: „Liberalna opozicija će još neko vreme kontrolisati ove proteste dok se oni ne ugase. Kao i svi protesti pre ovih, zbog političkog i strateškog monopola koji liberalna opozicija održava na protestima, ni ovi protesti neće imati uspeha. Vremenom će ljudi biti sve više razočarani ljudima koji predvode protest, opašće energija i protest će se raspasti.“


Srbija ubija

„Srbija ubija“, sintagma je za koju nisam sigurna kada se točno pojavila u srpskom javnom prostoru, ali već dugo je tu, i uvijek, u bezbrojnim iteracijama događaja na koje se odnosi, znači isto – državu kao birokratski-sigurnosni aparat koji aktivno radi protiv onih na koje se njena vlast i servis odnose, a taj ‘rad’ rezultira ne samo raznolikim psiho-socijalnim posljedicama, nego nekad i doslovno uzima živote. Opozicija i njoj skloni mediji insistiraju na svim takvim slučajevima institucionalnog nemara, korupcije i zataškavanja u zadnjih 12 godina (što korespondira s 12 godina vladavine SNS), nikada ne propitujući širi kontekst. 2017. smo na ovom istom portalu objavile tekst Jelene Kranjec „Život, smrt i mjere štednje“, povodom smrti sedamdeset dvoje ljudi, u požaru koji je zahvatio neboder Grenfell, u Londonu. Raznolike istrage na raznim nivoima traju do danas –  krivične, parlamentarne, a zaključci tih stotina, hiljada stranica proizvedenih u svim ovim istražnim radnjama, nisu proizveli niti jednog individualnog krivca, bilo fizičku ili pravnu osobu. Razlog nije toliko u korumpiranosti samih istraga, već rasprostranjenosti određenih politika i njima pripadajućih praksi, koji su se kapilarno proširile kroz čitavo društvo. Propusti u održavanju zgrade, loša kvaliteta materijala korištenih tokom renovacije izabranih temeljem najniže ponude, građevinska regulativa, standardi zaštite od požara, uštede u lokalnom proračunu, outsourcing, pogodovanje investitorima, neki su od elemenata koji su kumulativno pridonijeli požaru u neboderu i posljedičnoj smrti sedamdeset dvoje ljude. U centru centra, emanaciji Zapada, ‘uređenom, demokratskom društvu’, kakvo i sami težimo da budemo. Nezgodna je činjenica na koju ne valja previše podsjećati da se ruševine Gaze događaju pod budnim okom tog istog uređenog, demokratskog poretka.

What’s Left?

Urotila se država, kao formalni predstavnik javnog, u Novom Sadu i Londonu, protiv istog tog javnog, ovog puta ne formalnog, nego stvarnog i tjelesnog. Paneuropski raspad javnih službi – radilo se o prometu, zdravstvu ili školstvu, vječno pogodovanje „investicijama“ i ekstrakcija vrijednosti iz rada i okoliša, nastavak mjera štednje koja se uvijek treba dogoditi isključivo na frontu javnog uz istovremeno masivno povećanje budgeta za militarizaciju, odnosno kako se to deminutivno kaže  „za obranu“ – stvorili su kontekst u kojem su nesreće gotovo pa neizbježne. Država se tu pojavljuje kao administrator, serviser, ne nas, stanovnika, nego krupnog kapitala, „kao middle man, između onih koji pare imaju i ekstrakcije nas i naših zajedničkih resursa“, kako je to formulirao Anes Podić iz bosansko-hercegovačke organizacije Eko-akcija, komentirajući za Vijesti Al Jazeere poplave u Jablanici, čijem tragičnom ishodu je vjerojatno značajno doprinio ilegalni kamenolom iznad mjesta. 

I zato, u političkoj i medijskoj artikulaciji ovih tragedija, bitno je da unaprijed znamo, na koju točno budućnost se zajedno kladimo i kome smo prepustili da ju ocrta i objasni.

Srbija ubija. Ili kapitalizam?




Lela Vujanić


Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close