TEKST

Čitaonica: Heroines

Što se događa kada žene koje su oblikovale povijest umjetnosti i književnosti ostanu zaključane u sjeni svojih slavnih muževa i zaboravljene? U svojoj knjizi Heroines, Kate Zambreno iznova ispisuje njihove priče, istražujući ne samo zaboravljene ženske glasove modernizma, već i univerzalnu dilemu žena suočenih s anksioznošću autorstva. Ovo je priča o povijesti, bijesu i solidarnosti – o ženama koje su se, unatoč svemu, usudile pisati.

Kate Zambreno svoju knjigu Heroines započinje u autobiografskom tonu. Nakon što njezin muž John dobiva posao na sveučilištu, njih se dvoje iz Chicaga sele u Ohio, u mali grad Akron. Kate je tamo primorana nezainteresiranim studentima držati uvodna predavanja o feminističkom pokretu budući da ju sveučilište ne smatra dovoljno kvalificiranom za predavačicu iz književnosti. Poput mlade protagonistkinje njezinog romana Green Girl, Kate se osjeća izmješteno i otuđeno. Ona i John se ne uklapaju u tu urednu, dosadnu i kršćansku sredinu. Kate zato utjehu i inspiraciju nalazi u istraživanju biografija zaboravljenih žena modernističkog pokreta – odvažnih umjetnica poput Zelde Fitzgerald, Vivien Eliot, Jean Rhys, Dore Maar i brojnih drugih koje su isto na neki način odskakale od svog vremena i konteksta. “Da, tada sam prvi put postala opsjednuta tim ludim ženama, mojom vječnom referentnom točkom; tada sam počela čitati živote tih žena često marginaliziranih u modernističkom projektu sjećanja,” piše Zambreno. “Cijelo vrijeme su bile sa mnom dok sam pokušavala pisati – poput sablasnih učiteljica.” Vlastiti joj se život polako počinje doimati protkanim elementima iz biografija ovih žena te shvaća da ne može pisati o sebi bez da piše o njima i obratno. Tekst ovog jedinstvenog autofikcijskog romana zato neprestano iz autoričinog vremena i prostora skače u ralje dvadesetog stoljeća te pojedinačne i često tragične životne priče autorica koje su iz književnog kanona potisnute nastoji povezati u jednu sveobuhvatnu povijest: povijest ženskog pisanja i stvaranja.

Ta je povijest, nažalost, ujedno i nezaobilazno povijest različitih oblika patrijarhalne represije. Teoretičarke Gilbert i Gubar u svome su remek-djelu feminističke književne teorije The Madwoman In The Attic već 1979. godine dijagnosticirale veliki problem s kojim se autorice suočavaju kroz povijest književnosti. Nazvale su ga anxiety of autorship, odnosno anksioznost autorstva. Anksioznost autorstva označava specifično ženski odnos prema pisanju i autorstvu koji se razvija u kontekstu gotovo potpunog izostanka žena iz književnog kanona i povijesti do, okvirno, 19. stoljeća. Devetnaestostoljetne autorice ne samo da nisu imale priliku čitati i crpiti snagu iz djela svojih prethodnica (kojih je naravno bilo, ali su često marginalizirane i zaboravljene), već su se morale i nositi s osudom društva koje je pisanje smatralo isključivo muškim zanimanjem. Muškarci su ti koji su kao vratari kanona određivali što spada u Književnost s velikim K te su žensko pisanje često proglašavali neprirodnim, neozbiljnim i bezvrijednim, dok su spisateljice često javno prozivane i omalovažavane (sestre Brontë nisu slučajno pisale pod muškim pseudonimima). Suočene s takvim nezahvalnim uvjetima i primorane da se iz dana u dan bore za legitimitet, autorice su često posustajale i prestajale pisati. Time se nesretni začarani krug anksioznosti autorstva samo nastavljao – žene nisu mislile da imaju pravo pisati te se činilo da sama povijest potvrđuje takav zaključak.

Zambreno takvu jednostranu i isključivu povijest nastoji rastaviti na proste faktore te razotkriti neka njena licemjerja, prešućivanja i slijepe točke. Ona svoj roman zato gradi na netipičan način, oslanjajući se ujedno na fragmente iz vlastitog proživljenog iskustva i na povijesne izvore. Isječci iz romana, biografija i osobnih pisama njezinih heroina iz dvadesetog stoljeća isprepliću se i nadopunjuju esejima i crticama iz autoričinog života i prošlosti. Iako se radi o romanu, ovdje ne možemo govoriti o bilo kakvom obliku klasične linearne radnje. Heroines je knjiga koja počiva na feminističkom preispisivanju (i preispitivanju) jedne povijesti, knjiga koja inzistira na tome da čitateljicu izloži i preplavi malo kome poznatim činjenicama te da ju educira o jedinstvenim životima buntovnih djevojaka i žena osuđenih na zaborav. Zambreno je, kada piše o svojim heroinama, puna zaštitničkog bijesa kojeg ne pokušava sakriti ili ublažiti – pišući ljutito, bez cenzure i suzdržavanja, ona i čitateljici daje dozvolu da se razbjesni. Ističući brojne paralele između svog života kao umjetnice u 21. stoljeću i potisnutih umjetnica iz 20. stoljeća, Zambreno u čitateljicama budi osjećaj solidarnosti i povijesnog kontinuiteta jedne duge neprekinute borbe. Njezino kaleidoskopsko uvrtanje i brisanje granica između prošlog i sadašnjeg služi tome kako bi se, polako i temeljito, razotkrili obrisi jedno te iste priče: priče o ženi koja ne može pisati, odnosno priče o ženi koja se hrva s različitim aspektima anksioznosti autorstva. Zambreno je, naime, najviše zaokupljena upravo ženama koje su u pisanju spriječene, ženama čije je pisanje na ovaj ili onaj način odbačeno, obezvrijeđeno ili namjerno uništeno, najčešće od strane muža. Zanimaju je žene koje pišu u tajnosti, ali i žene koje ne pišu. Dilema kojom se Zambreno bavi zapravo je tragedija nesuđene autorice, živjela ona u našem ili prošlom stoljeću. Heroines tako možemo shvatiti kao knjigu koja nam, ističući brojne primjere hrabrih autorica i umjetničkih prethodnica koje su se suočavale s različitim problemima, a čije odjeke osjećamo i danas, pokušava ponuditi svojevrstan lijek za anksioznost autorstva. Nismo same, Zambreno nam želi poručiti. Imamo svoje heroine.

Zambreno tako, primjerice, piše o Vivien Haigh-Wood Eliot, talentiranoj i uglavnom zaboravljenoj supruzi T.S. Eliota. Mnogi je, ako su za nju uopće čuli, poznaju samo kao to – suprugu velikog teoretičara književnosti i pisca čuvenog modernističkog remek-djela Pusta Zemlja. Malo tko je svjestan činjenice da je Vivien i sama pisala –  i to intenzivno. Što nije ni čudo, budući da se čak i Vivienina Wikipedija stranica uglavnom bavi njezinim “skandaloznim” privatnim životom. Već u drugom paragrafu saznajemo da je bila fizički i mentalno boležljiva te da je njezin brak s Eliotom (implikacija je – njezinom krivicom) bio izrazito turbulentan. Podnaslov „Writing” skriven je na samom dnu stranice te se sastoji od svega jedne rečenice: „Haigh-Wood je napisala nekoliko priča i recenzija za The Criterion, književni časopis koji je osnovao Eliot, koristeći pseudonime FM, Fanny Marlow, Feiron Morris, Felise Morrison i Irene Fassett”.

Čitajući Zambreno saznajemo da je Vivieninih crtica, karikatura, skečeva, priča i kritika zapravo bilo mnogo, a ne “nekoliko” te da ih je Vivien pisala na izrazito originalan način, vješto utjelovljujući brojne izmišljene literarne persone te pišući različitim stilovima i glasovima. Upravo su je njezine karikature, u kojima je oštro karakterizirala poznanike, na kraju stajale pozicije u časopisu; izbila je kontroverza, časopis je ponovno izdan pod novim imenom, a ona izbačena. Nakon toga je pokušala svoju priču „The Paralyzed Woman” poslati časopisu The Dial, ali nisu je primili. Čitatelj Wikipedije ništa od ovoga neće lako saznati. Neće lako saznati koliko je Vivien vrednovala svoje sada izgubljene, izgorjele i nedostupne bilježnice, da je ključ sefa u kojima su bile pohranjene nosila oko vrata, da ih je htjela sačuvati za buduće čitatelje. Čitatelj neće saznati da je samoj Zambreno bio onemogućen pristup njezinim preostalim neobjavljenim radovima koji spadaju u posjed Eliotovih nasljednika. Čitatelj će, ako išta, biti preusmjeren na bogatiju, dužu stranicu o T.S. Eliotu. Čak i nakon smrti Vivien ne može pobjeći iz sjene svog slavnog muža; muža koji ju je ostavio, koji ju je izbjegavao, koji ju je zatvorio u umobolnicu u kojoj je umrla bez da ju je tamo ikada posjetio. Reducirana je na trač, na nesretnu anegdotu iz tuđeg života. Pred kraj života je čak i u vlastitim pismima o sebi počela pisati u trećem licu. Nije uspjela biti zapamćena onako kako je htjela – kao autorica. „Ovo ju je odbijanje potpuno shrvalo,” piše Kate Zambreno o epizodi s časopisom The Dial. „Iako je nastavila pisati u tajnosti, u svojim dnevnicima, ovo je bio kraj njezine spisateljske karijere i početak potpunog i totalnog sloma”.

Biografije svih autorica kojima se Zambreno bavi doista u pravilu uključuju neki tip psihičkog raspada, a nerijetko i hospitalizacije u institucijama koje su žene podvrgavale izrazito dehumanizirajućim i okrutnim tipovima „liječenja.” Takva nesretna sudbina nije zadesila samo Vivien Eliot, već i Zeldu Fitzgerald, Sylviu Plath i Jean Rhys. No, Zambreno ističe da su i veliki modernistički pisci poput Flauberta i T.S. Eliota itekako patili od različitih tipova napadaja i mentalnih tegoba. Oni su, kao i njihove su-autorice, supruge i ljubavnice, također padali u stanja depresije i delirija. Razlika je u tome, pokazuje Zambreno, što se muške mentalne tegobe interpretiraju književno i umjetnički, njihove se epizode toleriraju, a problemi im se opraštaju. Oni ne završavaju kao njihove životne partnerice, zaključani u umobolnici, daleko od pogleda javnosti. Oni ne bivaju proglašeni ludima i irelevantnima, njihovi radovi se ne smatraju nesuvislim trabunjanjem mentalno bolesnih, oni ne bivaju izostavljeni iz dominantne verzije književne povijesti. „Njegov je krah plemenit, religiozan, povijesan i nadasve maskulin”, piše Zambreno. „Njezinu krizu, nasuprot tome, on ne vidi kao duhovnu, jer ona nije veliki čovjek pun potencijala. Njezina je kriza zato osobna, sitničava.” Godinu dana nakon što Vivien umire u umobolnici, Eliot osvaja Nobelovu nagradu za književnost. Mentalno bolesni pisci ne bivaju osuđeni na zaborav kao njihove supruge, nego proglašeni genijima.

Nadalje se ne pamti koliko je upravo Ona, „luđakinja,” zapravo zaslužna za Njegov genij. Ona dobra stara „iza svakog uspješnog muškarca krije se snažna žena”, doista se u većini slučajeva na neki način ispostavlja točnom kada je riječ o Zambrenoinim heroinama. Zelda Fitzgerald svome je mužu poslužila kao muza – za inspiraciju je koristio njezine dnevnike (zato nije htio da ih se objavi), zapisivao je njezine izjave i fraze te na njoj bazirao ženske likove u svojim romanima. Eliotova Pusta Zemlja također sadrži fragmente Vivieninog govora, a pomogla ju je i urediti. Na taj način Njezine riječi postaju Njegov materijal. On je taj koji ju opisuje i definira – ona sama nije, ne smije biti, spisateljica. „Možda je to razlog zašto me priče o Vivien(ne) i Zeldi toliko proganjaju,” piše Zambreno. „Brisanje njihove subjektivnosti i demonizacija kroz koju su prolazile fascinantni su u kontekstu mitova modernizma, ali one također predstavljaju mnoge druge anonimne i bistre djevojke, one koje nikada nisu mogle postati spisateljice, one za koje nikada nećemo saznati. One koje su nekako spriječene”.

Povijest 20. stoljeća prepuna je neispričanih ženskih priča. Neke od njih je feministička teorija uspjela iskopati i istaknuti, no neke će nam zauvijek ostati nepoznate jer su spaljene, izgubljene ili napuštene. Kate Zambreno u Heroines vješto raspetljava to zamršeno povijesno klupko; budi interes i odaje počast autoricama čija su nam djela još uvijek dostupna, ali i žali za svim neispisanim stranicama koje su brojne nesuđene spisateljice za sobom ostavile. No, usredotočivši se na 21. stoljeće te prisjećajući se djevojaka sa svih predavanja i radionica pisanja koje je vodila, Zambreno dolazi do zaključka da, iako je situacija mnogo bolja, problem anksioznosti autorstva i dalje nije u potpunosti prevladan. Zašto se, pita se Zambreno, u ovom našem navodno slobodnom stoljeću lišenom starih predrasuda, djevojke i dalje “boje” pisanja? Kako objasniti taj ustrajan strah od stvaralaštva i slobodnog izražavanja od kojeg mnoge talentirane mlade autorice i dalje pate? Tim se pitanjima Zambreno također bavi u Heroines, a ona služe i kao podloga za njezin fikcijski roman o upravo jednoj takvoj djevojci pod nazivom Green Girl – ali više o tome u sljedećem članku.

Kiša Bizović Grgas

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.