TEKST

„Ja nisam kockar, ali gubim” – recentne izmjene Zakona o igrama na sreću – I. dio

Postavlja se pitanje: čemu iznimke? Zašto se ne bi mogla uspostaviti potpuna zabrana oglašavanja kao što je to slučaj s duhanskim proizvodima? Jasno je da zbog toga kladionice neće nestati, ali ako je nešto štetno, čemu potreba za uvažavanjem interesa onih koji tu štetu generiraju? Kada je riječ o javno-zdravstvenim interesima, koja je poanta zadovoljavanja baš svih dionika u sustavu, čak i onih koji štete tim javno-zdravstvenim interesima? I koji su to točno interesi građana u ovoj raspravi? Pravo na sreć(k)u?

Tko nije potisnuo, podsvjesno ili svojevoljno, sjećanja na period pandemije koronavirusa u Hrvatskoj, sjetit će se kako je na zimu 2020. krenuo drugi val pandemije i postrožavanje mjera da bi u veljači 2021. godine opet došlo do popuštanja istih. Sada uhićeni Vili Beroš ponavljao je „Ostanimo odgovorni!”, kava se mogla uzeti samo „za van”, ali kladionice i kasina bili su otvoreni. Ministar Božinović govorio je kako epidemiološki rizik nije velik, da je broj takvih objekata u Hrvatskoj „vrlo mali” te da su oni „bitni za proračun”. Skoro 4 godine kasnije donesene su izmjene Zakona o igrama na sreću. „Ostanimo odgovorni”, mali epidemiološki rizik i važnost za proračun lajtmotiv su pravnih odredbi, baš kao i tada za upravljanje krizom.

U materijalima dostupnim na web stranicama Sabora navodi se da je cilj zakonskih izmjena uvođenje dodatnih mehanizama za sprječavanje razvoja ovisnosti o igrama na sreću koji će „pridonijeti uspostavi kompromisnog odnosa između interesa države, priređivača igara na sreću i zaštite javno-zdravstvenih interesa i potreba građana.” Izmjene su široko postavljene i reguliraju brojna područja; obveze identifikacije, uspostavu Registra isključenih igrača, oduzimanje prava priređivanja, ograničavanje oglašavanja, sankcioniranje nelicenciranih priređivača igara.

U tekstu u dva dijela analizirat ću predložene zakonske izmjene te implikacije i razloge skromno postavljenih ciljeva u smjeru regulacije sektora igara na sreću. U drugom dijelu teksta pobliže ću analizirati problematični odnos kladionica i njihovih sponzorstava nogometnih klubova te utjecaj na razvoj ovisnosti o kockanju kod mladih.

Kocka je bačena, naravno, 1980-ih

Zakon o igrama na sreću iz 1990. godine stečevina je jugoslavenskog pravnog korpusa (Zakona o igrama na sreću i zabavnim igrama). Tijekom socijalizma, kasina su prvotno zabranjena u socijalističkim režimima, da bi se u 1960-ima počela otvarati. . Prva su otvorena baš u Hrvatskoj i daleko najviše njih se nalazilo u Hrvatskoj (20 od 28 ukupno u cijeloj Jugoslaviji). Za usporedbu, toliko ih je i danas otprilike u Hrvatskoj. Jugoslavenske vlasti kasina su doživljavale i kao priliku za zaradu na stranim turistima i način kako se može doći do stranih deviza. Građanima i građankama Jugoslavije formalno je sve do 1990. bio zabranjen pristup kasinima, iako se zapravo već 1980-ih taj stav liberalizirao.

Međutim, znatno je skočio broj svih ostalih uplatnih mjesta za igre na sreću; na kraju 2022., prema podacima Porezne uprave, u Hrvatskoj je registriran 361 automat klub, 1302 uplatna mjesta kladionica, 3642 samoposlužna terminala za klađenje, 12.364 automata za igre na sreću i elektroničkih ruleta u automat klubovima te 1790 automata na uplatnim mjestima kladionica, a tome još treba dodati i rapidan uzlet broja igrača na online kasinima. Izglasane zakonske izmjene su zapravo prve značajnije izmjene nakon dugo vremena – većina dosadašnjih ticala se isključivo oporezivanja, dok se materijalne odredbe zakona nisu mijenjale. U materijalima koji su dostavljeni članovima saborskih odbora navedeno je kako recentna istraživanja pokazuju da „društveno ekonomski troškovi ovisnosti o igrama na sreću čine između 34% i 77% ukupnih godišnjih prihoda od igara na sreću”. Pojednostavljeno, na 100 eura generiranih prihoda od igara na sreću, između 34 do 77 € potroši se na sanaciju efekata ovisnosti i ostalih negativnih efekata koje proizvodi ta vrsta društvene zanimacije.

Yes, but…

Na saborskim odborima je prijedlog prošao bez protivljenja, uz gdjekoji suzdržani glas i predložene izmjene percipirane su kao iskorak u obuzdavanju negativnih efekata klađenja. Prilikom glasanja u Saboru, 107 zastupnika je bilo za, 11 ih je bilo protiv (klub Zastupnika Možemo! te Josip Jurčević), 2 suzdržana, dok ostali očigledno nisu bili prisutni u Saboru. Međutim, razočaravajući dio ovih izmjena može se odmah naslutiti iz teksta koji je dostavljen kao popratni materijal saborskim zastupnicima. Riječ je, naravno, o gore spomenutom „kompromisnom odnosu” između interesa različitih aktera. Kompromisni karakter izmjena očituje se na dvije razine: a) predloženim iznimkama, b) svemu onome što nije zahvaćeno intervencijama uz ovaj i prateće zakone i pravilnike koje reguliraju sektor igara na sreću.

U pogledu iznimki, obazrivost države spram priređivača očituje se u sljedećim odredbama:

„(1) Zabranjeno je oglašavanje igara na sreću putem interneta, u svim audiovizualnim i radijskim programima u vremenu od 6:00 do 23:00 sata.”
„(4) Iznimno od stavaka 1. i 2. ovoga članka, dozvoljeno je oglašavanje lutrijskih igara niskog rizika kod kojih igrač saznaje ishod igre do najviše tri puta tjedno te instant i ekspres lutrijskih igara koje koriste papirnate srećke.”

„(1) Zabranjuje se oglašavanje igara na sreću na svim javno vidljivim površinama.“
„(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka dozvoljeno je oglašavanje na vanjskim dijelovima prostora za igre na sreću koje ne poziva osobe na igranje igara na sreću.“

Nema oglašavanja, osim u periodima kada ima. Nema oglašavanja lutrijskih igara niti za jednu lutrijsku igru, osim za sljedeće navedene. Zabranjuje se oglašavanje na svim javno vidljivim površinama, osim onda kad bi kladionice i kasina morale investirati par stotina eura da zamjene ukrasne trake na svojim lokalima.

Alibi kao stav

Druga razina kompromisnog karaktera ovih izmjena u svemu je onome što se izbjeglo urediti ovim izmjenama. Zanimljivo štivo za ovaj aspekt analize je izvještaj o provedenom javnom savjetovanju. Hrvatska lutrija i Hrvatska udruga priređivača na sreću, vodeći se primarno interesom povećanja prihoda, naravno, pozdravljaju mjere, ali ne propuštaju predložiti priliku za promicanje i zaštitu svojih interesa. To se prije svega odnosi na strožu regulaciju inozemnih i ilegalnih kladionica, a Hrvatska lutrija (besramno) upućuje prijedlog o „omogućavanju otvaranja automat klubova na putničkim brodovima koji plove u međunarodnoj plovidbi pod hrvatskom zastavom te ujednačavanje s odredbom kojom se propisuje mogućnost otvaranja kasina na putničkim brodovima.” Od drugih predstavnika zainteresirane i stručne javnosti mogli su se čuti brojni konstruktivni prijedlozi, primjerice zabrana rada kasina i automat klubova od 8 do 16h, te ukidanje kladomata u ugostiteljskim objektima, kojih je, sudeći prema izrečenome na saborskim odborima, 3600 u Hrvatskoj.

U dostupnom izvješću o provedenom javnom savjetovanju, niz relevantnih dionika, niz relevantnih dionika – pučka pravobraniteljica, udruga Pragma, psihijatar Davor Bodor iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, prof. Neven Ricijaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta – dali su svoje prijedloge koji su išli u smjeru daljnjeg ograničavanja pristupa i zaštite javnog zdravlja. Svi prijedlozi su, naravno, odbačeni, a objašnjenje je, naravno, cinično; da je intencija izmjena reguliranje mjera društveno odgovornog priređivanja igara na sreću te da dodatna ograničenja i zabrane (npr. kladomata u ugostiteljskim objektima) nije intencija ovih izmjena niti materija ovog zakona.

U nogometnom žargonu postoji izraz „alibi igrač” ili „alibi pas”, a označava igrača ili dodavanje koje se odrađuje više radi forme, bez ikakve stvarne intencije da se preuzme inicijativa i da se napravi stvarna promjena. Predložene zakonske izmjene svojevrsni su „alibi pas” prema rješavanju problema. Široko zahvaćeno, s brojnim iznimkama, uz uvažavanje interesa sviju, pa čak i ako su interesi oprečni i ako su interesne skupine u neravnopravnom položaju. Država se postavila kao da je jednako bitno i uprihoditi novčana sredstva kroz oporezivanje igara na sreću i smanjiti štetni utjecaj na zdravlje pojedinaca i zajednica – a ta dva cilja su u opreci jedan s drugim.

P-p-p-porez face

Prihodi države ostvareni s osnove poreza i naknada od igara na sreću rapidno rastu posljednjih godina. Prema podacima Porezne uprave, taj prihod države je 2020. godine iznosio 175 milijuna eura, a 2023. godine je skočio na 310 milijuna eura. Država se očito ne želi odreći tako značajnog poreznog prihoda koji se onda dalje distribuira u socijalne i druge programe. Člankom 8. Zakona o igrama na sreću propisano je da Vlada RH uredbom na godišnjoj razini određuje kriterije za utvrđivanje korisnika i način raspodjele prihoda od igara na sreću za financiranje programa organizacija civilnog društva. Primjerice, za 2024. godinu najveći dio prihodovanog iznosa odvaja se za organizacije u sportu (38,44%), udruge kojima su korisnici osobe s invaliditetom (18,66%), udruge u kulturi (14,45%) a organizacijama koje doprinose razvoju civilnog društva ide 10,00% iznosa.

Ovako postavljen zakonski okvir zapravo daje alibi državi da kaže da bez obzira na sve štetne posljedice kladionica, ipak kroz silan prihod financira programe usmjerene prema dobrobiti njenih građana, što je uvrnuta logika koja zamagljuje činjenicu da su javno-zdravstveni interes i egzistencijalna sigurnost organizacija u civilnom društvu u obrnuto-proporcionalnom odnosu.

*Kladionice, za razliku od kasina i automat klubova, ne moraju držati distancu od 500 m (izvor – Novi list*)

500 metara od mene!

Široj javnosti dobro je znana zakonska odredba prema kojoj kasina ili automat klubovi moraju biti udaljeni najmanje 500 metara od odgojno-obrazovnih i vjerskih ustanova. To je propisano Pravilnikom o prostornim i tehničkim uvjetima za priređivanje igara na sreću u kasinima, na automatima i uplatnim mjestima kladionica. Istim Pravilnikom propisano je da uplatno mjesto kladionice ili ugostiteljski objekt u kojem postoje samoposlužni terminali moraju biti udaljeni najmanje 200 metara od odgojno-obrazovnih i vjerskih institucija. Naravno, postoji iznimka – ukoliko je poslovnica otvorena unutar tog radijusa prije nego što je pravilnik stupio na snagu, onda se ta odredba ne može primjenjivati retroaktivno.

Iako propisane udaljenosti same po sebi nisu odviše impresivne, odnosno odvraćajuće, primijetit ćete da se odredbe ne primjenjuju na ustanove za liječenje od ovisnosti o kockanju niti druge ustanove gdje organizirano borave mlade i odrasle osobe. Tako, na primjer, možete pronaći reklamu za PSK u ulici Vrapčanska aleja, niti 250 metara od ulaza u Kliniku za psihijatriju Vrapče, gdje je smješten Zavod za liječenje ovisnosti. Poslovnica kladionice više nije tamo, ali je ostala reklama. Jednostavnom pretragom na Google maps-u može se naći barem još jedna kladionica unutar „nedozvoljenog” radijusa (Supersport u Zrnetićevoj ulici). U blizini tog područja (kvartovi Stenjevec i Vrapče) postoje barem tri instance gdje su kladionice i kasina udaljene od škola manje od propisanoga – OŠ Dragutin Tadijanović (cca 320 m), OŠ grofa Janka Draškovića (70 m) te OŠ Stenjevec (350 m).