TEKST

Suživot humora i realnosti: problemi radnika u serijama The Office i Superstore

Humor je još od davnih vremena bio alat za isticanje društvenih nepravdi. Sukladno tome, za očekivati je kako će komedije na radnom mjestu biti popularan alat za raspravu o problemima radnika u kapitalističkom društvu. Ipak, uz svu popularnost koje su postigle, mnoge od tih serija se nisu potrudile adekvatno pristupiti toj raspravi.

Sredinom 2000-tih, na NBC-u se krenuo prikazivati The Office, komedija na radnom mjestu inspirirana istoimenom britanskom serijom. Možda zbog suhog britanskog humora, a možda pod utjecajem Seinfeldove „bez grljenja, bez učenja” filozofije, The Office je oklijevao u izravnom komentiranju društvenih problema. Nasljednici Officea, poput Parks & Recreation i kasnijih sezona Brooklyn Nine-Nine, bili su puno otvoreniji oko svojih progresivnih stavova. Najdalje je otišao Justin Spitzer, bivši pisac nekoliko Office epizoda, kada je kreirao seriju Superstore. Iskorištavajući potencijal komedija na radnom mjestu Superstore problematizira pitanja radničkih prava i društvenih problema u većini svojih epizoda. U nastavku teksta usporedit ću pristup ovim pitanjima u serijama The Office i Superstore.

Ne sanjam o radu

“I am about to do something very bold in this job that I’ve never done before… try.”

– Jim, Job Fair (S04 E17)

Prije pogleda na probleme likova u serijama, treba se prvo sagledati zašto su oni, a i bilo tko, na poslu na kojem jesu. Kapitalizam nam odmalena nameće ideju da se realiziramo kroz svoj posao pa je jedno od prvih pitanja koje dobivamo: „što bismo htjeli biti kada odrastemo?” The Office se većinom drži takvog pogleda. Iako započinje s prikazom kako ni Jim, ni Pam nisu zadovoljni time što rade, i vide to kao nužnost za priuštiti si životne potrebe, to se s vremenom mijenja. U kasnijim sezonama, likovi iz Officea se realiziraju kroz svoje zanimanje. Jim odlazi na menadžerske pozicije, napokon prihvaćajući više odgovornosti i rizika, čime prelazi preko svojih prethodnih mana: nedostatka ambicije i lijenosti. Naravno, njegova ambicija da zavede Pam te trud koji iziskuje odgajanje njihove djece su u ovom slučaju zanemareni. Pam svoj osjećaj vrijednosti pokušava pronaći skačući s pozicije recepcionarke, na prodaju, a kasnije i na uredsku administraciju. Ispunjenje svoje umjetničke osobnosti na kraju dobiva slikanjem murala svojih kolega na zidu u skladištu. Iako moraju plaćati hipoteku i uzdržavati dvoje djece, karijerne odluke glavnoga para su prikazane samo kao posljedica osobnog razvoja, a ne reagiranja na svoju materijalnu realnost. Lako je zaključiti da je inicijalni cinični stav u seriji samo posljedica toga što su prve epizode Officea vjernije kopije britanske verzije serije, koja je pokazala negativniji stav o uredskom radu od američkog feel-good narativa.

U Superstoreu je situacija drugačija od početka. Amy u prvim epizodama govori kako je na ovaj posao došla mlada, i životnim okolnostima poput svoje trudnoće bila primorana ostati na njemu kako bi mogla preživljavati. Također je naglašeno kako ona i ostali radnici nemaju drugih opcija. Jonah se dvaput u seriji mora suočiti s time. Prvi put kada saznaje kako se zbog administrativnog propusta ne može vratiti na fakultet, kojega je pauzirao zbog problema s mentalnim zdravljem, a drugi put kada sazna da ga bez diplome tvrtka očevog prijatelja ne može zaposliti. Iako bi bio lijep scenarij da poput Jima netko prepozna Jonahine kvalitete i da mu savršenu priliku, serija odluči prikazati kako mnogi ljudi zbog nesretnih okolnosti završe na bezizlaznim pozicijama. Promocije također nisu tretirane kao osobni razvoj likova. Amy nevoljko prihvaća poziciju menadžera dućana u nadi da će tako moći pozitivno utjecati na radne uvjete svojih kolega. Kasnije otkriva menadžersku plaću te je daljnji napredak u tvrtki motiviran željom da osigura bolju materijalnu budućnost svojoj kćeri.

“But you can [leave], and that’s the difference between being stranded on a desert island or going on a nice tropical vacation.”

– Amy, Rebranding (S02 E12)

Dunder Mifflin obitelj

“Toby is in HR which means he works for corporate, so he’s really not a part of our family. Also, he’s divorced, so he’s really not a part of his family.”

– Michael, Sexual Harassment (S02 E02)

Zanimljiva je i razlika u prikazu tvrtki u kojima rade likovi dvaju serija. Mnogi Office fanovi osjećaju određenu simpatiju prema papirnatoj kompaniji iz serije – Dunderu Mifflinu. Dijelom je to posljedica toga što je tvrtka u propadajućoj industriji papira, a ljudi vole navijati za gubitnike, no drugi razlog je i u samoj karakterizaciji tvrtke. Dunder Mifflin je prikazan kao obitelj u Officeu i znaci privrženosti poput Paminog crteža njihove zgrade su prikazani kao sentimentalna gesta. David Wallace kao izvršni direktor je lice tvrtke, i zbog svoje staloženosti i prijateljskog stava je mnogima jedan od najdražih sporednih likova. Superstore opet postupa potpuno drugačije. Privrženost Cloud9-u, i kasnije Zephri, je jedan od najčešćih prikaza naivnosti njihovog menadžera Glenna, koji čak i sam jednom priznaje da mrzi Cloud9 iz razloga što su uništili njegovu obiteljsku prodavaonicu. Cloud9 također nema šarmantnog direktora, već ih predstavlja regionalni menadžer Jeff, kojemu su nedostatak karizme i naporna želja da se svima svidi glavne karakteristike. Sve ostale osobe iz ureda Cloud9-a su prikazane vrlo kratko ili samo kao glas kroz telefon, što pridonosi dojmu hladne, bezlične korporacije.

“Those communities might not be struggling if Zephra paid taxes”

– Jonah, Zephra Cares (S05 E17)

Sindikalizam Michaela Scotta

“I wish there was a way to know you’re in the good old days before you’ve actually left them.”

– Andy, Finale (S09 E23)

U epizodi „Boys and Girls“, u naporu da se zbliži s muškarcima iz skladišta, Michael Scott spominje loše plaće radnika u skladištu, na što se radnici slože i odluče učlaniti se u sindikat. Nedugo nakon toga, regionalna menadžerica Jan dolazi i prijeti otkazima cijelom odsjeku ako dođe do takvog pokušaja. Gledatelj se na trenutak osjeća tužno zbog neuspjelog napora radnika, no situacija se nikad ne ponavlja i serija nastavlja u svom veselom tonu. Ova epizoda je vrhunac kritike radnih uvjeta u Dunder Mifflinu, a u njoj, kao i u epizodi kada se dijele povišice, loše situacije u kojima se nađu radnici su prikazane kao smiješne posljedice Michaelovog (ili Jimovog) nekompetentnog menadžmenta. Takav pristup ne gleda na njih kao simptome kapitalističkog sustava, što ostavlja gledatelju mogućnost da se smije na situaciju kao nešto što se događa jedino u fiktivnom svijetu Officea. Bezbrižnoj atmosferi pridonosi i to što se situacija radnika rijetko prikazuje. Možemo pretpostaviti kako ih većina ima niske plaće i malo slobodnog vremena, ali to nikada nije postavljeno kao problem.

U kontrastu s time, u Superstoreu su loši životni uvjeti radnika glavni motiv serije. Za razliku od Jima koji kupi kuću za svoju novu obitelj, Jonah mora biti neugodni cimer svom najboljem prijatelju Garrettu, kako ne bi postao beskućnik. Marcus iz skladišta postaje beskućnik i spava u prostoriji unutar dućana. Dok je sindikat tema jedne epizode Officea, u Superstoreu je borba za sindikaliziranje jedan od glavnih ciljeva koji se provlači kroz sve sezone, s devet epizoda kojima se u sažetku spominje riječ „sindikat”. Uz niske plaće, u epizodama se raspravlja i o porodiljskom dopustu, zdravstvenom osiguranje i smanjivanju broja satova. Ismijava se i neoliberalno poticanje štednje kao odvraćanje od zahtjevima za većim primanjima. Osim mnoštva tema, bitna je i njihova dubina. Dok su prethodno navedene teme očekivane u raspravi o radničkim pravima, Superstore prikazuje i manje poznate scenarije, kao što je zapisivanje grešaka starijih radnika kako bi ih se lakše otpustilo jer imaju velike plaće zbog seniornosti. Ili plan koji Amy u šali navodi, a menadžeri ozbiljno razmatraju, kako bi se umjesto jednog radnika na puno radno vrijeme, trebalo zaposliti dva na pola radnog vremena, kako bi se izbjeglo davanje određenih benefita.

“There was a mandate to write up any employee over the age of 70 to give us a pretext for firing them, okay? I once wrote Myrtle up for wearing gang colors, and I know she’s not a Crip.”

– Jeff, Town Hall (S03 E22)

Satira, realizam i zaključak

“Um, let me ask you, is there a term besides ‘Mexican’ that you prefer? Something less offensive?”

– Michael, Diversity Day (S01 E02)

Socijalne teme su jedine za koje se može napraviti argument da ih se The Office dotiče. Michaelova poznata rečenica „I’m collar blind” je satira popularnog liberalnog stava da se rasa samo treba ignorirati. Problem s ovime je što lako upadaju u paradoks satire. Neki fanovi Officea tako često tvrde kako serija ne bi mogla biti snimljena danas jer bi Michael bio cancelan. No, cijela poanta je da njegove izjave nikada nisu bile prihvatljive. Tek je s rastom anti-woke narativ protiv cancelanja njegovo ponašanje prikazano kao prihvatljivo u uglavnom desnim krugovima. Isto se ne može dogoditi sa Superstoreom. Makar postoji sličan stil satire, serija dovoljno često izravno iznosi iskrene stavove o pitanjima rasizma, seksizma i imigracije kroz glavne likove. U isto vrijeme, ciničnim humorom Amy i Garretta prema Jonahinim progresivnim stavovima se izbjegava osjećaj da serija shvaća sebe preozbiljno.

“Please report to the break room for pizza because apparently, now everyone gets pizza. Never mind that the basic infrastructure of this country makes it so that one group of people gets way more pizza than others! Or that some of us spent over 400 years forcibly making pizza for white people!”

– Garrett, Hair Care Products (S06 E05)

Jedna od glavnih kritika navodno apolitičnih pojedinaca prema političkim porukama u serijama je da djeluju forsirano. No, ta kritika se ovdje ne može primijeniti. Svaka osoba koja je radila kao zaposlenik može prepoznati neke od situacija s kojima se susreću likovi u Superstoreu. Mnogo je realnije da ćete, poput Janet, imati poteškoća priuštiti kvalitetno obrazovanje za svoje dijete nego što ćete naći romansu na poslu poput one između Jima i Pam iz Officea. Ako je tako, nije li prikaz radnog mjesta u Officeu zapravo idealizirana verzija stvarnosti, čak i svojevrsna liberalna propaganda koja zanemaruje stvarne izazove s kojima se radnici suočavaju?

Naravno, serije trebaju uključivati humor, prijateljstva i romansu kako bi uljepšale sivu svakodnevicu rada u uredu ili trgovini, ali također je važno da prikazuju trenutke koji se tiču stvarnih problema s kojima se gledatelji mogu poistovjetiti. To je već uobičajena praksa u serijama koje se bave drugim društvenim skupinama. Na primjer, sitcomi o afroameričkim obiteljima, poput Princa iz Bel Aira, često obrađuju teme rasizma. Slično vrijedi i za LGBTQ+ likove. Iako je Will & Grace imao povijesnu važnost, kasnije je kritiziran zbog toga što Will, zbog svog socioekonomskog statusa i karaktera, rijetko nailazi na prepreke koje su stvarnost većine LGBTQ+ zajednice. Ista kritika vrijedi i ovdje. Ako radnici trebaju shvatiti da su njihovi problemi univerzalna posljedica sustava u kojem rade, ti problemi moraju biti autentično prikazani u pop kulturi. A nema boljeg medija za to od komedija na radnom mjestu.

Patrik Petoš

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.