TEKST

Liberalni feminizam: Kakav ako ne takav?

U bečkom privatnom Muzeju pobačaja i kontracepcije u sklopu jedne ginekološke klinike, na kuhinjskom stolu sličnom onakvima na kojima su žene stoljećima obavljale nesigurne pobačaje svojim očajnim susjedama, nalazi se knjiga ispovijesti žena koje su zbog nedostupnosti pobačaje morale bježati, seliti i skrivati se. Jedna od anonimnih priča je i ispovijest žene koja 1978. godine odlazi na pobačaj u Zagreb i obavlja ga sigurno, brzo i jeftino. Budući da je očekivala omalovažavanje, posebno hvali medicinsko osoblje koje se prema njoj odnosi s poštovanjem. Ne piše otkud je ta žena, koliko je stara niti koliko je putovala do Zagreba.

Kada je Francuska u proljeće ove godine pravo na pobačaj uvrstila u Ustav, mnogi su zapadnobalkanski mediji i Facebook korisnici zavapili da je upravo Jugoslavija bila pionirka u uvođenju prava na pobačaj garantiranog Ustavom, i to prije nego što je Francuska pobačaj uopće legalizirala. Istina je da je u SFRJ pobačaj bio dostupniji negoli je u današnjim republikama bivše federacije, ali u jugoslavenskom Ustavu je stajalo pravo „čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece“, što je podrazumijevalo pravo na reproduktivnu slobodu u smislu biranja kontracepcije, planiranja obitelji i, naposlijetku, pobačaja. Taj je članak jugoslavenskog Ustava svakako bio revolucionaran, ali današnji je francuski zakon specifičniji.

Danas je u Hrvatskoj pobačaj skup te puno žena nedostupan, što zbog cijene, što zbog liječničkog priziva savjesti koji od 2003. godine, kada ga uvodi SDP-ova Vlada, na institucionalnoj razini tjera žene da pobačaj plate u Sloveniji ili BiH.

Inicijativa My Voice My Choice u jesen 2024. godine odjeknula je javnim prostorom, barem onim feminističkim, europskim ili ženskim. Radi se o peticiji koja je imala zadatak prikupiti milijun potpisa kako bi EU osposobila legislativu o financijskoj pomoći onima kojima je pobačaj nedostupan. Međutim, ta bi financijska pomoć obuhvatila samo države koje na to pristanu, a to su, normalno, većinom države u kojima je pobačaj „riješeno“ pitanje. Žene koje nemaju pristup pobačaju odlukom države ili onima koje nemaju pristup državnoj pomoći (zbog npr. beskućništva) nisu obuhvaćene ovom inicijativom. Potpisi su uspješno skupljeni, trenutno je u tijeku skupljanje još potpisa kako bi se pokrpale potencijalne greške, a vidjet ćemo koliko će provedba zahtjeva inicijative biti uspješna.

Od iskustva žene čija je priča opisana u bečkom muzeju do ostvarivanja dovoljnog broja potpisa prošlo je niti pedeset godina. Taj period obilježile su mnoge političke i ekonomske promjene, pa je tako i Žena drukčiji objekt u socijalizmu i kapitalizmu.

Danas slušamo kako je u SFRJ rodna, odnosno spolna, ravnopravnost bila ključni dio društvenog napretka. Žene su se obrazovale, radile i sudjelovale u političkom životu. Država je podržavala tadašnju feminističku misao, a naglasak je bio na kolektivnoj klasnoj borbi umjesto individualnom aktivizmu temeljenom na rodu. Država je strukturno podržavala ženska prava i radnice, no rodna je ravnopravnost gledana kroz prizmu ekonomske produktivnosti, a problemi poput seksualnog uznemiravanja i obiteljskog nasilja nisu bile česte u javnom diskursu. Kao i na Zapadu, sedamdesete su godine u Jugoslaviji donijele seksualnu revoluciju. Kontracepcija, pobačaj, časopisi poput Erotike i Starta, pop kultura i rock muzika pridonose vjeri u bolje sutra, ali su patrijarhat i mizoginija bili sastavni dio te dekadencije.

Danas, kada se liberalne demokracije pred našim očima urušavaju, kapitalizmu (ili tehnofeudalizmu, ili fašizmu) naizgled nema konkretne političke alternative, a ljudska prava, garantirana međunarodnim konvencijama i dokumentima, svakodnevno se krše bez ikakvih sankcija i posljedica. Politička je klima u najmanju ruku nezavidna, a klimatske krize svake godine odnose živote i gradove. Tko će u takvom svijetu misliti na tamo neke feminizme, rodne ili seksualne manjine i intersekcije raznih identiteta? I danas često srećemo slične argumente od onih, čak progresivaca, koji smatraju da je razvoj društvene pravde linearan. U trenucima elementarne nepogode ili siromaštva teme rodne ravnopravnosti padaju u vodu, a zamjenjuju ih „prava“ politička pitanja poput ekonomije i vanjskih poslova. Nažalost, skupine ranjive u trenucima mira, blagostanja i raskoši u katastrofama i siromaštvu postaju još ranjivije.

Spomenuta katastrofa na ovim je prostorima bio je rat u devedesetima, civilizacijski slom koji je sravnio desetljeća društvenog napretka. Način na koji smo došli od države koja reproduktivna prava garantira Ustavom do države iz koje mladi i stari bježe glavom bez obzira jest rat. Iako upravo žene predvode antiratni aktivizam i zagovaraju mir, feministički se pokret dijeli. Kategorije religije i nacionalnosti se izjednačuju, a rod pada u politički drugi plan. Žene postaju žrtve ratnog silovanja, a ideal socijalistkinje koja gradi državu zamjenjuje ideal uplakane majke koja čeka povratak sina s bojišta.

Borba za društvenu pravdu koja ignorira intergeneracijsku traumu i svakodnevno nasilje nema smisla. Treba nam feminizam koji uzima u obzir traumu nacionalizma, rata i siromaštva.

Poistovjećivanje nacije s religijom prisutno je svuda u svijetu, ali na Balkanu je taj fenomen vidljiv u malom. Pobrinuli smo se da je Hrvatska katolička, a takav nam je i feminizam. Pozivi na rodnu ravnopravnost često pozivaju na zaštitu žene, odnosno ženske uloge u odnosu na muškarca (kćeri, supruge…) ili veličaju žene samo kad ispunjavaju svoju rodnu, to jest majčinsku, ulogu. S druge strane, mnogim je feministkinjama jasno da Crkva igra ogromnu ulogu u ugnjetavanju žena, pogotovo u uskraćivanju reproduktivnih prava. No, liberalni feminizam ne dopušta širu perspektivu baš zato što su on i kršćanstvo preklopljeni: samim time što se razvijaju na istom području. Znamo da nam treba sekularna država i da su klečavci štetni, ali našem feminizmu treba dublje razlaganje religije kao neizbježnog dijela našeg društva koji utječe na rod, odnose i feminizam, htjele mi to ili ne.

Identitetska narav borbe za rodnu ravnopravnost još uvijek je trn u oku mnogima. No, činjenica je da ugnjetavanje žena nisu uspjele obuzdati niti identitetska niti klasna perspektiva. Ipak, izazivanje rodnih normi i stavljanje kategorije roda kao alata ugnjetavanja u fokus feminističke borbe jest put prema pravednijem društvu. Materijalno blagostanje ne može donijeti društvenu pravdu bez inzistiranja na razvijanju kulture pravde. Ulaganje u obrazovanje, umjetnost i kulturu prevenira nasilje. Kao i uvijek, mladi donose nadu, pa će se njegovanje vrijednosti nenasilja i trud da se nasilje iz svih sfera života iskorijeni morati prepustiti njima. Mora postojati generacija koja će prekinuti generacijsko naslijeđe nasilja te proširiti borbu za sustavne promjene na sve.

Treba nam sveobuhvatna i intersekcionalna perspektiva na feminizam, uzimanjem u obzir klase, nacionalnosti, religije, podrijetla i obrazovanja. Kao za svaku borbu, jer svaka teži prema istom cilju, potreban nam je svjež i optimistični pristup te brižno i empatično djelovanje. Briga i empatija česti su označitelji ženskog roda, a održavanje optimizma je teško u uvjetima nasilja i ugnjetavanja, ako ne nas samih, onda nekoga drugoga.

Treći, i posljednji, tekst u ovoj seriji govorit će o muškarcima, nasilju, muškom nasilju i muškom nenasilju.

Marina Mlakar

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.