TEKST

Čitaonica: Green Girl

Ruth je, naime, i sama svjesna vlastite podvojenosti i artificijelnosti: „Ponekad joj se čini da je nečiji tuđi lik, da recitira tuđi tekst”. Ona ne želi zauvijek biti osuđena na recitiranje tuđeg teksta – ona želi postati autorica, želi pisati. Ona ne djeluje, ali zato promatra i pamti: „U glavi okida fotografije. Te slike, ta iskustva sprema za ubuduće, kako bi ih kasnije dokumentirala, jednom kada shvati zašto ih je uopće proživjela.” Ruth vlastiti život tretira kao sirovinu, nešto što bi jednoga dana moglo postati njezina priča. „Ona promatra svijet, ali još ne može artikulirati vlastito mjesto u njemu.”

U prijašnjem smo članku obradili neobičan i introspektivan autobiografski roman Heroines u kojem je autorica Kate Zambreno načela različite teme kojima će se kroz svoju karijeru vraćati. Nakon što se u prvoj polovici tog romana uglavnom bavila dvadesetostoljetnim modernističkim spisateljicama i načinima na koje je njihov rad otežan, omalovažavan ili zaboravljen, Zambreno se u drugom dijelu okreće prema 21. stoljeću i suvremenom ženskom pisanju. „Dok ovo pišem shvaćam da je mlada djevojka i dalje strahovito deprimirana“, piše Zambreno. „Samo smo tome dali novo ime. Daju joj se novi lijekovi, i nek ide svojim putem. Ali zašto je i dalje toliko blokirana?” Najviše ju muči strah od pisanja kojeg primjećuje u mladim djevojkama s kojima se u svojoj predavačkoj karijeri susreće. Opisuje jednu talentiranu djevojku koja je pohađala njezine radionice kreativnog pisanja u Clevelandu. Ta je djevojka bila izrazito motivirana i puna energije, te je Zambreno u njezinim radovima prepoznala potencijal. Jednom ju je prilikom, doduše, kritizirala jer je imala osjećaj da djevojka nije dovoljno radila na tekstu kojeg je predala, da se u pisanju suzdržava. Djevojka se zbog kritike rasplakala i izletjela iz učionice, a kasnije je priznala Zambreno da kao dvadesetogodišnjakinja nema osjećaj da ima dovoljno iskustva da bi pisala, da nema osjećaj da ima „pravo” pisati. Rekla je da je na lijekovima za anksioznost, da je zbog mentalnih tegoba bila i institucionalizirana. Ima baku kojoj je dijagnosticirana shizofrenija o kojoj bi htjela pisati, ali ne zna je li u stanju, bi li uopće trebala. Boji se.

Taj je strah Zambreno izrazito poznat jer ga je osjetila i na vlastitoj koži. „Sjećam se kako je to bilo nemati pravi osjećaj za sebe, osjećati se tupo ali s momentima briljantnosti, isprobavati poslove kao šešire. Dosađivati se, biti nemirna, požudna. Živjeti život prilično maglovito”, piše Zambreno. Opisuje vlastite turbulentne dvadesete, umjetničke i ljubavne neuspjehe, mentalne slomove koji su ju potpuno shrvali i različite dijagnoze kojima su stručnjaci pokušavali objasniti njezino stanje. Cijelo je to vrijeme znala da želi postati spisateljica, ali pisala je jedino dnevnik, formu koja se smatra poglavito „ženskom” i uglavnom neozbiljnom, nebitnom. Iako joj je cilj bio napisati „Infinite Jest za sjebane djevojke”, djevojke poput nje, nije mislila da to smije i može. Ono što ju je zapravo mučilo, poput njezine učenice godinama kasnije, pitanje je književnog legitimiteta. U prošlom smo se članku ukratko već bavili anksioznošću autorstva, fenomenom koji opisuje stanje spisateljica koje su suočene s manjkom ženske književne tradicije i naviknute da su žene likovi, a ne autori. Činjenica je da se velika književnost i danas više-manje prešutno izjednačava s muškom književnošću. Muški coming of age romani, odnosno romani o odrastanju, poput Lovca u Žitu smatraju se univerzalnim iskustvom, dok se ženski coming of age romani etiketiraju kao „ženska književnost” i chick lit. Time se muškim čitateljima odmah jasno signalizira da te knjige ne moraju čitati, a iskustva djevojaka i mladih žena guraju se na marginu, obilježavaju kao manje vrijedna i partikularna. Poruka je jasna: za njih u velikoj književnosti nema mjesta. Kako takva kulturna atmosfera, pita se Zambreno, utječe na mlade djevojke koje žele pisati? Što se događa s takvim djevojkama, djevojkama koje su naučile da vlastita iskustva smatraju nebitnima i „neknjiževnima”? Kako žive one koje kroz vlastiti život idu kao likovi, a ne kao autorice? Upravo o jednoj takvoj djevojci Zambreno piše u svom romanu iz 2014. pod nazivom Green Girl.

Ruth je lijepa djevojka u ranim dvadesetima koja se nedavno iz rodnog grada Chicaga preselila u London. Iako zapravo nije sigurna što tamo traži, Ruth zna da nije zadovoljna trenutačnim stanjem stvari. Njezina je svakodnevica tipična – prepuna je uspona i padova, nestalnih ljubavnih i prijateljskih odnosa, neugodnih iskustava na ulici i u javnom prijevozu te poniženja na besperspektivnom i privremenom radnom mjestu. Ona se sastoji od svih onih tipičnih momenata koji karakteriziraju limbo dvadesetih, te roman čitatelju daje priliku da prati Ruth dok nespretno navigira tom liminalnom zonom između tinejdžerstva i odraslosti u kojoj se odvija bolna i nužna drama postajanja i samodefinicije.

Ruth, naime, nema nikakve velike planove niti ambicije. Preko dana ili radi u velikoj robnoj kući gdje joj je zadatak kvazi-zainteresiranim kupcima nuditi uzorke parfema Desire, ili besciljno skita ulicama Londona ulazeći u skupe dućane i žudeći za krpicama koje si ne može priuštiti – onda kada ne prodaje, Ruth kupuje. Odjeća u londonskim high-street dućanima za Ruth poprima određenu mističnu energiju. Kratka crna haljina ju mami poput začaranog artefakta kojem se gotovo nemoguće oduprijeti, obećava joj život o kojem sanja: „Čuje glas duboko u sebi. Arsenal glasova koji joj govore da kupi haljinu. Kupi, ne razmišljaj. Kupi. Kupi. Baš je za tebe. Dovodi ti osobnost do izražaja. Pretvara te u nešto više od onog što si bila prije”. Iako zna da želi biti nešto „više” od onoga što je, Ruth put do tog „više” vidi jedino u materijalnom, odnosno u predstavi. Logika prodaje tako gotovo u potpunosti strukturira Ruthin unutarnji svijet – svijet koji se nažalost, kao što je slučaj kod mnogo mladih, bistrih ali neiskusnih djevojaka, vrti oko potrage za privlačnom i probavljivom slikom sebe koju bi mogle pokazati vanjskom svijetu.

Upravo o tome govori Roxane Gay kada u svojoj zbirci eseja Bad Feminist tvrdi da je roman Green Girl „osuda svega što spopada našu kulturu – neobuzdani konzumerizam, plitki međuljudski odnosi i, više od svega, kult ljepote, te nepodnošljiva i nemoguća ograničenja roda – kulturu u kojoj žene nose svoja lica kao maske, svoja tijela kao štitove”. Djevojke poput Ruth šminku i odjeću koriste kako bi stvorile distancu između svoje ranjive, zbrkane, nekoherentne i još neformirane unutrašnjosti i društva koje na njih vreba, koje ih na svakom koraku proždire pogledom. Rade to i kako bi se (čitaj: radimo to kako bismo se) zaštitile od osude i isključivanja s kojima se suočavaju sve djevojke koje ne žele ili nisu u stanju igrati ulogu Žene, ulogu koju društvo istodobno nameće i demonizira. Ta uloga od njih zahtijeva da budu lijepe, odnosno, privlačne muškarcima. Ruth i Agnes, djevojka s kojom provodi najviše vremena iako joj je zapravo antipatična, više puta razgovaraju o tome kako imaju osjećaj da ih stalno prati nevidljiva kamera. Čak i onda kada bi trebale biti opuštene i slobodne, dok u noćnom klubu divljaju na plesnom podiju, njih su dvije svjesne općeprisutne publike koju žele, koju moraju zadovoljiti: „One su izložene i svi ih promatraju. Plešu na način za koji misle da je erotski. Muškarci ih gledaju, tako da mora da funkcionira. Poziraju. Zavode.” Ruth i Agnes su „zelene” djevojke iz naslova romana. To su djevojke koje su bolno svjesne pogleda koji ih posvuda prate, djevojke koje neprestano, kompulzivno nastupaju. One voljno sudjeluju u vlastitoj objektifikaciji jer je to dio uloge koja je za njih napisana – ali zapravo nisu ispunjene niti sretne.

Ruth često želi nestati. Iako je naučila kako se sakriti iza pažljivo konstruirane maske lijepe mlade djevojke i nerijetko mašta o tome kako bi bilo biti poznata, ponekad ne može podnijeti sve te poglede. Tada bi najviše htjela biti anonimna, nepovratno se izgubiti u sivoj masi prolaznika. Ruth je, naime, i sama svjesna vlastite podvojenosti i artificijelnosti: „Ponekad joj se čini da je nečiji tuđi lik, da recitira tuđi tekst”. Ona ne želi zauvijek biti osuđena na recitiranje tuđeg teksta – ona želi postati autorica, želi pisati. Ona ne djeluje, ali zato promatra i pamti: „U glavi okida fotografije. Te slike, ta iskustva sprema za ubuduće, kako bi ih kasnije dokumentirala, jednom kada shvati zašto ih je uopće proživjela.” Ruth vlastiti život tretira kao sirovinu, nešto što bi jednoga dana moglo postati njezina priča. „Ona promatra svijet, ali još ne može artikulirati vlastito mjesto u njemu.”

Iako je roman poglavito napisan u trećem licu, ponekad nam se obraća i pripovjedač, odnosno pripovjedačica, koja prati i analizira Ruth. Dok Ruth jednom prilikom promatra svoj odraz u ogledalu, pripovjedačica promatra nju: „Plašim se sebe iz prošlosti”, kaže pripovjedačica. „Jesam li to ja? Ne mogu to biti ja. Ne mogu. Ja nikada nisam bila tako mlada. Nikada, nikada tako mlada. Više ne susrećem radost kada gledam u ogledalo. Ta sam ja pokojna.” Tko nam se ovdje zapravo obraća? Radi li se o nekoj starijoj verziji Ruth, o samoj Zambreno ili nekom trećem? U jednom trenutku saznajemo da Ruth „ponekad u glavi pripovijeda vlastite radnje u trećem licu”. Iako to nikada nije izneseno eksplicitno, pronicljivom čitatelju neće biti teško zaključiti da formula kojom možemo „otključati” ovaj roman zapravo glasi „autorica = pripovjedačica = Ruth”. No, Ruth koja „živi” radnju romana nije ista Ruth koja je u stanju taj roman – roman svojega života – napisati.

Kada Ruth u zaključnom paragrafu romana razmišlja o tome kako bi voljela otići u crkvu, raširiti ruke prema stropu i vrištati, čini nam se da je ostala jednako bespomoćna i inertna kao što je bila na samom početku. Ta naizgled nepremostiva pasivnost i mazohistička odanost upravo onom tipu rodnih stereotipa od kojih feminizam djevojke desetljećima nastoji osloboditi Ruth čini ujedno netipičnim i izrazito frustrirajućim glavnim likom. Ona leluja po ulicama, barovima i dućanima poput duha, nedostupna samoj sebi, stvarna jedino u očima drugih i odrazima u izlozima. Ruth nije feministica, nije empowered, a nije niti osobito likeable. Apatična je i u potpunosti apolitična, a njezina je patnja ujedno akutna i smiješna, stvarna i infantilna. Sama pripovjedačica prema Ruth osjeća neku mješavinu majčinske ljubavi i bijesa; u isto vrijeme bi je htjela zaštititi i zadaviti. Ruth je doista ponekad teško ne osuđivati, ne zahtijevati od nje da se trgne, da se napokon zauzme za sebe. Kao čitateljice i feministice znamo u svojim zahtjevima biti prilično okrutne. Imamo tendenciju puno tražiti od mladih žena, bile one stvarne ili fikcionalne – želimo da su snažne, osviještene i sigurne u sebe, da spremno i žestoko reagiraju na nepravdu, da budu uzori. Ono što im (a često se radi o mlađim verzijama sebe) možda dovoljno ne dopuštamo, je da budu viđene onakve kakve jesu – kao zelene djevojke.

Kada Zambreno na teoretskoj razini figuri mlade (zelene) djevojke suprotstavlja figuru vještice (eng. hag), ona pokušava ukazati upravo na to. Vještica je mudrija i iskusnija žena koju društvo na neki način, bilo to zbog starosti, bolesti ili nečeg trećeg, ne prihvaća i omalovažava. U pričama poput Snjeguljice i Trnoružice su djevojka i vještica suparnice, no Zambreno ih vidi kao lice i naličje iste kovanice. Budući da je i vještica nekada bila zelena djevojka, ona najbolje poznaje sve stranputice i crvotočine koje takvo stanje podrazumijeva. Vještica razumije da je pasivnost jedna od glavnih karakteristika zelenih djevojaka, te da će njihov unutarnji svijet ostati krnji i impotentan sve dok ne pronađu formu kojom bi se afirmirao i došao do izražaja. Vještica je također svjesna da je ona ta koja mora sudjelovati u stvaranju te forme, raditi na njezinoj legitimaciji i vidljivosti, kako bi buduće zelene djevojke mogle vlastitom životu i iskustvu pristupiti s manje straha.

Zelene djevojke, doduše, moraju shvatiti da su uhvaćene u klopci, osuđene na pasivnu i jalovu kategoriju ljupkog mladog objekta. Zato im je potrebna vještica, da ih protrese i da im, između ostalog, kaže da ako žele pisati, ako žele živjeti, moraju moći biti neprivlačne i nesređene, možda i čak i ružne. „…kad pišem ja sam ružna žena, bezobrazna sam i prgava, bez grudnjaka sam, grudi mi se sudaraju jedna s drugom, ne nosim dezodorans ni šminku, ne izlazim iz kuće danima, zaboravljam kako je biti vani, postajem tijelo, tijelo kvrgavo od nedostatka kretanja i loše svakodnevne dijete”, piše Zambreno u Heroines. Možda će neke buduće generacije mladih žena pisanju i autorstvu pristupiti opuštenije i samouvjerenije, bez toliko suza, srama i turbulencija. Možda će im biti lakše prigrliti vješticu u sebi – čini mi se, zapravo, da je to neminovno. Ali, bitan preduvjet hrabrosti prihvaćanje je momenata slabosti, te nam je upravo zato neizostavna književnost koja se ne boji reći da je u redu ponekad biti slaba. Da je u redu biti uhvaćena u konfuznom, turbulentnom i bolnom procesu postajanja, procesu punom slijepih ulica i neuspjeha koji ponekad, dok smo uhvaćeni u njemu, nalikuje trčanju na mjestu. Da je u redu dio života provesti kao zelena djevojka.

Zambreno nastupa kao dobroćudna vještica (i bivša zelena djevojka) i kada rasplakanoj studentici spomenutoj na početku članka pristupa na sljedeći način: „Malo sam ju protresla – nije me htjela pogledati u oči – i rekla sam joj, oštro, da piše, da piše, jebote, da zajebe i da piše o tome i da uči na tome i da nikada, nikada ne povjeruje u to da njezinom iskustvu nema mjesta u književnosti.” Zambreno se zatim pita što bi se s njom bilo dogodilo da je nju samu u tim godinama netko na sličan način protresao i podržao. Ono što Zambreno romanom Green Girl i svojom duboko nesavršenom junakinjom pruža mladim djevojkama ujedno je mjesto u književnosti i prostor za razvoj, svojevrsna kombinacija zagrljaja i šamara – nešto što njoj samoj kao mladoj djevojci nije bilo u istoj mjeri dostupno. Radi se o beskompromisnoj afirmaciji jednog ženskog adolescentskog iskustva sa svim njegovim neugodnostima i kontradikcijama, afirmaciji koja polazi od ideje da su za promjenu i akciju prvo potrebni prepoznavanje i spoznaja. Izgubljena i jadna Ruth o kojoj čitamo doima se apsurdnom i nezgrapnom jer je uhvaćena u procesu, ali ključno je da taj proces kulminira metamorfozom zelene djevojke u vješticu, promatračice u pripovjedačicu – lika u autoricu.

Kiša Bizović Grgas

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.