TEKST

„Ne dolazite.“ – kako izgubiti na izborima

Pobjeda Donalda Trumpa ni za koga tko obraća pozornost ne bi trebala predstavljati osobito iznenađenje. Ipak, čini se da mnogi političari, stranački konzultanti i novinari još uvijek ne razumiju što je pošlo po zlu. Povijest neuspjeha demokrata počela je prije 2016. i nastavit će se sve dok vodstvo Demokratske stranke ne krene shvaćati o čemu se radi, ili dok oni koji to shvaćaju ne preuzmu vodstvo.

Nikako se nisam mogao natjerati da me bude briga za američke predsjedničke izbore 2024. godine. Mogućnost drugog Trumpovog mandata ispunjava me egzistencijalnim strahom, ali shvatio sam da se moji strahovi razlikuju od strahova koje gaje entuzijastični pristaše Kamale Harris. Nakon tri „najvažnija izbora u našim životima” zaredom, ne mogu se natjerati da pratim svu tu paniku i bijes. Umjesto toga se pitam kako bi mogao izgledati dugoročni plan: što dolazi nakon Trumpa? Povijest se kreće samo u jednom smjeru, tako da je budućnost američke demokracije u svakom slučaju posttrumpovska. Sva nostalgija koju još gajimo za erom Obame mora se obračunati s činjenicom da je upravo ona stvorila uvjete koji su omogućili postojanje predsjednika Donalda Trumpa. Što bi drugo onda moglo slijediti blijedi suludi odjek njegova predsjedništva? Ali demokrati ne razmišljaju na taj način. Stranku nije briga što će biti nakon sljedećih izbora, pa zašto bi onda o tome brinuli birači? „Ne možemo dopustiti da Trump postane predsjednik! Moramo maknuti Trumpa iz Bijele kuće! Ne možemo mu dopustiti da to ponovi! Ništa drugo nije od toga važnije.” Dakle, nisam zapravo bio iznenađen kada se milijuni glasača nisu odazvali na slične apele demokrata. Njihova nebriga za ljude za koje su se navodno borili značila je da je samo pitanje vremena kada će se krhka koalicija nezadovoljnih Trumpovih mrzitelja napokon raspasti. Čak i da je Trump izgubio, demokratskom se pobjedom zapravo nije imalo što osvojiti.

Nisam se, dakle, mogao natjerati da me bude briga, a opet sam ljut. Ljut na Harrisinu kampanju. Ljut na medije. Ljut na sebe što sam im dopustio da me prevare. Bilo je potrebno svega 48 sati gledanja američkih vijesti da počnem sumnjati u sve što sam mislio da znam. Ova anketa kaže da će Kamala imati prednost u Indiani! Evo grafikona koji objašnjava zašto gospodarstvo zapravo ide sjajno! Pogledajte sve ove studente koji čekaju u redu za glasanje! Svaki dan se pojavljivao neki novi znamen, i svi kao da su najavljivali Trumpov poraz. Da nisam možda u krivu? Moje nade da bi uvjeti koji su nam donijeli Brexit, Trumpa i AfD također mogli poslužiti kao plodno tlo za populističku ljevicu tijekom godina su splasnule. U SAD-u je Bernie Sanders došao i otišao, nesposoban preuzeti demokratsku stranku na isti način kao što je Trump preuzeo svoju. Njegov masovni pokret u nastajanju trebao je napraviti mjesta za nekog politički prihvatljivijeg kandidata. Ništa od toga na kraju nije bilo važno jer se 81 milijuna Amerikanaca okupilo usred pandemije kako bi okončali svoju nacionalnu noćnu moru. Demokratska stranka, nakon što je otklonila prijetnju da postane previše popularna, tijesno je u predgrađima pobijedila Donalda Trumpa baš kao što su to priželjkivali četiri godine ranije.

Možda je razlog bio šok uzrokovan globalnom zdravstvenom krizom. Možda su se birači umorili od gledanja Trumpovog odvratnog lica na TV-u. Možda je njegov mandat razočarao one koji su 2016. odlučili da će se radije kockati s celebrityjem nego izabrati još jednog političara-stroja. Bez obzira na razlog, demokrati su 2020. pobijedili; nitko nije htio riskirati drugi Trumpov mandat. Dakle, u redu, Harrisina kampanja nije mi se svidjela, ali ipak je predstavljala operaciju vrijednu milijardu dolara koju vode profesionalci. Jesam li možda mišljenja svog kruga frustriranih ljevičara zamijenio za opće viđenje stvari? Projiciram lisamo vlastita razočaranja na svijet?

Odgovor je, naravno, bio ne. Bivši predsjednik dobio je otprilike isti broj glasova kao i prije, a to je bilo dovoljno da još jednom porazi svoju neinspirativnu protivnicu. Ovakav ishod ne bi trebao iznenaditi nikoga, ali iznenadio je voditelje kampanje koji još uvijek nisu uspjeli niti jednom pobijediti Trumpa, osim kada se neuspješno nosio s najgorom zdravstvenom krizom u suvremenoj povijesti. Ali izvještavanje o izborima u SAD-u hiperfokusirano je na swing-države, nezavisne glasače i te mitske neodlučne glasače: stranački lojalisti glasat će za svog kandidata, oni koji ne glasaju ostat će kod kuće, a izbori se, dakle, dobivaju na marginama. Ta pretpostavka ujedno opravdava opsjednutost demokrata dvostranačkim jedinstvom i umjerenošću i ideju o Trumpu kao izbornom titanu koji očarava birače nečuvenim lažima. Donald Trump toliko je drski lažac da je lako zaboraviti da su političari imali reputaciju kao lažovi mnogo prije nego što se on pojavio. Ono što je drugačije nakon 2016. je osjećaj da naši politički protivnici žive u alternativnim stvarnostima. Svaki su izbori sada nepredvidivi trenutak istine, koji otkriva tko je zapravo cijelo vrijeme živio u mjehuriću istomišljenika. Politički diskurs– nesputan svim zajedničkim istinama– zapravo je natjecanje narativa o svijetu, a svaki glas protiv Trumpa predstavlja afirmaciju liberalnih vrijednosti koje on napada. Oni koji nisu mogli podnijeti Bidenovu nepokolebljivu potporu Izraelu ili Harrisino usvajanje zida na granici podbacili su kao glasači. Demokrati kao samoproglašeni zaštitnici demokracije smatraju da zaslužuju se samo glasove, već i glasnu potporu– iako se istovremeno rugaju samoj ideji da bi trebali nešto ponuditi zauzvrat. Da nisu skrenuli udesno, umjerenjaci ne bi za njih glasali. Glasovi svih ostalih,čini se, moraju biti bezuvjetni.

Od izbora slušam jedne te iste stavove koje ponavljaju razni medijski i akademski stručnjaci, profesori, studenti i svi drugi “ozbiljniji” komentatori. Slušao sam o tome kako su različite demografske skupine glasovale, o utrkama za senat, o tome da ekonomija zapravo ide jako dobro, o tome da Harris nije dovoljno naglašavala koliko je njezin protivnik opasan. Ono što nisam čuo je objašnjenje za to kako su demokrati u četiri godine uspjeli izgubiti 15 milijuna glasova. Zašto su konzervativni birači koje je Harris nastojala umiriti glasovali za Trumpa čak i više nego prije, i zašto se ljudi i dalje svađaju oko toga kako ih sljedeći put pridobiti? Zašto su popularna ljevičarska pitanja poput univerzalne zdravstvene zaštite nestala s pozornice zajedno s Bernijem Sandersom? Tko je odlučio da grozni Dick Cheney zauzme njegovo mjesto? Zašto je polovica birača, koji su kazali da budućnost demokracije smatraju svojim najvećim problemom, ipak glasala za Trumpa umjesto Harris? Zašto niste uvidjeli da će se ovo ponovno dogoditi?

Odgovor je toliko očit da biste morali biti politolog kako bi ga promašili: ljudi jednostavno ne vole demokrate. A to predstavlja problem kada cijela vaša izborna strategija ovisi o tome da ti isti ljudi ne vole vašeg protivnika. Nije toliko mnogo vremena prošlo otkad je demokratska stranka bila dom koalicije formirane oko obećanja trajne promjene– a ne dom donacija-iznuda-reketarenja za privremenu zaštitu uvijek nesigurnih prava. Tada je pridošlica pun nade neočekivano na predizborima pobijedio jednog od najvećih imena svoje stranke i poharao naciju, navodeći mnoge da se zapitaju znače li demografski trendovi da republikanci više nikad neće pobijediti na izborima. Barack Obama nije gubio vrijeme- ubrzo je razočarao svoje glasače po svakom pitanju, od Wall Streeta i Flinta u Michiganu do Bliskog istoka. Svoju je karizmatičnu prisutnost posudio upravo onoj politici koju je trebao nadvladati, a demokratska je stranka naučila sve pogrešne lekcije iz njegove pobjede 2008. godine. Milijuni prema političkom establišmentu nepovjerljivih birača koji su se još uvijekoporavljali od financijske krize bili su spremni za akciju. Ali umjesto ponovne izgradnje koalicije oko zajedničkih materijalnih interesa, demokrati su se odlučili oslanjati na to da će se birači, ako im je protivnik dovoljno odbojan, aktivirati na temelju identiteta. Možete birati ili prvu predsjednicu Hillary Clinton ili čudovišnog silovatelja Donalda Trumpa. Ako je mogao uspjeti mladi crni senator iz Chicaga, zašto ne bi mogla uspjeti dinastička političarka karijeristica koju je njezina baza već jednom odbila?

Liberalne fantazije o izborima u kojima su intervenirale strane sile bile su zasjenjene spektaklom Trumpovog poricanja rezultata izbora, ali bile su i jasan znak da se radi o stranci koja nije voljna priznati vlastite pogreške. Četiri godine kasnije opredijelili su se za već senilnog Joea Bidena, ponudivši glasačima priliku da se pretvaraju da Obamina era još nije završila. Ali Biden je oduvijek bio stari bijeli umjerenjak koji je 2008. trebao izbalansirati situaciju, a ne nasljednik Obamine koalicije. Taj je momentum sada bio okupljen oko još jednog gubitnika, Bernieja Sandersa, i njegovog ekonomskog populizma. Kad je bila prisiljena birati između to dvoje– Obamine ere i Obamine koalicije– između kandidata koji se dopada senzibilitetu post-materijalističke srednje klase i obećavajuće materijalne promjene, stranka je stala iza Joea Bidena. Na izborima na kojima je mogao pobijediti bilo tko s pulsom, stranka je tu ideju gurnula do krajnjih granica, nadajući se da će opravdati svoj plan iz 2016. godine. Možda glasači jednostavno nisu voljeli Hillary, ali sada su iskusili što se dogodi kada prestanete slušati stručnjake. Demokrati su odbili populistički pokušaj preoblikovanja stranke i uspostavili se kao kompetentni branitelji statusa quo. Njihovo odbijanje da odustanu od kandidata i strategija dugo nakon što se ispostave neadekvatnima, ujedno je pogreška i nužnost; naime, svaki materijalni interes koji dijeli dovoljno široka koalicija protivan je interesima velikih donatora. Zato kada smatraju da je to potrebno žrtvuju svoje glasače. Ne želite valjda da Trump pobijedi, zar ne?

Republikanci su bili ti koji su naučili ispravne lekcije, nakon što je osam godina njihove krvoločne dinastičke vladavine ustupilo mjesto povijesnom porazu 2008. Iako je bio neobičan izbor za 2012. godinu, Mitt Romneyeva nezgrapna kombinacija dviju američkih idiosinkrazija– mormonizma i big money hustlinga– ukazala je na stranku kojoj je potrebna renesansa. Kako je biračko tijelo postajalo sve manje bijelo, tradicionalno i bogato, Romney je bio kapetan broda koji tone. Nije bio samo neodređeno kršćanski nastrojen, već i pravi mormon, ne samo političar sklon poslovanju, već i poslovni čovjek koji se kandidirao za glavnog izvršnog direktora zemlje. Međutim, upravo će se jedan od tih atributa kasnije pokazati kao pobjednički sastojak. Kršćanske vrijednosti nikada nisu bile više od maske, teatra za birače. Ali njegova funkcija nije da ih zavara, već da ponudi prihvatljivu priču za pokriće sramežljivim reakcionarima. Do 2016. vodstvo tek treba prepoznati da je ovaj čin odavno nadživio svoju korisnost. Posljednji put poslali su jednog Busha u ponižavajuće poraze na debatnoj pozornici, dokazujući da čak i milijarder može proći kao autsajder ako pokazuje stvarnu nebrigu za teatar i lažnu pristojnost stranačke politike. Koliko god to smiješno zvučalo, bijelom pripadniku (niže) srednje klase Trump može predstavljati lik sličan Obami. On djeluje kao zastupnik političkih paranoika koji se osjećaju ugroženima od strane marginaliziranih skupina i kapitalnih interesa stranih i domaćih elita. Sve dok niti jedna stranka ne iznese neki uvjerljivi ekonomski prijedlog sve većem broju downwardly mobile birača, demokrati će gubiti iz istog razloga zbog kojeg je uzbudljivije jurišati na Capitol nego čitati Muellerovo izvješće.

Do sada se niti jedna baza nije zagrijala za pokušaje profesionalizacije Trumpove politike, odnosno odvajanja iste od vulgarnog spektakla. Ali koja je još moguća krajnja točka traženja birača da prihvate manje zlo, samo da bi ono što označavaju kao veće zlo postalo “pametna umjerena politika” svega četiri godine kasnije? Bez obzira na to koliko se puta njihova strategija pokazala neuspješnom, demokrati će rado nastaviti gubiti sve dok je gubljenje isplativije od pobjeđivanja s ljevicom. Ova silazna spirala jednako je stvarna prijetnja za demokraciju kao i Trump, i ona neće završiti s njim. Postoji vrsta takozvanih umjerenih glasača, ne samo u SAD-u, koja osjeća da ima pravo na vlast, koja ne vjeruje u ništa i prihvatit će sve ako misli da će pobijediti na izborima. Njihova odanost demokraciji je predanost procedurama, a ne ljudima. Tvrdit će da su izgubili jer je njihova zemlja jednostavno previše rasistička ili seksistička, tjerajući nas da prihvatimo bilo kojeg konzervativnog bijelca za kojeg su odlučili da je politički prihvatljiv. Ako odbijemo, mi smo prepreka: zašto, uostalom, rasipati resurse na neglasače? Za te ljude ideja “kompetentnog Trumpa” prestaje biti prijetnja, i postaje obećavajući protukandidat za leš Henryja Kissingera 2028. Tražit će od vas da radite sve više i više kompromisa, da odustanete od solidarnosti, jer u borbi protiv “većeg zla” ne postoji linija koju se ne smije prijeći. To se već događa, gdje god je liberalizam u padu i održava se na životu pomoću prijetnji da će ono što dolazi biti još gore. Neizmjerno je važno da ih prestanemo slušati.

Enno Jasper – izvorni tekst ovdje.

prijevod: Kiša Bizović Grgas

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.