TEKST
Agenat ljuto nas je prevario: kako smo došli do toga da uvozimo radnu snagu?
Tema stranih radnika postala je nezaobilazna u svakodnevnim raspravama, člancima, fejsbuk komentarima. Nije tajna kako većina građana Hrvatske nije ravnodušna niti pretjerano oduševljena ovom promjenom. Nezadovoljstvo se vidi na ulicama, u javnom prijevozu, dućanima, kafićima, restoranima, a najviše na društvenim mrežama gdje, nezadovoljstvo uz mržnju najviše uzima maha.
Kao pojedinci i kao društvo, ne možemo ignorirati aktualnu situaciju. To pogotovo ne smije država. Nasilje iz dana u dan postaje sve vidljivije, a ove godine preobrazilo se u fizičko. Usred ove bujice nezadovoljstva i mržnje, treba se pitati… kako smo došli do ovoga?
“Trbuhom za kruhom”
Ljudi su se oduvijek, iz različitih razloga, morali prilagođavati da bi preživjeli i to upravo – migracijama. Siromaštvo, ratovi, glad, prirodne katastrofe, nestabilnost države, sve su to razlozi zbog kojih su ljudi su kroz povijest prelazili kopna i mora kako bi pronašli spas na drugim krajevima svijeta. U 21. stoljeću situacija nije ništa drugačija: od ekonomskih razloga u jeku kraha tržišta 2008., utjecaja pandemije COVID-19 na globalnu ekonomiju, inflacije, pretjerane privatizacije javnih dobara. S druge strane, devastirajućih ratova u Iraku, Siriji, Ukrajini, Gazi i Libanonu, stanovnici svake zemlje od globalnog juga pa čak do država industrijskog globalnog sjevera, sele se kako bi pronašli dostojanstvene uvjete za život, što u ovom svijetu postaje luksuz. Ili spašavaju goli život.
Hrvatsko stanovništvo jednako pogođeno ovim krizama, pogotovo u periodu „novog normalnog“ nakon pandemije, spaja kraj s krajem kako bi preživjelo. Ekonomske migracije u potrazi za plaćom kod nas nisu novina. Pratimo, od 19. stoljeća, migracije iz Dalmacije u Amerike za vrijeme Austro-Ugarske vlasti, u međuratnom razdoblju, gastarbajterstva u vremenu SFRJ pa sve do ratova 90 tih. Ulaskom Hrvatske u EU taj problem se dodatno pojačao. Glavni uzroci su ponajviše zbog loših uvjeta života, kao i nezadovoljstva uzrokovanog korupcijom i nepotizmom koja mladim ljudima oduzima svaku nadu o boljoj budućnosti, kao i bespomoćnost rješavanja tih problema. Takva praksa odvijala se zbog godina zanemarivanjem radnih i socijalnih odnosa. Ukratko, zbog prelaska iz proizvodne ekonomije u rentijersku, odnosno neoliberalnih politika. Od izrabljivanja domaće radne snage, nedostataka konobara i spremačica tijekom ljetnih sezona, do kroničnog nedostatka liječnika, učitelja, građevinskih radnika.
“Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario.”
Još davne 1908. godine, u jeku novih velikih migracija prema Sjevernoj i Južnoj Americi, Splićanin Vicko Jurjević opisivao je svoje iskustvo odlaska u inozemstvo: „Kad smo stigli u Hamburg, zatvorilo nas je u jednu konobu i nije nas puštalo vanka; pitalo nam je svakome po 3 krune za spizu. Kad je bilo sutradan u 11 sati, onda nas je odvelo na nesretni parobrod ”Pretoria”, s kojim smo partili put Amerike. Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario. On je nama govorio, ako platimo po 132 forinta svaki, da ćemo doći u 14 dana, a ako smo ustrpljivi stati 18 dana, da će nas voziti cinije. Mi smo svi jednim glasom odgovorili da ne žalimo potrošiti više, ali da želimo doći prije. Onda je agenat primio od nas novce – prokleti mu bili! – i varao nas da ćemo imati dobru hranu. Ako nam ne bude sve u redu – kako nam on kaže – obećao nam je agenat, da će nam povratiti novce natrag, ali to je bilo samo usmeno, a u pismeno nam nije dao ništa, pa hajde ga ti traži. Evo ću pak sada kazati kakova nam je bila hrana. Ujutro smo imali kavu, gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe, što se zove renga, slane, Bože sačuvaj, kakova je bila. Izvadili je iz karatila, pa onako neočišćenu stavili pred nas kao da smo kunci. Po ribi lizu crvi… sreća da bi nam za večeru dali malo kruha. Ne samo vina, ali ni vode nije bilo, već ako si u kantini htio kupit četvrt litre bire za 40 feniki. (Novo doba, Split, 3. lipnja 1924., broj 129., str. 3.)”
Slični uvjeti koje je Vicko Jurjević dandanas se prakticiraju u Kanadi, SAD-u, zemljama EU, pa i u Hrvatskoj. Ekonomski migranti su laka meta za brzi profit agencija s kojima se i Vicko suočio. Suvremeni primjer je afera agencije Eurohouse iz Floride, koja se hvalila kako spašava ugrožene živote iz Istočne Europe dajući im „Američki san“. Nakon intenzivne istrage utvrdilo se da je sama agencija s lažnim vizama, ilegalno dovodila stranu radnu snagu koju su izrabljivali, tukli i ponižavali dajući im gotovo ništa od obećanog boljeg života. Stranim su radnicima neprestano prijetili kako će ih poslati natrag kući ako ne budu poslušni, a zbog nedostatka novčanih sredstava s kojim bi platili troškove puta, kao zaplijenjenih dokumenata bili su prisiljeni ostati i raditi na milost i nemilost agenata koji su im umjesto raja, pružili pakao. Ovakav primjer nereguliranog dovođenja stranih radnika završava i smrću radnika. Tako Bilten piše o radnicima koji stradavaju u Italiji zbog neljudskih uvjeta rada, po ekstremnim ljetnim vrućinama. Sve za talijansku poljoprivrednu industriju koja je usko povezana s organiziranim kriminalom. U Hrvatskoj pak imamo neljudske stambene uvjete. Na internetskim stranicama se radnicima prodaju stanovi, najčešće dvosobni ili trosobni za 15 ili 20 stranih radnika koji dijele jednu kuhinju i WC. Za neke radnike ovo su „gori uvjeti rada i života nego u domovini.“
Nestabilna alternativa
Nezadovoljstvo nad socijalnim i ekonomskim stanjem u Hrvatskoj samo se pogoršalo od uvođenja eura kao službene valute, te proglašenja nedjeljnom neradnim danom. Ovime radnici nemaju dovoljno novca za osnovne potrebe, a poduzetnici traže sve moguće rupe u zakonu kako bi održali poslovanje usred krize. Stanovnici se žale na niske plaće i penzije od kojih jedva imaju dovoljno novca za preživljavanje, a nadu pronalaze odlaskom u zemlje EU gdje je malčice bolji standard. Ne treba previše glorificirati „razvijene zemlje“ koje jednako tako imaju probleme s nezaposlenosti, visokim cijenama i troškovima života kojima također nedostaju ljudi koji će obavljati za društvo nužne poslove, a prema njihovim standardima najniže plaćene.
Vlasti u Hrvatskoj su pronašle rješenje u ukidanju kvota za strane radnike, uz astronomski brzo otvaranje agencija za dovođenje, osposobljavanje i smještaj stranih radnika, a prema nekim podacima iz 2023. godine registrirano je 600 takvih agencija. Moguće je kako se u 2024. godini taj broj znatno povećao. U početku je u narodu postojala određena doza tolerancije i ravnodušnost prema stranim radnicima, a prema podacima anketa, većina ispitanika (46,4%) podržavala je dolazak stranih radnika, u odnosu na 37,2% ispitanika koji se mu protive. No, unatoč svim pokušajima Vlade i medija, čak i željama dobronamjernih ljudi koji pokušavaju stranim radnicima pružiti što ugodniji i topliji boravak u Hrvatskoj, javlja se bunt kod velikog dijela stanovnika zemlje koja nije bila spremna za ovakvu naglu promjenu.
Dok traje konstantno prepucavanje konzervativnih i liberalnih medija o potrebni stranih radnika za Hrvatsko gospodarstvo, jedna i druga strana uporno zaboravljaju odgovoriti na jedno ključno pitanje? Kako smo uopće došli do toga da moramo uvoziti jeftinu radnu snagu? Zašto se ugostiteljski i turistički djelatnici iz nekadašnjih najunosnijih poslova u zemlji žale na nedostatak radne snage? Može li se to povezati s prijašnjim praksama lošeg postupanja i zanemarivanja prava domaćih radnika? Nije postojala sezona kada se ne bi pisalo o nehumanim uvjetima rada sezonskih radnika, prvenstveno spremačica, kuhara i konobara koji su, konstantno maltretirani i ponižavani od svojih poslodavaca, imali loše smještaje i zarađivali manje plaće od obećanog. Ovakvi problemi nisu postali kritični, jer je uvijek postojao bazen ljudi koji će obavljati te poslove, no poslodavci se nikada nisu pitali što će se dogoditi kada više neće biti dovoljno radno sposobnog stanovništva za obavljanje poslova tijekom sezone. Problem se počeo osjećati nakon pandemije kada se spas tražio u sezonskim radnicima iz „regiona“, ali ni oni nisu bili pošteđeni maltretiranja od strane poslodavaca. Sada, kada se radna snaga raspršila po zemljama EU, mnogi poslodavci su prisiljeni pronaći spas u agencijskim radnicima iz trećih država za koje ne moraju previše plaćati, a niti previše ulagati (trošiti) u njihovo osposobljavanje.
Danas je pak isplativo zaposliti Nepalca ili Filipinca (s upitnim kvalifikacijama) za nisku plaću, dok troškove održavanja i u nekim slučajevima osposobljavanja, vode agencije. Većina stranih radnika koji dolazi u Hrvatsku ne poznaje jezik niti kulturu zemlje u kojoj su se našli raditi, a pogotovo Zakon o radu i osnove o funkcioniranju zdravstveno sustava koji im svakako može pomoći. Za većinu stranih radnika koji govore o pozitivnom iskustvu u Hrvatskoj, život nije nimalo idiličan. Strani radnici žive u zbijenim stanovima u desetinama, dobivaju manje plaće (ili ih jedva dobivaju), koje moraju podijeliti između svojih agregatora i obitelji, dok im je potrebno ostaviti nešto novca za hranu, a ako to nije dovoljno moraju raditi više poslova.
Mnogi ekonomski analitičari pokušavaju predstaviti kao „nužnu promjenu“ za održavanje gospodarstva, ne uzimajući u obzir mogućnosti sustavnih promjena i poboljšavanja uvjeta rada domaćeg stanovništva. Nije tajna kako je uvoz stranih radnika postao unosan posao preko agencija, odnosno „agregatora“ koji se brinu o uvozu, smještaju i osposobljavanju stranih radnika za nemili rad u Hrvatskoj. Od početka osnivanja agencija mnogi su se uključili u ovaj novi biznis, među kojima su lica iz političke elite, a i pripadnici stranki koje otvoreno koriste anti-migrantsku retoriku.
Od samog dolaska, strani radnici u Hrvatskoj se ne tretiraju kao ljudi, nego kao jeftina robovska radna snaga. Sam proces dovođenja stranih radnika izaziva kontroverze iz dana u dan, pogotovo na primjeru poduzetnika koji kupuju ili dobivaju na najam državne stanove u koje žele ugurati po tridesetak stranih radnika. Ne postoji nikakva državna evidencija niti nadzor nad ovim stanovima, niti provjere jesu li navedeni stanovi adekvatni za strane radnike, a kamoli za iznajmljivanje. Naguravanje velikog broja ljudi u već ruševne zgrade centra Zagreba, koje nemaju kapaciteta nositi toliki broj ljudi, podsjećaju na Vickovo svjedočanstvo s početka teksta. Kako je ranije navedeno, strani radnici se ne tretiraju dostojanstveno, baš kao što se domaći radnici nisu tretirali.
Nepostojeće politike integracije
Zemlje s dugogodišnjim multikulturnim iskustvima, kao Francuska i Engleska imaju probleme s integracijama stranaca koji zbog konstantno rasizma i diskriminacije. Konstantni pritisak zbog podrijetla, kao neprestano izrabljivanje i rasizam, mnoge pretvara u građane druge reda. Ovakva praksa dovela je do stvaranja “paralelnog društva”, gdje se stranci ne osjećaju kao ravnopravni stanovnici u novoj zemlji u koju su došli, već su ostavljeni na cjedilu radeći u svojoj moći kako bi preživjeli, čak se upuštajući u kriminalne aktivnosti. Švedska, poznata kao zemlja s uspješnijim integracijskim politikama trenutno ima situaciju velike diskrepancije u kvaliteti života, gdje stranci obavljaju najniže plaćene poslove društva ili ne mogu nikako pronaći posao.
U Hrvatskoj za integraciju stranaca u društvo ne postoji politička volja, a ni adekvatni zakonski okviri koji bi radnike zaštitili. Stoga ne treba se previše čuditi kada strani radnici koji kada steknu hrvatsko državljanstvo, također stječu i građanstvo Europske unije. Time strani radnici dobivaju pravo na kretanje na području Schengena te mogućnost da mogu otići raditi u druge države EU, što se već lagano događa. Kada im dojadi raditi za niske plaće uz konstantni strah kako će ih netko napasti zbog boje kože ili vjere, oni odluče potražiti nadu izvan Hrvatske za nešto veće plaće, ostavljajući domaće poslodavcu u čuđenju. Trend stranih radnika kako napuštaju Hrvatsku za boljim poslom je stoga očekivan, samo je pitanje koliko će stranih radnika ostati u Hrvatskoj i tolerirati okolinu u kojoj su se našli zbog relativno malih plaća i sve češćih rasno motiviranih prijetnji i napada.
Bella
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.