TEKST
Jedni drugima sve dugujemo: zamke pop-psihologije i kapitalističkog individualizma
Nešto prije početka pandemije, a onda pogotovo tijekom prvih godinu dana, dalo se uočiti kako terapijske prakse vezane uz poboljšavanje osobnog boljitka postaju nezaobilaznim dijelom popularnog diskursa, a potom i kako oblikuju način na koji gledamo svijet. Prečesto se čuju fraze vezane uz postavljanje granica, poput one da nikom ništa ne dugujemo, posebno kad treba opravdavati prakse i stavove poput odlaženja, ne objašnjavanja i neodgovornosti za vlastite postupke. Danas je terapijski pristup rješavanju stvari toliko isprepleten s našim pogledom na svijet da je lako zaboraviti njegovu iskonstruiranost i uz kakve se vrijednosti istinski veže.
Mindfulness, lovebombing, crvene i zelene zastavice, briga za unutarnje dijete, zaštita vlastite energije, postavljanje granica… pojmovi su sve prisutniji u medijima zadnjih godina, proširivši se s društvenih mreža i kratkih videa vezanih uz samopomoć na novinarstvo i opću upotrebu u svakodnevici, i danas ih možemo čuti u svim mogućim diskurzivnim poljima. Sve je maha uzelo u prvoj godini pandemije; naravno, pojmove su u tad uglavnom adresirali i popularizirali influenseri, a ne licencirani terapeuti i psiholozi, dijeleći kvaziznanstvene savjete svima koji su htjeli ili mogli slušati. U globaliziranom svijetu pod udarom lockdowna i izolacije koja je brojne razdvojila od njihovih obitelji i prijatelja, lako je razumjeti zašto je mnogima trebala psihološku pomoć, i zašto je njezina internetska društveno-umrežena varijanta mnogima bio jedina priuštiva opcija. Pandemijska strategija progresivnog Zapada da umjesto ljudskih života favorizira spašavanje poslova i gospodarstva nije, dakako, pridonijela ničemu osim porastu smrtnosti i jačanju antivakserskih pokreta, i čim je pandemija malo usporila, krenuli su usiljeni pokušaji povratka na staro kao da se ništa nije dogodilo. Pandemijski je pak način govora o međuljudskim odnosima opstao. Ljudi koji su preživjeli, naravno, i dalje pate, i teško je iz ovako recentne točke, gdje se i dalje pojavljuju i kolaju nove varijante virusa, uopće vidjeti kakve će biti dugoročne posljedice života u izolaciji, posebno za djecu koja su pandemiju provela socijalizirajući se putem interneta ili studente kojima je prvo iskustvo studija bio boravak u vlastitoj sobi. Izolacija je uzela previše maha i udaljila ljude jedne od drugih, i fizički i mentalno, ali upravo je naš način govora o izolaciji to što je ostalo, postupno nam potencirajući osjećaj odvojenosti. Dakako, samorazumljivo je da su neke mjere opreza nužne kad je pandemija posrijedi, ali teško je naći pozitivne primjere nošenja s valovima virusa bilo gdje u današnjem svijetu. Razlog je primarno strukturne naravi – kako da nađemo pozitivnu praksu sprečavanja širenja globalne pandemije na nacionalnoj razini, ako je ta pandemija, iznad svega, pokazala potrebu za globalnim uređenjem zdravstva i implementacijom nadležnih tijela na razini koja će nadilaziti pojedine države? Kako da nađemo pozitivnu praksu spašavanja ljudskih života i zajednica kad to nikad nije bio prioritet? Naposljetku, ako pandemiju promatramo kao individualni problem koji se da reducirati na tisuće mikroakcija pojedinca u svakodnevici, kako ju uopće riješiti kao kolektivni problem?
Jedan je pojam iz doba pandemije posebno indikativan za problem rastuće društvene izolacije – pojam „socijalnog distanciranja”. O njemu su tupili svi, od političara do liječnika i baba na placu, iako se sama Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) usprotivila manjkavoj nomenklaturi, predlažući „fizičko distanciranje” kao precizniju i točniju sintagmu za opisivanje mjera opreza. Razlog je jednostavan i samoevidentan – zaraza se izbjegava i ublažava vrlo konkretnim, opipljivim mjerama, kao što su održavanje fizičkoga razmaka, izbjegavanje tjelesnog kontakta sa zaraženima ili korištenje alternativnih praksi rukovanja ili pozdravljanja. Zašto su se pak svi zakačili za pojam „socijalnog distanciranja” nije sasvim jasno, ali njegove su implikacije puno dublje i opasnije od fizičkih mjera opreza, jer se društvo tako semantički povezuje s potencijalnom prijetnjom. Kad se ovakav pojam učestalo koristi i zaživi u određenom kontekstu, posljedice mogu biti štetne ili čak razorne za društvenu koheziju, kao što je slučaj bio tijekom vladavine Reagana i Thatcher u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, koji su obožavali tvrditi da su sami označitelji „društvo” i „zajednica” proizvodi sovjetskog komunizma koje bi Zapad trebao odbaciti, jer jedino što postoji su individue, odvojene jedne od drugih. Posljedice crvene panike tako se osjete i dan danas, posebno u SAD-u, a osjećaj izolacije kakav ovakve tvrdnje propagiraju od osamdesetih je samo porastao, nadilazeći povijesne događaje koji su obećavali kolektivnost, od pada Berlinskog zida pa do pojave i popularizacije interneta. Možda je trenutno rano da se olako povlače paralele između strogo antikomunističkog diskursa osamdesetih i pandemijskog misnomera koji je zaživio, ali u oba je slučaja prisutna tendencija da se društvo jezično predstavi kao potencijalna opasnost, bilo to namjerno ili slučajno.
Ako je društvo nešto od čega se trebamo izolirati, što nam ostaje? Prepušteni smo samima sebi, kolektivi ne postoje, a tako ni osjećaj zajednosti ili zajedništva, grupe su samo skupovi pojedinaca bez neke dodatne sile – a samim time nestaje i mogućnost političke mobilizacije. Jer, zašto bi se vrijedilo mobilizirati ako grupa ljudi ne može ništa značajnoga postići, ako je posrijedi samo skup pojedinaca koji nisu ničim povezani? Naravno, kako bi se neki kolektiv uopće diskurzivno transformirao u skup pojedinaca, potrebno je poslužiti se još jednim učestalim pojmom iz popularne psihologije – potrebno je ucrtati granice. Osobne granice, piše umjetnica i spisateljica Lily Scherlis u povijesnom pregledu ovoga pojma, doživljavaju se kao znak emocionalne zrelosti, etičkog integriteta i društvene poželjnosti, a naša sposobnost da ukažemo ljudima kad ih prijeđu kao univerzalno rješenje svih međuljudskih problema. Zadnjih godina možemo svjedočiti pravoj eksploziji ovog pojma, kao i priručnika za samopomoć i kvaziznanstvenika koji ga objašnjavaju i vide kao ključ društvenog uspjeha.
Zanimljivo, od svih tradicionalnih terapijskih škola i praksi gdje se pojam granica pojavljuje – od periferija rane ego psihologije do samopomoći devedesetih – pojam se ne pojavljuje u jednom vrlo značajnom odjeljku: psihoanalizi. To se na prvu može činiti kontraintuitivno. Naposljetku, autori knjiga za samopomoć poput Davida Richa zaslužni su za popularizaciju trivijalnih i poglupljenih čitanja Freuda i Lacana, gdje se proces odvajanja od drugih (Majke) nekritički proziva ključnim za stvaranje pojedinca. Međutim, iako se psihoanalitičari slažu oko važnosti procesa individuacije, većina ih se ne zavarava bilo kakvom idejom stabilnog i jasno odvojenog sebstva. Naglasak je i kod Freuda i kod Lacana upravo na činjenici da većinu života provodimo odigravajući ulogu mentalno koherentne individue koja nas ne može obuhvatiti i kojoj naša življena stvarnost ne može u potpunosti udovoljiti, budući da je toliko isprepletena s drugim sebstvima, kako s onima izvan nas tako i onima iznutra. Naglasak nije na individuaciji kao činu fundamentalne izolacije, nego na diskrepanciji između samog koncepta stabilnog sebstva i njegove upletenosti u kompleksne društvene mreže, kojih individuacijom postajemo dio.
Slika koja se pak nameće u popularnoj psihologiji drugačija je: ideja osobnih granica isprepliće se s neoliberalnim naglaskom na slobodu izbora, ukazujući na to da imamo pravo na vlastito mišljenje, vlastite osjećaje, i zaštitu vlastite privatnosti. Granice su tu nevidljive linije koje ocrtavaju gdje završava Drugi, a započinje Ja, dakle, imaju primarno orijentacijsku ulogu. Naspram međuljudskoj involviranosti u živote drugih, emocionalnoj i mentalnoj međuovisnosti, popularna nas psihologija uči da se odvajanjem od ovih ideja možemo odvojiti od toga da jedni drugima nešto dugujemo. Zato je možda baš taj pojam zaživio u svijetu gdje je toliki naglasak upravo na samoaktualizaciji, na karijeri, na separaciji čovjeka i društva, na individuama koje jedne drugima ne duguju ništa. I zato ćemo danas baš ovu rečenicu čuti posvuda, kao pokušaj osobe da nam ukaže da su njezine granice napadnute ili dovedene u pitanje. „Ne dugujem ti objašnjenje”, reći će nam bliski prijatelj kad ga pitamo da pojasni kompliciran osobni problem, ili čak partner koji s nama želi prekinuti dugogodišnji odnos. „Oprostite, ali ne možemo Vam ništa reći u ovom trenutku”, slično će nam odgovoriti i poslodavac kad ga pitamo kako teče obrada prijave za posao i kad možemo očekivati rezultate. Ako inzistiramo, potencijalno ćemo prijeći granice. Koristeći istu frazu, „naprosto imamo pravo štititi naše granice”, reći će i poznati državnik, opravdavajući pokolj djece i višegodišnje bombardiranje civilnih zona – zanimljivo, izvan granica teritorija vlastite države.
Ipak, pojam granice nije sam po sebi nastao u psihološkim i terapijskim školama. Kad se prvi put počeo pojavljivati, bio je vezan uz jedno drugo jezično polje. Psiholozi pedesetih posuđivali su termine iz pojmovnika vlasništva nad zemljom, služeći se metaforom ograde kako bi ukazali na sve što nas odvaja od naših susjeda, kao i metaforom travnjaka da slikovito prikažu kako izgleda ulaz u osobni prostor. Naravno, sam ulazak druge osobe na travnjak koji pripada nama pravno konstituira prekršaj u vidu neovlaštenog ometanja tuđeg posjeda, što je također fundamentalno liberalna ideja. Ako liberalizam znači imati slobodu da posjedujemo stvari i da država štiti naše pravo na posjedovanje, neoliberalizam znači da možemo posjedovati više stvari i da imamo odgovornost za to što posjedujemo ili ne posjedujemo. „Granice su tu, naizgled, baš da bi nas držale odgovornima za ono što imamo“, piše Scherlis.
Međutim, tu dolazimo do kontradikcije: svijet u kojem živimo uređen je tako da nas čini emocionalno i financijski međuovisnima. Paradoksalno je da bismo u takvom svijetu trebali mjeriti kvalitetu odnosa time koliko smo dobri u postavljanju granica, odnosno, mjeriti kvalitetu odnosa kroz nezavisnost. Međuovisnost se iz ove perspektive doima kao posesivnost, gdje je naše vrijeme i naša energija nešto što iznajmljujemo jedni drugima. „Ne dugujem ti ništa” podsjetnik je na rentijersku logiku posrijedi: mi smo stanodavci našeg osobnog prostora, i u njemu sve funkcionira po našim pravilima. Kao stanodavci, uređujemo pravila vezana uz potrošnju vlastite energije, dužinu najma – vremena provedenog sa stanarima, i za nepoštivanje pravila imamo pravo nekoga izbaciti na ulicu.
Samu ideju postavljanja granica izrazito je teško kritizirati jer već zauzimanje kritičke pozicije naspram njih u hiperindividualiziranom svijetu implicira da je osoba koja ih kritizira sklona prelaziti granice bez obzira i poštovanja. Ako nemamo granice, što nas štiti? Alternativa strogo ocrtanim dvorištima i ogradama između kućica u predgrađu predstavlja se kao utopijski totalizam, gdje su ljudi samo pijuni kojima vladaju strane autoritarne sile koje ne mare za njihove želje. Granice su to što nas štiti od takve stvarnosti, reći će brojni psiholozi i političari, istovremeno zanemarujući da je njihov opis takvog totalizma puno primjenjiviji na postojeću kapitalističku stvarnost nego na nepoznatu budućnost. Takav opis puno više odgovara upravo svijetu u kojem sad živimo, u kojem su naše želje naučene i konstruirane od strane tržišta te institucija i medija koji ga podupiru, gdje i o predmetima i o ljudima razmišljamo slično – u parametrima vlasništva.
Međutim, rentijerski pogled na svijet zanemaruje teorijsko nasljeđe upravo ovog dijela povijesti psihologije u kojem postavljanje granica ne postoji kao koncept: psihoanaliza. I koliko se god pojedine Freudove i Lacanove (a posebno Jungove) izjave mogu činiti šarlatanskima, pogotovo iz marksističkih perspektiva, odbacivanje koherentnog sebstva i inzistiranje na interpersonalnoj dinamici nešto je što i marksisti i radnička klasa mogu ponijeti sa sobom kao podsjetnik na važnost kolektivne akcije i put prema odgovornom djelovanju unutar društva. Ne radi se toliko o nekakvom moralu inherentnom u pomaganju drugima, budući da su etički sustavi uvijek slika vladajuće klase koja ih usustavljuje. Naprotiv, pitanje je etike fluidno pitanje socioekonomskih veza koje postoje u određenom povijesnom trenutku, i ne da ju ga riješiti raznim oblicima metafizičke esencijalizacije, nego sagledavanjem toga kakav je tip etičkog postupanja potreban danas da bi se riješio problem sustavne nejednakosti. U kontekstu socioekonomskog disbalansa u hiperkapitalizmu, dok svijetom vladaju vlasnici korporacija, gdje rastuće bogatstvo pripada sve manjem broju pojedinaca, zapravo je sve više i više ljudi koji trpe klasnu i inu opresiju nego što nam se to na prvu može činiti, i tu leži naša kolektivna etička odgovornost. U kontekstu društva gdje šačica ljudi posjeduje 99% resursa postaje jasno da je osjećaj izoliranosti od drugih ljudi puno više iskonstruiran koncept nego egzistencijalna slika ljudske jedinke. U kontekstu razgranate ljevice koja ima problem s mobilizacijom i predstavljanjem smislene alternative neoliberalnom otpadu, možda ima više smisla inzistirati na sličnostima između pojedinih pokreta nego razlikama. U društvenoj svakodnevici gdje potplaćeni radnici svaki dan desetak sati trpe različite oblike ugnjetavanja od strane nadređenih koji naprosto „štite svoje granice”, jednostavno ne možemo reći da ne dugujemo ništa jedni drugima kad dane provodimo na tržištu koje nas uvjerava da svojim poslodavcima dugujemo uvijek rastuću količinu osobnog vremena, mentalne i emocionalne energije.
Potreban je odgovorniji pristup problemu, a on zahtijeva, osim kolektivne akcije, nešto što se možda i može činiti na razini individue i njezinih neposrednih odnosa: osvješćivanje toga da nam drugi ljudi nisu tek konkurenti na tržištu i neprijatelji u borbi za limitirane resurse. Drugim riječima, potrebno nam je inzistiranje na različitim oblicima socijalnog približavanja, bilo da se radi o konkretnom solidarnom djelovanju unutar zajednica ili o reprogramiranju vlastitih pounutrenih kapitalističkih uvjerenja. Ne radi se o natjecanju u kvaliteti, radi se o pomoći drugima i stvaranju boljeg svijeta za sve – a to je nešto što jedni drugima itekako dugujemo samim time što smo u ovakav sustav i ovakve zajednice upleteni.
Mislav Živković
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.