TEKST

Razgovori s Kočom


Koča Popović je u svom iznimnom životu prošao put od umjetnika do ilegalca, od partizanske gerile do visoke svjetske diplomacije. Seriju intervjua koje analiziramo objavio je Aleksandar Nenadović 1988. godine, pred kraj Kočinog života.


Fotografija: Antifašistički vijesnik



Konstantin Koča Popović bio je kompleksna ličnost. Često ga se opisuje implicirajući na proturječnosti: „nadrealista među komunistima“ ili „sin buržuja na čelu proletera“. Zbog kompleksnosti vremena u kojem je aktivno djelovao, Koču nije moguće definirati jednom ulogom.

Rođen je 1908. u Beogradu u imućnoj obitelji. Prije Drugog svjetskog rata bio je nadrealistički umjetnik i intelektualac. Studirao je filozofiju na pariškoj Sorboni gdje se i zainteresirao za revolucionarne ideje. Početkom Drugog svjetskog rata, postao je komandant Prve proleterske brigade i odigrao je ključnu ulogu u bici na Sutjesci. Poslije rata, karijeru je nastavio kao političar i diplomat. S pozicije ministra vanjskih poslova SFRJ dao je velik doprinos stvaranju Pokreta nesvrstanih i pozicioniranju Jugoslavije nakon raskola sa Staljinom. S društveno-političke scene se povukao početkom 1970-ih nakon smjene srpskih liberala.

U ovom tekstu predstavit ćemo njegove poglede na neke od kontroverznijih epizoda iz povijesti socijalističke Jugoslavije. Seriju intervjua koje analiziramo, „Razgovori s Kočom“, objavio je Aleksandar Nenadović 1988. godine, pred kraj Kočinog života.

„Takva su vremena bila i mi u njima“ 

Kočin revolucionarni put počinje u predratnoj Francuskoj. Za razliku od mnogih njegovih kasnijih suboraca iz Jugoslavije, čija su uvjerenja bila oblikovana prije svega nepovoljnim socijalnim prilikama u kojima su odrastali, Kočin revolucionarni put rezultat je određenog privilegija. Naime, elitno obrazovanje omogućilo mu je da sumnja i propituje, a predratne okolnosti u Europi bacile su ga u akciju.

„Nema više smisla da piskaram nekakve polurazumljive pesme, moram da se pokrenem“ – objašnjava Koča svoje početke. Potreba da svoje ideje potvrdi akcijom nagnala ga je da se 1937. godine priključi antifašistima u Španskom građanskom ratu. Drugi svjetski rat dočekuje kao oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Dobar dio razgovora posvećen je rubnim situacijama koje su tada bile slabije poznate javnosti. Te crtice su u biti ključne za njegovo preživljavanje u delikatnim trenucima nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i prije podizanja partizanskog ustanka u Srbiji. Radi se o bježanju iz njemačkog zarobljeništva, potom izbjegavanju racije u kojoj su povješani aktivisti na Terazijama i probijanju kroz teritorij pod kontrolom četnika. Potonju situaciju Koča opisuje ovako: 

 „Sluteći opasnost, odlučio sam da se vratim sam. Nađoh se pred jednim narednikom, četničkim starešinom, bivšim žandarmom. Javljaju mi nešto iz štaba ali ne mogu da razaberem šta hoće, reče on poslovno. Narednik se stade žaliti da je telefon u kvaru. Na to ću ja samouvereno: ne razumete se vi u te sprave, dajte da vidim šta je s telefonom. Uspeo sam da uspostavim vezu i istog trenutka čujem kako onaj s druge strane žice viče: „Sve ih likvidirajte!“ Shvativši u kakvoj sam opasnosti, zalupim slušalicu, okrenem se naredniku i viknem: Ovo ne može da se popravi, sasvim je propalo.“ To je samo jedna od niza situacija u koja ilustrira omjer sreće i lukavstva koju je bilo potrebno imati u trenucima životne ugroženosti. 

Zanimljiva su i naknadna propitivanja ratne surovosti i morala. Sljedeći susret s istom grupom četnika dogodio se mjesec dana kasnije, ovoga puta u obrnutim ulogama: četnici su bili zarobljenici. „Rekao sam: ovoga lično poznajem kao četnika, nema potrebe da ga saslušavate. Tako i bude, streljan je“. Na pitanje što danas misli o toj odluci, Koča odgovara: „Ništa. Takva su vremena bila i mi u njima. Rat ima svoje zakone, a ja sam se suočio s čovekom koji je mesec dana ranije čekao naređenje da me ubije.“ 

Razgovarajući o žrtvama staljinizma, Koča ni ne pokušava braniti svoju odluku da šuti. „Nikakvu obavezu ja nemam, u tom pogledu ostajem nadrealista (…) Sasvim mi je svejedno šta će se o tome misliti i govoriti. Računam da će historija kroz 40-50 godina sve to samleti.“

S druge strane, kada je Goli otok u pitanju, iz Kočinih odgovora proizlazi puno više suosjećanja i odgovornosti. Unatoč tome što se kasnije u intervjuu brani neznanjem, kod Koče postoji nedvosmislena svijest da ga to neće i ne treba spasiti od povijesne odgovornosti. „Naravno, danas, kad razmišljam o svemu tome, sa žaljenjem shvatam da ni mi koji nismo u to bili umešani nećemo pred istorijom i potomstvom ostati sasvim nedužni samim tim što smo bili u vlasti pod kojom su i takva nasilja nad ljudima bila dopuštena.“ Kritičan je i prema poslijeratnoj partiji kada kaže: „apsolutni primat dobila je ideologija. Kad kažem ideologija, mislim na doktrinerstvo koje ne podnosi neistomišljenike. Može se reći da su sve ideologije osuđene na neistine ako i kada pretenduju da imaju odgovore za sve probleme. (…) Posle osvajanja vlasti u ponečem smo počeli da ličimo na one koje smo svrgnuli“.

„Bili smo, naravno, svi uzbuđeni, osećali smo da su pred nama krupni događaji“

Vrijeme o kojem Koča govori za Jugoslaviju je bilo iznimno teško. Zemlja je iz rata izašla vanjskopolitički izolirana, sa smrvljenom ekonomijom. Prijeloman trenutak bila je rezolucija Informbiroa 1948. godine. Dublji uzroci raskola Tita i Staljina izlaze iz okvira ovog teksta, no u osnovi sukoba bila je Titova odlučnost da vodi nezavisnu unutarnju i vanjsku politiku, bez prisutnosti sovjetskih službenika u ministarstvima obrane i policije. Jugoslavija je odbijala da se pokori sovjetskim pritiscima, insistirajući na vlastitom putu izgradnje socijalizma. Staljin je na to reagirao isključenjem Jugoslavije iz Informbiroa. U situaciji izolacije od dva bloka, tražio se neki treći put.

Koča Popović i Josip Broz Tito.foto: Stevan Kragujević (po odobrenju kćerke Tanje Kragujević), Wikimedia Commons


„Doživeo sam, ukratko, Staljinove optužbe kao pokretanje opake i moćne neprijateljske sile protiv nezavisnosti Jugoslavije, kao početak bitke u kojoj ako je stalo do slobode i opstanka, praktično nemamo izbora. Moramo da se branimo svim sredstvima“, rekao je Koča. Odmicanje Jugoslavije od istoka, značilo je primicanje Zapadu, što je dobrim dijelom bio zadatak njega kao ministra vanjskih poslova.

Napominje kako u vrhu partije nije bilo nikakvog kolebanja oko izabranog pravca djelovanja jer nije ni bilo izbora: „Oružje nam je bilo potrebno, morali smo ga tražiti tamo gde smo ga jedino mogli i dobiti.“ Prema njegovoj procjeni, Tito je 1948. godine bio spreman da ide dosta daleko – u smislu približavanja Zapadu: „Dosta je oprezno nagoveštavao spremnost Jugoslavije da uđe u Europsku obrambenu zajednicu“.

Koča je u tom procesu imao ulogu odvraćanja Tita od potpune zapadne integracije i držanja kursa nesvrstanosti što nije bio niti malo jednostavno u okolnostima direktne prijetnje sovjetske invazije. Istovremeno uz vojne pripreme poput naoružavanja i gradnje bunkera, odvijao se i proces seljenja industrijskih postrojenja s ravničarskih istočnih krajeva u brdovite zapadne. Zemlja sebi nije smjela dopustiti kolaps poput onoga u slučaju prve Jugoslavije 1941. godine, koji se dogodio u svega nekoliko dana. A koliko su neki planovi za obranu od SSSR-a postali bizarni, slikovito opisuje ideja o potapanju cijele Vojvodine odnosno obnovi Panonskog mora. Koča kaže da se sjeća da se spominjala takva ideja, ali ne više od toga.

„Proboj ili bijeg iz obruča na Sutjesci“

Bitka na Sutjesci (1943.) jedan je od najvažnijih događaja u povijesti socijalističke Jugoslavije. Ova operacija, poznata i kao Peta neprijateljska ofenziva, bila je zajednički poduhvat njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih snaga s ciljem obezglavljivanja partizanskog pokreta. Osim Vrhovnog štaba i centralne bolnice pune ranjenika, u obruču je bila i britanska vojna misija predvođena kapetanom Williamom Stuartom Deakinom. Sveukupno 22 tisuće partizana okruženih s oko 120 tisuća neprijateljskih vojnika. Iako je partizanska vojska pretrpjela ogromne ljudske gubitke (oko 7 tisuća poginulih), Nijemci nisu ispunili svoj primarni cilj. Partizani su se izvukli iz obruča i nastavili dalje.

Jedan od najzaslužnijih za probijanje obruča bio je upravo Koča Popović. U rano maglovito jutro 10. lipnja 1943. cijela Prva proleterska brigada krenula je po njegovoj zapovijedi u juriš s brda Balinovac na Zelengori. Kontroverznost tog podviga leži u činjenici da je Koča samoinicijativno, bez naredbe ili dopuštenja, krenuo u proboj njemačkog obruča. Znajući da neće moći dugo držati obruč otvorenim, poslao je de facto zapovijed (iako za to nije imao ovlasti) Vrhovnom štabu da krenu za njim. Takvo odlučivanje suprotno vojnoj hijerarhiji nije bilo najbolje prihvaćeno u Vrhovnom štabu. Štoviše, u kasnijem političkom životu neki su mu spočitavali da je u pitanju zapravo bio bijeg ili čak izdaja.

Koča ovako komentira te trenutke: „Mislim da se u jednom trenutku osetio gotovo izgubljenim (Tito, op.a.) jer je ukupna situacija bila krajnje dramatična, a njegova pozicija izuzetno teška već i zbog toga što se našao blizu začelja gde se nalazio i veliki broj za borbu nesposobnih ranjenika. Tu je u ratu najteže. Uvek sam mislio da je najlakše onome ko ide napred. Na začelju se sklapaju neprijateljski obruči, odatle je teže nešto preduzeti.“ – Koča ovdje priča o dezorijentaciji Vrhovnog štaba, prinuđenosti da se djeluje na svoju ruku u kriznom trenutku i uz obavještavanje drugova na začelju. 

Iako je nakon rata dobio puno priznanje za taj podvig, Koča kaže da mu se kroz život nekad znalo pripisivati i više zaslužnosti, a nekad bi ga se, pak, znalo i difamirati s optužbama za izdaju. Primjerice, na tridesetoj obljetnici bitke na Sutjesci nije dobio ni službeni poziv zbog političke nepodobnosti u kojoj se našao nakon podrške srpskim liberalima. Tada se otprilike i povukao s političke scene.

Koča Popović je u svom iznimnom životu prošao put od umjetnika do ilegalca, od partizanske gerile do visoke svjetske diplomacije. Umro je 1992. godine u Beogradu, razočaran nasilnim raspletom jugoslavenske krize.

Sutjeska, povlačenje. Fotografija: Smrt fašizmu – tačno 75 godina od bitke na Sutjesci, Urbane strane





Nikola Kožul

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close