TEKST

Liberalni feminizam: Što ćemo s nasilnicima?

Pitanje „Ali što ćemo sa silovateljima?“ većinom dolazi iz brige, bez loših namjera te izaziva emocionalnu reakciju, koja je ključna u razgovorima o budućnosti društva i mijenjanju nabolje. Uz to, pitanje dolazi iz manjka znanja. Poanta transformativne pravde je osvijestiti da je “zločin” nedjelo pojedinca unutar kolektiva, prema individui ili kolektivu kojem pripada, a ne prema državi (koju štiti policija).

U tekstu „Me too i mi tu“ Karla Crnčević za Novosti donosi popis javnih izlaženja protiv muškog nasilja na našim prostorima i istražuje njihov utjecaj kod nas. Mnoge od tih zločina čekaju svoja rješenja, suđenja ili svjedoke. Opći kaos na internetu nastao nakon hapšenja P Diddyja dokazuje da je svugdje slično. Izgleda da je seksualno nasilje normaliziran dio života u većini današnjih društava. Pod izlikom braka, financijske podrške, nemogućnosti dokazivanja itd. seksualno se nasilje u Hrvatskoj implicitno podržava, ne prijavljuje i provodi bez posljedica. Preveniramo seksualno nasilje strahom i (katoličkom) krivnjom, brinemo za moral naše djece i mladih izbjegavajući temu i okretanjem glave na nasilje u našim okolinama.

Svaki slučaj silovanja javnost uzdrma i komentare članaka na portalima napuni pozivima na višestoljetne zatvorske kazne i nasilje. Silovanje se smatra kukavičjim činom frustriranih manijaka koji među nama, normalnim ljudima koji osuđujemo silovanje, hodaju kao tempirane bombe. Protiv njih možemo djelovati jedino nasiljem, principom oko za oko, zub za zub. Štitimo svoje žene, majke, sestre i kćeri od tih manijaka, a pogotovo onih koji dolaze iz drugih država. Pričama o seksualnom nasilju plašimo djevojčice, a dječake smatramo zaštitnicima tih djevojčica. Djevojčicama pritom ne govorimo da su najčešći nasilnici muškarci koji su im bliski, a dječacima ne govorimo da smiju priznati da su preživjeli nasilje.

No, naša netrpeljivost prema seksualnom nasilju otprilike tu negdje staje. Nakon što prođemo univerzalnu zabludu formuliranu kao “silovatelj=manijak=stranac”, o seksualnom nasilju kao društvo ne znamo puno. Silovanje je po mišljenju mnogih rijetko i iznimno, ali svi dobro znamo koliko je rasprostranjeno seksualno uznemiravanje, redovito na njega upozoravamo svoje kćeri i sestre. Ipak, rijetko tko poznaje osobu koja je bila seksualno nasrtljiva prema drugoj, a komentari i opaske, “šale” seksualne prirode prema kolegicama, radnicama i članicama šire obitelji smatraju se “dijelom naše kulture” te se tako normaliziraju. Pa se tako u javnosti često čuje savjet ženama kako “treba ignorirati i ne shvaćati ozbiljno takve stvari, jer muškarci su jednostavno neosjetljivi, a žene su jednostavno preosjetljive”.

Dobri muškarci koji ne mrze žene

Uoči prosvjeda na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, zbog seksualnog uznemiravanja studentica, čest je argument bio onaj o dugoj tradiciji prešućenih odnosa između, većinom, muškaraca na visokim pozicijama i većinom žena na nižim pozicijama. Kao što znamo, na umjetničkim akademijama, u filmu i glazbi, šou-biznisu bliskim poljima razvila se svojevrsna “kultura seksa” u zamjenu za nešto: ulogu, poziciju, posao. Upravo to nam govori da je problem puno veći od par pijanih redatelja koje možemo otpisati kao „propale muškarce“. Te „sive zone“ seksualnog nasilja i uznemiravanja, u kojima ne možemo okriviti jednu osobu, u kojima nema savršene žrtve niti manijakalnog nasilnika. „Sive zone“ za naše društvo postaju još svijetlije prilikom nasilja na internetu. Porast seksualnog uznemiravanja preko društvenih mreža, dijeljenje osvetničke pornografije djece, djevojaka i žena zabilježen je i u Hrvatskoj i svijetu, ali posljedica za takvo uznemiravanje najčešće nema, osim za žrtvu.

Naše društvo, za koje znamo da ima problem s nasiljem, zamišljamo kao ispunjeno „dobrim muškarcima“ uz mali postotak onih koji su „ludi i zli nasilnici“. U stvarnosti, nasilje se u našem društvu odražava u osobama koje podcjenjuju problem, onima koje ga ne smatraju bitnim, onima koje smatraju da neke žene zaslužuju nasilje, onima koje pasivno podržavaju nasilje ne intervenirajući, onima koje iskorištavaju „sive zone“, onima koje smatraju nasilje životnom datosti, onima koje ne smatraju nasilno ponašanje svojih prijatelja svojim problemom na koji možda mogu utjecati.

Svoje progresivne prijatelje i drugove također smatramo dobrim muškarcima. Seksualno nasilje u alternativnim prostorima, u ljevičarskim kolektivima i od strane pripadnika supkultura koje su inherentno protiv nasilja u još je većoj tami od nasilja koje počine muškarci koje smo već opisale kao potencijalne prijetnje. Dalibor Matanić je režirao film koji progovara o ovom problemu i sudjelovao u kampanji protiv nasilja u obitelji, a Neil Gaiman je 2018. javno izjavio kako treba vjerovati žrtvama nasilja. U proljeće 2024. godine su se feministička i šira javnost na par dana uznemirile Matanićevim priznanjem za seksualno uznemiravanje na društvenim mrežama, ali do kraja tjedna tema je bila prošlost. Nema dokaza, to jest nema prijave, to jest nema slučaja. Točan broj žrtava nije poznat, a nasilno je ponašanje trajalo godinama. Iz ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova kažu da je kaznena prijava protiv Matanića podnesena DORH-u koji za sada još nije povratno obavijestio o ishodu njihovog postupanja po podnesenoj prijavi. Njegovo „priznanje“ s društvenih mreža ne vrijedi, ali reakcija hrvatske javnosti na to priznanje prikazuje jezivu atmosferu.

Rijetko koji nasilnik zapravo mrzi žene, a još će rjeđi to priznati. Jedna od vrlo bitnih odrednica nasilnika je ta da oko sebe imaju žene prema kojima nisu nasilni. Zar ne bismo problem nasilja kao civilizacija već riješili da potencijalne nasilnike možemo prepoznati i predvidjeti? 

Ako je žrtva „loša“ žena, kvir osoba ili muškarac, odnos naše javnosti prema seksualnom se nasilju prikazuje ono najgore. Seksualno nasilje onda postaje šala, osoba koja ga proživljava postaje lažljivica, a slučaj se zaboravi i brže nego oni koji uključuju čedne i nevine djevojke. A ako je nasilje preživjela osoba koja je imala prijašnjih problema sa zakonom ili ima dijagnozu mentalnog poremećaja ili ovisnosti, šanse za bezbolnim rješavanjem slučaja su nikakve.

Prema riječima Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, 2024. je godine pokrenuto 48 kaznenih postupaka za kazneno djelo silovanja. Doneseno je 29 pravomoćnih presuda, od kojih je 25 osuđujuće, dok su 4 odbijajuće ili je postupak bio obustavljen. Prosječno trajanje postupka od pokretanja do donošenja pravomoćne odluke je 637 dana, a neki postupci pokrenuti prije par godina još čekaju rješenja. 

Liberalni nam feminizam obećava da ako poradimo na broju žrtava koje nasilje prijavljuju će će svaka prijava nasilja proći bezbolno, a nasilnik će biti priveden pravdi. Ipak, brojke prijavljenih slučajeva su niske, a zadovoljstvo prijaviteljica presudom još je niže. U Hrvatskoj tek 6% slučajeva silovanja ili pokušaja silovanja završava pravomoćnom presudom, a preko 90% slučajeva se ne prijavljuje. Najčešći su razlozi za neprijavljivanje strah od napadača, strah od stigmatizacije, nedostatak institucionalne podrške te nepovjerenje u pravosuđe. Iako svake godine broj slučajeva, to jest prijava, raste, broj prijava koji ne prikazuje stvarnu sliku dovodi do zaključka da je seksualno nasilje rijetko i iznimno, a ulaganja u sustave podrške žrtvama ili terapijske programe za počinitelje nema. 

Alternative policiji

U knjizi Free Them All – A Feminist Call to Abolish the Prison System, autorica Gwenola Ricordeau ističe zanimljivu pojavu. Zaštita žena od silovatelja i države od imigranata/terorista glavni su razlozi za unapređenje policije. No, daleko je to od paternalističke zamke; same su žene česte pobornice policije kao zaštitnika. Karceralni feminizam vrlo vjerno prati liberalni, on se rađa iz spoja neoliberalizma, države i patrijarhata kako bi izgradio prijevaru prerušenu u slobodu. Koje žene vjeruju policajcima? I što ćemo kada postrožimo kazne i obrazujemo policiju i ubrzamo pravosuđe, a nasilje se nastavi?

U svojoj knjizi Ricordeau postavlja tezu da nasilje ne nastavlja zbog mane sustava, već zbog samog sustava. Znamo da policija nasilje ne sprječava (ona ga često i provodi), a zatvaranje nasilnika nasilje samo premješta drugdje. Teorija o aboliciji zatvorskog sustava i policije već je dugo prisutna na Zapadu, pogotovo među rasijaliziranim i marginaliziranim zajednicama, a prvo pitanje nakon predstavljanja te ideje uvijek je „Ali što ćemo sa silovateljima?“ (But what about the rapists?). To je i čest naziv publikacija koje tematiziraju transformativne pravde, abolicije zatvora i nasilja.

Jedna od takvih publikacija je zine (po naški fanzin) američkog kolektiva Interrupting Criminalization, dostupnog online. Eva Nagao i Mariame Kaba, osobe koje stoje iza publikacije, nude pitanja za promišljanje budućnosti sigurnosti i brige bez policije. U fanzinu ističu kako je pitanje „Ali što ćemo sa silovateljima?“ na mjestu. To je pitanje koje većinom dolazi iz brige, bez loših namjera te izaziva emocionalnu reakciju, koja je ključna u razgovorima o budućnosti društva i mijenjanju nabolje. Uz to, pitanje dolazi iz manjka znanja. Baš kao i ostali nasilni alati države, karceralni feminizam nas plaši da ovom sustavu nema alternative. On nam govori da je nasilje nad ženama datost, ono ne može biti spriječeno, a samo nas pendreci mogu spasiti. 

U fanzinu „But What About the Rapists? Anarchist Approaches to Crime and Justice“ (kao i prethodni, dostupnom online) autorice jednog od članaka opisuju stvarnu situaciju korištenja principa transformativne pravde u kojem se počinitelj nasilja suočava sa svojim djelom i njegovim posljedicama uz razgovor i djelovanje kolektiva, a ne policije, a žrtvi kolektiv pruža potporu i zaštitu. Kroz ovaj princip cilj je uspostaviti povjerenje unutar kolektiva, na način da se počinitelj rehabilitira kroz ispunjenje određenih zahtjeva od zajednice, žrtva preuzima aktivnu ulogu u razrješavanju konflikta, a počinitelj aktivno radi na popravljanju odnosa i vraćanju izgubljenog povjerenja. Poanta je, kako navodi fanzin, osvijestiti da je “zločin” i nedjelo čin pojedinca unutar kolektiva, prema individui ili kolektivu kojem pripada, a ne prema državi (koju štiti policija). Članak Anarchist rapist gets the bat govori pak o kolektivima koji se sa seksualnim nasilnicima fizički suočavaju, a opisan je slučaj višestrukog silovatelja unutar kolektiva kojeg zajednica nije uspjela rehabilitirati kroz načelo transformativne pravde. 

Prevencija nasilja ulaganjem u razvitak kulture nenasilja jedini je način da nasilje zapravo spriječimo. Poboljšanje pravosuđa jest velik korak koji Hrvatska nije napravila, ali je i flaster. Ulaganje u obrazovanje, kulturu, medije, poboljšanje ekonomskog položaja žena, seksualno obrazovanje i inzistiranje na istrebljivanju nasilja iz obrazaca ponašanja koji su duboko usađeni u našoj kulturi moraju postati vrijednosti našeg društva.


Marina Mlakar