TEKST
Čitaonica: Kad majka postane stranac
Majčina ljubav često je izvor bezgranične nježnosti i podrške, ali njezina odsutnost može stvoriti osjećaj duboke emocionalne praznine. Kad majčinska prisutnost izostane, ljubav koja bi trebala biti sigurno utočište i oslonac pretvara se u neispunjeni prostor te ostavlja tragove tuge i čežnje u srcima onih koji su je tražili. Ovo bi gotovo mogao biti sažetak romana Je li majka umrla?, no stvar je ipak nešto kompleksnija.

„Prvu pjesmu koju sam čula bio je majčin plač pored kolijevke.“
Ova rečenica nosi u sebi ponešto od težine romana Vigdis Hjorth Je li majka umrla?, gdje se majčina prisutnost i odsutnost razotkrivaju kroz složene obiteljske odnose. Hjorth majstorski ispituje probleme unutar jedne obitelji, a u središte svog djela postavlja majčinstvo, izgovarajući teško pitanje: „Je li majka umrla?“ Odsutnost majke poput sjene prožima svaki trenutak romana, ispunjavajući ga bolnom tišinom i emocionalnom hladnoćom. U takvom svijetu samoća postaje više od osjećaja – ona se pretače u samu srž postojanja. Usred tišine skandinavskih šuma, gdje hladni vjetrovi potencijalno donose odjeke prošlih trauma, samoća nije tek fizička izolacija, već duboka, unutarnja praznina koja neprestano raste. Ona postaje neumoljiv suputnik, a pitanja o identitetu, ljubavi i pomirenju neizbježno izranjaju iz te tišine.
Vigdis Hjorth je norveška spisateljica poznata po istraživanju složenih obiteljskih odnosa, identiteta i emocionalnih trauma. Postala je široko poznata svojim prethodnim romanom Nasljeđe, u kojem je brutalno iskreno progovorila o ženi koju je otac seksualno zlostavljao u djetinjstvu. U ovom romanu bavi se nešto drugačijim temama te svojim oštrim i introspektivnim glasom oslikava hladan, skandinavski svijet umjetnice Johanne, čiji je kompleksan odnos s majkom iznimno problematičan. Johanna je kao mlada djevojka napustila studij prava i prvog supruga kako bi s ljubavnikom otputovala u Sjedinjene Američke Države i ostvarila se kao umjetnica, što njezina obitelj nije mogla prihvatiti. Sukob generacija odnosno sukob starih i mladih, nerijetko je centralna tema djela zapadnog književnog kanona, a ona je također postavljena u srce ovog romana. Johannin nagli odlazak rezultirao je promjenom u obiteljskoj dinamici te svima uzrokovao duboke emocionalne rane koje kroz vrijeme ne uspijevaju zacijeliti. Na početku romana, nakon trideset godina odsustva, Johanna se vraća u rodni grad s namjerom da ponovno uspostavi kontakt s majkom, no njezini pokušaji su bezuspješni jer majka ne odgovara na telefon. Ovaj povratak u prostor prošlosti, gdje prošlost neprestano proganja svakodnevicu, dodatno razotkriva problematično roditeljstvo, složene obiteljske odnose i traume prouzročene u djetinjstvu. Na taj način prikazuje se kako neizgovorene boli i sukobi oblikuju svakodnevni život i emocionalnu realnost protagonistice.
„Majko, izmišljam te riječima.“
Johanna, koja pati zbog majčine odsutnosti, kao pripovjedačica dobiva priliku da rekonstruira događaje iz života majke koja joj izmiče. Poput detektiva, pokušava izdaleka otkriti kako majka provodi svoje dane, prati njezine korake i uhodi je u potrazi za istinom. No, prikupljene informacije služe joj samo za stvaranje vlastitih narativa o majčinom životu, dok prava istina ostaje skrivena, nedostižna iza tih izmišljenih priča. Čitatelj od samog početka uranja u Johanninu svijest, njezin unutarnji monolog, gdje misli neprestano osciliraju između sjećanja na prošlost i pokušaja da prepozna mogućnost za budućnost. No, prošlost, poput guste skandinavske magle, neprestano se vraća i od nje je nemoguće pobjeći.
Forma romana ovdje je posebno intrigantna jer posuđuje elemente različitih književnih vrsta. Na trenutke se čini kao da su pred čitateljem intimni dnevnički zapisi očajne kćeri koja pokušava ponovno osvojiti ljubav obitelji koju je jednom napustila i izdala. Osobne priče u romanu su fragmentarne, sastavljene od isječaka sjećanja i emocija, što stvara dojam da ne čitamo klasičan roman, već intimni dnevnik jedne mučene duše. U pojedinim trenucima naracija se lomi te rečenice postaju poput pjesničkih fragmenata, često na mjestima gdje se opisuje ljepota prirode u kojoj junakinja pronalazi utjehu. Na tim mjestima, čini se kao da roman prelazi u zbirku pjesama u prozi, osobito kad stranice ostaju gotovo prazne, izuzev nekoliko poetski snažnih rečenica. U pozadini svega, drama se suptilno gradi, a kulminira u trenutku kada se majka i kći direktno sukobljavaju. Johannin narativni svijet nalik je na pozornicu, a ona djeluje poput lutkara, vješto upravlja likovima kao marionetama, dok njihovi pokreti i sudbine ostaju pod njezinom kontrolom – ili barem tako izgleda na prvi pogled.
U središtu romana leži neostvarena, gotovo tragična veza između majke i kćeri, ispunjena nesporazumima i osjećajem izdaje. Kći, koja je napustila obitelj i odabrala put umjetnosti, ne samo da je prekršila obiteljske norme, već je potkopala neizgovorenu obiteljsku dužnost, povjerenje i ljubav koje su bile ukorijenjene u patrijarhalnim očekivanjima roditelja. Majka, kao utjelovljenje tih tradicionalnih normi, ostaje strašno povrijeđena, zarobljena u vlastitoj nesreći i neostvarenim snovima, nesposobna da razumije i oprosti odluke svoje kćeri.
Johannina priča tako podsjeća na još jednu ključnu figuru norveške književnosti – Ibsenovu Noru, koja također napušta svoju obitelj u potrazi za vlastitim identitetom. No, dok Nora i Johanna odlaze kako bi pronašle sebe, Johannina majka nikad nije uspjela napraviti taj hrabri korak. Ona postaje simbol propuštenih prilika i neostvarenih želja, žena koja je ostala zatočena u društvenim okvirima iz kojih nikada nije uspjela pobjeći. Dodatnu napetost u već narušenim obiteljskim odnosima donosi sukob između Johanne i njezine sestre, borba oko majčine ljubavi otvara dublja pitanja – što znači biti voljen i što znači zaslužiti majčinsku ljubav?
Kći, koja je odlučila biti umjetnica, izabrala je put kreativnosti, ali time je odabrala i život prepun osamljenosti i nesigurnosti. Ona se, u konačnici, osjeća izdano od strane obitelji, ali i od samog društva koje nije spremno prihvatiti ženu koja se usudila prekršiti nametnute norme. Kroz tu perspektivu, Hjorth nudi oštru kritiku malograđanskog, konzervativnog društva, gdje svaka devijacija od uloga koje su definirane rodom i društvenim očekivanjima vodi do emocionalne kazne. Uloga žene, majke, kćeri, ovdje postaje kruta i nepopustljiva – za one koje se ne uklope, preostaje samo otuđenje.
Međutim, ono što je možda najsnažnije u ovom romanu jest osjećaj izostanka majčinskog žrtvovanja, jer majka ovdje nije ona koja se žrtvuje za svoju djecu, već je žrtva patrijarhalnih normi koje nastavlja provoditi, umjesto da im se odupire. Ovdje susrećemo majku koja svojim postupcima guši kćerinu potrebu za slobodom, potvrđujući moć rigidnih društvenih očekivanja koja i sama nije mogla nadvladati.
„Voljela bih da te nikad nisam rodila. Nisi ono što misliš.“
Riječi Johannine majke odzvanjaju kao odjek jednog od najstarijih i najmračnijih književnih motiva – majke koja se okreće protiv vlastitog djeteta. Kroz povijest književnosti, motiv „zle majke“ prisutan je u najranijim mitovima i dramama, s Medejom kao jednim od najsnažnijih arhetipskih primjera. Medeja, koja u očaju ubija vlastitu djecu, postavlja temelje za priče o majčinstvu prožetom boli, izdajom i uništenjem. U romanu Vigdis Hjorth, ovaj arhetip poprima suvremeni oblik, gdje majka nije simbol zaštite i ljubavi, već izvor emocionalne hladnoće i udaljenosti. Umjesto da bude utočište, postaje figura koja razara i utjelovljuje bolnu surovost koja se iznova manifestira u Johanninoj borbi za identitet i potragu za majčinskom ljubavlju. Ova dinamika između majke i kćeri, duboko ukorijenjena u patrijarhalnim očekivanjima i osobnim traumama, oslikava koliko majčina nesposobnost za ljubav može biti razorna, ne samo za kćer, već i za cjelokupnu strukturu obitelji.
„Majka je u meni mrtva, ali ponekad se pomiče.“
Ovaj roman emotivno je i potresno djelo koje se ne boji zagrebati u dubinu emocionalne patnje. Kroz kompleksnu naraciju i suptilno psihološko nijansiranje, Hjorth majstorski istražuje teme majčinstva, krivnje i otuđenja, stvarajući atmosferu napetosti koja čitatelja drži zarobljenim do posljednje stranice. Iako fragmentarna struktura ponekad može djelovati otežano i nepristupačno, upravo ta razlomljenost savršeno reflektira kaos emocija glavne junakinje. Ovdje valja spomenuti da prijevod romana uglavnom glatko i vjerno prenosi suštinu Hjorthinog stila te uspijeva uprizoriti emotivnu težinu sadržaja jednako kao isprekidanu naraciju. Iako ponekad složene rečenice mogu djelovati nejasno, to više odražava prirodu romana nego prevoditeljske greške. Ovo djelo ne nudi jednostavne odgovore, već nas tjera da se suočimo s težinom obiteljskih trauma i nemogućnošću potpunog iscjeljenja. U konačnici, roman zaslužuje visoke ocjene zbog svoje hrabrosti da uđe u mračne, ali važne aspekte života, te zbog svoje sposobnosti da dotakne one najdublje emocionalne rane.
Knjiga Je li majka umrla? Vigdis Hjorth nije samo priča o disfunkcionalnoj obitelji, već uranjanje u najmračnije kutke majčinske ljubavi, izdaje i samoće. Kroz fragmentarnu naraciju i poetski isprepletenu unutarnju borbu protagonistkinje, Hjorth surovo raskrinkava krhkost ljudskih odnosa, posebice onih između majke i kćeri. Johanna, umjetnica koja traži vlastiti put izvan okova društvenih normi, suočava se s nemogućom misijom – pomirenjem s majkom koja nikada nije znala voljeti. U ovom bolnom sukobu generacija i ženskih uloga, prošlost proganja svaki trenutak, dok majčina odsutnost odjekuje poput praznine koja se nikada ne može ispuniti. Hjorth nam, bez milosti, pokazuje da ponekad pomirenje nije moguće, a da ljubav, i kada postoji, može biti toliko iskrivljena da postaje izvor boli. Na kraju, ostaje pitanje – može li se ikada pobjeći iz kruga obiteljskih rana, ili je sudbina tih rana da zauvijek oblikuju naše živote?
Lucas Legović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.