TEKST
Kakav je predsjednik zapravo bio Joe Biden?
Biden je pokušao opravdati pobjedu tako što je obećao velike promjene i uključio neke elemente programa iz ljevice. Međutim, dosta toga što je bilo obećano narod nije vidio. Kako mu je ostalo svega nekoliko tjedna simboličnog kraja mandata, ovo je dobar trenutak za evaluaciju kakav je zapravo bio predsjednik i što njegovo predsjedništvo znači za američku ljevicu.

Jednom davno, u maloj saveznoj državi Delaware, bio je jedan mladi političar koji je silno, silno htio biti predsjednik.
Joe Biden, koji je pokrenuo kandidaturu motiviran porukom za generacijskom promjenom (što je iz sadašnje točke gledišta pomalo ironično), morat će neslavno završiti nakon što su iscurile vijesti da je plagirao nekoliko radova. Njegova druga kampanja za predsjednika 2008. godine bi isto tako prošla nezapaženo, zapamćena samo po povremenim gafovima, da ga Barack Obama nije odabrao za svog potpredsjednika.
Tek će iz trećeg pokušaja 2020. godine Biden napokon postati predsjednik – doduše, ne bez kontroverze – nakon što je dobar dio američkih ljevičara i progresivaca ogorčeno završio proces biranja kandidata Demokratske stranke s dobro osnovanim sumnjama da je proces bio namješten u korist Bidena, na štetu lijevog kandidata Bernieja Sandersa. Čak i za one koji ne misle da su izbori bili namješteni (ja sam ličnog stava da se tako može opisati situacija 2016. godine više nego 2020.), jasno je da je Joe Biden je svakako ušao u Bijelu Kuću više zbog toga što su ljudi bili umorni od Trumpa, nego entuzijastični spram njega.
Biden je pokušao opravdati pobjedu tako što je obećao velike promjene i uključio neke elemente programa iz ljevice. Međutim, dosta toga što je bilo obećano narod nije vidio. Kako mu je ostalo svega nekoliko tjedna simboličnog kraja mandata, ovo je dobar trenutak za evaluaciju kakav je zapravo bio predsjednik i što njegovo predsjedništvo znači za američku ljevicu.
Domaća politika
Liberalni autori koji pokušavaju rehabilitirati Bidenovo nasljeđe kao predsjednika ukazuju na njegove progresivne stavove u domaćoj politici. Mnogi ga nazivaju najprogresivnijim predsjednikom za radnička prava od F.D.R-a zbog toga što je restrukturirao NLRB (tijelo zaduženo za medijaciju između sindikata i poslodavaca koje je Trump osakatio tijekom svog prvog mandata) i podržao nekoliko ključnih sindikalnih borbi. Također, Biden je predložio nekoliko vrlo progresivnih ljudi da vode važne državne agencije, poput Line Khan za FTC, tijelo koje je zaduženo za reguliranje poslovanja. Na početku svog mandata, Biden je pokrenuo donošenje nekoliko važnih zakona koji su direktno obogatili američke obitelji i dali im malo oduška od ekonomskog stiska kojeg je uzrokovala pandemija, poput proširenja Child Tax Credita (program za povratak poreza za roditelje).
Međutim, američki je narod ušao u 2024. godinu sa znatnim povećanjem troškova života nego na početku Bidenovog mandata. Inflacija je dotakla sve važne oblasti života, od stanovanja do hrane. Bidenov odgovor je bio – ništa. Ne, nije bilo ništa, nego se Bijela kuća hvalila Bidenomics planom, nehotice vežući ekonomsko nezadovoljstvo stanovništva direktno za predsjednika. Progresivne porezne i ekonomske politike od početka njegovog mandata, poput gore spomenutog proširenog Child Tax Credita, su istekle, neke zbog sabotaže njegovih partijskih kolega, a neke zbog Bidena samog. Nadalje, njegova ekonomska politika svodila se na stimuliranje ključnih industrija, strateške porezne olakšice i slično. Neću analizirati koliko je to efikasno jer nisam ekonomistica, ali činjenica je da prosječni stanovnik Amerike nije osjetio direktnu korist od tih politika u svojim džepovima. Stanovnici Amerike osjećaju se kao da su manje ekonomski dobrostojeći nego na početku Bidenovog mandata, što je svakako predmet brige.
Za američke se feministkinje ne može nikako reći da je Bidenova domaća politika bila uspješna, jer su žene u SAD za njegovog mandata izgubile državno garantirano pravo na abortus, što je već imalo ozbiljno zdravstvenih, pravnih, pa čak i smrtnih posljedica za žene koje žive u saveznim državama koje su naknadno zabranile isti. Istina je da je pravo na abortus oduzeo Vrhovni sud kojeg je Trump napunio svojim saveznicima. Međutim, Biden je ignorirao potencijalne postupke za očuvanje prava na abortus koje su predlagale progresivne političarke poput Alexandrie Ocasio-Cortez i vrlo mlako pričao o tom pravu – pri čemu mnoge feministkinje sumnjaju da je to zbog njegovog ličnog stava protiv abortusa.
Na kraju, domaću politiku za vrijeme Bidenovog mandata karakteriziralo je opasno skretanje udesno u američkom društvu, pogotovo po pitanju LGBTQ+ prava, prava trans osoba i prava migranta. Biden i njegova stranka ne samo da nisu napravili ništa da to spriječe, nego su i sami skrenuli udesno po tim pitanjima. Dok se 2016. kritiziralo Trumpa zbog planiranog zida na granici SAD-Meksiko, u 2024. se Demokrati hvale kako su sagradili duži zid od njega.
Ta kapitulacija na kulturnom polju odjekuje izvan granica Amerike. Ne samo da se američka ljevica izolira i dijeli zbog radikalizacije američkog društva, već i ojačana američka fašistička desnica znači problem za svjetsku ljevicu – jer ta desnica financira fašističke pokrete diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj. Ojačana krajnja desnica s mogućim većim izvorima financija? Ne piše nam se dobro.
Vanjska politika
Što se tiče vanjske politike, potpuna propast Bidenovog predsjedništva može se sumirati jednom riječju – Gaza. Pod vodstvom Bidena, Amerika nije samo saučesnik u genocidu u Gazi, nego njegov aktivni počinitelj. U lijevom američkom podcastu Citations Needed, voditelji Nima Shirazi i Adam Johnson naveli su statistiku da je preko 90% civila ubijenih u Gazi u proteklih godinu i pol dana ubijeno američkim oružjem. Biden i njegovi ljudi u State Departmentu i američkom poslanstvu u Ujedinjenim Narodima blokirali su svaki pokušaj prekida vatre u Gazi, podrivali poštivanje liberalnih međunarodnih organizacija poput Amnesty International kada su nazvale „rat“ u Gazi genocidom te odbijali poštivati međunarodne institucije poput ICC-a.
Bidenova administracija, uz podršku skoro svih predstavnika u Kongresu, krši vlastite zakone kontinuiranom podrškom Izraelu, pogotovo zakon Leahy Law koji zabranjuje korištenje američkih sredstava za podršku stranih oružanih snaga kada postoji osnova da te snage koriste oružje u kršenju ljudska prava. Time, zbog Bidenovog rukovodstva, svaki američki porezni obveznik (uključujući i mene, jer se u SAD-u porez plaća na osnovu državljanstva, a ne prebivališta) je počinitelj genocida u Gazi.
Odnos svih američkih predsjednika s Izraelom od postojanja te države je blizak te Izrael suštinski funkcionira kao klijent-država SAD-a, a SAD prodaje oružje Izraelu i podržava ga u genocidu nad Palestincima koji traje gotovo stoljeće. Međutim, čak i po standardima američkih predsjednika, Biden je neobično popustljiv prema Izraelu, što su izvještavali i američki liberalni mediji koji nisu povijesno skloni Palestincima. Biden je donosio odluke o podršci Izraelu u skladu sa svojim ličnim osjećajima. Ti osjećaji objašnjavaju sadašnju američku politiku prema Izraelu koja podrazumijeva beskompromisnu podršku čak i pod cijenu otuđivanja važnog dijela biračkog tijela i otežanih odnosa s drugim američkim saveznicima, bilo to na Bliskom Istoku ili u Europi. Zna se da SAD ne nastupa pod geslom ljudskih prava čak i kada to tvrdi, nego u skladu sa svojim interesima, ali u ovom slučaju – SAD ne nastupa ni u skladu sa svojim interesima.
Ovo je zapravo najbolja taktika za evaluaciju Bidenovog predsjedništva. S točke gledišta ljevičara, naravno da je on propali, loš predsjednik (ma da se može reći da je, s njihovog gledišta, bilo tko tko dođe na poziciju američkog predsjednika nužno loš zbog svoje podređenosti kapitalu i uloge u svjetskom imperijalizmu). Međutim, čak i po standardima koje mu postavlja svojstvena liberalna/centristička stranka, ili po standardima koje je postavio Biden sam, njegovo predsjedništvo označava četiri godine propasti.
Svoju agendu za domaću politiku nije uspio ostvariti, dobrim dijelom zbog svojih ostarjelih stavova o normama pristojnosti u politici, te je često odbijao koristiti sredstava koje su mu zakonom dostupna, poput mijenjanja broja članova Vrhovnog Suda, zbog poštivanja normi. Biden se opravdavao time da, za razliku od Trumpa, želi poštivati demokratsku kulturu te da neće koristiti pune razmjere svoje moći kao predsjednika. Američka publika je to samo vidjela kao nemar.
Kao predsjednik, Biden je ujedno i vođa svoje političke stranke. Međutim, zajedno s ostatkom gerontokratskog vrha Demokratske stranke, pokazao je nemogućnost da uskladi stranku s onime što njeno biračko tijelo zapravo želi. „Umjereni” (u stvari krajnje korumpirani) senatori Joe Manchin i Krysten Sinema su kočili skoro svaki progresivni prijedlog zakona koji je došao iz Bijele Kuće bez da ih se na neki način sankcioniralo. Mnogi ljudi su spekulirali da Biden ili ima koristi od toga da Manchin i Sinema koče planove koje on i tako nije htio ispuniti, ili da je jednostavno preslab da vodi svoju stranku.
Čak i s liberalne točke gledišta, mora se reći da je Joe Biden potpuni promašaj kao predsjednik jer nije ispunio svoje glavno obećanje – da njegov izbor znači kraj Trumpa. Umjesto toga, Trump se opet vraća u Bijelu kuću, ovoga puta još radikalniji i okružen još radikalnijim saveznicima, poput milijardera Elona Muska i Petera Thiela. To što je Demokratska stranka izgubila izbore uzrokovano je nekolicinom faktora, poput globalnog nezadovoljstva vodećim strankama nakon COVID-19 i radikalizacijom američkog društva. Međutim, Joe Biden svakako snosi veliku krivicu za neuspjeh svoje potpredsjednice Kamale Harris na izborima, i to ne samo zbog ogromnog nezadovoljstva njegovim mandatom. Odbijanje da se povuče s pozicije kandidata čak i nakon što je njegovo klonulo zdravstveno i mentalno stanje postalo očigledno je svakako naštetilo Harris, koja je imala vrlo kratko vrijeme da napravi uspješnu kampanju i da se udalji od nasljedstva svog šefa. Nakon izbora, procurile su glasine da su Biden i njegovi najbliži suradnici aktivno sabotirali njenu kampanju, odvraćajući je od optimističnog, progresivnog početka. Naravno, nijednom ljevičaru ideja Kamale Harris kao predsjednice nije bila draga, pogotovo zbog njezinog obećanja da će nastaviti politiku beskompromisnog saučesništva u genocidu u Gazi.
Tijekom Bidenovog mandata, američka je ljevica skrenuta, pasivizirana i demotivirana ondje gdje nije bila uspješno kooptirana partijskim strukturama. Nakon završetka njegovog mandata, situacija za svjetsku ljevicu ne izgleda optimistično. Genocid u Gazi i dalje traje. Fašistički nastrojeni milijarderi praktički drže američku vlast u rukama i ulaze u sve važne razgovore sa svjetskim liderima, te nas vjerojatno čeka još veća represija.
Jednom davno, bio je jedan mladi čovjek koji je baš jako želio postati predsjednik. Kada je napokon to postao, bio je previše star i senilan da uopće uživa u predsjedništvu, a država oko njega se toliko promijenila da je nije mogao ni pratiti. Iako to zvuči tragično, prava je tragedija u tome da je zbog toga umrlo milijun ljudi.
Rebecca Duras
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.