TEKST
Himera: Aktivan pogled unatrag
Zapaženi naslov talijanske redateljice Alice Rohrwacher, Himera, visoko je estetizirana (meta)filmska igra, koja međutim progovara o sasvim konkretnoj društvenoj simptomatici.

Popularna talijanska kultura dvadesetog stoljeća uslijed turbulentnih zbivanja duboko je obilježena društvenim okvirom, na svim razinama balansira između imanentne političnosti i otvorenog zastupanja ideja proizašlih iz konkretnih društvenih sukoba. Neraskidiva veza s jednom od centralnih marksističkih figura u kontekstu talijanske kulturne misli, Gramscijem, naročito nakon Drugog svjetskog rata trasira razumijevanje i način izraza društvenih kontradiktornosti. Pritom kulturna produkcija, sve do one recentne, kao da izrasta iz sveprisutnih dihotomija: sukoba urbanog i industrijskog s ruralnim i pitoresknim, vladajućih i obespravljenih te slavne prošlosti i nezadovoljavajuće sadašnjosti. U filmu, tom najmasovnijem sredstvu prenošenja konkretnih teza, gornja su se proturječja manifestirala ne samo kroz tematske sklopove, već i na stilskoj razini, kroz na prvi pogled sasvim oprečne estetike.
Mjesto je to formiranja neorealizma, koji funkcionira na odbacivanju romantiziranog prikaza i povratku zatečenoj realnosti, dok uporaba dokumentarističkih konvencija i inzistiranje na uvođenju naturščika briše uspostavljene granice prema fikciji. Proces se odvija u oba smjera, jednako osvjetljavajući činjenicu da je svako naknadno posredovanje u zbilju, radilo se o dokumentarizmu ili fikciji, nužno konstrukt, a razlika nastaje tek u premisi koja se nastoji artikulirati. Nasuprot osiromašenoj i gruboj naturalističkoj estetici razvija se druga struja, ona raskošna i epska. Da u obje nerijetko participiraju isti autori, najbolji je primjer Visconti, redatelj prototipskog neorealističnog filma Zemlja drhti, ali i visoko estetizirane adaptacije romana Giuseppea Tomasia di Lampeduse Gepard. No, spektakularnost proizašla iz revidiranog povijesnog naslijeđa, suptilno se provodi u problematizaciju suvremenih društvenih neuralgija. Čak su i mnogo populističkiji filmovi, kakvo je Bertoluccijevo Dvadeseto stoljeće (Novecento), zasnivani na efektnoj plakatnosti, ne bi li se ciljano eksplicirali stavove utkane u ostatak redateljeve (ranije) filmografije. Ipak, svi proizlaze iz istog zanimanja ili barem tematiziranja obespravljenih masa u permanentnom sukobu s vladajućom klasom, nerijetko aristokracijom na zalasku, čiji je neminovni pad jednako materijalan, kao i moralan. Iza obzora se međutim naziru uvijek novi oblici eksploatacije i zlouporabe moći, pesimistično naznačujući nemogućnost prekoračenja društvenih zadatosti.
Naravno da u suvremenoj talijanskoj kinematografiji, ali i kulturi općenito, sve te naznačene tendencije i dalje pronalaze izraz, radilo se o “parodiranju” novih oblika elitizama, ne isključujući pritom vlastitu poziciju ili pak svjesnom uključivanju proturječja kulturnog i društvenog naslijeđa uslijed neminovnosti njihova utjecanja na oblikovanje svake autorske poetike, kao što to možemo uočiti pogledom na filmografiju redateljice Alice Rohrwacher. Upravo je njen posljednji film Himera, koji je publika prvotno mogla pogledati na Subversive Film Festivalu, a donedavno u redovnoj distribuciji, amalgam društvene i kulturne povijesti lokacije radnje – Toskane, ali i filma uopće, jednako se pozivajući na autorske uzore, kao i nastavljajući preokupacije prisutne u vlastitom radu. Stoga se uvjetno rečeno arheološko istraživanje, koje samoorganizirana grupa sprovodi nad etrurskim grobnicama, može analogno prenijeti na film, čiji se interpretativni potencijal krije u pažljivom odmotavanju značenjskih i formalističkih slojeva. Na istraživanje su pak pozvani svi, jer neovisno o spremnosti na prepoznavanje referenci, tematska je linija dovoljno providna, a da bi, baš kao što je slučaj s protagonistima – arheološkim laicima, uz izuzetak odabranog vođe, što niti u kontekstu filmske radnje zasigurno nije slučajnost, participirali. Kako će se stečene spoznaje, odnosno materijalna ostavština na razini filmske priče, iskoristiti, daljnja je podtema filma.
Rohrwacher je redateljica prepoznatljivog izraza, koji počiva na prodoru čudnog i neskladnog u svijet naoko stabilnih realističnih kontura. Pritom u skladu sa spomenutim autorskim uporištima, tematizira svijet radnika, marginalaca, svih onih nevidljivih društvenih aktera pod pritiscima izrabljivačkog sustava. Njeni filmovi sadrže jake autobiografske momente, pri čemu se redovito referira na konkretnu klimu mjesta u kojem je sama odrasla. No, odustajanje od klasičnog dokumentarizma u koristi igrane forme, efikasan je način nadilaženja etičkih dilema, a koje proizlaze iz nejednakih odnosa moći u činu snimanja, i uopće razumijevanja svih konotacija izlaganja. Aktivno uključivanje protagonista u kreiranje slike koju žele odaslati, način je razrješenja uočenih problema, a igrana forma dopušta sličan angažman. Rad s neprofesionalnim glumcima jedan je od temelja neorealizma, koji stremi rastvaranju konvencija i napuštanju unaprijednih hijerarhijskih načela – što je ujedno reprezentacija potencijala aktivne preobrazbe uvjeta i u izvanfilmskoj sferi, a koja se očituje kroz načelo suradnje, uključivanja i otvaranje autentičnim glasovima.

Himera je obmana, nedohvatljiv prostor kojim profiliraju živopisni likovi: pljačkaši grobnica, redom otpadnici zatečeni uslijed bespoštedne sistemske prisile, a koja se manifestira gramzljivošću i kompeticijom. Dok se svijet pobunjenika sa svim potencijalima transformacije dominantne struje razvija “odozdo”, onaj drugi, svijet nekadašnjih privilegija, pred našim se očima pretvara u kulise nadvladanih vrijednosti. Točku susreta tih snovitih dimenzija stvarnosti tvori novouspostavljeno društvo pragmatičnog odnosa prema prošlosti, bazirano na otimačini i materijalizmu, koje potiskuje mogućnost progresivne preobrazbe zatečenih uvjeta. Ni u jedan od svjetova do kraja uronjeni, na margini grupa, formiraju se međutim dva izopćenika, arheolog Arthur odmetnut od službenih kanala i žena Italia koja će se iz pasivne uloge pomoćnice aristokracije na umoru, premetnuti u pokretačicu smislenijih oblika društvenosti.
Prvi se sloj filma razotkriva u realizmu prikaza potleušica na rubu grada, neprimjerenog stanovanja u kontrastu spram pomno građenih visokoestetiziranih kadrova. Riječ je o skoro općem mjestu koje evocira Pasolinijeve rane filmove i romane posvećene radničkoj klasi, teškom životu na rubu živopisnih i bogatih sredina, posebno opterećujućem u prvim poslijeratnim danima. Himerom profiliraju identični junaci koji se ipak ne predaju rezignaciji, već karnevalski slave postojanje, pripremajući pljačku etrurskih grobnica, istovremeno romantizirani, kao i opravdani kontekstom. Tombaroli (pljačkaši/kopači arheoloških nalazišta) pritom su manje prikazani kao individue, a više kao skupina veselih luda koje postoje samo kroz grupnu dinamiku. Groteskno prekomjerje proizašlo iz materijalne deprivacije mjesto je susretanja Rossellinija i Fellinija, dok se potraga pljačkaša premeće u “poetsku pravdu” povratka dobara onima od kojih su potekla. No, to je tek površno tumačenje, Rohrwacher je dovoljno vješta redateljica da bi motivima pristupila problemski i sugerirala njihovo naličje. Baš kao što se unutar pastoralnih prizora mediteranske vizure kriju uznemirujući i neskladni detalji – tvornice, dokovi i prljavost nove industrije, tako se iza “amarkordski” razdragane družine krije mračnija borba za moći i bogatstvom radi njega samoga. Rohrwacher pokreće raspravu odnosa prema materijalnom naslijeđu, kome ono pripada i kako bismo ga morali tretirati, čime uvođenje lika odmetnutog arheologa koji djeluje vansistemski, protiv prevladavajuće struje, postaje motivirano.
No, lik Arthura istovremeno je ogrezao duboko u svijet priviđenja i sablasti, koji nam se nadaje kroz supozicioniranje simbola i motiva, od antičke kulture Etruščana pa sve do romantične bajke. Konačno, mitološke pretpostavke ogrnute u suvremenost poticaj su zalazaka u podzemlje, sasvim plastično pokazujući pomake u razumijevanju značenja sakralnog, koje se od mističnog rituala preobražava u suštu materijalnost. Efektu začudnosti i atmosfere na pragu fantastičnog pridonose formalni izbori i postupci redateljice, u kojima se ponovno spajaju reference na povijest kinematografije i širi kulturno-povijesni kontekst. Već izbor Isabelle Rossellini za sporednu ulogu starice Flore, na čijoj se sudbini epizodično prelamaju dramatski momenti šire priče, čini direktnu referencu na temeljnu figuru talijanske kinematografije, kao što uprizorenja raskalašenih karnevalskih tradicija zazivaju srednjovjekovno-renesansne misterije. Više od sto godina filma Rohrwacher sabija u na prvi pogled nesustavni kolaž u kojem se geg nijemog filma smjenjuje s postmodernističkim obraćanjem izravno u kameru. No, rezultat je skoro esejistička pasaža o neuređenim odnosima: tretmanu ne samo daleke prošlosti, već i one iz vremena filmske radnje, talijanskog društva osamdesetih, zametku današnje turističke devastacije i rezultatu uprezanja svih društvenih momenata prema jednoj točki – materijalnoj dobiti.

Obilje tema i motiva, osim što otvara prostor za zasebne studije, poentirano je kroz aktivnu ulogu žene simbolička imena Italia. Nakon što biva primorana izboriti se za egzistenciju kao posluga propaloj aristokraciji, po njenu odlasku s pozornice, Italia osigurava alternativu, ne kroz izrabljivačke odnose, već organizaciju svojevrsne komune. Ideje solidarnosti i kolektiviteta koje se kroz film provlače i stvarni su predmet redateljičina zanimanja, uobličene su u novi oblik zajednice, prisvajanjem zajedničkog prostora i preuzimanjem ostavštine s konkretnim ciljem poboljšanja društvenog položaja, odnosno uvjeta i kvalitete življenja. Ambivalentni odnos dva glavna lika koji labavu filmsku priču održavaju, u konačnici rezultira Arthurovim zapadanjem u tamu i nemogućnost nadvladavanja osobnih demona i individualističkih zastranjenja, dok Italia manifestira prikrivane kapacitete kolektivnog stremljenja društvenoj alternativi. Sve ako Himera ne može izbjeći sudbinu svakog kulturnog produkta nastalog unutar sistemskog okvira koji počiva na pomirenju subverzivnih momenta osiguravanjem kratkotrajne pažnje, pokriće za autorski optimizam pronalazimo u neprekidnom titranju na razmeđu zbilje, mogućnosti i fantazije, pri čemu se redateljičina politička pozicija sasvim jasno probija u prvi plan.
Iva Rosandić
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.