TEKST
Mak Maslać: Kontinuirano se borim da živim sretnu queer stvarnost
Mak Maslać široj je književnoj publici poznat po debitantskom autofikcijskom romanu Junak ili čudovište objavljenom 2018. u izdanju Durieuxa. Priča o mladoj queer osobi suočenoj s izazovima psihijatrijskog liječenja i stjecanja kontrole nad narativom vlastite priče privukla je pažnju književne publike i kritike. Šest godina kasnije Maslać širi područje svojih literarnih interesa i ambicija u nedavno izdanoj knjizi poezije Kako se razbijaju tanjurići (Durieux). O njoj razgovaramo u intervjuu koji slijedi. Čitatelj_ica ovog intervjua zamijetiti će fluidnost njegovog nebinarnog lezbijskog identiteta ponajprije u našem obraćanju njemu u muškom rodu te njegovim odgovorima u ženskom. Sam Mak tako se osjeća najbolje, pa smo njegovu potrebu prihvatili i poštovali.
Kada sam 2010. smislila i u svoju književnost uvela heteronim Nora Verde (koji su mnogi uporno zvali pseudonimom, u čemu neki ustrajavaju do danas – tužno) u intervjuima i na društvenim mrežama salijetali su me pitanjem o nastanku književnog imena, kao da je u pitanju neki nikad viđen umjetnički postupak. Čini mi se da je to lako i površno pitanje bilo tu kako bi potisnuli nelagodu zbog mnogo konkretnijih pitanja koje je sam tekst mog prvog romana otvarao. Motivski i metaforički, tvoje ime – Mak – nas može voditi i prema revolucionarnoj partizanskoj prošlosti – ili ne? Pretpostavljam da ti je poznata pjesma „Crveni makovi”.
Iz partizanskog sam sela u kojem osnovna škola pred kojom su dva antifašistička spomenika i dalje nosi ime po učitelju partizanu, a i pradjed mi je pali borac. Sve su mi pjesme više nego poznate. Odmalena sam s (pra)bakama i djedovima toliko pričala o NOB-u da sam s bratom redovito slagala Hrvatski sabor od lego kocaka u koji bi došao Tito da ga oslobodi od Tuđmana i Hitlera. Kad sam slučajno upisala ultrakatoličku gimnaziju i sa sela došla u centar grada, ostala sam potpuno zbunjena jer sam shvatila da su svi koji me okružuju navijali za potpuno drugu stranu i bili u mladeži HDZ-a. Ja Konjuh, oni Knin. Ali, kod izbora imena htjela sam zadovoljiti tri uvjeta: kratko, slavensko i vezano za prirodu. Ideološko preklapanje samo je bonus.
Knjiga Kako se razbijaju tanjurići svoj je promotivni život započela hrvatskim predstavljanjem u kulturnom centru Šesnaestica na zagrebačkog Trešnjevci, a nastavila se promocijom u Beogradu u caffe baru „16”. Kako su protekle ove promocije i jesu li ispunile tvoja očekivanja?
Prva je promocija u Zagrebu protekla odlično. Bilo je zabavno, koliko može biti kad si introvert koji se izlaže na javnom nastupu, ali ljudi koji su došli bili su jako entuzijastični i mislim da smo stvorili osjećaj zajedništva, želju za čitanjem i overšeranjem. A i moja mi je gen z sestra rekla da je bilo prezanimljivo. To je kompliment koji vrijedi. Želim imati regionalnu turneju jer mi je važno da knjiga zaista dođe do čitatelja_ica, ali u Beogradu to nije bilo najuspješnije jer je događaj profiliran kao da je samo za trans zajednicu, sigurno i iz sigurnosnih razloga. No, moja je želja da se povežu i queer zajednica i saveznici_e, i aktivistički i književni prostori, oni koje smo već osvojili i oni koje nismo.
Kako je forma našla sadržaj ili zašto si odlučio svoje autanje kao nebinarne osobe izvesti u formi knjige poezije, a ne primjerice romana u kojem si se do sada već okušao i s kojim si debitirao prije nekoliko godina? (Nedavno sam slušala jedan književni razgovor, gdje sam se podsjetila na to koliko su granice između rodova porozne.)
Nakon što mi je 2018. izašao roman, trebalo mi je dosta da se natjeram da opet pišem, i to onako kako mi je prirodno. Zbunile su me reakcije publike i kolega_ica, jer sam sa svih strana slušala hrpe izlizanih atributa i superlativa i nije mi bilo jasno zašto mi ljudi lažu. I ja znam čitati i vidim da moja knjiga baš i nije to što su rekli. Nije užasna, ali definitivno nije genijalna. Sad znam da to svi govore svima i da to ne govori ništa ni o čijem pisanju, ali tad sam se povukla i usput zamrzila svoj stil. Kasnije sam došla sebi i shvatila da najviše snage i volje imam za kraće forme, da se istrošim i obeshrabrim u pokušajima organizacije nečeg tako velikog kao što je roman. Ideja nije bila da se autam ni u kojoj formi, samo su mi u trenutku kad sam se počela poigravati pisanjem poezije, tijelo i rod bili teme koje su me zaokupljale.
Sadržaj knjige strukturiran je kroz četiri ciklusa; prvi posvećen tranziciji, drugi lezbijskoj intimi, treći dječjom seksualnošću i četvrti usmjeren na mentalno zdravlje. Očigledno je da si pokrio sve teme koje su te okupirale posljednjih godina: od djetinjstva, formativnih godina, odnosa s obitelji i društvom, života u lezbijskoj zajednici, odnosa s članovima obitelji i mačkama, do metoda i pokušaja transformacije srama u ponos te, na kraju, krizama mentalnog zdravlja i procesa ozdravljenja. S kojim si namjerama i ciljevima ušao u proces nastanka knjige, a kakav si na kraju stigao do finiša?
Krenula sam pisati kad sam ozbiljno počela razmišljati o svom rodnom identitetu. Nekako mi je to što sam ga okvirno imenovala dalo mjesto i zajednicu, ali je i van izvuklo puno toga što sam potisnula, a vezano je za odnos s tijelom. Tada mi se činilo da je situacija bezizlazna – iz tijela se doslovno ne može izaći – i disforija me potpuno onesposobila za svakodnevni život: nisam se mogla vidjeti u ogledalu, na slikama, nisam se mogla obući, dopustiti razne dodire itd. Ali, nisam pisala u takvim trenucima, nego naknadno, mirnija, dok sam razvijala drugačiji odnos prema tijelu. Ne mislim da sam pisanjem nešto naročito „prorađivala“ u smislu u kojem ljudi pričaju o pisanju kao o terapijskom procesu. Ne, meni je terapija – terapija. Naglasak mi je pri pisanju najčešće bio na igri, humoru i istraživanju slika i scena, ali tako da se ni naoko jednostavne pjesme ne iscrpe jednim čitanjem. Zanimalo me i koliko daleko mogu otići a da ne zapadnem u hermetičnost, koje naoko nepovezane koncepte mogu povezati i koliko pritom mogu biti blesava i slojevita.
U više prilika si rekao da motiv za pisanje o temama nalaziš u prevladavanju srama i nelagode, i dok god ih ima, treba o toj temi nastaviti pisati – još nije gotovo. Mislim da je to pouzdan spisateljski kompas. Što kada ponestane srama?
Kako će ga ponestati? Jedva da sam načela klasu. A i uvijek može dublje, u svakoj od kategorija s kojima mi otprilike postane ugodno, postoji nešto što ne želim reći, što si ne želim priznati, mjesto na koje se ne usudim otići. Postoje puno toga vezanog za rod, tijelo i seksualnost što sam u Tanjurićima namjerno zaobišla jer me bilo previše sram i bilo mi je preizazovno. Postoje i pjesme koje sam napisala, ali ih iz srama svejedno izbjegavam čitati. I dalje imam puno kontrole nad time što ću i kako otkriti, ali i svijest o tome da je stalno otpuštam i proširujem polje u kojem se osjećam ugodno, a prije u njega nikad ne bih zašla. Napisala sam stvari koje su mi prije bile neizrecivo sramotne, pa ću u budućnosti valjda i one koje sada smatram takvima. Nije da je sram moja jedina motivacija, ali mi je kompas.
Knjiga Kako se razbijaju tanjurići tvoj je osobni politički manifest kojim u književno polje donosiš teme queer seksualnosti, lezbijske intime i sretnih lezbijskih veza te rodne tranzicije. Koliko si u procesu njihovog nastanka bio motiviran tim tematskim prazninama u književnom polju: u suvremenoj postjugoslavenskoj queer književnosti još uvijek manjka sretnih queer egzistencija. Kako imaginirati sretnu queer stvarnost u turobnoj i homofobnoj sredini?
Politička situacija itekako ima utjecaj i na moju stvarnost, ali na umjetničkoj razini stvarno nemam što reći o homofobiji i transfobiji. U drugim vrstama tekstova imam. Daleko od toga da su mi sve pjesme vesele i sretne, ali mislim da je reduktivno svoditi queer identitete na tugu i patnju, ormar i autanje, i nisam htjela sudjelovati u perpetuiranju tih stereotipa. To jesu česta iskustva, ali ona nisu uvijek nešto od čega se sastoje svi sati u danu queer osobe. Moj je život generalno dosta lijep i to što sam lezba ili trans ne smatram nimalo tragičnom viješću, naprotiv, volim što to jesam. Slažem se, u književnosti su definitivno postojale tematske praznine i ja sam ih pokušala popuniti sretnom ljubavlju, rodnom euforijom, podrškom, slavljem queer identiteta i lezbijstva. Nisam imaginirala sretnu queer stvarnost, nego se kontinuirano borim za to da je živim, i nekad mi to uspije. Biti sretan kad se sve udruži da to spriječi definitivno je politično i jedan vid borbe i pobjede.
U prozi i poeziji se često referiraš na ostavštinu pop kulture i queer teorije; kako je i red da se u istoj knjizi susretnu i Madonna, Monique Wittig, Britney, Shane iz L Worda, Helene Cixous. Zašto je za tebe važno u tekstu imati to šaroliko društvo?
Sve su to osobe koje su mi bile formativno važne u nekim dijelovima života. Kao i svi, od djetinjstva upijam elemente iz pop-kulture i ugrađujem ih u sebe. Vidim da je način na koji želim izgledati povezan sa slikama koje nosim iz djetinjstva – od Spasilačke službe do Kena. Vidim i da mi se u promišljanju o traumama često vraćaju motivi iz dječjih priča, kao što je Ježeva kućica. Zanimljivo mi je, primjerice, kako lisica, koja je tamo zapravo pozitivan primjer lika koji raste i transformira se, meni ostala upamćena kao izvor jeze i materijal za noćne more. No, najzabavnije mi je bilo vratiti se u neke ključne trenutke osvještavanja vlastite seksualnosti u djetinjstvu, i to kroz nejasnu opsesiju Madonnom i vrlo jasne osjećaje privlačnosti prema Shane (oboje je i dalje prisutno), sada kada imam misaone alate da artikuliram svoju žudnju. S druge strane, tu su i Marulić i hrvatski petrarkisti, ponešto za svakoga. Uz malo mentalne gimnastike i nadilaženje heteronormativnosti, nije li sonet Šiška Menčetića Carol zbijen u 14 stihova?
Takozvane „teške teme“ izlivene su u lako prohodnu poeziju koja je otvorena za širu, ne nužno usko literarnu publiku. Patnja pjesničkog subjekta iznesena je obzirno, bez afektacije koju je lako zakačiti kada se u umjetnosti piše i govori o osobnim temama. To je uspjeli eksperiment pisanja o olovno teškim temama. Kao da zapravo ništa od ovoga nije doista boljelo, bol je vješto ušivena pod stihove i fine slojeve humora. Jesi li razmišljao o ovome pišući?
Smijeh kroz suze, pozdrav Gogolju. S profesionalne mi je strane drago da je uspjelo, a s privatne me podsjeća na neugodne situacije u kojima ljudi pokušavaju nasmijati svoje psihoterapeute_kinje. „Kao da ništa od ovoga nije doista boljelo“, kažeš – to je stvaralački mehanizam koji svjesno prenosim iz prve knjige jer mi odgovara taj pristup svijetu. Ne nužno zato što želim imati zaklon od šala da ne budem skroz ranjiva, nego i zato što mislim da su i tragične situacije ponekad do neke mjere smiješne, kao što su i smiješne situacije tragične, što je često teško vidjeti dok smo u njima. To što su anksioznost i napadi panike strašni i bolni ne umanjuje činjenicu da iz njih ponekad proizlaze vrlo komična i bizarna ponašanja. Disforija je grozna stvar, osjećam to i priznajem, ali mogu se i smijati samoj sebi ako vidim da zbog nje postajem gym bro ili izgledam kao Backstreet Boysi. Patetiku nastojim preskočiti, ali super mi je kad se možemo rugati sami sebi bez zloće.
Posljednjih godina pojavljivao si se na natječajima za priču/kratku priču. S „Be here now” dobio si 2022. godine treću nagradu na Festivalu europske kratke priče, a s pričom „Anka partizanka” ušao u širi izbor nagrade Kritična masa. Je li nakon romana i knjige poezije red na knjigu priča?
Mislim da da. Rekla sam već: gdje ima srama? U klasi, na izvoz. Selo je možda partizansko, ali je selo. Jezikom se igram, ali što kad je u pitanju narječje, koliko se na njemu usudim pisati i jesam li ga zaboravila? Čini mi se da je u kajkavsko narječje, u odnosu na ostala dva, najjače upisan stereotip o seljaštvu, siromaštvu, neobrazovanosti, i to je nešto što me jako mučilo u srednjoj i na faksu. Oko mene se pričao standard, a ja govorim kaj i nikako ne mogu pogoditi na koji slog ide naglasak. Kad kažem što, neautentična sam i mislim da svi znaju da lažem i prisvajam si nešto što nisam. Na nekoj mi razini zvuči blesavo, ali jako dobro znam koliko je jezik moćan i reflektira društveni status i ni sada mi nije svejedno. S klasnim se sramom nisam pravo počela suočavati, bar ne onoliko duboko koliko bih htjela, ali voljela bih iz tog kuta pisati zbirku priča labavo povezanu likovima. Dijalozi na kajkavskom, koliko ide. Puno mi je lakše misliti na taj način – više priča koje mogu stajati samostalno, ali zajedno grade jednu obitelj na selu – nego ambiciozno reći roman. Odmah gasim Word.
Od ljeta 2024. počeo si s uredničkim radom na portalu Vox Feminae. Što ovaj angažman za tebe sve otvara i što si u doprinosu portalu sebi postavio kao cilj?
Količina homofobije i transfobije kojoj sam bila izložena dok sam predavala hrvatski u školama nadvladala je sve dobro što se na poslu u obrazovnom sustavu može dobiti. Čim bi me vidjeli u razredu, zbornici ili na razgovoru za posao, svima bi bilo jasno da sam queer, a roditeljima koji nisu tamo sve je bilo jasno čim su me guglali – moja književna karijera pokazala se kao težak teret na tom poslu. Rad na Voxu otvorio mi je potpuno novi svijet rada u kojem postoje autonomija i sloboda, kao i podrška, poštovanje, kolektiv koji surađuje i dijeli vrijednosti. Moj doprinos portalu moj je horoskopski znak – djevica, pa se s radošću i pedantnošću bavim tekstovima. Usrećuje me pozicija u kojoj mogu birati teme i suradnike_ice čiji rad cijenim i koji dosad nisu imali toliko medijske vidljivost, pa nastojim davati još više prostora i queer ljudima i queer temama. Osim toga, jako mi se sviđa urednički posao, odgovara mi biti u sjeni i podržavati i poticati druge da kroz rad ostvare puni potencijal teksta.
Antonela Marušić
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.