TEKST
CineMAZ – malo kino na zelenom valu!
U 2025. smo godini nakon višemjesečne stanke odlučili ponovno pokrenuti inicijativu CineMAZ, naše malo kino na zelenom valu. Pročitajte o filmovima koje smo do sada prikazali i dođite na sljedeće projekcije spremni za raspravu!
Novu smo sezonu CineMAZa odlučili započeti s filmom Bitka za Alžir iz 1966. redatelja Gilla Pontecorva. Film je baziran na iskustvima alžirskog revolucionara Saadija Yacefa koja je opisao u memoaru Souvenirs de la Bataille d’Alger, te dokumentarističkim stilom prikazuje urbano gerilsko ratovanje koje se između 1954. i 1962. odvijalo na ulicama Alžira. Posebno je to što većina glumaca nisu bili profesionalci, već borci koji su sami proživjeli događaje na kojima se film temelji. Općeprihvaćeno je da se radi o jednom od najboljih filmova svih vremena, te su mu se divili redatelji od Stanleya Kubricka do Kena Loacha. Film nastoji na objektivan način uprizoriti svakodnevno i nemilosrdno potlačivanje koje su Alžirci morali trpjeti od strane francuskih vlasti, ali i njihove lukave i odvažne strategije otpora, te je zbog toga u Francuskoj neko vrijeme i zabranjen. Pontecorvo i scenarist Franco Solinas uspjeli su bez sentimentalnosti i crno-bijele karakterizacije prikazati nužne brutalnosti gerilskog rata, dok je Ennio Morriconeov nemilosrdni, ritmički nabijen soundtrack dodatno naglasio napetost. Bitka za Alžir jedan je od najautentičnijih filmskih prikaza kolonijalizma, otpora i moralnih dilema vezanih uz rat, te se njegov utjecaj proteže i izvan svijeta filma – film je, naime, služio kao referenca za vojne i političke analize urbanih pobuna diljem svijeta, od Pentagonovih studija o ratovanju u Iraku do inspiracije za brojne oslobodilačke pokrete.
Drugi film kojeg smo odlučili prikazati je William Friedkinov Sorcerer iz 1977. godine. Friedkinovo vam je ime možda poznato zbog filma The French Connection koji je 1971. pokupio čak pet Oscara, ili pak zbog upečatljivog hororca Egzorcist iz 1973. koji je utemeljio takozvani “possession” film kao posebni podžanr horora. Kod Sorcerera je priča malo drugačija. Film započinje s četiri naizgled nepovezane vinjete u kojima upoznajemo naše anti-heroje, očajne muškarce iz drugih krajeva svijeta čiji se životni putevi različitim spletovima okolnosti susreću u jednom zabitom selu u Južnoj Americi. Svi su oni bjegunci koji su se na ovaj ili onaj način našli na krivoj strani zakona, te jedini izlaz iz svoje beznadne situacije vide u izrazito opasnom poslu kojeg im nudi američka naftna kompanija koja dominira lokalnom ekonomijom. Njihov će zadatak biti kroz džunglu prevesti dva kamiona puna dinamita koji je zbog nepravilnog skladištenja postao nestabilan – nitroglicerin koji se u njemu nalazi mogao bi zbog najmanje vibracije eksplodirati. Film kroz njihovu samoubilačku misiju istražuje temu sudbine i slobodnog izbora, te nastoji prikazati društveno-ekonomsku realnost ondašnje Latinske Amerike pod jarmom stranih velesila. Iako ga se danas smatra izvanrednim umjetničkim ostvarenjem, Sorcerer inicijalno nije doživio komercijalni uspjeh, a nije bio omiljen niti među kritičarima. To je djelomično zato što se u kinima pojavio samo tjedan dana nakon George Lucasovih Zvjezdanih Ratova, filma koji je od prilično mračnog i nihilistično intoniranog Sorcerera različit na sve moguće načine. Neki su kritizirali tempo filma i spor razvoj radnje u prvoj polovici, dok se drugi nisu uspjeli povezati s glavnim likovima zbog Friedkinovog svjesno hladnog i emocionalno distanciranog režijskog pristupa. Friedkin je bez obzira na to Sorcerer smatrao svojim najboljim filmom, te je navodno bio devastiran njegovim financijskim neuspjehom. Kada se u obzir uzmu sve interpersonalne, tehničke i zdravstvene poteškoće kroz koje su Friedkin i njegova filmska ekipa prošli tijekom snimanja, nije teško shvatiti zašto. Naime, gotovo svi članovi ekipe su, što zbog ozljeda, što zbog bolesti i trovanja hranom, u nekom trenutku završili u bolnici. Sam je Friedkin tijekom snimanja u džunglama Dominikanske Republike obolio od malarije i izgubio dvadesetak kila. Famozna scena prelaska kamiona preko rasklimanog drvenog mosta također je bila izrazito problematična budući da je regiju tijekom snimanja udarila suša. Lokaciju su zbog toga morali mijenjati više puta, što je zahtijevalo premještanje i ponovno sklapanje cijelog mosta i korištenje kompleksnih praktičnih efekata. Ta je dvanaestminutna scena produkciju koštala ukupno 3 milijuna dolara. Na mlaku je inicijalnu recepciju filma utjecao i njegov naslov. Publika koja je očekivala nešto fantastično ili paranormalno je iz kina izašla razočarana što se u filmu ne pojavljuju nikakvi čarobnjaci (tijekom diskusije nakon prikazivanja smo u Hatzovoj raspravili o mogućim metaforičkim interpretacijama naslova Sorcerer), a neki su iz kina izašli i mnogo ranije, nezadovoljni činjenicom da se u prvih 15 minuta uopće ne govori na engleskom. Za multilingualnost filma (koju se danas smatra jednom od njegovih pozitivnih strana) zaslužan je scenarist Walon Green, najpoznatiji po scenariju za nemilosrdni western Divlja Horda iz 1969., film koji sa Sorcererom dijeli mnogo tonalnih i tematskih karakteristika. Green je bio poliglot, te je osim engleskog kompetentno govorio i pisao na francuskom, španjolskom, talijanskom i njemačkom, što je dakako utjecalo i na Sorcerer, u kojem se govori na čak četiri jezika. Green je osim toga bio i taj koji je Friedkinu preporučio da prije početka rada na filmu pročita roman Sto Godina Samoće Gabriela Garcie Marqueza kako bi bolje razumio i prikazao Latinsku Ameriku. Friedkin je kasnije rekao da mu je to djelo promijenilo život, te je Marquezov utjecaj na film osobito vidljiv u scenama koje se odvijaju u fikcionalnom Proveniru, selu koje po mnogočemu podsjeća na Marquezov Macondo.
Treći film na repertoaru bila je sudska drama i prvijenac redatelja Sidneya Lumeta za kojeg je nominiran za Oscara, 12 Angry Men iz 1957. Sidney Lumet vam je možda poznat kao redatelj satirične drame Network iz 1976., te krimi-drama s Al Pacinom u glavnoj ulozi Serpico iz 1973. i Dog Day Afternoon iz 1975. 12 Angry Men se konzistentno provlači kroz liste najboljih filmova publike (peti je na IMDBovoj listi najbolje ocijenjenih filmova) i kritičara (Roger Ebert ga je uključio u svoju Great Movies listu). Radi se o filmu koji se gotovo u cijelosti odvija u jednoj prostoriji unutar njujorškog suda, te prati žestoku raspravu između dvanaest porotnika koji moraju presuditi o sudbini osamnaestogodišnjaka optuženog za ubojstvo svog nasilnog oca. Iako se isprva čini da će porotnici bez mnogo razmišljanja jednoglasno poslati optuženog momka na električnu stolicu, jedan od njih, porotnik broj 8 (karizmatični Henry Fonda), inzistira da bi se o ljudskom životu ipak trebalo malo više raspraviti, te potiče ostale da ponovno razmisle o svom glasu. Kako se rasprava o slučaju razbuktava, detalji koji bacaju sumnju na tužiteljevu priču polako izlaze na vidjelo, a tenzije između tih vrlo različitih dvanaest muškaraca zarobljenih u maloj zagušljivoj prostoriji usred vrućeg ljetnog dana sve više rastu. Film sučeljavanjem različitih svjetonazora koje porotnici predstavljaju portretira ličnosti tipične za SAD u doba makartizma, te propituje sposobnost američkog pravosuđa da čini ono za što je tobože osmišljeno – provodi pravdu. Lumet je prije početka svoje filmske karijere radio kao kazališni i televizijski redatelj u New Yorku, što je znatno utjecalo na njegovu kasniju redateljsku viziju i pristup filmu. Iskustva na televiziji i u kazalištu osobito su oblikovala 12 Angry Men, koji je zbog skučenosti prostora u kojem se snimalo zahtijevao veliku kreativnost pri osmišljavanju kretanja likova (koje ponekad podsjeća na koreografiju), pažljivo i precizno kadriranje, te pomnu karakterizaciju likova koji nam se na početku, budući da se radi o dvanaest bijelih muškaraca, doimaju dosta sličnima. Kroz promjene kuta snimanja i postepeno smanjivanje žarišne daljine objektiva kako se rasprava zahuktava, Lumet pojačava osjećaj klaustrofobije i napetosti, naglašavajući tako da moć uvjerenja jednog pojedinca u nekim rijetkim trenucima može biti jača od bilo kakvog institucionalnog pritiska.
Na repertoaru smo imali i The Cranes Are Flying, remek-djelo sovjetske kinematografije iz 1957. u režiji Mihaila Kalatozova. Film je snimljen u razdoblju Hruščovljeva otopljavanja, kada su se sovjetski filmovi napokon mogli udaljiti od rigidnog socrealizma i prikazati intimnije, ljudskije priče. The Cranes Are Flying to čini kroz prizmu mladenačke ljubavi razrušene Drugim svjetskim ratom. Glavna junakinja Veronika (Tatjana Samojlova) i njezin voljeni Boris (Aleksej Batalov) razdvojeni su kada on odlazi na front, a film kroz dojmljive vizualne motive i izražajnu kameru Sergeja Urusevskog istražuje rat ne kroz herojstvo i borbu, već kroz psihološke i emocionalne posljedice koje ostavlja na one koji ostaju iza. Ono što The Cranes Are Flying izdvaja od mnogih ratnih filmova tog doba jest njegova izrazita subjektivnost i emocionalna dubina. Kalatozov i Urusevski koriste dinamičnu, ručno vođenu kameru i nekonvencionalne kuteve snimanja kako bi prenijeli Veronikinu unutarnju borbu, traumu i krivnju. Film je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, što ga čini jednim od rijetkih sovjetskih filmova s takvim međunarodnim priznanjem. Njegova poetska vizualnost i humanistički ton i danas ga čine jednim od najdojmljivijih prikaza ljubavi i gubitka u ratu.
Ako ste propustili neku od dosadašnjih projekcija, toplo vam preporučamo da nadoknadite ove filmske klasike u vlastitom aranžmanu. Svaki od njih nudi jedinstveno iskustvo koje potiče na razmišljanje i diskusiju, a upravo je to ono što CineMAZ želi potaknuti. Pratite naš program na Instagramu i pridružite nam se na sljedećim projekcijama – vidimo se u kinu!
MAZ