TEKST

Prvi maj u Beogradu

Prvomajski protest u Beogradu je umjesto graha i ekspertske vlade najavio nova savezništva i nove, radikalnije zahtjeve. Protest je to na kojem su po prvi puta izravno povezane teme rada i pada nadstrešnice kao „posljedice višedecenijskog urušavanja privrede i društva, koje je najviše išlo na štetu radnih ljudi“, kako je rekla studentica koja je u ime studentskog tijela govorila na protestu.

Sa sve četiri strane svijeta slijevaju se rijeke ljudi i zastava – srpskih, jugoslovenskih, fakultetskih, zborskih, anarhosindikalističkih i antifašističkih – prema zgradi Vlade Republike Srbije ispred koje je zakazan prvomajski protest, po prvi puta u zajedničkoj organizaciji studenata i sindikata. Najljepši pogled je iz pravca Nemanjine, na kolonu koja silazi kroz arhitektonsku reimaginaciju kanjona Sutjeske, između dvočlanog, kaskadnog ansambla zgrade Generalštaba. I slijevaju se svi na tu raskrsnicu, u kojoj u okolnoj arhitekturi ključaju i kraljevska i socijalistička, i tranzicijska povijest Srbije. Slijevaju se novi subjekti neke nove politike – studenti u blokadi pod zastavama svojih fakulteta, zborovi beogradskih općina – nedavno osnovani, malo više od mjesec dana stari, a već prekaljeni kroz brojne akcije, uključujući i četrnaestodnevnu blokadu RTS-a, sindikalisti i sindikalistkinje, pripadnici različitih neformalnih inicijativa. Malo je danas u Srbiji onih koji baš ni u jednu šire-političku grupu nisu uključeni. Ono što je prije bila dnevno-politička kafana i prisutnost Predsjednika u ama baš svakom razgovoru, sada je, u njegovoj nenadležnosti, postalo dublje i šire društveno-političko organiziranje. Dočekuje ih zvonka radost zviždaljki, vuvuzela, motorista koji turiraju svojim motorima ili jednostavno pljesak onih koji su stigli prije, a sada pozdravljaju svoje suborce i komšije.

Šest je mjeseci od pada nadstrešnice u Novom Sadu, šesti mjesec blokade fakulteta, šest mjeseci neprekidne tenzije, štrajkova, dinstanja i pumpanja, blokiranja, protestiranja, hodanja i bicikliranja. Šest je mjeseci od kada zemlja gori. I međunarodni je praznik rada! Vrijeme je, ne za ekspertsku vladu, kako promotori ideologije ekstremnog liberalizma nameću, već za političku radikalizaciju protesta i njihovih zahtjeva.

Protiv pelena i agencijskog rada, za osam sati rada, osam sna i osam sati kulturnog uzdizanja

„Ovo je historijski trenutak“, rekao je predsjednik sindikata „Sloga“, Željko Veselinović. Ne samo da dugo nije bilo ovakvog Prvog maja u Beogradu, niti je ikada postojala ovakva suradnja studenata i sindikata, već ni ovih pet sindikalnih centrala nikada ranije nije bilo zajedno na pozornici. Na tribini o generalnom štrajku, održanoj u januaru ove godine u organizaciji portala Mašina, isti taj sindikalista je predlagao da studenti organiziraju sastanak sindikata. Sjećam se svoje tadašnje reakcije – pa zar sve moraju studenti? U neformalnom razgovoru nakon tribine, Veselinović mi je objasnio da je nažalost tako: sindikalna scena je razjedinjena i impuls mora doći izvana – od jedine društvene grupe kojoj svi vjeruju – od studenata.

I studenti su taj impuls i dali. Ne samo impuls već i konkretnu organizaciju. Zajednički prvomajski protest rezultat je višemjesečne suradnje sindikata i studenata, od prvih sastanaka na Filozofskom fakultetu do zajedničke radne jedinice za izradu prijedloga Izmjena Zakonu o radu i Zakona o štrajku.

Unatoč dvodnevnom prazniku, lijepom vremenu i odlasku mnogih izvan grada, pet nacionalnih sindikalnih centrala – Savez samostalnih sindikata Srbije (SSSS), Ujedinjeni granski sindikat “Nezavisnost”, Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata (ASNS), Udruženi sindikati Srbije “Sloga” i Konfederacija slobodnih sindikata, okupilo je zajedno sa studentima, uz podršku i pumpanje zborova, osamnaest hiljada ljudi, prema procjeni Arhiva javnih skupova.

Sindikalne vođe iskoristile su svoje govore za prisjećanje na nekadašnju, a još uvijek aktualnu borbu za osam sati rada, osam sna i osam kulturnog uzdizanja, kao i plastičan prikaz života i rada u Srbiji danas – različite oblike ucjena, izrabljivanja,  primata kapitala i (stranih) investitora na štetu radnika,  potpunu nezaštićenost onih u atipičnim oblicima rada, ukratko – nedostojanstven rad i nadnicu koje ne može pokriti galopirajuće troškove života.

“Vi, mladi ljudi, sigurno nećete dozvoliti da vas neko tera da nosite pelene u jednoj Juri”, rekao je Veselinović, referirajući se na svakodnevno iskustvo radnika u južnokorejskoj tvrtki. Za brzi kurs o izrabljivanju u stranim fabrikama koje djeluju na teritoriju Srbije, dovoljno je pogledati nekoliko sjajnih umjetničkih radova: ciklus radova Uputstvo za upotrebu Nikole Markovića i ekskluzivnog modela radničke pelene za odrasle Prol et  ili pak Sindrom Aptiv Dejana Markovića. Ti radovi bilježe zdravstvene i psihološke-socijalne posljedice Srbije kao „ekonomskog tigra“.

Grmjeli su sindikati protiv pelena i protiv agencijskog rada, a posebno su se osvrnuli na različite dobne i porezne skupine i njihove probleme. Ivica Cvetanović, predsjednik Konfederacije slobodnih sindikata najavio je pokretanje inicijative za četverodnevni radni tjedan. Ranka Savić, predsjednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, poručila je da radnici više ne žele biti građani drugog reda koji žive pod prijetnjom otkaza, legaliziranog mobinga i „šikanom doučenih partijskih poslanika“. Veselinović iz Sloge je zaključio da iako nažalost „nismo u Grčkoj, gde radnici mogu zaustaviti celu državu“, recentno studentsko organiziranje daje nadu da je moguće napraviti jednu bolju zemlju.

Predstavnica studenata na protestu je detaljno predstavila predložene Izmjene Zakona o radu i Zakona o štrajku na kojima su studenti radili zajedno sa sindikatima. Neke od predloženih Izmjena Zakona o radu uključuju zaštitu onih koji rade na određeno vrijeme, nepovredivo pravo na sindikalno organiziranje, pravednije reguliranje dodataka (poput toplog obroka i regresa), reguliranje cijene rada, posebice smjenskog i prekovremenog kao i rada tokom praznika. Jedna od predloženih izmjena izrazito nepovoljnog Zakona o štrajku koji datira iz 1996. godine, tiče se i „minimalnog procesa rada“ koji već sada Vlast koristi u pokušaju razbijanja blokada jer na primjer profesore tjera da čak i kada su u štrajku, rade praktično bez ikakve promjene, kako je istaknula studentica.

Protest je završen sa šesnaest minuta šutnje za poginule ispred novosadske nadstrešnice, bez graha i ostalog prvomajskog folklora, koji se ipak događao par blokova dalje, u paralelnom univerzumu poznatom pod imenom Ćacilend. I dok se u Ćacilendu roštiljalo i slavilo, prvomajski protest u organizaciji sindikata i studenata nije bio ni proslava ni folklor. Protest je to na kojem su po prvi puta izravno povezane teme rada i pada nadstrešnice kao „posljedice višedecenijskog urušavanja privrede i društva, koje je najviše išlo na štetu radnih ljudi“, kako je rekla studentica koja je u ime studentskog tijela govorila na protestu.

Pritisak s lijeva

Partija radikalne ljevice se poslije kratkog okupljanja kod spomenika Dimitriju Tucoviću na Slaviji, pridružila glavnom protestu. Osvrnuli su se na temu kojom se dugo bave, što stranački što kroz različite neformalne inicijative, a sada i zborove, a to je stiješnjenost rada između gazdi i izvršitelja. Radi se o dužničkom ropstvu, koja često rezultira gubljenjem jedinog krova na glavom, i cijeloj zakonskoj arhitekturi koja mu je prethodila (u gotovo svim državama bivše Jugoslavije), a koju PRL povezuje s USAID-om i europskim integracijama.

I „anarhosindikalistička džamahirija“ je bila na protestu, a članovi Anarhosindikalističke Inicijative  su putem svojih kanala upozorili na štetnost nacionalnih, birokratskih, odnosno žutih sindikata koji se šlepaju uz studentsku borbu te naglasili važnost direktno-demokratskog djelovanja i odlučivanja u vlastito ime.

I istina je, novovjeka sindikalna povijest Srbije nije povijest ponosa i slave. Sindikati, od kojih mnogi u potpunosti zadovoljavaju definiciju žutih sindikata, previše se puta bili poluga vlasti, ne u zaštiti, već suzbijanju radničkih prava. Ipak, na tragu onoga što su sindikalisti na protestu rekli, i sami svjesni stranputica svog dosadašnjeg djelovanja, još uvijek postoji mogućnost njihove reforme u  smislu demokratizacije unutarnjih struktura rada i upravljanja te korištenja postojećih resursa tamo gdje su najpotrebniji i na način koji će biti u skladu s novom društvenom sviješću. Sindikalisti su s pozornice iskoristili trenutak i pitchali upravo to – obrativši se studentima kao budućim radnicima i radnicima, pozvali su ih na učlanjenje.

Studenti su pak najavili radikalizaciju, odnosno nove vidove pritiska. Pored blokada fakulteta i srednjih škola kao doslovne obustave rada, različitih oblika medijskog spektakla (bicikliranja i hodanja koji ipak jesu poslužili svojoj svrsi – širenju vijesti o pokretu putem studentskih tijela kao medija) te različitih oblika više ili manje uspješnog građanskog akcionašenja, prvomajski protest i predložene zakonske izmjene predstavljaju vjerojatno prvi razrađeni sistemski zahtjev koji studente povezuje s najvećom društvenom grupacijom, onom radničkom. Poziv na udruživanje u zborove kao i savezništvo sa sindikatima, crtaju prostor jedne nove društvenosti ali i mogućnost neke nove ekonomije u kojima će pojmovi i prakse duga, izvršenja, stranih investicija, kao i mnogih drugih tema koji pogađaju društvenu većinu, dobiti svoje nužno prevrednovanje ili čak potpuno poništenje.

Lela Vujanić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.