TEKST

Narod je opasan: Vidovdanska reportaža iz Beograda

Većinu posjetitelja (Ćacilenda) čini običan narod, gubitnici tranzicije, a ja shvaćam, u tenziji koja se u meni neprestano diže, da smo uspješno kondicionirani da na siromaštvo gledamo kao na opasnost, da mislimo da je taj narod, koji izgleda drugačije od naroda na studentskim protestima, opasan. Ili je to samo transhistorijsko sjećanje na narod koji će u jednom trenutku početi da giljotinira? Uskoro shvaćam da nikakve, ni trenutačne ni historijske opasnosti nema, da se većina ovih ljudi, samo bori za život, kao i ja.

Svi se spremaju za frku ali situacija u gradu je, u ranim popodnevnim satima, sasvim mirna. Prolazim pored Slavije, tu je već mala bina, zvučnici su također dignuti gore. U ostatku grada, pije se kafa, šeta se, joggira, ide se na pijacu, oporavlja od clubbinga, život ide svojim uobičajenim subotnjim tokom, kako već kome paše i prija. Ne vidi se, barem ne još, što će biti na Vidovdan, taj mitski dan na koji se sve vidi, i taj mitski datum na koji su Srbi izgubili bitku na Kosovskom polju ali stekli carstvo nebesko, obznanili Vidovdanski ustav, datum na koji je Gavrilo ispalio metak u Sarajevu, Milošević govorio na Gazimestanu, Milošević izručen Hagu.


Na današnji 28.6. 2025. godine, ima onih koji su spremni na šibanje i onih koji su spremni na mirno šetanje. Ipak, svi očekuju neku vrstu katarze. Danima prije različite građanske grupe su obučavale svoje članove — kako zaštititi svoje telefone, što napraviti u slučaju hapšenja. Studenti su samo par dana prije postavili ultimatum — odluku o raspisivanju izbora i uklanjanju Ćacilenda iz prostora Pionirskog parka, do kraja protesta, u subotu, u 21 sat. Inače? „Imate zeleno svetlo“, komunicirali su preko svojih kanala. Svi se pitamo što to zapravo znači. Ili se samo prigodno pravimo blesavi.


Nalazim se drugaricom ispred Glavne pošte, dogovorene smo za đir oko Ćacilenda. S razglasa — jednako postavljenog da pokrije ne samo park nego i okolne ulice — razaznajem Breninih “Četiri godine tuge”. Ćacilend se također sprema za veliku feštu (ili veliki fajt) na Vidovdan. Na književno veče u organizaciji „studenata koji žele da uče“ najavljen je i sam predsjednik. Gledam Ćacilend s par desetaka metara udaljenosti i tenzija mi počinje prolaziti tijelom. Vidim masu ljudi posvuda, Ćacilend se proširio. Ograđen je sada ne samo Pionirski park kao izvorišno mjesto Ćacija nego i prostor s druge strane, velika ulica ispred Skupštine. To naše drugo, nesvjesno, podzemno, paralelno, dvojničko (jer Ćacilend kopira sve što radimo mi, odnosno studenti koji neće da uče) ima i drugu svrhu, da čuva Skupštinu i Predsedništvo, da napravi prostornu buffer zonu, da štiti državu i poredak od mogućeg napada blokadera. Veliki transparent na ulazu u Ćacilend kaže „Blokaderi zapamtite, Srbija nije genocidna država“.


Drugarica mi dolazi, stavlja nam press iskaznice oko vrata i ulazimo u Ćacilend. Nitko nam ne brani prilaz, puno je svijeta, čini se da neke prevelike kontrole zapravo i nema. Valjaju se dobre pljedže u šatorima (ja čak i požalim što mi
tenzičnost situacije ne dozvoljava da budem gladna), piju sokovi, zadnje su pripreme prije početka programa na maloj bini postavljenoj ispred Skupštine. Oko bine su i stolice, na njima već sjede građani. Na samim stepenicama Narodne
skupštine, u formaciju su već „postavljeni“ veterani, izgledaju navlas isto kao i oni „naši“ veterani koji dolaze na studentsko-blokaderske proteste.

Promatramo okupljene pokušavajući razaznati ekonomske pozicije i kulturne ukuse. Svakako ima i batinaša – neki od njih ponekad noću izlaze i tabanaju random ljude po gradu. Policija uredno zaprima prijave ali između redova kaže da zna za njihove „izgrede“ ali da ne može ništa jer oni imaju apsolutni, a la Izrael impunity (nije policija rekla ništa o Izraelu nego vam ja plastično opisujem koja vrsta imuniteta je to). Danas, u ovom službenom prostoru proslave oni ne pretežu. Nije ovo homogena skupina, na današnjoj priredbi ona je možda i heterogenija od one koju okupljaju studenti — tu su penzioneri i radnici javnih poduzeća, tu su i partijski funkcioneri i napucana ekipa za koju slobodno pretpostavljam da u brandiranim torbicama ima i ključeve penthousa iz urbanističkog čudovišta zvanog Beograd na vodi. Fenomenalno je kako je Predsjednik uspio da sve njih — u njihovim različitim, odnosno suprotstavljenim klasnim interesima — nekako uveže zajedno, u ovom ne-mjestu, lažnom mjestu, izmišljenom mjestu Ćacilenda.

Većinu posjetitelja čini običan narod, gubitnici tranzicije, a ja shvaćam, u tenziji koja se u meni neprestano diže, da smo uspješno kondicionirani da na siromaštvo gledamo kao na opasnost, da mislimo da je taj narod, koji izgleda drugačije od naroda na studentskim protestima, opasan. Ili je to samo transhistorijsko sjećanje na narod koji će u jednom trenutku početi da giljotinira? Uskoro shvaćam da nikakve, ni trenutačne ni historijske opasnosti nema, da se većina ovih ljudi, samo bori za život, kao i ja.

U prvom redu do bine, dva penzionera tvrdoglavo sjede dok ih organizatorice žele premjestiti negdje dalje, jer prvi red je rezerviran za zvaničnike i studente. Starci jedu smoki i ne daju se smesti: „Imam sedamdeset šest godina, jedva sam došao dovde, nemam snage ni da se premeštam na drugu stolicu“, kaže jedan od njih. Mi im isto pripomažemo, kažemo organizatoricama „pustite ih, oni su naši zaslužni građani“. Razgovorljivi su, Sreten iz Pančeva mi kaže da je došao „da ispoštuje predsednika“. U jednom trenutku, dok pričamo, zasuze mu oči, približava mi glavu i dotakne me čelom u čelo: „Ovo je naš najbolji predsednik do sada. Srbija ide napred, neće stati.“ Obuzele su ga emocije na ovaj veliki praznik, Vidovdan; njegov dolazak nitko platio ni ucijenio nije.

Načujem kako dvije žene pričaju — „tko zna šta će biti naveče“, i osjetim strah u njihovom glasu. I ja se bojim. Da će krenuti radnik na radnika i penzioner na penzionera i da u metežu neće razaznati da ih nešto bitnije spaja nego što ih
razdvaja.

Pored bine djeca, dovučena iz jednog folklornog društva iz takozvanog srpskog svijeta (odnosno posve druge zemlje, Bosne i Hercegovine), od svoje voditeljice dobivaju zadnje upute pred nastup. Nedaleko su i studenti koji žele da uče, drže konferenciju za štampu pred brojnim novinarima, režimske televizije hvataju njihove izjave.

Program se otvara himnom, vidim i bivšeg ministra (bivši u nekoliko portfelja) Vulina koji izgleda izbijeno iz nekog svog clubbinga. Isprsio se tokom himne, u prvom redu, zajedno sa studentima. Nakon nastupa djece iz Republike Srpske, odlazim dalje, na protest na koji sam i krenula, onaj pravih studenata, onih koji ne žele da uče, blokadera. Nalazim se sa svojim drugarima i uskoro stižemo do Slavije, kao i uvijek prekasno, jer Slavija je već prepuna, a pune su i sve okolne ulice. 150 hiljada nas se okupilo.


Odvajam se od svoje grupe jer insistiram da priđem bliže i čujem govore. Probijam se kroz jednu od pokrajnjih ulica i nekako stižem u blizinu bine i zvučnika. Počinje program, nakon studentskog uvoda slijedi šesnaest minuta tišine za šesnaest poginulih u padu nadstrešnice. Stojim stiješnjena, jedva dišem, vidim da studentska prva pomoć u obližnjem šatoru već ima posla — pokušavaju pomoći čovjeku u polusvjesnom stanju i dozvati regularnu Hitnu. Shvaćam da je ovo skup visokog rizika (no shit, Sherlock), proklinjem svoj entuzijazam za binu i govore, počinje me hvatati panika, shvaćam da ću se teško izvući odavde i probiti preko cijele Slavije, do svojih drugara. Telefoni ne rade, mreža je pala, obuhvaćam pogledom trg i okolne ulice, ne vidim izlaza odavde.

Dišem duboko i smirujem se ponešto, odlučujem se na guranje obodom trga, preskačem ograde dok me slučajni prolaznici tako izgubljenu drže da ne padnem i uskoro, kao utopljenik do obale, stižem do svojih drugara, do našeg stalnog mjesta, parkinga na Slaviji, koji je dovoljno blizu, a omogućuje prostor, disanje i uživo komentiranje.

Povremeno se vratim prema centru trga, u prostor obuhvaćen razglasom. Čujem horove i njihove pjesme, čujem careve, knezove, vitezove, Lazare, srpski svet i srpske krajeve, nekadašnje i buduće borbene pokliče. Kažem sebi, nije ti ovo Bicklićev Sakoman, ovdje samo divovi jedni drugima dovikuju kroz vekove. Shvaćam i da je desnica back in the game. Prethodno se nisu snašli, plenumi i direktna demokracija nisu njihovo prirodno okruženje, sjećam se da sam se pitala gdje su, nije ih valjda baš sve Vučić kooptirao, ali evo ih, odmorni i čili, beru vrhnje na ovoj ogromnoj platformi i nešto manjoj bini, koji su im omogućili studenti. Pokušavaju nas prevesti žedne preko vode s „ni lijevi ni desni“ što
gotovo uvijek i nepogrešivo znači desni, a ja shvaćam, ne samo da mi je dosta cijelog tog nacional kiča, nego da je ovo sad za ozbiljno. Studenti su Vučiću preoteli patriotizam i nacionalne simbole, što se pokazalo uspješnom strategijom u izgradnji masovnog pokreta, ali sada se čini da ima netko tko spreman čeka, sa cijelim setom ideja i frejmova, da kooptira njih same. Od nekadašnje Slavije do ove današnje, prošao se dug put. Elektoralno kukavičje jaje nije možda u krađi izbora, nego u ovoj vrsti populizma za koju se globalno počelo pretpostavljati da je jedina dobitna kombinacija.

Smorila sam se. Ne čekamo kraj protesta i daljnje upute studenata u vezi zelenog svjetla, idemo prema Liquidu, da se malo dobijemo od stajanja, hodanja, sunca. Hodamo dijagonalno preko Slavije, držeći se u „vlakiću“ za ruksake. Čujem
studente s pozornice, oni isto rokaju dijagonalno, red teritorijalnog integriteta i srpskog sveta, red radnica i minimalnih nadnica. Držim se za te ostatke rada i nadam da nije još sve izgubljeno.

U Liquidu je frka, jedva ulazimo, bili su batinaši koji su konobarima prijetili s razbijenim čašama. Konobari kažu da pričekamo za piće, da se malo smire i oporave. Pitamo za krivce, odmahuju glavom u pravcu Ćacilenda. Dobila sam se, okrijepila. Na telefonu pratim lajvove koje radi Mašina (slava im), shvaćam da je počelo, navlačim tenisice i malo poslije deset izlazim na ulicu. Prvo Nemanjinom u pravcu Vlade.

„Nije bilo volje“, kažu mi klinci koji su došli iz pravca Kralja Milana, s improviziranim fantomkama preko lica, suzavcem u nosnicama i mnogo otpora u srcima. „Čim je krenuo prvi suzavac ljudi su se povukli. U jednom trenu nas je bilo više nego njih, mogli smo ih probiti“, uzbuđeno mi objašnjavaju odnose snaga s policijom, za koju još kažu: „Mnogo su agresivni, isekli su tetivu jednom momku“.

Sklapam sliku iz onoga što mi oni i drugi govore — ljudi su se poslije protesta razlili po gradu, neki su krenuli prema Ćacilendu, neki prema Vladi. Neorganizirano. Decentralizirano. Kaotično. Neko je bacio baklju, neko nešto improvizirano, policija je odmah uzvratila topovskim udarima i suzavcem.

U dnu Nemanjine je kordon policije, čuvaju prolaz do Vlade. Omanja grupa od pedesetak protestanata nasumično se razlila po ulici, dovikuju policiji „izdajnici“, neki se i približavaju, odmjeravaju snage. Iz svih pravaca čuje se komešanje, urlici, sirene, topovski udari. Par metara dalje, u parku Manjež, drugačiji zvuk — manja grupa usred tog ludila jamma uz bubnjeve i prigodne impro stihove („kada me uhapse“). Neko im s posve druge strane parka odgovara i urliče „pumpaaaaj“. I ne, nije ovo žurka, ovi bubnjevi su dobrodošla oaza drugačijeg, nenaoružanog zvuka, unwordly predah od sveopćeg meteža.


Odlazim u žarište, prema SKC-u. Tamo je nekoliko stotina, možda i do hiljadu protestanata, drže liniju pred policijom koja ih gura prema Slaviji. I ovaj narod je opasan. I nisu to nikakve mladenačke ili paramilitarne bande, obični su to građani poput tebe i mene, različitih generacija i oblika. Ima onih koji su došli spremni, s fantomkama, štitnicima za glavu, laktove i koljena. Ima i onih drugih, većina rekla bih, koji nisu došli da se biju nego da mirno protestiraju ali su se s prvim suzavcem i sami radikalizirali. Policija nas potiskuje suzavcem. Na svaki novi topovski udar, masa počinje trčati. Oni pametniji među nama viču „stanite ljudi“, ne samo kako bi držali liniju naspram policije nego i zaštitili jedni druge od povređivanja stampedom.

Bježimo u Manjež ali i tamo su policijske formacije, čiste sve pred sobom. Pokušavamo se vratiti iza leđa policijskom kordonu. Na uglu Kralja Milana i Svetozara Markovića omanja je grupa od pet policajaca, preostalih od prethodnog kordona. Ne znam što su htjeli ili mislili, ali narod ih polako opkoljava. Naroda je više i čini mi se da samo malo fali da netko prvi krene i da ih onda svi zajedno pregaze. Ljudi se zadovoljavaju vikanjem i dobacivanjem, a petorka se nakon nekog vremena, na opće oduševljenje, povlači.

Vraćamo se prema Slaviji, ali shvaćamo da policija nadire sa svih strana i da nigdje nećemo uspjeti proći. Moje divne drugarice su on the loose, jedna viče: „Kornjače, fašisti“, „Jel ti mama ponosna?“, a druga grmi izvježbanim glasom „Gorećete u paklu pravoslavnom“. Ja ne vičem nego si mislim ‘koja liability ekipa’ i nadam se da ćemo u komadu stići doma. Odlučujemo krenuti Beogradskom, u pravcu kuće, jednostavno proći pored te nadiruće policije. I zaista i prolazimo, gledaju nas zbunjeno, čini da se ni oni nemaju uputu baš za svaku situaciju.

Prolazimo pored Pravnog, tamo nova nadrealna scena: studenti su zabarikadirani povezanim i naherenim ogradama, izviruju iznad ograde sa svojim mladenačkim licima, unezvijereni od policije koja se sprema da provali na fakultet. U prvom redu, između njih i policije, kao zaštita stoje veterani, i drugovi koji su pritrčali u pomoć s obližnjih tehničkih fakulteta, a iza policije, stojimo mi, građani i uzvikujemo „Ne damo Pravni“. Pola sata traje nadiranje, povlačenje, stajanje, jedan student s megafonom u ruci stoji izvan tog osnovnog perimetra i pokušava smiriti situaciju, odnosno odgovoriti policiju od upada na fakultet. Policija se na kraju povlači, a jedan od veterana mi objašnjava da su policajci inscenirali bacanje kamenice iz prostora fakulteta kako bi sami sebi stvorili opravdanje za napad.


Nakon što se situacija na Pravnom smirila, odlazimo svojim kućama. Oni stariji među nama, koji su popili batine na protestima protiv Miloševića, razočarani su, očekivali su više fajta. Ja nisam, jer Miloševića rušila nisam i nikada, baš nikada, barem na našim prostorima i jezicima, nisam vidjela ovakvu hrabrost običnoga naroda.

—
*I da, soundtrack ovog dana nije poznata folk uspješnica Vidovdan nego Nemečekove panbalkanske Prokletije II.



**Idući dan, u nedjelju, 29.6. krenuo je „decentralizovani kontrolisani haos“ sa građanskim blokadama prometnica i raskrsnica širom Beograda i Srbije. Mislili ste da je gotovo?

Lela Vujanić





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.