TEKST
Kako uspješno voditi antifašističku politiku – prije i poslije izbora
Želimo se i dalje držati strategije da budemo blizu ljudima, da slušamo njihove probleme i na toj osnovi gradimo našu politiku, za MAZ je rekao aktivist iz Die Linke, njemačke socijalističke stranke koja je na prijevremenim parlamentarnim izborima postigla neočekivani uspjeh.
Krajem veljače u Njemačkoj su održani prijevremeni parlamentarni izbori na kojima je došlo do značajnih političkih pomaka. Uz očekivan porast (radikalne) desnice, za veliko iznenađenje bila je i zaslužna ljevica, koja je usprkos svim pritiscima i medijskim narativima ponovno ušla u parlament. Kršćanski demokrati osvojili su 28,6% glasova, što je njihov drugi najlošiji rezultat u povijesti. Istovremeno, desničarska Alternativa za Njemačku (AfD), koja u svojim redovima ima i neonaciste, udvostručila je svoj rezultat s prethodnih izbora, osvojivši 20,8% glasova i postavši druga najjača politička snaga, posebno dominirajući na istoku zemlje s preko 30% glasova. Socijaldemokratska stranka zabilježila je pad i završila na trećem mjestu, osvojivši 16,5% glasova, gotovo deset posto manje nego 2021. godine. Zeleni su ostvarili rezultat od 11,6%, što je pad od 3,1% u usporedbi s prethodnim izborima. Ljevica (Die Linke) poboljšala je svoj rezultat na 8,8%, što je iznenađujuće jer su još dva mjeseca prije izborima u svim anketama bili ispod izbornog praga od pet posto, krećući se između tri i četiri. Čak je dugo vremena tako izgledalo kao da će novoosnovani “Savez Sahra Wagenknecht” (odcjepljenje nadesno od stranke oko popularne političarke Sahre Wagenknecht) ući u Bundestag sa dobrim rezultatom a Die Linke nestati sa političke scene. U travnju 2025., izgleda kao da su se stranke po tom pitanju zamijenile, iako je BSW još uvijek jak na istoku zemlje, gdje je čak privremeno izgledalo kao da je Ljevica izgubila svoju povijesnu podršku.
Uspjeh AfD-a, unatoč (i građanskim) kritikama zbog radikalne retorike i nadzora od strane njemačkih tajnih službi, te otkriću o tajnom sastanku na kojem je raspravljano o “Masterplanu za remigraciju” (uključujući i masovne deportacije “neintegriranih” njemačkih državljana), izazvao je masovne prosvjede diljem zemlje i potaknuo rasprave o mogućoj zabrani stranke, posebno nakon nedavnog stranačkog kongresa SPD-a u Berlinu, koji se jasno izjasnio za pripremu postupka zabrane AfD-a: Ako se prikupi dovoljno dokaza, SPD će inzistirati na podnošenju zahtjeva za zabranu stranke pred Saveznim ustavnim sudom. Prema nedavnoj anketi, takvu zabranu bi podržalo 41% Nijemaca, dok je većina od 54% protiv.
I to pokazuje kako ovi izbori i opća politička klima odražavaju značajan pomak udesno i dalje od liberalnog centra ere Merkel u njemačkoj politici, uz istovremeno iznenađenje rastom podrške ljevici (ili lijevih stavova kao što je zabrana ekstremno desne stranke), što će imati dugoročne posljedice na političku scenu zemlje.
Povijest Ljevice od komunističke stranke do političke margine i nazad
Glavni prethodnik današnje Ljevice bila je Stranka demokratskog socijalizma (Partei des Demokratischen Sozialismus) PDS, koja je nastala iz vladajuće Socijalističke jedinstvene partije Njemačke (Sozialistische Einheitspartei Deutschlands) SED – komunističke stranke bivše Istočne Njemačke, “Njemačke Demokratske Republike” (Deutsche Demokratische Republik), DDR. U listopadu 1989., pod sve većim pritiskom javnosti, SED je svrgnuo dugogodišnjeg vođu Ericha Honeckera i postavio Egona Krenza, koji je pokrenuo ograničene reforme i dopustio djelovanje oporbenih skupina. Popuštanje kontrole nad putovanjima između istočnog i zapadnog Berlina izravno je dovelo do pada Berlinskog zida. Ubrzo nakon toga, SED se odrekao svoje „vodeće uloge“, a Krenz je dao ostavku.
Pod vodstvom reformista Gregora Gysija i Hansa Modrowa, stranka se pokušala distancirati od svoje autoritarne prošlosti, isključila bivše čelnike i organizirala prve slobodne izbore. U prosincu 1989. preimenovala se u Stranku demokratskog socijalizma (PDS) i okrenula demokratskom socijalizmu i očuvanju suvereniteta DDR-a. No na izborima 1990. PDS je ostvario tek treće mjesto, a zbog povezanosti s bivšim režimom, nova vlast ju je isključila iz daljnjih pregovora o budućnosti zemlje.
Nakon ujedinjenja Njemačke, PDS je početkom 1990-ih jedva prelazila izborni prag na saveznoj razini. Krajem 1994. ukupno je sedam zastupnika i zaposlenika PDS-a u Berlinu stupilo u štrajk glađu: Prema mišljenju berlinskog poreznog ureda, PDS je trebao platiti porez na dobit u iznosu od 67 milijuna maraka. Međutim, odbili su to učiniti jer je starom imovinom stranke upravljala Treuhandanstalt (Agencija za privatizaciju istočne Njemačke). Štrajk glađu bio je uspješan i PDS nije morao ništa platiti. S vremenom je tako posebno u istočnim saveznim državama izgradila je status protestne stranke, a do kraja desetljeća postala je druga najjača politička snaga u većini njih. U zapadnoj Njemačkoj, međutim, ostala je marginalna, a unatoč izbornim uspjesima, suočavala se s ideološkim sukobima i padom članstva.
Godine 2005., PDS je ušla u savez s novoosnovanom strankom WASG, koju su činili nezadovoljni članovi SPD-a i sindikalisti nezadovoljni reformama tadašnjeg kancelara Gerharda Schrödera. Uoči saveznih izbora iste godine, stranke su nastupile zajedno pod imenom “Ljevica.PDS”, a savez je dodatno ojačan kada im se pridružio bivši ministar financija i utjecajni socijaldemokrat Oskar Lafontaine.
Na izborima su osvojili 8,7 % glasova i 53 zastupnička mjesta, postavši četvrta najjača politička snaga u Bundestagu. Iako su zajedno s SPD-om i Zelenima imali većinu, SPD je odbio suradnju s Ljevicom, pa je formirana velika koalicija s CDU-om.
Formalno ujedinjenje PDS-a i WASG-a dogodilo se 2007., kada je osnovana današnja Ljevica (Die Linke), pod vodstvom Lafontainea i Lothara Biskog. Slijedili su uspjesi na saveznoj i pokrajinskoj razini, uključujući prvi puta ulazak u vlast na zapadu zemlje. Vrhunac je uslijedio 2009. kada su osvojili 11,9 % glasova i 76 mjesta u Bundestagu, postavši druga najjača snaga na istoku zemlje.
No već od 2011. stranka je počela gubiti potporu, osobito na zapadu. Unutarnji sukobi, optužbe za seksizam, gubitak karizmatičnih lidera te izostanak jasne strategije oslabili su je. Uslijedila su razočaravajuća izborna razdoblja, uz povremene uspjehe poput postavljanja Boda Ramelowa na čelo pokrajinske vlade u Tirinškoj – prvi put da je bivši komunist postao premijer neke njemačke savezne države.
Knjiga Samopravedni. Moj protuprogram – za zajedništvo i solidarnost (Die Selbstgerechten. Mein Gegenprogramm – für Gemeinsinn und Zusammenhalt), koju je njemačka političarka Sahra Wagenknecht objavila u travnju 2021., izazvala je burne reakcije na ljevici. U njoj Wagenknecht oštro kritizira ono što naziva “lifestyle ljevicom” – obrazovanu srednju klasu koja, prema njezinim riječima, dominira današnjom ljevicom, ali je izgubila kontakt s radničkom klasom i stvarnim socijalnim pitanjima. Za razliku od tradicionalnih ljevičara poput Corbyna ili Mélenchona, “lifestyle ljevičari” fokus stavljaju na identitetska i ekološka pitanja, zanemarujući klasnu borbu. Wagenknecht tvrdi da oni svoje društvene povlastice doživljavaju kao moralne vrline te često pokazuju netoleranciju prema drugačijim mišljenjima, doprinoseći društvenoj polarizaciji. Zalaže se za povratak ideji snažne socijalne države i veće nacionalne odgovornosti, te kritizira EU integraciju, globalizaciju i “kapitalizam nadzora” (surveillance capitalism). Iako se protivi daljnjoj komercijalizaciji osnovnih usluga, zagovara veća državna ulaganja, jačanje demokracije kroz referendume i ograničenje moći korporacija. Reakcije na knjigu bile su burne i podijeljene – neki je vide kao nužnu samokritiku ljevice, dok je drugi optužuju za populizam. Podjele su dodatno produbljene nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., kada se stranka podijelila oko pitanja sankcija prema Moskvi. Frakcija oko Sahre Wagenknecht sve otvorenije kritizirala je vodstvo. U jesen 2023. unutar stranke Die Linke zatraženo je njezino isključenje, zbog optužbi da priprema vlastitu političku platformu. Očekivano, krajem 2023., Wagenknecht i još devet zastupnika napustili su stranku i osnovali novu – Savez Sahre Wagenknecht (BSW). Ljevica je zbog toga izgubila status službene zastupničke frakcije u Bundestagu.
Na europskim izborima 2024. stranka je ostvarila tek 2,7% glasova – najgori rezultat u povijesti. U rujnu 2024. doživjeli su teške poraze na izborima u Brandenburgu, Saskoj i Tirinškoj, gdje su pali na četvrto mjesto. Suprotno tome, Wagenknechtin BSW zabilježio je uspjehe i probio se među tri najjače stranke u tim pokrajinama.
Na kraju godine, kada su raspisani prijevremeni saveznički izbori, Ljevica je prema anketama jedva prelazila 3% i više nije smatrana relevantnim faktorom na saveznom političkom planu.
Nova strategija Ljevice: intervju s Michijem
Michi iz inače zeleno-liberalnog Stuttgarta je član je stranke od 2018. godine, iako je razmišljao učlaniti se već nakon prve Trumpove pobjede 2016.: “Bila je to vrlo slična situacija kao danas: probudio sam se ujutro i pomislio – nikada ne bih vjerovao da radikalna desnica može ponovno postati tako snažna i shvatio da moram nešto poduzeti. Tada je bilo sasvim logično da se organiziram unutar Ljevice i tako doprinesem izgradnji strukture koja će se realno suprotstaviti desnici.”
Kako to realno suprotstavljanje izgleda i kako se stranka oporavila od prošlogodišnjih dešavanja objasnio je za MAZ. Prvo mi je objasnio stanje u stranci poslije desnog odcijepljena iz njegove perspektive:
Stranka se nalazi u dubokoj krizi. Nije jasno za što se Ljevica zalaže. Izgubila je ogromno povjerenje bivših birača. Bilo je nejasno koja su programska stajališta Ljevice, upravo zato što je Sahra Wagenknecht stalno tvrdila da se Ljevica više ne zalaže za svoje osnovne teme, već da vodi neku drugu politiku, dok su drugi unutar stranke tvrdili da to nije istina. Vladala je maksimalna nejasnoća i paralizirajuća nesposobnost djelovanja na svim razinama, te veliko nezadovoljstvo zbog svih tih unutarnjih sukoba i frakcijskih borbi. Na mnogim mjestima lokalni ogranci više nisu funkcionirali, a mnoge su strukture propale. Posebno ovdje u Baden-Württembergu, gdje je zastupnica Bundestaga Jessica Tatti otišla s Wagenknecht, lokalni ogranak u Reutlingenu, u kojem je bila aktivna, potpuno se raspao.
Nije bila riječ samo o krizi unutar stranke, s disfunkcionalnim ograncima i aktivnošću svedenom na nulu jer je baza bila frustrirana, te lošim izbornim rezultatima na pokrajinskim i europskim izborima – mediji su nas praktički otpisali, a parlamentarni izbori su se doživljavali kao konačni udarac.
No, u ljeto 2024. dogodila se odlučujuća stvar: u jednoj izbornoj jedinici u Leipzigu (Mitte-Ost) novi, svježi kandidat Ljevice po imenu Nam Duy Nguyen osvojio je direktni mandat i preoteo ga Zelenima. Zahvaljujući sustavnoj kampanji od vrata do vrata: Nam Duy i njegov tim pokucali su na gotovo svih 50.000 vrata u njegovoj izbornoj jedinici i razgovarali s ljudima o tome što su njihovi najvažniji problemi.
Nakon analize, organizirali su zajedničku gradsku skupštinu sa ljetnim festivalom na kojem su predstavljene tri najvažnije teme. To su bile: stanarine, inflacija i javni prijevoz. Nam Duy je rekao: “Ako su to tri najvažnije teme u mojoj četvrti, a otkrili smo ih razgovarajući s ljudima, onda ću se boriti za te tri teme!” To je uvjerilo mnoge u Leipzigu Mitte-Ost da mu daju priliku, iako je dotad bio relativno nepoznat čak i unutar stranke.
Imao je više aktivističku pozadinu, dolazi iz studentskog saveza SDS, a ipak je na izbornoj večeri osvojio 39,8% prvih glasova u svojoj jedinici. Time su on i njegov tim stvorili model za uspješne kampanje i mnogima unutar stranke postalo je jasno da se i na taj način može voditi lijeva politika. To je bio trenutak kada je započela obnova Ljevice, jer je ona u Leipzigu postala privlačnija, orijentirana na organiziranje i bliža stvarnim problemima i brigama ljudi. Upravo zato što je izašla s mladim, svježim licem, direktno se obratila ljudima i ponudila uvjerljivu alternativu Zelenima, SPD-u i AfD-u. Nakon toga, Ljevica je pokušala nacionalno preuzeti taj model i razmisliti što može naučiti od tima Nama Duy Nguyena i njihove kampanje u Leipzigu.
Tijekom ljeta pokušalo se provesti političko razjašnjenje na saveznoj razini. To znači da su u središnjici stranke i u saveznom vodstvu, s novoizabranim predsjednicima Janom van Akenom i Ines Schwerdtner, pokrenuli proces usuglašavanja.
Raspravljalo se o tome što Ljevica sada mora činiti i koju strategiju zajedno slijediti u predizbornoj kampanji za Bundestag. Fokus je bio na zajedničkom kucanju na vrata, inspiriranom Leipzigom, a sadržajno je, nakon zaključenja političkog razjašnjenja i određivanja strategije, stranka sistematski uključena u taj plan. Drugovi i drugarice iz Berlina putovali su po Njemačkoj i lokalno objašnjavali kako žele izvući Ljevicu iz mrtvila. Tako su okupili ljude koji su bili zainteresirani i istodobno ih obučavali kako se organiziraju razgovori od vrata do vrata i kako se grade aktivističke strukture na terenu. Nakon što je postojao plan koji je imao i podršku “odozgo”, uključena je i baza, pa je cijela stranka povukla u istom smjeru.
Nakon borbenog saveznog stranačkog kongresa u rujnu 2024., krenulo se s nacionalnim ispitivanjem na kućnim pragovima, tada još s očekivanjem da će parlamentarni izbori biti na jesen 2025. Prvotno je bilo planirano da se rezultati analiziraju do proljeća, ali najava prijevremenih izbora šokirala nas je, govori Michi. No, istovremeno smo u tom trenutku shvatili: to nije samo šok za mnoge ljude, već i trenutak političkog buđenja i organiziranja.
Mnogi su tada rekli: “Ako će sada biti prijevremeni izbori i ako CDU i AfD budu najjače stranke, onda sada ulazim u Ljevicu.” To je bio naš prvi zamah. Istina, to se još nije vidjelo u anketama, koje su do siječnja bile vrlo loše, ali smo već tada osjetili da ljudi masovno ulaze u Ljevicu. Iako smo imali puno manje vremena i naš dobar plan se morao komprimirati, nismo paničarili, već smo nastavili raditi. To je značilo da smo se morali prilagoditi: ranije obraditi razgovore od vrata do vrata i predstaviti naše prioritete, temeljene na onome što su nam ljudi rekli.
Od prosinca stranka je nudila “konkretne pomoći”: aplikaciju za provjeru troškova grijanja, kojom se besplatno pregledavaju računi za grijanje – gdje se često protuzakonito naplaćuju previsoki iznosi. Tako se gradi povjerenje u stranku, djelovanjem koje realno poboljšava život ljudi, a ne zahtijevanjem što bi bilo ispravno učiniti, bez rezultata.
U siječnju je akcija “Widersetzen” (Protivljenje) okupila 15.000 ljudi koji su se u Riesi suprotstavili stranačkom kongresu AfD-a – bio je to antifašistički trenutak koji je mobilizirao ljude iz cijele Njemačke. Članovi Ljevice aktivno su sudjelovali na demonstracijama i time si ponovno izgradili vjerodostojnost koju su Zeleni i Socijaldemokrati svojim pomacima udesno odavno izgubili. Slična akcija će se održati i
Također je važno spomenuti da je tamo, po prvi puta u povijesti Savezne Republike Njemačke, jednog parlamentarnog promatrača – novog izabranog zastupnika iz Leipziga, Nama Duy Nguyena – policija pretukla do nesvijesti. Sve je više postajalo jasno da se Ljevica ne bavi samo pričom o problemima ljudi, već se i konkretno suprotstavlja fašistima. Time smo postali fundamentalno drukčija stranka od Zelenih i SPD-a, koji se sve više povlače.
Još jedan važan trenutak bila je glasanja u Bundestagu o izmjeni zakona o azilu, koju su zajedno progurali CDU, FDP i BSW uz podršku AfD-a. Heidi Reichinnek održala je izvanredan govor koji je završila riječima: “Na barikade!” Mnogi su bili šokirani što je CDU prvi put izglasao zakon uz podršku ekstremno desnog AfD-a, a Friedrich Merz već tada testirao koliko daleko može ići. Ljudi su također prepoznali da Ljevica nije samo “protiv” – kao što to tvrde i Zeleni – već da mi nudimo solidarnu, socijalističku alternativu. Naš antifašizam nije samo moralne prirode, već se pokušavamo boriti protiv samih uzroka – jer je neoliberalna politika desetljećima stvarala prostor za jačanje desnice. I nećemo mirno promatrati kako Friedrich Merz priprema sljedeći korak.
Nakon toga uslijedio je novi val pristupanja stranci, što je snažno osnažilo strukture koje smo cijelo vrijeme gradili. Diljem Njemačke već su postojali timovi za razgovore od vrata do vrata, aktivističke mreže, sastanci aktivista, ljudi koji su razgovarali s ljudima. I odjednom su došle tisuće – deset tisuća, dvadeset, trideset, na kraju četrdeset tisuća novih članova – koji su svi htjeli aktivno sudjelovati. Srećom, naišli su lokalno na već postojeće strukture koje su se lako mogle proširiti. Umjesto da u Stuttgartu na početku idemo na vrata s deset ili dvadeset ljudi, odjednom smo imali pedeset ili sto ljudi – i tako smo mogli doprijeti do mnogo više ljudi i pridobiti ih za naš plan kako želimo drugačije raditi politiku. Ključ uspjeha bio je u tome što su – naravno uz dobru kampanju na društvenim mrežama – postojale strukture u cijeloj Njemačkoj, i da je Ljevica, za razliku od prijašnjih kriza kada je samo stajala sa strane i kritizirala, ovaj put postala aktivna i na kraju osvojila 5 milijuna birača i tisuće novih članova.
Osim toga, gotovo po prvi put u stranci se pojavila dosljednost: Heidi Reichinnek nešto kaže na televiziji, a kad netko dođe na sastanak aktivista u Stuttgartu – doživi točno to. Više nije kao u vrijeme Wagenknecht kada su se svi međusobno kritizirali i nitko nije znao za što se Ljevica zapravo zalaže. Postojao je plan kojeg su svi na svim razinama slijedili i svatko je znao svoju ulogu. Tako smo uspjeli ne samo preći prag od 5%, što je prošle godine još zvučalo ambiciozno, već smo s gotovo 9% postali ključni čimbenik bez kojeg se ne može mijenjati ustav. Danas smo izjednačeni sa Zelenima oko 11% i uz AfD jedina stranka koja značajno raste u anketama.
U budućnosti želimo prestići i SPD, koji je od 1998. bio dio svake vlade (osim jedne), i postati vodeća socijalna snaga – ne samo u parlamentima nego i na terenu, govori Michi. Želimo se i dalje držati strategije da budemo blizu ljudima, da slušamo njihove probleme i na toj osnovi gradimo našu politiku. U Baden-Württembergu nas sljedeće godine očekuju pokrajinski izbori i želimo provesti sličnu kampanju – sustavno pitati ljude u gradskim četvrtima što im je važno. Želimo im ponuditi način kako da se organiziraju protiv previsokih stanarina ili jačanja desnice – tako da nam se pridruže, razgovaraju sa svojim okruženjem i sami se aktiviraju.
Nije dovoljno AfD-ovcu dati letak na kojem piše da je AfD loš – to govore svi. Osobni razgovor je naše najjače oružje. Tako možemo stvarno doprijeti do ljudi i uvjeriti ih. Socijalne veze u kvartu, u udruzi ili na poslu – to je jedino što može zaustaviti jačanje desnice – zaključuje Michi.
Na tragu toga, danas je objavljena anketa prema kojoj socijalisti s 12 posto bilježe svoj dosad najbolji rezultat u istraživanjima agencije Ipsos. Stranka nikada prije nije dosegnula ovu razinu u toj anketi. Die Linke time ponovno izjednačava rezultat sa Zelenima, koji su također porasli za jedan postotni bod. Radikalno desni AfD s 24 posto približava se CDU-u, koji trenutno ima 26 posto, dok je SPD sa 15 posto na trećem mjestu. Bivši drugovi iz BSW-a, s 4 posto, još uvijek ne prelaze izborni prag, kao ni liberalni FDP s 3 posto. Kad je riječ o Michinoj pokrajini Baden-Württemberg, ankete također daju razloga za optimizam: u dvije posljednje ankete iz svibnja za pokrajinske izbore, Die Linke je dobila osam, odnosno sedam posto, (dok je BSW u obje pao ispod pet).
Slavko Stilinović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.