TEKST

Ne odustaše od kazališta

“Ovog puta je to bio savez Crkve i radikala”, piše Laušević u svojem memoaru. “Da li je od tih ljudi iko video predstavu, čitao komad? Ne, grupa nahuškanih čuvara pravoslavlja pronašla je odličan povod da demonstrira patriotizam i da krene da vrišti zbog ugroženog srpstva. Optuženi smo da smo jednog sveca unazadili u političara, u živog čoveka, od ljudi koji su jednu političku stranku unapredili imenom tog istog sveca.”

U sklopu hrvatskog dešavanja naroda ljeta 2025., „emocionalna ekonomija“ uvrijeđenih branitelja podsjeća na davne događaje iz „bivše države“ (kako ju je uputno danas nazivati da se ne bi ogriješili u neku od deklaracija ili mišljenja nadležnih vijeća, a i naprosto nekoga uvrijedili, što nam nipošto nije namjera). Naime, osamdesetih godina prošlog stoljeća prevladala je društvena klima u kojoj je zavladao diskurs o historijskoj žrtvi i nepravdi prema najbrojnijem narodu, njegovom ugroženom nacionalnom identitetu, obespravljenosti i progonjenosti njegovih pripadnika. Jedan od kulminacijskih momenata tog pokreta u „bivšoj državi“, a i njegova prijelomna točka nakon koje više ništa neće biti isto, bila je masovna cjelodnevna kulturno-umjetnička i zabavna priredba na lokaciji Gazimestan nedaleko od Prištine. Na događaju se skupilo najmanje 500.000 ljudi, a prema nekim procjenama, više od milijun. Unatoč sigurnosnim brigama, sve je prošlo u najboljem redu u atmosferi zajedništva i domoljublja.     

Jedna od fokalnih točaka u kojoj je uvrijeđenost tada ključala bilo je i pitanje religije, preciznije rečeno etno-religijskog spoja. Dešava se reafirmacija religioznosti i svetosavlja kao skupa duhovnih vrijednosti i „nacionalne filozofije“ zasnovanoj na životu i djelu Svetog Save, srednjovjekovnog prvog srpskog arhiepiskopa i utemeljitelja Srpske pravoslavne crkve. Ono što se u ranijem razdoblju njegovalo u crkvenim i obiteljskim krugovima (krsne slave), u kratkom vremenskog periodu izlazi na površinu i poprima novu, masovnu i političku dimenziju. Vrijednosno, svetosavlje je podrazumijevalo i zagovaranje obiteljske zajednice te nadasve – poniznost.

Ne čudi onda što je predstava koja je Svetog Savu prikazala u slojevitom dramskom tekstu koji bi mogao biti podložan različitim tumačenjima i ambivalencijama, izazvala uznemirenost i nelagodu određenog broja politički organiziranih domoljubnih i religioznih građana. O tim nezgodnim događajima u svojoj autobiografiji „Godina prođe, dan nikad“ (Profil, 2012.) piše Žarko Laušević, nedavno preminuli kazališni i filmski glumac i zvijezda zadnjeg desetljeća „bivše države“.

Laušević se prisjeća kako je pokušaj da se nagrađivana predstava po tekstu Siniše Kovačevića odigra u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu rezultirao upadom šešeljevaca i drugih uvrijeđenih branitelja srpske kulture: 

Kad sam istu predstavu pokušao da odigram u svom matičnom pozorištu, odigrao se jedan od najmračnijih događaja u istoriji jugoslovenskog teatra. Vojislav Šešelj, lider Srpske radikalne stranke, pojačan s jednim bivšim popom, Žarkom Gavrilovićem, i njegovom Svetosavskom strankom, divljački su prekinuli moju predstavu i onemogućili njeno izvođenje.

Mislim da je građanski rat u Jugoslaviji počeo te noći.

Tridesetak branitelja srpstva ušlo je u kazalište zahtijevajući prekid predstave uz povike „Napolje, napolje, ustašo, stidi se…“ Ispred kazališta branitelji su pjevali domoljubne pjesme poput Srpska se truba s Kosova čuje. Uvrijeđenim braniteljima smetalo je što se u predstavi Sveti Sava prikazuje kao stvarni čovjek koji npr. u jednoj sceni koja se odnosi na njegov život prije zamonašenja ima spolni odnos sa ženom, što su branitelji smatrali blasfemičnim. Druga točka kritike, koja je bila prigušenija, bila je činjenica da je predstavu izvodio ansambl Narodnog pozorišta iz Zenice. Braniteljima je bilo sporno što se umjetnički kolektiv iz grada s većinski muslimanskim stanovništvom usudi baviti srpskim nacionalnim svetinjama.

Laušević u autobiografiji piše:

To je bila dobra, poštena predstava. Niko tu nije demistifikovao Svetog Savu. Ni pisac, Siniša Kovačević, ni reditelj Vladimir Milčin, ni ja. Naprotiv. Ludilo, kom su podlegli oponenti, odnosilo se na Srbiju pre Save, gde je i pisac, a ja sam to prihvatio, hteo da prikaže rasulo, blud i… Onda jednog čoveka koji uvodi red i formira državu. Ali Crkva, radikali hoće bezgrešnu Srbiju, gde nikad – ni pre ni posle Save – nije moglo biti grešno. Žao mi je.

Prisjeća se dalje događaja u kazalištu:

Ispred mene je prepuna sala JDP-a. Mislim negde oko sedam stotina ljudi. I ovaj broj ljudi iza i ispred mene sigurno će negde ostati zabeležen. Ali, to nije ni važno. Važno je da polažem najvažniji ispit u životu. Pred svojim roditeljima, profesorom, pred svojim pozorištem, pred javnošću, istorijom. Povući se pred ruljom, pristati na njihovo “marš sa scene!”, ili se boriti za slobodu profesije, za dostojanstvo?

Jedan visoki policijski oficir mi sa suflerskog mesta podnosi raport da demonstranata u sali ima tridesetak i da su neki i naoružani […] Tri dana branitelji srpstva prete preko svih novina i televizija da će ovo uraditi. Jedva sam i ja ušao u svoje pozorište od silne policije, i onda mi ta ista policija javlja da su demonstranti u sali naoružani!

Unatoč ustrajanju Lauševića, ostalih glumaca i ljudi iz produkcije i velike većine posjetitelja da se predstava nastavi, uvjeti za održavanje predstave naprosto nisu postojali.

Ovog puta je to bio savez Crkve i radikala. Da li je od tih ljudi iko video predstavu, čitao komad? Ne, grupa nahuškanih čuvara pravoslavlja pronašla je odličan povod da demonstrira patriotizam i da krene da vrišti zbog ugroženog srpstva. Optuženi smo da smo jednog sveca unazadili u političara, u živog čoveka, od ljudi koji su jednu političku stranku unapredili imenom tog istog sveca […] I dalje odbijam da se povučem sa scene. Gore, na balkonu, Milena Dravić ima žestok monolog pred jednim od demonstranata, koji se samo glupo osmehuje u stranu, nemajući nikakav odgovor na njenu odbranu teatra. Borka Pavićević iz partera dovikuje da „će oni biti odgovorni za konc-logore“.

Zaludna je ta naša upornost bila. Danas mi i tužno deluje jer je toliko očigledno da je Nekom bilo veoma stalo da se taj skandal dogodi. Da Miloševićeva Srbija pokaže zube i Jugoslaviji i mangupima u sopstvenim redovima. I pokazala je. Jesu li ti zubi bili zdravi sa svežim dahom, ili smradni krnjaci? Pokazaće vreme.

Prisjećanje na ovo epizodu Laušević završava zlokobnim rečenicama:

Da nije bilo te noći, ne bih dobijao pretnje da ću biti likvidiran. Iz istog razloga ću vrlo brzo posle ovog događaja, po savetu policije, kupiti pištolj, a posle još jednog nemilog događaja u Bojanu Stupici, dakle ponovo pod istim krovom, taj isti pištolj početi i stalno da nosim sa sobom u kožnoj torbici.

Beogradska policija iz tog vremena savjetovala je Lauševiću da kupi pištolj. Benkovačka policija danas savjetuje Meliti Vrsaljko da napusti grad u kojem živi. Je li riječ o tome da je unatrag trideset pet godina u institucijama još koliko toliko bila prisutna tradicija NOB-a ili se razlike u policijskim savjetima mogu objasniti dijalektikom srpskog junaštva i hrvatske kulture? Kako je i Laušević rekao: pokazaće vreme.   




MAZ

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Tekst je u cijelosti usklađen s Deklaracijom o Domovinskom ratu.