TEKST

NSU: Desničarski teror i državni nemar u Njemačkoj

Već smo pisali o godinama bejzbol palica, razdoblju nasilja prema migrantima i antifašistima koje su obilježile devedesete u Njemačkoj. Iz te iste atmosfere izniknula je do tad najtragičnija (poslijeratna) manifestacija mržnje: “Nacionalsocijalističko podzemlje” (Nationalsozialistischer Untergrund, dalje u tekstu NSU), koje je između 2000. i 2007. sustavno ubilo devetoro ljudi migrantskog podrijetla i jednu policajku, te izveli brojne druge napade.

NSU je u javnost izbio tek 2011., kada su dva člana pronađena mrtva, a treća članica se predala. Do tada su istrage sustavno zanemarivale desni ekstremistički motiv, tragajući za počiniteljima u neposrednoj okolini žrtava, što je dodatno stigmatiziralo cijele zajednice. Ovaj duboki institucionalni promašaj doveo je do krize njemačkih sigurnosnih struktura, otkrivši i da su čak neki dužnosnici tajne službe Saveznog urede za zaštitu Ustava (Bundesamt für Verfassungsschutz, dalje u tekstu BfV) uništili važne spise nakon što je NSU postao poznat, što je dovelo do ostavki viših dužnosnika.

Suđenje je završeno 2018. osudom glavne počiniteljice i njezinih pomagača, a presuda je postala pravomoćna 2021. Slučaj ostaje jedna od najmračnijih stranica novije njemačke povijesti, koja izlaže ne samo ekstremizam, već i sustavne slabosti državnih institucija kao i (neo)nacističke kontinuitete u istima.

Počeci i prelazak u ilegalu

Uwe Mundlos (rođen 1973.), Beate Zschäpe (1975.) i Uwe Böhnhardt (1977.) porijeklom su iz Jene. Njihovo društveno središte bio je omladinski centar “Winzerclub” u gradskoj četvrti Winzerla, koji je Mundlos počeo redovito posjećivati od 1991. godine. Na tom je mjestu sklopio prijateljstvo prvo sa Zschäpe, a potom i s Böhnhardtom. Upravo će se u tom okruženju, uz druge poput Ralfa Wohllebena i Andréja Kapkea, formirati jezgra buduće terorističke skupine.

Mundlos se već kasnih 80-ih uključio u tadašnju skinhead scenu DDR-a. Nasilni, ksenofobični izgredi koji su pratili proces njemačkog ujedinjenja početkom devedesetih o kojima smo već pisali, djelovali su kao katalizator na političku svijest trojice mladih ljudi. Dok se dio njihove ranije vršnjačke skupine nije u potpunosti udubio u ekstremističke aktivnosti, Mundlos i neki drugi posjetioci Winzerkluba krenuli su putem sve radikalnijih stavova, što je na kraju dovelo do njihova isključenja iz centra. Na tu su odluku odgovorili vandalizmom, iscrtavajući svastike na zidovima kluba. Mundlos i Böhnhardt povremeno bi se, noseći imitacije SS uniformi, paradirali četvrti koju su smatrali “nacionalno oslobođenom zonom”. Tu se već mogu uočiti elementi njihove buduće metodologije i ideologije. Mundlos je, služeći vojni rok 1994./1995., već bio predmet interesa vojne kontraobavještajne službe (MAD), dok je BfV otvorio dosjee na njega i Zschäpe.

U travnju 1997. Böhnhardt je osuđen na dvije godine i tri mjeseca maloljetničkog zatvora zbog poticanja mržnje, a kazna je uzela u obzir nekoliko prethodnih osuda za druga kaznena djela. 23. siječnja 1998. nadležni sudac za maloljetnike primio je spise predmeta, koji je trebao odrediti datum Böhnhardtova zatvora, no tri dana kasnije, Böhnhardt je prešao u “ilegalu”

Dan prije, 26. siječnja 1998. ujutro, policija je izvršila pretres tri garaže u Jeni. Razlog je bila sumnja, temeljena na nadzoru Državnog ureda za zaštitu ustava, da je Böhnhardt u njima izrađivao atrape bomba. Pretres je započeo u dvjema garažama u blizini Böhnhardtova stana, u njegovoj nazočnosti, no ništa sumnjivo nije pronađeno, te mu je dopušteno da se udalji vlastitim automobilom.

Tek je pretres treće garaže, koju je iznajmljivala Zschäpe na obali rijeke Saale, donio ključni nalaz: pronađene su četiri funkcionalne cijevne bombe bez upaljača, 1,4 kg eksploziva TNT-a, te Mundlosova putovnica . Slijedom toga, državno odvjetništvo je istog prijepodneva izdalo nalog za privremeno uhićenje trojice. Ipak, nakon podnevne pretrage njihovih stanova i potrage na drugim lokacijama, trojica su ostala nepronađena.

Pronađena je i disketa s ksenofobičnim porukama (“Turska svinjo, danas ćeš umrijeti – kakva šteta”; “Ali, prljava svinjo, mrzimo te”). Jedan od najznačajnijih dokaza bila je i lista s 39 kompjutorski i 13 rukopisno unesenih kontakata iz cijele njemačke neonacističke scene. Na listi su se, među ostalima, nalazila i četiri doušnika državnih službi, te neki od ljudi koji će kasnije pomoći trojici u skrivanju u Chemnitzu. Listu je analizirao službenik Federalnog kriminalističkog ureda (Bundeskriminalamt, dalje u tekstu: BKA), ali podaci tada nisu proslijeđeni policijskim istražiteljima koji su vodili potragu.

Kriminalist Mario Melzer, koji je tada vodio istragu, više je puta izvijestio nadređene da mu se u radu ometa. Ključni istražitelji nisu bili nazočni pretresu jer su bili bolesni ili na seminaru. Melzer je morao raditi na drugom slučaju, a nakon što se ponovno žalio, premješten je na drugu dužnost. Melzer je kasnije izrazio sumnju da je služba za zaštitu ustava pokrajine Thüringen putem doušnika znala za izradu bombi i namjerno omogućila trojici bijeg kako bi zaštitila svoj najvažniji izvor.

28. siječnja 1998., okružni sud u Jeni izdao je tjeralice za Mundlosa, Böhnhardta i Zschäpe, koji su u međuvremenu nestali s radara. Trodnevni početni predah proveli su skriveni u šumi, a potom su, koristeći automobil drugog neonacista, pobjegli u Chemnitz. Tu su se, uz pomoć jednog vodećeg saksonskog neonacista i Zschäpeinog poznanika, uselili u prazan stan u naselju Fritz Heckert, području poznatom po prisutnosti desničarskih ekstremista. Postoje naznake da su pojedini dijelovi sigurnosnog aparata mogli imati informacije o njihovom boravištu. Tjedan dana kasnije, nakon što je pokrenuta javna potraga, preselili su se u stan lokalnog simpatizera scene. Mundlos će kasnije preuzeti njegovu putovnicu i koristiti njegov identitet kao krinku.

U Chemnitzu su se kretali u krugu poznatih figura ekstremističke podzemne scene, poput Jana Wernera, vlasnika jedne od najvećih europskih distribucija desničarske glazbe. Također su sudjelovali u izradi i distribuciji igre “Pogromly”, antisemitske parodije na Monopoly. Iako su razne službe povremeno nadzirale komunikaciju njihovih pristaša, ostali su neotkriveni. U listopadu 1998., Zemaljski kriminalistički ured (LKA), preko Böhnhardtove obitelji (koja je održavala kontakt s njima sve do 2002.), ponudio im je izlazak iz scene i program zaštićenih svjedoka, no ponuda je propala krajem veljače 1999.

Prijelom u načinu financiranja dogodio se sredinom prosinca 1998., kada su Böhnhardt i Mundlos izvršili prvu pljačku supermarketa u Chemnitzu. Kako je Zschäpe kasnije potvrdila na suđenju NSU-a, pljačke su postale primarni izvor prihoda za njihov život u ilegali. Tijekom godina ukrali su oko 600.000 eura, od čega je nakon njihova otkrivanja pronađeno još 114.000. Činjenica da su od preostalih 486.000 eura živjeli trinaest godina (što bi po osobi iznosilo oko tisuću mjesečno) navodi na pretpostavku da su imali i druge izvore prihoda, poput plaćenih zadataka iz svijeta organiziranog kriminala ili, prema nekim indicijama, distribucije dječje pornografije.

Bombaški napadi u Nürnbergu i Kölnu

23. lipnja 1999. godine u nürnberškom kafiću u vlasništvu osobe turskog podrijetla eksplodirala je baterijska lampa pretvorena u bombu, ali je požar izazvao manju štetu i nije bilo ozlijeđenih. Napad je ostao gotovo nezapažen, a istraga se usredotočila na vlasnika i njegovu okolinu, odbacivši političku motivaciju. Tek na suđenju NSU-u 2013. jedan neonacist svjedočio je da su Mundlos ili Böhnhardt spomenuli neuspjeli pokušaj bombaškog napada pomoću “baterijske lampe u nekom dućanu”. Državno odvjetništvo kasnije je utvrdilo da je to bio prvi rasistički motivirani bombaški napad NSU-a.

19. siječnja 2001. u kolonskoj trgovini mješovitom robom eksplodirala je metalna kutija napunjena barutom. Teško je ranjena 21-godišnja kćer vlasnika njemačko-iranskog podrijetla. Istraga je pet mjeseci pratila obiteljsko okruženje i iranske veze, potpuno zanemarivši desni ekstremistički motiv. Identifikacija počinitelja tek 2012. uputila je na doušnika BfV-a, koji nikad nije saslušan. Temeljem Zschäpeina svjedočenja i priznanja u video-snimkama NSU-a, državno odvjetništvo smatra dokazanim da su napad izveli Böhnhardt i Mundlos.

9. lipnja 2004. NSU je izveo svoj najteži bombaški napad: eksplozija cijevne bombe napunjene čavlima na prometnoj ulici Keupstraße u Kölnu, poznatoj po brojnim turskim obrtima i trgovinama. Eksplozija je teško ranila 22 osobe i nanijela golemu materijalnu štetu. Unatoč očitom cilju – multietničkom komercijalnom središtu – policija je i ovaj put odbacila terorističku pozadinu sve do 2011. Istražitelji su kasnije uočili da su se ključni pomagači NSU-a, André Eminger i Ralf Wohlleben, u tom razdoblju nalazili u neposrednoj blizini i čak nudili slične elektroničke komponente na internetu, ali njihova izravna umiješanost nikada nije dokazana na sudu.

Serija ubojstava

U razdoblju od 9. rujna 2000. do 6. travnja 2006., NSU je u njemačkim gradovima izvršio seriju od devet ubojstava. Žrtve su bili muškarci, mali poduzetnici s migrantskim podrijetlom, osam Turaka i jedan Grk. Ubijani su na isti način: iz neposredne blizine, s više hitaca, u stilu koji je podsjećao na egzekuciju. Počevši od petog ubojstva, koristili se prigušivačem. Svaki put su djelovali nemaskirani, a nekoliko žrtava su čak fotografirali nakon čina. Oružje je uvijek bio isti pištolj, marke Česká ČZ 83, kalibra 7,65 mm, kasnije pronađen u ruševinama skrovišta u Zwickauu.

Lista žrtava govori sama za sebe: Enver Şimşek, cvjećar (Nürnberg, 9.9.2000.), Abdurrahim Özüdoğru, radnik i krojač (Nürnberg, 13.6.2001.), Süleyman Taşköprü, trgovac voćem i povrćem (Hamburg, 27.6.2001.), Habil Kılıç, trgovac voćem i povrćem (München, 29.8.2001.), Mehmet Turgut, prodavač u snack-bar-u (Rostock, 25.2.2004.), İsmail Yaşar, vlasnik snack-bar-a (Nürnberg, 9.6.2005.), Theodoros Boulgarides, suvlasnik servisa za brave (München, 15.6.2005.), Mehmet Kubaşık, vlasnik kioska (Dortmund, 4.4.2006.), Halit Yozgat, vlasnik internet kafića (Kassel, 6.4.2006.) – prisustvujući svjedok napada bio je pripadnik službe za zaštitu ustava.

Istraga svih ovih slučajeva, sve do 2011., vodila se gotovo isključivo u okviru obiteljskog i poslovnog okruženja žrtava. Članovi obitelji bili su osumnjičeni, a metode ispitivanja često su imale za cilj potkopati povjerenje u preminulog. Ovaj pristup, koji je dodatno traumatizirao žrtve, naziva se sekundarna viktimizacija.

U razdoblju od 2005. do 2008., specijalna operativna skupina “Bosporus” sačinjena od čak 160 policajaca bila je zadužena za rješavanje ove serije, jedna od najvećih takvih postrojbi u njemačkoj povijesti, koja nije ostvarila nikakav napredak. Iako je jedan policajac u svojoj analizi 2006. pretpostavio da se radi o dvojici “misijom vođenih” počinitelja s vjerojatnom vezom u desničarsku scenu, ova je teza odbačena od strane vodećih kriminalističkih službi. Umjesto toga, naručeno je protuvještačenje iz Baden-Württemberga.

U svibnju i lipnju 2006., obitelji žrtava organizirale su šetnje šutnje pod sloganom “Nećemo desetu žrtvu!” tražeći temeljitu istragu i optužujući policiju za jednostran pristup. Mediji su tada uvelike počeli koristiti nazive “Döner ubojstva” ili “Serija ubojstava Bosporus”, što će se kasnije, nakon otkrića NSU-a, žestoko kritizirati kao klišejski i latentno rasistički.

Tek nakon samorazotkrivanja NSU-a u studenom 2011., Savezno državno odvjetništvo preuzima slučaj i daje mu službeni naziv “Ceska ubojstva”, prema korištenom oružju. U optužnici i na suđenju istaknuto je da je NSU namjerno izvodio ubojstva kao serijske egzekucije s jasnom političkom porukom. Prema konačnom obrazloženju optužbe iz 2017., Böhnhardt i Mundlos smatraju se izvršiteljima, dok je Zschäpe okarakterizirana kao suučesnica i saučesnica u planiranju svih ubojstava.

Ubojstvo policajke u Heilbronnu

25. travnja 2007. na parkiralištu u Heilbronnu izvijen je napad koji će dugo ostati nerazjašnjen. U službenom vozilu ubijena je 22-godišnja policajka pripravnica Michèle Kiesewetter, dok je njezin kolega teško ranjen u glavu. Istraga je godinama lutala u mraku, tragajući za takozvanim “Heilbronnskim fantomom”. Tek je potpuno neočekivani nalaz u studenom 2011. otkrio prave počinitelje. U spaljenom kamperu Mundlosa i Böhnhardta pronađene su službene pištolje obje žrtve, a u skrovištu u Zwickauu hlače s tragovima Kiesewetterine krvi i Mundlosove DNK. Osim toga, završna slika u jednom od video priznanja NSU-a prikazivala je upravo Heilbronn.

Državno odvjetništvo smatra da su ubojstvo izvršili isključivo Mundlos i Böhnhardt, vjerojatno odabravši policajke kao slučajne mete i simbol države koju su mrzili. Međutim, iskaz više svjedoka koji su neposredno nakon pucnjave vidjeli nekoliko upadljivih, a ponekad i krvlju umrljanih osoba u bijegu, ukazuje na mogućnost postojanje pomagača ili drugih izravnih sudionika.

Slučaj je ostavio i niz drugih nerasvijetljenih tragova: Kiesewetter je godinama živjela nasuprot kafića u Thüringenu koji su posećivali neonacisti, što otvara pitanje je li možda bila ranije na meti. Dva policajca iz njezine bliske okoline bili su prijašnji članovi ogranka Ku Klux Klana (European White Knights), istovjetne organizacije kojoj je pripadao i doušnik “Corelli” – čovjek s vezu u NSU. Na dan ubojstva, u neposrednoj blizini parkirališta navodno se nalazilo i nekoliko agenata tajnih službi, što je potaknulo spekulacije o mogućoj povezanosti žrtve s antiterorističkim operacijama. Iako je službena verzija da je Kiesewetter bila slučajna meta, mnoge okolnosti ostavljaju prostor za pitanja. Istražni odbori Baden-Württemberga bavili su se slučajem, no okolnosti ubojstva i danas su uvelike nerazjašnjene, a ključni svjedok iz desničarske scene pronađen je mrtav dan prije planiranog saslušanja 2013.

Oružane pljačke

Uz ubojstva i bombaške napade, pljačke su bile vitalni dio egzistencije NSU-a. Između prosinca 1998. i studenog 2011., Böhnhardt i Mundlos izveli su najmanje 15 oružanih pljački pošta i štedionica, gotovo isključivo u istočnonjemačkim saveznim pokrajinama, najčešće u neposrednoj blizini svojih skrovišta, držeći se poznatog terena, za razliku od širom zemlje izvedenih ubojstava. Tijekom bijega nisu se ustručavali pucati na civile. Već tijekom prve pljačke upucali su na glavu i prsa 16-godišnjaka, a prilikom jedne od kasnijih teško su i trajno ranili štićenika jednog trgovca trbunskim hicem. Državno odvjetništvo je ove slučajeve na suđenju NSU-a kvalificiralo kao pokušaj ubojstva.

Ironično, upravo su istrage ovih pljački, za razliku od onih vezanih uz ubojstva, bile na korak od otkrivanja počinitelja već prije 2011. godine. Međutim, nakon što je NSU razotkriven, istrage su, prema kritikama, postale površne i zanemarile su tragove koji su vodili u širu mrežu pomagača. Jedan od optuženih pomagača iznajmljivao je automobile korištene u nekoliko pljački. Pljačke, kao i njihova brutalnost, pokazuju kako je preživljavanje u ilegali za NSU nužno uključivalo eskalaciju nasilja prema civilima.

Ideološki uzori i međunarodni kontekst

Pred kraj, potrebno je spomenuti da je NSU djelovao unutar mreže s transnacionalnim vezama, prvenstveno prema Velikoj Britaniji i SAD-u. Ključna figura za oblikovanje rasističkog svjetonazora europskih desničarskih ekstremista bio je William Luther Pierce. Njegova vizija “bijele rase” u nadolazećem rasnom ratu, koja zahtijeva savez američkih i europskih ekstremista, te njegov roman The Turner Diaries, koji opisuje nasilni prevrat pokrenut desničarskim terorističkim napadima, postali su temeljni tekstovi. Ideje pokreta za prevlast bijele rase, kao i koncepti “otpora bez vođe” (leaderless resistance) autonomnih ćelija i “usamljenih vukova” pronašli su plodno tlo u Njemačkoj devedesetih. Postoje naznake da se NSU izravno orijentirao na te spise i na američku terorističku skupinu The Order, koja se također pozivala na The Turner Diaries. Zanimljivo je da je Ured za zaštitu ustava kao mogućeg idejnog utjecatelja na NSU naveo i švedskog neonacistu Johna Ausoniusa, koji je ranih devedesetih pucao na migrante i koji je opisan kao uzor u priručniku neonacističke mreže Blood and Honour.

NSU je djelovao s iznimnom strateškom preciznošću: Zločini bili su dugotrajno planirani, “hladni” i nalik na egzekucije, što ih je oštro razlikovalo od “vrućeg”, spontanog nasilja s tučama i noževima koje je bilo uobičajeno među desničarskim ekstremistima za vrijeme “godina bejzbol palica”, koje su po toj vrsti nasilja i dobile svoje ime. Svojim napadima na migrante, s nasumičnim odabirom žrtava, NSU je nadmašio svu desničarsku nasilnu aktivnost u Njemačkoj od 1945. godine po razini unaprijed planirane destrukcije. Prema tumačenju migracijskog istraživača Bernda Kaspareka, napadi na uspješno etablirane osobe u “srcu useljeničkog društva” mogu se čitati i kao reakcija na veću društvenu prihvaćenost useljeništva od kasnih devedesetih.

Parole poput “Očuvajmo Njemačku” iz prvog video priznanja 2001. ili “Djela, a ne riječi” iz videa iz 2007. česte su u neo-naci sceni. Neobično je međutim to što su video-snimke objavila tek nakon smrti suučesnika, što nije uobičajeno za teroriste. Ovo pak savršeno odgovara uputama priručnika britanske skupine Combat 18 da se ne smije ostaviti nikakav trag. Konačno samootkrivanje NSU-a imalo je dvostruku svrhu: ne samo da je trebalo izazvati strah među migrantima, već je i simbolički upućeno cijelom društvu i državnim institucijama, demonstrirajući im podrivanje državnog monopola sile i apsolutnu volju za rušenjem postojećeg poretka.

Sociološki gledano, NSU je posjedovao sve karakteristike desničarske terorističke ćelije: bio je mala, konspirativna skupina s ograničenim kontaktima prema vani, koja je napadala izabranu skupinu neprijatelja, izravno se ne sukobljavajući sa državom, ali upućujući terorističku poruku i njoj. NSU predstavlja novu dimenziju takvog nasilja; od 1990. godine samo su Timothy McVeigh i Anders Behring Breivik ubili više ljudi. Kao što ističe stručnjak za desničarski ekstremizam Patrick Gensing, kod NSU-a, kao i u cijeloj toj sceni, djelo je samo po sebi poruka; misao o uništenju artikulirala se već u pjesmama, na demonstracijama i na odjeći.

Kraj s otvorenim pitanjima

Posljednji čin tragične sage NSU-a odigrao se 4. studenog 2011. u Eisenachu, kada su Mundlos i Böhnhardt maskirani opljačkali poslovnicu štedionice Wartburg i pobjegli biciklima do svog kampera parkiranog na rubu grada. No, policijska potraga koja je odmah pokrenuta bila je brža. Na temelju opisa svjedoka, službenici su ubrzo locirali bijeli kamper u gradskoj četvrti Stregda. Prilikom prilaska, oko 11:55 sati, čuli su dva pucnja iz unutrašnjosti vozila. Ubrzo nakon toga, kamper je zahvatio plamen. Vatrogasci su požar ugasili, a u vozilu su pronađena tijela Mundlosa i Böhnhardta. Kao što je Zschäpe kasnije potvrdila na suđenju, trojica su imala dogovor o “proširenom samoubojstvu” u slučaju da ih policija otkrije. Iako naoružani, svjesni su nadolazeće policijske opsade zbog presretanja policijskog frekvencijskog kanala.

Iste večeri, u stanu u Zwickauu gdje je živjela s dvojicom muškaraca, izbio je snažan požar nakon što je Zschäpe, saznavši za smrt svojih suučesnika, podmetnula vatru kako bi uništila sve tragove. Nakon nekoliko dana lutanja vlakovima po istočnoj Njemačkoj, predala se policiji u Jeni 8. studenog.

Kamper i spaljeni stan bili su prava riznica dokaza koji su konačno povezali dotad nepovezane zločine: U kamperu su pronađene službene pištolje ubijene policajke Michèle Kiesewetter i njezina kolege, dok je u ruševinama stana u Zwickauu pronađena Češka CZ 83, oružje korišteno u svih devet rasno motiviranih ubojstava. Tu su bili i precizno uređeni videozapisi priznanja – odvratni videji u kojima se animirani “Pink Panther” (Paulchen Panther) podrugljivo hvalio ubojstvima i bombardiranjima, nazivajući ih “Njemačkom turnejom”. Pronađene su i opsežne liste neprijatelja s tisućama adresa, uključujući političare, džamije i kulturne centre, kao i obimne arhive novinskih članaka o vlastitim zločinima koje je skupina skupljala.

Istraga je brzo identificirala pomagače koji su trojici omogućili dugogodišnji život u ilegali: André Eminger (osumnjičen za iznajmljivanje vozila i pomoć u izradi videa), Ralf Wohlleben (optužen za nabavu oružja s prigušivačem) i Holger Gerlach (osumnjičen za pružanje isprava i iznajmljivanje vozila). Iako je sudski postupak protiv njih vođen, potpuni obim i struktura mreže podrške ostali su u velikoj mjeri nejasni. Istraga je identificirala preko 100 osoba s različitim stupnjevima povezanosti, uključujući i doušnike službi za zaštitu ustava. No, unatoč masivnim istragama, mnoga pitanja ostaju otvorena: Jesu li imali pomoć pri izboru meta ili bijegu s mjesta zločina? Postojali li drugi, neotkriveni skrovišta ili zločini? I zašto su točno ubili policajku Kiesewetter?

Propusti državnih službi

Nakon što je pravosnažno osuđena na doživotni zatvor, Beate Zschäpe postala je jedina preostala članica terorističke jezgre. Njezinim hapšenjem i suđenjem službeno je završeno gonjenje glavnih aktera, no slučaj NSU ostavio je duboke i trajne posljedice na njemačko društvo, izlažući trajnu prijetnju desničarskog ekstremizma i institucionalne propuste.

Uloga BfV-a, posebno pokrajinskog ureda u Thüringenu, u praćenju NSU-a i njegove mreže predmet je jedne od najtežih političkih i medijskih kriza u novijoj njemačkoj povijesti. Istraga je otkrila sustav propusta, nepodudarnih informacija i zataškavanja koji su teroristima omogućili da godinama djeluju nekažnjeno.

Središte kritike je upotreba tajnih doušnika: Više od 40 njih (različitih službi) kretalo se u krugu NSU-a, a neki od njih sami su bili visoki funkcionari u desničarskoj sceni i počinili teška kaznena djela. Najpoznatiji je Tino Brandt, osnivač skupine Thüringer Heimatschutz i blizak suradnik trojice kasnijih terorista. Dok je bio doušnik thüringenske službe (1994.-2001.), primio je oko 200.000 njemačkih maraka od države, što je nesumnjivo pomoglo rast i konsolidaciju ekstremističkih struktura iz kojih je iznikao NSU. Istražitelji sumnjiče da je Brandt novcem iz tajnog fonda čak financirao i kupnju oružja za NSU, što on poriče.

Najkontroverznija operacija bila je “Operation Rennsteig”, tajni zajednički projekt BfV-a i vojne obavještajne službe (MAD) od 1996. do 2002. godine. Cilj je bio “pod kontrolu staviti” desničarsku scenu u Thüringenu regrutiranjem doušnika, posebno među vojnicima na odsluženju vojnog roka. Rezultat je bio paradoksalan: obilna državna financija zapravo je jačala organiziranost i rast upravo onih ekstremističkih struktura koje su trebale nadzirati, dok je istovremeno propustila spriječiti njihovu radikalizaciju u terorizam.

Najzloglasniji primjer propusta je slučaj Andreasa Temmea, zaposlenika hessenske službe za zaštitu Ustava. Temme se slučajno zatekao u internet kafiću u Kasselu u trenutku kada je Halit Yozgat ubijen 6. travnja 2006. Unatoč tome, nije se javio policiji koja je istraživala ubojstvo. Tek je kasnije otkriveno da je imao telefonski kontakt s doušnikom iz scene istog poslijepodneva, te da je bio redoviti posjetitelj kafića. Iako je isključen iz službe, a njegova iskazivanja pred istražnim odborima i sudom izazivala su brojne nedoumice, službena istraga nije pronašla dokaze za njegovu izravnu umiješanost. Međutim, činjenica da je službenik sigurnosne agencije bio nazočan ubojstvu, a da to nije odmah prijavio, ostaje simbolična kulminacija institucionalnog sloma.

Povrh neuspjeha u praćenju, nakon samorazotkrivanja NSU-a 2011. uslijedilo je masovno uništavanje dokaza. Najteži slučaj dogodio se u BfV-u u Kölnu 11. studenog 2011., samo tjedan dana nakon otkrića terorista. Na zahtjev državnog odvjetništva uništene su ključne spise o operaciji “Rennsteig”, a datum je unatrag stavljen na siječanj 2011. kako bi se prikrio trenutak uništenja. Odgovorni referent kasnije je priznao da je to učinio kako bi izbjegao pitanja o tome zašto brojni doušnici nisu ništa otkrili. Do sredine 2012. uništeno je preko 300 dosjea s potencijalnom vezom uz desni ekstremizam. Ova praksa, koja je pogodovala više sigurnosnim službama nego istrazi, dovela je do ostavki petorice najviših dužnosnika službi za zaštitu usta na saveznoj i pokrajinskoj razini 2012. godine.

Istražni odbori saveznog i pokrajinskih parlamenta suočili su se s otvorenim otporom tijekom istrage. Pristup dokumentima je otežavan, svjedočenja doušnika su strogo ograničavana, a pokrajinske vlade štitile su svoje službe. Unatoč stotinu saslušanih svjedoka i pregledanim tisućama dosjea, mnoga ključna pitanja ostala su bez odgovora. Je li postojala namjera da se trojica terorista zaštite kao doušnici? I zašto su brojni konkretni upozoravajući znakovi, poput onog o planiranim pljačkama 1998., zanemareni u ime “zaštite izvora”?

Konačno, slučaj NSU-a razotkrio je ne samo ekstremizam male skupine, već i duboke strukturne mane u samom srcu njemačkog sigurnosnog aparata. Pokazao je kako se tajne službe, uhvaćene u logici vlastitog djelovanja i zaštite izvora, mogu odvojiti od svrhe svog postojanja – zaštite ustavnog poretka i života svih građana. Posljedice tog institucionalnog i moralnog sloma osjećaju se u Njemačkoj do danas.

NSU danas?

U međuvremenu, NSU kao takav više nije aktivan i društvena svijest za rasizam u Njemačkoj se dalje razvija, no za mnoge antifašiste noćna mora još dugo nije gotova. Tako je primjerice u prosincu 2018. izbila afera oko desničarske chat grupe unutar frankfurtske policije. Jedna od prijetnji koju je ta grupa poslala bila je faks upućen kćeri odvjetnice obitelji žrtava NSU-a, Sede Başay-Yıldız, koji je bio potpisan kao “NSU 2.0” – izravna referenca na teroriste. Pod sumnjom da je bio umiješan u seriju prijetnji, državno odvjetništvo godinama je istraživalo frankfurtskog policajca Johannesa S. Kampanja “NSU 2.0” počela je u ljeto 2018. prijetnjama odvjetnici obitelji žrtava NSU-a, Sedi Başay-Yıldız, a potom se proširila na desetke drugih osoba. Johannes S. bio je osoba od interesa jer su se s njegova policijskog odjela bez službenog razloga dohvaćali osobni podaci Başay-Yıldizove, a bio je poznat po svojim desničarsko-ekstremističkim uvjerenjima. Unatoč tome, državno odvjetništvo je nedavno obustavilo istragu protiv njega.

Prema riječima glasnogovornika državnog odvjetništva u Frankfurtu, postupak je obustavljen još u prosincu jer “nije moguće utvrditi dovoljna osnova za sumnju”. Glasnogovornik je potvrdio da je na tu odluku već uložena žalba. Žalbu su podnijele Seda Başay-Yıldız i njezina odvjetnica Antonia von der Behrens. “Odluka o obustavi trenutno nije razumljiva”, izjavila je von der Behrens. “Mnoštvo indicija protiv Johannesa S. i dalje mi dopušta samo jedan zaključak: da je bio umiješan barem u prvo prijeteće pismo.”

Zaista postoji niz okolnosti koje terete Johannesa S.: Bio je na dužnosti u odjelu 2. kolovoza 2018., kada su s računala na tom odjelu dohvaćeni podaci Başay-Yıldizove. Ubrzo nakon toga, Başay-Yıldizova je primila prvo prijeteće pismo “NSU 2.0” koje je sadržavalo ime njezine tada dvogodišnje kćeri i prijetnju smrću. Pismo je poslano putem online faks usluge, šifrirano preko Tor preglednika – tehnologije s kojom je Johannes S. bio upoznat jer je o tome držao predavanje tijekom policijske obuke. Pronađene su njegove fotografije iz mladosti s pozdravom nacističkom salutu, a u policijskoj chat grupi nazvanoj “Itiotentreff” rugao se migrantima i osobama s invaliditetom te dijelio nacističke sličice. Na njegovoj svadbenoj torti bio je prikazan stiliziran u SS uniformi s činom “Obersturmbannführera” – isti pseudonim koristio je i pošiljatelj pisama “NSU 2.0”. Na njegovu mobitelu pronađene su internetske pretrage za “Yildiz in Frankfurt” i citati iz filmova koji su se kasnije pojavili u pismima “NSU 2.0”.

Unatoč svemu, državno odvjetništvo navodno nije smatralo da se njegova izravna umiješanost u pisanje prijetnji može nedvojbeno dokazati. Kao jedini počinitelj serije prijetnji 2022. osuđen je nezaposleni informatičar iz Berlina, Alexander M. Nadzorne mjere protiv policajca također navodno nisu pronašle nikakve kompromitirajuće dokaze. Istraga protiv kolegice Johannesa S., Miriam D., također je obustavljena iz istog razloga: iako su podaci pristupljeni s njezina računala, nije bilo moguće utvrditi tko je konkretno izvršio dohvat. Odvjetnica Başay-Yıldizove, Antonia von der Behrens, kritizirala je ne samo obustavu, već i činjenicu da odvjetništvo nije omogućilo uvid u spise prije donošenja odluke. “To je simptomatično za postupak državnog odvjetništva, koje oštećenu stranu ne obavještava ili obavještava prekasno.”

U međuvremenu, Johannesa S. i Miriam D. još uvijek prati istraga zbog kaznenog djela poticanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju u vezi s chat grupom. Prvostupanjski sud u Frankfurtu odbio je pokrenuti glavni postupak tvrdeći da grupa nije bila javna, što je preduvjet za tu optužbu. Državno odvjetništvo se žalilo na tu odluku. Pet policajaca umiješanih u chat grupu i dalje je suspendirano, a četvorica od njih i dalje primaju plaću. Disciplinski postupci protiv njih odgođeni su do konačnog završetka kaznenog postupka.

Borba se nastavlja

Kao što vidimo, njemačke institucije slabo ili sporo uče iz svojih grešaka, a isto, čini se, vrijedi i za neonaciste, jer je jedinoj preostaloj teroristkinji NSU-a trebalo preko desetljeća da uvidi svoje zločine: Početkom ovog mjeseca, otprilike 14 godina nakon što je rasistička serija ubojstava NSU-a postala javno poznata, Beate Zschäpe prvi je put pokazala znakove kajanja. U postupku protiv navodne pomagačice NSU-a pred Visokim pokrajinskim sudom u Dresdenu, Zschäpe je kao svjedokinja izjavila da se srami. Svoju osuđujuću presudu iz 2018. sada je u potpunosti prihvatila, što joj je, kako je rekla, “potrajalo”. Posljedice svojih djela shvatila je tek kada je na sudu saslušala svjedočenja drugih svjedoka. Nije stupila u kontakt sa žrtvama i njihovim obiteljima jer bi to smatrala nametljivim, izjavila je Zschäpe.

A dok se Zschäpe doživotno smije pitati je li Njemačka stvarno bolja zemlja bez onih kojima je oduzela život, na nama je da učimo na tuđim greškama. Država je u ovom slučaju pokazala na čijoj je strani, i da je život jednog doušnika vrjedniji od života slučajno (na temelju porijekla) izabranih građana, i to mnogostruko. Isto vrijedi za Hrvatsku, u kojoj je policija nakon nedavnog antifašističkog marša u Zadru privela poznatog antifašista i informatičara iz Šibenika Denisa Perišu, a dok su pojedini kontraprosvjednici s fantomkama tijekom prelaska mosta bojom gađali povorku, interventna policija koja je pratila marš nije reagirala, već je incident promatrala s distance.

Zato je naš prvi i najvažniji korak da se sami udružimo i organiziramo, upravo onako kako to već počinjemo činiti — neovisno o državnim institucijama ili međunarodnim okolnostima. Ako ustaške strukture ponovno krenu s nasiljem po Hrvatskoj, ne možemo se pouzdati u to da će nas državne institucije zaštititi. Naprotiv, primjeri poput NSU u Njemačkoj jasno pokazuju koliko duboke veze postoje između državnih struktura i desnog terorizma, i koliko te strukture često štite teroriste umjesto da štite građane. Jer desni terorizam nije samo prošlost, već živa i rastuća prijetnja diljem Europe danas. Naša snaga leži u solidarnosti, u zajedničkom djelovanju i u izgradnji mreža samoobrane koje ne ovise o onima koji su nam dužni zaštitu, a često je ne pružaju.

Slavko Stilinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.