TEKST

Neobična i zaboravljena priča o Komunističkoj partiji Rijeke

Situacija u Europi i svijetu u prvim godinama nakon završetka Prvog svjetskog rata bila je konfuznija nego pri početku izbijanja tog sukoba. Područje ove regije, po svojoj već ustaljenoj tradiciji, bilo je epicentar te konfuzije, koja se sastojala od neriješenog pitanja političke vlasti, granica država, društvenog uređenja i sl. Jedna od takvih situacija je kroz povijest pomalo i zaboravljena a tiče se statusa grada Rijeke, koji je u europskim razmjerima bio relativno malo provincijsko središte, ali zbog svojeg geografskog položaja i statusa važne lučke prometnice automatski zapada u oko mnogim regionalnim akterima. Danas se Rijeka percipira kao jedan u nizu gradova koji stoje čvrsto unutar hrvatske „matice“ i teško je zamisliti da je taj grad dobar dio svoje povijesti imao široku upravnu autonomiju te je u vrijeme
nakon završetka prvog svjetskog sukoba čak imao vlastitu državu, Slobodnu državu Rijeku (SDR).

Rijeka ulazi u moderno doba kao važan kozmopolitski i multikulturni lučki grad koji je jedan od rijetkih u regiji sa razvijenom industrijskom bazom i urbanom kulturnom slikom generalno. Mađarska vlast u Budimpešti smatrala je Rijeku od iznimne važnosti jer je ona bila jedini izlaz na more pod njihovom direktnom upravom te su postojale ozbiljne ambicije da se od grada na Riječini napravi luka koja će biti ozbiljna konkurencija Trstu, koji je tada bio pod austrijskom upravom. I uistinu, u drugoj polovici 19. stoljeća, posebno u doba promađarskog gradonačelnika De Ciotte napravljen je značajan pomak u tom smjeru. Tada je rekonstruirana luka za prihvat modernih brodova koja je također povezana željeznicom sa Mađarskom, Austrijom, Italijom, Hrvatskom i istokom Europe. Prava prekretnica dogodila se osnutkom Stabilimento Tecnico Fiumano, austrijske tehničke tvrtke koja je proizvodila motore za austrougarsku mornaricu. Njezin britanski upravitelj Robert Whitehead konstruirao je i testirao prvi torpedo na svijetu, čime je Rijeka ušla u povijest kao kolijevka modernog pomorskog oružja. Nekoliko godina kasnije, 1874., otvorena je i tvornica torpeda Whitehead, prva takve vrste u svijetu.

Godine 1882 sa radom počinje tvornica papira i naftna rafinerija koja je dugo bila najveća u Europi. Ostala značajna poduzeća su bila tvornica riže, tjestenine, pilana i tvornica namještaja, distiljerija konjaka i renomirana tvornica bačvi Ossoinack. Tako je Rijeka početkom 20. stoljeća bila deseta najveća luka po broju pristalih brodova godišnje te je samostalno činila preko 50% cjelokupne industrije tadašnjih hrvatskih zemalja. Također, Rijeka samim time predstavlja i jezgru radničkog pokreta na prostoru moderne Hrvatske i tu su osnovana prva radnička udruženja, sindikati,
domovi i sl. Može se reći da je gotovo cijeli korpus hrvatskog radništva više-manje prebivao upravo u Rijeci i široj okolici.

Etnička heterogenost, raspad monarhije pod čijoj je bila vlašću, stvaranje novih država, jaki talijanski iredentizam i političko jačanje radničkog pokreta signalizirali su razdoblje velikih nesigurnosti za grad u poraću Velikog rata. Na prvi pogled, kamen spoticanja unutar riječkog društva ležao je u njegovoj etničkoj slici i nacionalnim podjelama, međutim, iako jezgra sukoba u Rijeci donekle ima izražen nacionalni karakter, stvarna podjela je ustvari bila na čisto klasnoj osnovi. Prema cenzusu stanovništva iz 1911 godine Rijeka ima nešto manje od 50000 stanovnika i od toga najdominantniji je talijanski element stanovništva koji čini nešto manje od 50% stanovnika, zatim slijede Hrvati i ostali
Jugoslaveni kojih je bilo nešto manje od 40% a ostatak su činili Mađari, Nijemci, Česi, Britanci itd. Međutim, taj austrougarski cenzus nije bilježio nacionalnost stanovnika već jezik kojim su se služili, a u Rijeci je osim etničkih Talijana bila prisutna i jaka talijanaška populacija inače hrvatskog i slavenskog porijekla koja je s vremenom zbog jakog talijanskog utjecaja postala „odnarođena“ kroz generacije i po svemu pripadala talijanskom kulturnom, gospodarskom i političkom kružoku, osim što bi im često prezimena poput Adamich, Vuchetich, Matkovich i sl. upućivala na nesumnjivo slavensko porijeklo. Ako se to uzme u obzir, Rijeka je nesumnjivo imala uvjerljivu slavensku većinu. Nakon ponovnog pripojenja Rijeke Mađarskoj, uz istočnu obalu Rječine usporedno se razvija Sušak, naselje koje je pripalo banskoj Hrvatskoj i koje je postupno progutalo lokalna sela zbog naseljavanja Hrvata koji su radili u tvornicama i lukama Rijeke. To nije bio nikakav ustupak Zagrebu, već smišljena politika za što jačom mađarskom dominacijom nad gradom. Naime, nakon radnog vremena radnici bi se vraćali u Sušak, dakle izvan mađarske Rijeke te tako ne bi „remetili“ etničku sliku grada te je ozbiljno smanjena mogućnost radničkog organiziranja i demonstracija u tvornicama i lukama grada a
ujedno i nije bilo potrebe ulagati za izgradnju njihovog smještaja. Također, gradska elita je u znatno manjoj mjeri bila pravno odgovorna za njih. Svi ti tereti su prebačeni banskoj Hrvatskoj dok je promađarska elita i Budimpešta gomilala profite.

„Privremena rješenja“ za očuvanje klasnih i ekonomskih interesa riječke elite

Tadašnja fiumanska elita, po svom karakteru izrazito anacionalna i orijentirana ka profitu, u principu se sastojala od
mađarskih činovnika radili da što učinkovitije povežu grad sa Budimpeštom i kroz centralizaciju učine Rijeku mađarskim gradom te od nekoliko desetaka talijanskih i talijanaških obitelji koji su upravljali sa industrijom i prometom grada. Brak između domaće elite i Budimpešte je bio na obostranu korist jer je prisutnost mađarskog kapitala za njih generirala značajan profit lokalnim moćnicima. Ipak, jačanjem mađarskog centralizma događa se to da sve manje profita
ostaje u džepovima lokalne elite i seli u Budimpeštu, pa se ona postupno politički okreće prema Italiji. Propašću Austrougarske, dobar dio njih će u klasnoj solidarnosti se ujediniti sa talijanskim iredentistima protiv slavenskog i hrvatskog dominantnog elementa te se osloniti na fašističku Italiju da sačuva svoje privilegije. Nasuprot njima je
stajala struja autonomaša koji su htjeli sačuvati suverenitet izrazito fragilne novostvorene Slobodne Države Rijeke, uz koju pristaju mahom i etnički Hrvati jer je to bila jedina politička alternativa talijanskoj aneksiji. Sukus ove situacije odlično je opisao riječki povjesničar Petar Strčić, koji je pomalo podrugljivo polemizirao sa „privremenošću“ mađarske uprave nad Rijekom, opisujući sve ostale oblike vladavine Rijekom neposredno poslije nje; liberalnu autonomašku, D’Annuzijevu protofašističku te vladavinu fašističke Italije nakon aneksije, kao identičan oblik „privremenog rješenja“ za očuvanje klasnih i ekonomskih interesa riječke elite i za učinkovito gušenje radničkog pokreta u gradu te sprječavanja nacionalnog oslobođenja hrvatskog većinskog stanovništva Rijeke. Taj ciklus će biti prekinut tek nakon uspostave vlasti socijalis tičke Jugoslavije nad tim prostorom.

Nakon kratke okupacije savezničkih trupa Antante i generalno konfuzne situacije, na temelju tradicije autonomije i želje za sprječavanjem izbijanja sukoba između Italije i nove Kraljevine SHS, odlučeno je da se u studenom 1920. godine osnuje Slobodna Država Rijeka, kratkotrajna, neobična i pomalo zaboravljena povijesna epizoda i od samih stanovnika Rijeke danas. SDR je bila međunarodno priznata i garant njezine nezavisnosti je bio u klauzulama Rapalskih ugovora koje su tada potpisali Italija i Kraljevina SHS. Njoj je prethodila 15-mjesečna vlast ekscentričnog desničarskog ideologa, pjesnika i avanturiste Gabrrrielea D’Annuzia, koji je uspio diljem Italije skupiti dobrovoljce, upasti s njima u Rijeku
i istjerati savezničke postrojbe te uspostaviti nadasve čudan fašistoidno-korporativan režim (donekle sličan u tome kasnijem Salazarovom režimu u Portugalu) sa neobičnim naglaskom na ulogu i visoke kulture za društvo (u jednu ruku analogno „vladi filozofa“ kakvu opisuje Platon u svojoj Državi), a konačni cilj je bio anketiranje Rijeke Italiji. D’Annuzio je svrgnut talijanskom vojnom intervencijom a na vlast u novoj SDR dolaze autonomisti Riccarda Zanelle, koji uvjerljivo pobjeđuju na izborima zahvaljujući glasovima hrvatskih građana. Njegova vlast traje tek nešto duže od godinu dana i završava nakon što su fašisti izvršili puč u veljači 1922. U međuvremenu, Italija postaje fašistička i samim time voljnija poslušati pozive za aneksiju Rijeke domaćih iredentista. Uskoro talijanske trupe upadaju u grad i izvršavaju aneksiju, koju Beograd u siječnju 1924. i priznaje te time SDR službeno prestaje postojati. Područje Suška priznato je kao sastavni dio Kraljevine SHS.

Komunistička partija Rijeke 1921-1924.

Kratkotrajna SDR je opskurna povijesna tema sama po sebi, no njezina Komunistička partija uistinu spada u domenu usputnih historiografskih kurioziteta. Međutim, tome je više kriva nezainteresiranost talijanske, jugoslavenske ili hrvatske historiografije za tu temu i svojevrsni „historiografski vakuum“ koji se nadvio na SDR i KPR te izumiranje nekakvog specifičnog fiumanskog identiteta, nevezanog za pojedine nacije, u današnje doba. To je razlog u puno većoj mjeri nego nekakav manjak utjecaja ili izvršenih akcija aktivista KPR-a u ime jačanja radničkog pokreta u Rijeci i užoj
okolici. Iako je na svojem vrhuncu brojala tek nekih 150 članova, imala je značajan utjecaj na radnike i zajedno sa svojim sestrinskim organizacijama je bila u stanju mobilizirati gotovo cjelokupno radništvo Rijeke za političke aktivnosti. Ubrzo je kao takva postala jedna od glavnih opozicija i posljednjih brana pred simpatizerima fašizma i talijanske aneksije Rijeke. Zbog toga će mnogi njezini članovi izvući kraći kraj jer je vrijeme pokazalo da ipak vode nemoguću borbu.

Prema uputama Kominterne i III. Internacionale sa sjedištem u sovjetskoj Moskvi, svaka suverena država trebala je imati zasebnu komunističku partiju koja bi onda služila kao ispostava tih tijela u datim državama. Tako je i u Rijeci, koja je unatoč malom teritoriju i populaciji postala priznata država, trebalo osnovati takvu organizaciju. Do tada u Rijeci je postojala Socijalistička partija Rijeke, koja je djelovala po starom programu II. Internacionale. Poznato je da su mnogi stari socijaldemokrati bili kritični prema sovjetskoj vlasti u Rusiji i njenim političkim metodama. Ipak, uspjeh Oktobarske revolucije i stvaranje prve radničke države u povijesti na ruskom teritoriju okrenuo je većinu svjetskog radničkog pokreta ka Moskvi. U studenom 1921. godine zasjeda kongres Socijalističke partije na kojem se trebalo potvrditi
ulazak te organizacije u Kominternu i promjena imena u KPR. Stari socijaldemokrati pružili su značajan otpor tome na kongresu ali su u konačnici nadglasani sa 47 glasova naspram 38. Od tada postoje dvije stranke ali KPR nasljeđuje svu imovinu i infrastrukturu stare stranke (što se sastojalo od jednog kioska za štampu i malo pokretne imovine) te SPR postepeno počinje gubiti utjecaj i mnogi članovi retroaktivno prelaze u KPR. Ovo je donekle bio generacijski jaz jer na kongresu Saveza Socijalističkih Sindikata Rijeke, sestrinske sindikalne organizacije sačinjene od mahom mladih aktivista, usklađivanje sa Moskvom izglasano je gotovo jednoglasno.

Za generalnog tajnika izabran je Simon Arpad, mađarski komunist s riječkom adresom koji se vratio u Rijeku nakon propasti revolucije u svojoj zemlji. Komunistima ubrzo uspijeva da preuzmu vodeće funkcije u radničkim organizacijama; u riječkoj Radničkoj komori vodeće uloge imaju članovi KPR Giuseppe Quarantotto i Alberto Čabrijan, dok značajni sindikat metalskih radnika vodi Paolo Kirchenkopf. Riccardo Sojat, istaknuti riječki sindikalni vođa i organizator, postaje član KPR i vođa komunističke omladine, a pojedini sindikati građevinskih radnika, kemičara, pekara i sl. također prelaze u ruke komunista. Osnivanju KPR-a dosta su pomogli i članovi KP Italije poput vođe internacionalne komunističke omladine Secondina Tranquillia i Cesarea Saessara, urednika tršćanskog lista Il Lavoratore
koji će uz milanski Io Stato Operaio postati i službeno glasilo KPR. Saessare je tragično preminuo zbog trovanja plinom za vrijeme trajanja kongresa, nakon čega su mu članovi nove stranke organizirali sprovod koji je bio masovno posjećen.


Ovdje valja spomenuti i izvjesnog Albina Stalzera, opskurnu figuru koja je vodila tzv. Komunističku partiju slobodne Rijeke, rivala KPR koja je imala određenu bazu među lučkim radnicima i kojeg se ponekad u literaturi pogrešno naziva vođom KPR (to je npr. slučaj i sa engleskom Wikipedijom). Povjesničar Mihael Sobolevski naziva njegovu grupu „psedokomunističkom“ i ujedno drži da je Stalzer bio policijski doušnik blizak Zanelli i liberalnim autonomašima. Teško je stopostotno potvrditi potonju tezu, međutim nesumnjivo je da su njegove aktivnosti išle ka fragmentaciji ionako fragilnog radničkog pokreta u Rijeci te je doista bio u dobrim odnosima sa Zanellom.

Prve političke akcije KPR-a i početak progona

Rijeka, kao i njezina radnička klasa, bile su u iznimno teškoj situaciji. Unatoč proglašenju suverene države, politička
situacija oko riječkog pitanja je ostala nedorečena jer je riječka suverenost bila više-manje mrtvo slovo na papiru,
posebno ako se uzme sve veći utjecaj fašista u Italiji koji pod svaku cijenu žele aneksiju Rijeke. Lučki promet koji je
stoljećima bio žila kucavica grada, bio je u većini blokiran i brodovi su uglavnom izbjegavali nestabilan grad. Osim
trgovinu, to je devastiralo i nekad moćnu riječku industriju, koja zbog toga nije mogla plasirati svoje proizvode na
svjetsko tržište. Dolazi do dramatičnog smanjenja nadnica radnicima, do te mjere da oni nisu mogli zaraditi ni da
prehrane sebe a kamoli svoje obitelji. Uspostavom Jugoslavije prekinuta je i prirodna veza sa Sušakom i ostalim
zaleđem Rijeke, što je onemogućilo priliv nove radne snage i još ozbiljnije, ugrozilo opskrbu grada osnovnim potrepštinama. Još veći problem od smanjenja nadnica je bila akutna nezaposlenost radnika koji su uslijed raspada industrije i luke masovno otpuštani. Radnička populacija Rijeke brojala je 1914. čak 20000 radnika da bi 1921 pala na njih svega 1000. Čak je i slavna tvornica torpeda zaustavila proizvodnju.

Radnička komora uspijeva, unatoč opstrukcijama riječkih karabinjera i fašističkih militanata, organizirati masovnu slavljeničku manifestaciju i protest riječkog radništva, na kojem se u Gradskom parku okupilo nekoliko tisuća radnika. KPR je bila također neizostavan dio organizacije tog okupljanja. Praktički odmah nakon te manifestacije radnici glavnog riječkog brodogradilišta Carnaro (danas 3. Maj) stupaju u štrajk. Razlog tomu Je bilo smanjivanje nadnica radnicima. Mnogi sindikati i KPR su podržali štrajk ali je teško bilo ishoditi ustupke od riječke ekonomske elite potpomognute fašističkom upravom (fašisti su izvršili puč tri mjeseca ranije) koja je uvezla štrajkolomce iz Italije a riječki karabinjeri su de facto postali fašistička milicija. Fašisti su osnovali i paralelna „radnička“ društva sastavljena od došljaka iz Italije da
razbijaju štrajkove domaćih radnika i teroriziraju populaciju Rijeke u cjelini.

U srpnju iste godine u Italiji je proglašen generalni štrajk. Riječki fašisti su se ponadali da će KPR i ostali prvaci radničkog pokreta Rijeke u solidarnosti učiniti isto. To su oni mudro izbjegli, objavivši da je to unutarnja stvar Italije i da Rijeka s tim nema veze. S time su oni zapravo izbili adut iz ruku militantima iz fašističkih „skvadri“, koji su dobro naoružani čekali na priliku da se obračunaju s radnicima i vođama radničkog pokreta – praktički jedinoj preostaloj opoziciji cjelokupnom fašističkom kaosu u Rijeci i ankesiji tog grada u Italiju (Stadler, Zanella i autonomisti su već bili u egzilu u Sušaku). Ipak, što nisu učinili oni, napravili su karabinjeri, koji okupiraju Radničku komoru, tobože da je zaštite od upada fašista. Ta je ustanova bila sjedište okupljanja aktivista radničkog pokreta te je s time bila otežana njegova koordinacija, zbog čega su se pripadnici skvadri mogli lakše s njima obračunati diljem grada. Isti dan su dvadesetak fašista pretukli željeznim toljagama Giuseppea Quarantotta a isto su željeli napraviti i sa Albertom Čabrijanom, ali ga nisu uspjeli pronaći. Da je tanka linija dijelila pripadnike regularnih karabinjera i skvadri, govori i činjenica da su koordinirali otmicu i izgon Simona Arpada iz Rijeke. Najprije su pripadnici skvadri upali u Zavod za javno zdravstvo gdje je Arpad radio i nasilno ga oteli, zatim ubacili u automobil i prevezli do granice s Jugoslavijom i predali karabinjerima. Oni su ga deportirali kao ilegalca u Jugoslaviju, unatoč tome što je on živio 15 godina u gradu i posjedovao riječko državljanstvo. Jugoslavenska policija je također surađivala u toj raboti, no u ovom slučaju jugoslavenska inertnost i tolerancija fašističkog divljanja u Rijeci možda je Arpadu spasila i život.


Nije poznato da li je KPR imala delegata koji je bio fizički prisutan na IV. Kongresu komunističke internacionale u Moskvi koja se održavala tog ljeta. Službeno je poslan Stefano Popper da predstavlja KPR, ali u izvještaju stoji da je Popper bio još na putu kada se raspravljalo o riječkoj situaciji. Svjesni da su pod opsadom, privremeni predsjednik u odsutnosti Arpada Francesco Giurichich i Luigi Blasevich su ovlastili delegate KP Italije da ih predstavljaju ako Popper ne uspije doći. Malo je informacija i o prvomajskim manifestacijama za 1923 godinu, koja je u svijetlu ovih progona sigurno bila minimalnog opsega. Nacionalno pitanje i osuda talijanske i jugoslavenske politike prema Rijeci Što se tiče nacionalnog sastava KPR-a, on je više-manje odgovarao etničkoj slici samog grada i teško da se može reći da je stranka favorizirala neku etničku grupu na štetu drugih. Fašisti su često članovima partije davali pogrdan naziv „croatazzi“, implicirajući na to da je ona sačinjena od agenata Jugoslavije i da želi jugoslavensku aneksiju grada. Naravno, to je odraz ničeg drugog nego njihove prozirne propagande. Pozicija KPR-a je zapravo čisto autonomaška po tom pitanju te se stavlja naglasak na očuvanje multikulturnog identiteta grada i tu oni ne odudaraju mnogo od pristaša Zanelle, koji je i sam često bio čašćen istim nazivom od strane fašista. Ovdje ne treba pasti u zamku i proglasiti KPR dio Zanelline koalicije jer ona to nikad nije bila. Protiv njegove politike prodavanja luke i ostale državne imovine u nadi da vrati investitore u Rijeku u glasilima KPR-a napisan je znatan broj članaka i njegova kratkotrajna uprava je naširoko bila osuđivana.

Danas će mnogi u Hrvatskoj možda KPR zbog autonomaštva optužiti za potajni iredentizam, ali takvo nešto bi bilo apsurdno tvrditi s obzirom da su sve svoje kapacitete uložili da spriječe talijansku aneksiju grada. Na njihov stav prema iredentističkoj Italiji nije više potrebno trošiti riječi a njihova kritika Jugoslavije se bazira na tome što odbija biti garant riječke nezavisnosti na što je i pristala biti potpisivanjem Rapallskih ugovora i što je konstantno podilazila iredentizmu Italije. Oštro je osuđeno i potpisivanje Rimskih ugovora 1924 godine, kojim su prethodni ugovori poništeni te je Jugoslavija dala zeleno svijetlo za talijansku aneksiju.

Ukidanje SDR-a i pripojenje KPR-a talijanskoj KP


Netom što su potpisani Rimski ugovori u siječnju 1924, čime SDR formalno prestaje postojati, njezina državnost je postojala samo na papiru. Na vlasti su bili pučisti kojima je aneksija bila glavni cilj a fašističke milicije pa i regularna talijanska vojska konstantno je ilegalno prelazila granicu. Svi bitniji pristaše Zanelle su bili u egzilu a djelovanje radničkih organizacija de facto zabranjeno. Ne vidjevši izlaza, KPR pokreće postupak da postane sekcija KP Italije, koja je stavlja pod regionalnu upravu svoje sekcije u Julijskim Alpama. Sreća u nesreći je bila da su tako njezini članovi postali bolje povezani sa ostatkom slavenskog stanovništva Italije te su mogli proširiti svoje djelovanje iznad uskog riječkog koridora. Ipak, to je bio dvosjekli mač jer ubrzo kreće Musollinijev obračun sa talijanskim komunistima. Zanimljivo, gotovo da nitko iz KPR-a nije prešao u jugoslavensku KP te je vrlo malo članova odselilo u Jugoslaviju.

U konačnici, ostavština kratkotrajne KPR je u tome što je, zajedno sa srodnim organizacijama pa i sa rivalskom Socijalističkom partijom, osnovala jezgru radničkog pokreta u nekoć praktički jedinom industrijaliziranom hrvatskom gradu i pomogla definirati identitet Rijeke kao industrijskog i radničkog grada koji ga prati i danas, unatoč sustavnoj politici deindustrijalizacije te zanemarivanja brodogradnje i lučkog prometa u modernoj Hrvatskoj koja traje već desetljećima. Priča o KPR-u ima izražene elemente romantike; 150 aktivista nesebično žrtvuju svoje karijere i živote da očuvaju multikulturnu i inkluzivnu sliku grada i izbore istinsku socijalnu pravdu za svoje sugrađane unatoč poteškoćama koje su ih u tome dočekivale na svakom koraku gradskih pločnika i u svakoj kali.

Nažalost, njihova vizija pokazala se kao puki naivni idealizam, jer sile protiv kojih su se borili bile su potpuno premoćne i nisu se libile iskoristiti svako sredstvo na raspolaganju da se njihove ideje uguše. Ipak, neki temelji za daljnji razvoj ka
socijalizmu u Rijeci, koji je 20 godina poslije došao iz pravca Jugoslavije, postavljeni su u tih nekoliko godina upravo od strane KPR-ovih pionira radničkog pokreta. To su bili i zaključci znanstvenog simpozija koji se održao u Rijeci 1979 godine na temu KPR-a na temelju kojeg je izdana i knjiga sljedeće godine u uredništvu Mihaela Sobolevskog. To je ujedno praktički jedini ozbiljniji pokušaj da se tema KPR-a obradi iz akademske perspektive.

Već dolaskom jugoslavenskih partizana identitet Rijeke se dosta izmijenio i ideja o nezavisnom multikulturnom gradu je uvelike ušla u ropotarnicu povijesti. KPR-ovci su mahom postali dio talijanske političke slike i bavili se problemima u Italiji te nisu sudjelovali u jugoslavenskoj narodnooslobodilačkoj borbi. Što se tiče ostataka ideje riječkog
autonomaštva, bilo riječ o njegovoj liberalnoj i socijalističkoj verziji, nije na odmet spomenuti i da su se jugoslavenski partizani nemilosrdno obračunali s njegovim ostatcima pri ulasku u grad, gledajući na njih kao na „talijanaške
buržuje“. Nekoliko istaknutih autonomaša je tada platilo svoje ideje životom, iako stvarna opasnost od njih objektivno nije postojala.


Dominik Šarić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.