TEKST
Rashid Khalidi: „Izrael djeluje uz potpuno odobrenje Sjedinjenih Država“
Prenosimo prijevod intervjua s palestinskim povjesničarom Rashidom Khalidijem objavljenog u Jacobinu 13.10.2024. Khalidi objašnjava kako Izrael i Sjedinjene Države zajednički rade na uništenju svih mehanizama sprječavanja nasilja nad civilima. Izvornom tekstu na engleskom jeziku možete pristupiti ovdje.
Razgovarao:
DANIEL FINN
Izraelski napad na Gazu i širenje rata
Izraelska ofenziva na Gazu traje već više od godinu dana i ne pokazuje znakove prestanka, a vlada Benjamina Netanyahua sada je rat proširila i na Libanon, što je donijelo još više krvoprolića. U trenutku pisanja ovog teksta još se čeka hoće li – i kako – Izrael napasti Iran, kao što je ranije najavljivao.
Rashid Khalidi jedan je od vodećih povjesničara moderne Palestine. U trenutku kada odlazi u mirovinu nakon godina predavanja na Columbiji, za Jacobin govori je o tome kakve posljedice pokolj u Gazi ima na svijet, kao i o svom pogledu na američki sveučilišni sustav.
Daniel Finn:
Razgovarali smo prošlog listopada, u prvim tjednima izraelskog napada na Gazu, i mislim da bi većini ljudi tada bilo teško povjerovati da ćemo godinu dana kasnije svjedočiti istom, pa i većem intenzitetu napada, sada proširenom i na Zapadnu obalu i Libanon. Možete li nam, iz perspektive povjesničara, približiti kako se razmjeri smrti i razaranja protekle godine ističu u odnosu na iskustvo Nakbe 1940-ih?
Rashid Khalidi:
Prošlog listopada nisam mogao ni zamisliti da ćemo godinu dana kasnije biti ovdje gdje smo sada. Većini bi ljudi to bilo nezamislivo. Ako to usporedimo s Nakbom, u nekim aspektima možda je još uvijek manjih razmjera, ali u drugim je daleko intenzivnije.
Ono što je učinjeno Gazi neusporedivo je gore od onoga što je učinjeno bilo kojem dijelu Palestine 1948., a ono što sada čine Libanonu gore je od onoga što mu je učinjeno 1982. ili 2006. Godine. Ovo je rat s ciljem istrebljenja, ovo je genocid. Čitao sam dramu Marine Carr o rušenju Troje nakon Trojanskog rata. Citirajući Hekubu, piše: „Ovo nije rat – u ratu postoje pravila, zakoni, kodeksi. Ovo je genocid. Brišu nas s lica zemlje.“
Mislim da je to ono čemu svjedočimo, ono što Sjedinjene Države i Izrael čine u Gazi, a sada i u Libanonu – razina patnje koja se nanosi, golemi broj civilnih žrtava koje se namjerno uzrokuju. Ako se ovo nastavi – uz prešutno odobrenje Sjedinjenih Država, kao i dosad – smatram da će cijeli međunarodni pravni poredak biti doveden u pitanje.
Ako Sjedinjene Države nastave djelovati zajedno s Izraelom, mehanizmi zaštite koji su nakon Drugog svjetskog rata nastali za sprečavanje ovakvih zločini bit će uništeni, a mi ćemo se naći u situaciji u kojoj bilo tko može činiti bilo što. Namjerno ciljanje civila, broj djece koja u bolnice dolaze s prostrijeljenim ranama glave od snajpera, uništavanje postrojenja za pročišćavanje vode i kanalizacijskih sustava – sve su to radnje osmišljene da ubijaju i masovno izgladnjuju.
Ovo predstavlja novu razinu brutalnosti u odnosu na sve što je Izrael dosad učinio Palestini i regiji. Netanyahu je ovaj tjedan izjavio: „Učinit ćemo Libanonu ono što smo učinili Gazi“, i zaista to i čine. To nije samo prijetnja – u Libanonu se već poduzimaju konkretni potezi, koji će se samo širiti.
Naravno, u nekim aspektima još uvijek nije u razmjerima Nakbe. Do sada je najteže pogođen Pojas Gaze, gdje živi 2,2 milijuna Palestinaca, te u manjoj mjeri Zapadna obala. Ali razmjeri se šire, sada obuhvaćaju i Libanon, s više od milijun ljudi koji su postali izbjeglice.
Te brojke zapravo daleko premašuju brojke iz Nakbe, kada je oko 750 tisuća ljudi protjerano iz svojih domova. Sada, između dva milijuna ljudi koje je Izrael učinio beskućnicima u Gazi i još milijun u Libanonu, govorimo o višestruko većim razmjerima nego 1948. Naravno, tadašnje je raseljavanje bilo trajno – većina se nikad nije vratila. Što će biti sada, još ne znamo.
Daniel Finn:
Kako se, po vašem mišljenju, ponašanje Bidenove administracije tijekom protekle godine uspoređuje s ranijim američkim vladama – primjerice Reaganovom, koja je reagirala na invaziju Libanona 1980-ih, ili Bushovom tijekom Druge intifade početkom ovog stoljeća? Koji su, po vama, glavni faktori koji oblikuju Bidenovu podršku Izraelu – od njegove ideološke pozicije do unutarnjopolitičkih interesa i šire američke geopolitičke strategije?
Rashid Khalidi:
Prvo što moramo učiniti jest osloboditi se iluzije da Sjedinjene Države imaju ikakve zadrške prema onome što Izrael čini. Izrael sve radi u pažljivoj i prisnoj koordinaciji s Washingtonom, uz njegovo potpuno odobrenje. SAD ne samo da naoružava Izrael i diplomatski ga štiti, on dijeli njegove ciljeve i odobrava njegove metode.
Sve one tobožnje zabrinute izjave, navodne osude i „krokodilske suze“ zbog humanitarnih pitanja i civilnih žrtava obično su licemjerje. Sjedinjene Države u potpunosti podržavaju izraelski pristup Libanonu jer žele da Izrael uništi Hezbollah i Hamas. Nemaju nikakve primjedbe na osnovnu izraelsku strategiju, koja se svodi na napade na civilno stanovništvo radi političkih promjena u Libanonu i Gazi.
Kardinalna je pogreška misliti da u američkoj administraciji – od Bidena, Antonyja Blinkena, Jakea Sullivana, Bretta McGurka, Amosa Hochsteina do Samanthe Power – postoji ikakvo neslaganje. Potpuno je pogrešno misliti da među njihovim stavovima o zajedničkim izraelsko-američkim ciljevima postoji razlika.
Obmanjujemo sami sebe ako vjerujemo bilo čemu što ti ljudi kažu. SAD je svjesno potpisao masovno ubijanje civila kako bi se nametnule promjene – uklanjanje Hamasa s palestinske političke karte i uništenje Hezbollaha u Libanonu. To su zajednički ciljevi, ostvarivani u koordinaciji. SAD pomaže Izraelu u ciljanju vođa Hezbollaha i Hamasa, to je činjenica. Tko to ignorira i tvrdi da postoji odmak između postupaka Izaraela i američkih interesa, laže sebi ili drugima.
Sljedeće što moramo prepoznati jest da je ovo nastavak prethodne američke politike. U knjizi koju sam napisao prije nekoliko godina pokazao sam da je rat 1967. bio zajednički pothvat – Washington se složio s onim što Izrael planira i dao mu zeleno svjetlo. SAD tada nije izravno naoružavao Izrael, ali ga je štitio u UN-u i drugdje, tijekom i nakon rata.
Isto se ponovilo 1982.: SAD je odobrio izraelske planove. Ariel Sharon tada je došao u Washington i sastao se s Alexandrom Haigom, koji mu je dao „zeleno svjetlo“ uz riječi „Napravit ćemo ovo PLO-u, ovo Siriji, a ovo Libanonu.“
U jednom trenutku SAD je „obuzdao“ Izrael jer su zacrtani ciljevi postignuti – sirijska vojska je poražena u Libanonu, namještena je marionetska vlada, a PLO pristao napustiti zemlju. Izrael je postigao ciljeve oko kojih su se dvije strane dogovorile, ali je naprosto nastavio bombardirati Libanon iz pukog sadizma, i Ronald Reagan ga je zaustavio.
Zajednički ciljevi tih dviju velesila još uvijek nisu ostvareni – ni u Libanonu ni u Gazi – stoga SAD nema namjeru obuzdati Izrael (niti će, po mom mišljenju). Naprotiv, SAD je izravno uključen u ovaj rat – čak i ako njegovi vojnici nisu na prvoj crti. Sve drugo je zabluda.
Što motivira Joea Bidena na tu gotovo slijepu odanost svemu što Izrael govori, čini i traži? Dio toga svakako proizlazi iz njegove generacije. Dio ima veze s činjenicom da je najveći primatelj sredstava AIPAC-a (American Israel Public Affairs Committee) u povijesti Sjedinjenih Država. Dio pak s time da su ga izraelski političari sustavno indoktrinirali još od 1970-ih, kada ga je Golda Meir, kako sam voli reći, „oborila s nogu“.
Dio toga povezan je sa strateškom kalkulacijom koja se odnosi na Iran i takozvane „iranske proxyje“. Sjedinjene Države i Izrael dijele iskrivljenu viziju Bliskog istoka, koja se temelji na fanatičnom oslanjanju na silu kao jedinom sredstvu rješavanja problema. Svaki put kada bi se otvorila mogućnost za diplomatsko rješenje, Netanyahu bi reagirao eskalacijom. Napravio je to već nebrojeno puta, ubijajući one s kojima je pregovarao, bilo u Libanonu ili iz Hamasa, napadajući iransko veleposlanstvo u Damasku, i slično.
SAD u svemu tome nije neutralan promatrač, nego sudionik – odobrava taj pristup i opskrbljuje ga oružjem. U časopisu Proceedings Američkog pomorskog instituta objavljen je poduži tekst o američkom oružju korištenom u atentatu na Hassana Nasrallaha. Takvo oružje nije moglo biti upotrijebljeno bez američkog odobrenja i bez lažnog narativa o „samoobrani“.
Biden je posebno predan izraelskim interesima, ali u tome se ne razlikuje od većine američke političke elite. Iako, po tom je pitanju prilično usamljen kada je riječ o mišljenju američke javnosti – većina Amerikanaca, uključujući i velik broj republikanaca, ne podržava američko naoružavanje Izraela. Većina ih smatra da bi SAD trebao zaustaviti te isporuke, a imaju i nepovoljno mišljenje o Bidenovoj politic, kao i o Netanyahuu.
Ali sve to – „i pet centi“ – kako bi Amerikanci rekli, „ne vrijedi ni kave u Washingtonu“. Bez obzira na stavove javnosti, oni rade upravo ono što žele, i nije ih briga. Biden se nalazi na ekstremnom dijelu spektra koji s prijezirom gleda na mišljenje javnosti, međunarodno humanitarno pravo i položaj SAD-a u ostatku svijeta.
Daniel Finn:
Čak i ako američka politička elita ignorira stavove javnosti kada je riječ o Izraelu, čini li vam se da se tijekom protekle godine kod američkog stanovništva ipak dogodila značajna promjena u pogledu na Izrael i savezništvo sa SAD-om? Ima li dugoročnih posljedica? Koji je značaj protumobilizacije koju su pokrenule proizraelske lobističke skupine poput AIPAC-a – posebno u pokušajima da smijene članove Kongresa koji su tražili prekid vatre?
Rashid Khalidi:
Nema sumnje da se javno mnijenje promijenilo. Od svih većina koje sam spomenuo, možda jedina koja je postojala još prije 7. listopada bila je nepopularnost Netanyahua. Nije postojalo značajno protivljenje Izraelu – dapače, na početku rata postojala je javna podrška izraelskoj ofenzivi.
No, ispod površine već je tinjala promjena – ljudi mlađi od 30 ili 35 godina imaju potpuno drukčiji pogled na Izrael od svojih roditelja i djedova. To su dodatno produbili barbarski zločini počinjeni uz američko oružje i potporu. Užasi koje su počinile izraelske snage samo su produbili te poglede kod ljudi koji su prethodno imali umjerene stavove, a sada su postali otvoreni protivnici američke i izraelske politike.
Smatram da to jest velika promjena, i imat će dugoročno posljedice, ali ne mislim da je izgledno da će tako skoro imati posljedice na političkom planu. Tko god pobijedio na izborima u studenom, i koja god će vlada voditi zemlju sljedećih nekoliko godina, vjerojatno će biti jednako predana nepokolebljivoj podršci izraelskim ciljevima, čak i ako će povremeno postojati taktičke razlike.
To je zato što se politička elita SAD-a nije ni najmanje promijenila. Ljudi koji posjeduju političare – donatori, odnosno ljudi bez čijih milijuna i milijarda političari ne bi imali mandate – nisu se promijenili. Ti isti ljudi posjeduju velike korporacije, medije, zaklade i sveučilišta. Tko plaća, taj i diktira uvjete. Oni su ti koji političarima govore što je prihvatljivo, a što ne.
Oni posjeduju američki politički sustava kao što netko posjeduje dom ili vlastitu tvrtku, i nisu se promijenili ni najmanje. Nema promjene među političkim, medijskim, korporativnim ni kulturnim elitama i zato ne očekujem ni političke posljedice u dogledno vrijeme. Sve je veći jaz između stavova elite i stavova opozicije, ali on je postojao i ranije.
Rat u Iraku vodila je elita koja je izgubila podršku javnosti već godinu dana nakon njegova početka. Vijetnamski rat nastavio se još godinama, iako se većina javnosti odavno okrenula protiv njega. Nije neuobičajeno u američkoj povijesti da nedemokratske elite godinama ignoriraju volju naroda – i to će se, bojim se, nastaviti.
Što se tiče protunapada lobističkih skupina poput AIPAC-a, ne mislim da će to promijeniti mišljenje javnosti. Naprotiv, vjerujem da će samo produbiti jaz između građana i njihovih političkih vođa. Represivne mjere i zloupotreba optužbi za antisemitizam kako bi se ugušila svaka rasprava o Palestini, pokušaji da se pravnim putem kazne sveučilišta koja ne slijede volju provincijskih političara, sve će to, sasvim izvjesno, produbiti i izazvati sve šire nezadovoljstvo i otpor javnosti prema takvom postupanju elita.
Daniel Finn:
Postoji još jedan aspekt u kojem se tijekom protekle godine pojavio ogroman jaz – onaj koji se tiče čitavog diskursa o ljudskim pravima, međunarodnom pravu i svjetskom poretku utemeljenom na načelima koja znače nešto više od cinične, državno-centrične realpolitike. Taj je diskurs američka politička elita, zajedno sa svojim saveznicima, godinama koristila kako bi legitimirala vlastite postupke i ulogu u svijetu, osobito tijekom posljednjih dvadeset i pet godina. U proteklih dvanaest mjeseci svjedočili smo važnim pravnim koracima protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde, kao i zahtjevu tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za izdavanje uhidbenih naloga za Netanyahua i Yoava Gallanta. Kako tumačite te poteze i činjenicu da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici tako otvoreno zanemarili te odluke?
Rashid Khalidi:
Sjedinjene Države žestoko su potkopale samu ideju međunarodnog poretka temeljenog na vladavini prava. Zadale su udarac i međunarodnom humanitarnom pravu i pravilima ratovanja. Ako se može ubiti stotine civila kako bi se uklonio jedan vođa, tada cijela ideja međunarodnog humanitarnog prava – s načelima razmjernosti i razlikovanja – pada u vodu.
To se već dogodilo prije jedanaest mjeseci u Gazi, kada su cijele stambene zgrade pretvorene u golemi krater kako bi se ubila jedna osoba. Točan broj poginulih ne možemo znati jer su žrtve uništene do neprepoznatljivosti. U brojnim slučajevima to je učinjeno američkim oružjem, i ne bi se moglo nastaviti bez američkog odobrenja i logističke podrške.
Sjedinjene Države isporučile su Izraelu tisuće bombi od 900 kilograma opremljenih sustavima za navigaciju. Tim su oružjem u potpunosti uništili i svaku ideju međunarodnog poretka utemeljenog na vladavini prava. Ako pri korištenju sile nema proporcionalnosti i razlikovanja, možeš pobiti bilo koji broj ljudi i tvrditi da su bili „ljudski štit“ nekom notornom zločincu kojeg si morao ubiti. Nema više granica.
Upravo to je jedna od najpogubnijih, trajnih posljedica ovog rata. To nadilazi pitanje Palestine, Izraela ili Libanona ili Bliskog istoka, i postaje predložak prema kojem će svaka država moći voditi svoje ratove. Sve su granice ukinute. Vratili smo u stanje kakvo je bilo prije Drugog svjetskog rata.
Sve ono što je svijet pokušao uspostaviti nakon nacističkih zločina i što smo se nadali održati – Konvenciju o genocidu, međunarodne norme – sada je srušeno. Ponovno smo došli do dozvole za genocid i masovna ubojstva civila, samo trebate proglasiti da je meta „neprijateljski vođa“.
Danas, s jedne strane, imamo one koji nastoje održati ili obnoviti međunarodni pravni poredak, a s druge, najveću svjetsku silu i njezinu satelitsku državu koje marljivo uništavaju taj isti poredak i postavljaju nove okvire unutar kojih će djelovati oni – i oni kojima to dopuste.
Daniel Finn:
Dok razgovaramo, dvanaest mjeseci nakon početka izraelske ofenzive na Gazu, situacija izgleda kaotično i nepredvidivo. Sve više nalikuje na sukob koji bi se mogao pretvoriti u punokrvni regionalni rat, s mogućnošću širenja na više frontova. Što mislite da bi se moglo dogoditi u tjednima i mjesecima koji slijede?
Rashid Khalidi:
Ne mogu predvidjeti budućnost, niti ću pokušavati. Ne znam što će se dogoditi, ali mogu pojasniti trendove koji se događaju, koji će – ako se ne promijene – dovesti samo do još goreg.
Ono što je počelo u Gazi sada se širi na Zapadnu obalu – zasad u manjem, ali rastućem obujmu – i sada se u punoj snazi provodi u Libanonu. Postoji realan strah da će biti prošireno i na Iran, ako Netanyahu i njegovi brojni saveznici među američkom elitom dobiju priliku.
Ono što se razvilo tijekom ove godine jest spremnost da se masovna ubojstva i ratni zločini koriste kao kolektivna kazna nad cijelim narodom, kako bi se nametnule političke promjene. To je ono što Sjedinjene Države i Izrael rade u Gazi. Najnoviji primjer jest pokušaj prisilnog preseljenja pola milijuna ljudi iz sjevernog dijela Gaze – uz ubijanje stotina njih kao sredstva „motivacije“ da odu – dok pedeset do 100 civila ubiju na dnevnoj bazi.
To je politika masovnog pokolja kao sredstva prisile sa svrhom promjene režima. Ne govorim pritom samo o vojnom aspektu koji nastoje nametnuti u Gazi, nego na političkom. Po svemu sudeći, isto bi se moglo dogoditi i na Zapadnoj obali, a i Izrael i SAD otvoreno su izjavili da isto rade i u Libanonu.
Američki State Department rekao je da SAD više ne pokušava postići prekid vatre u Libanonu, jer prihvaća izraelske ciljeve, a Netanyahu ih je vrlo jasno formulirao – želi potpunu promjenu režima u Libanonu. Postoji opravdan strah da bi isti scenarij mogao biti primijenjen i u Iranu.
Podsjetio bih i na to da izraelski pokušaji „promjene režima“ u Libanonu imaju dugu povijest. Svrha rata 1982. godine bila je, između ostalog, uspostavljanje libanonske vlasti koja gaji simpatije prema Izraelu. Znamo kako je to završilo: donijelo nam je nove sukobe i Hezbollah.
Također nam je donijelo napade na američku vojsku i veleposlanstvo u Beirutu jer su mnogi Libanonci smatrali da su Sjedinjene Države sudjelovale u izraelskom pokolju nad devetnaest tisuća Palestinaca tijekom rata 1982. godine. Vjerovali su da su Sjedinjene Države obećale zaštititi civile koji su ostali u Beirutu nakon odlaska PLO-a u kolovozu 1982., no ti su ljudi potom masakrirani u Sabri i Chatili.
Ono što su Haig i Sharon pokušali učiniti u Libanonu nije završilo dobro, jednako kao i pokušaj promjene režima u Iraku. Danas je Irak bliži iranskom nego američkom taboru – američke baze u Iraku redovito su meta raketnih napada, a iz Iraka se ispaljuju projektili i na Izrael.
Nemam nikakvu ideju što će se dalje događati, ali trendovi su jasni: normalizacija genocida i masovnih pokolja kao sredstvo postizanja političkih ciljeva. Ono što mogu reći jest da nas povijest uči da takve politike nikada ne završavaju dobro – najmanje za žrtve masovnih pokolja, ali ni za one koji ih provode.
Daniel Finn:
Jasno je da je ovo jedan od najtežih, ako ne i najteži trenutak za palestinski narod još od Nakbe. U ovakvoj situaciji teško je uopće govoriti o tome što Palestince čeka i kojim bi putem mogli dalje, ali možete li ipak podijeliti neka svoja razmišljanja o tome?
Rashid Khalidi:
Situacija palestinskog naroda iznimno je teška. Ne sjećam se Nakbe – rođen sam u studenom 1948., kad je ona već bila pri kraju, i, naravno, tada nisam bio svjestan što se događa. Ne znam mogu li uopće povući povijesnu usporedbu, ali rekao bih da je ovo zasigurno najcrnji trenutak za Palestinu i Palestince od tada, u to nema nikakve sumnje.
Hoće li na kraju ispasti i gore od toga, samo vrijeme će pokazati, jer ovome još nije kraj. Nismo ni blizu kraju, volio bih da jesmo, ali ne čini se tako. Na političkoj razini Palestinci se i dalje suočavaju s istom dilemom kao i 5. ili 6. listopada prošle godine: i dalje su podijeljeni i, po mom mišljenju, bez stvarnog vodstva.
Postoji snažan trend – ili frakcija – koja zagovara neograničeno nasilje. Po mom mišljenju, taj trend nema nikakvu stratešku viziju. Ostvario je neke taktičke pobjede, ali i neke katastrofalne strateške poraze, i zapravo nanio ogromnu patnju Palestincima, kao i Izraelcima. Međutim, nema ujednačenog vodstva niti kolektivne strateške vizije. Takvo je stanje bilo i prije 7. listopada, i zapravo se nije promijenilo.
Ne postoji jasna slika o tome kako Palestinci žele živjeti u budućnosti niti kako žele oblikovati odnose s Izraelcima u Palestini. Nema ni jasnog plana kako bi se do toga došlo. To su strateška pitanja koja ne postavljaju, a još manje daju odgovore oni koji danas tvrde da vode palestinski nacionalni pokret – bilo da je riječ Hamasu ili onome što se ironično naziva Palestinskom Samoupravom, institucijom bez suvereniteta, bez stvarne vlasti i bez legitimiteta među vlastitim narodom.
Mislim da to sadašnje vodstvo nema odgovore na ta pitanja i zato su Palestinci, kao narod, bez kormila – politički dezorijentirani i bez pravog vodstva. S druge strane, treba reći da su Izrael i Sjedinjene Države postupale na načine koji otvaraju osnovna pitanja o održivosti izraelske politike – i stavova samih Izraelaca – budući da se čini kako velik dio javnosti danas uvelike odobrava ono što njihova vlada čini u regiji.
Pitam se može li uopće ovako stanje trajati unedogled – kako Izrael može očekivati da će i dalje neograničeno dominirati i tlačiti milijune ljudi, a da otpor ne postane nezaustavljiv. Ono što sada siju u Gazi, na Zapadnoj obali i u Libanonu – to će im se vratiti kao oluja. Znam da u samom Izraelu postoje glasovi upozorenja – “kasandre” koje govore: “Ovo je samoubilački, ovo je ludost, nema nikakve strategije. Kako mislite da će ovo završiti?”
Ali odgovora nema. Ljudi koji vode ovu politiku imaju samo jedan refleks: ako sila ne daje rezultate, upotrijebi još više sile. To je njihovo jedino „rješenje“, a to nema veze s politikom, nego s čistim militarizmom – kao da Carl von Clausewitz nikada nije postojao.
S jedne strane, vidim vrlo tmurnu bližu budućnost za Palestince, barem dok ne razviju zajedničku strategiju i vodstvo. Nadam se da će se to dogoditi, ali nitko ne može znati kada. Ali mislim da u svemu što Izrael čini postoji jasna poruka. Politika koja se oslanja isključivo na silu možda je mogla funkcionirati u 16., 17. ili 18. stoljeću, pa dijelom i u 20., ali u 21. stoljeću više ne može.
Dugoročno, takva politika uspjeti ne može nigdje, a pogotovo u ovom slučaju ne može – Izrael kao projekt od samih je početaka u potpunosti ovisio o vanjskoj potpori. Tako je i danas, i tako je uvijek i bilo. To nikada nije bio u potpunosti samostalan projekt ni samoodrživa ideja – da jest, ne bi odlazili u Britaniju po Balfurovu deklaraciju, niti u Ujedinjene narode po rezoluciju o podjeli. Šef Mossada ne bi odlazio po odobrenje Lyndona Johnsona 1967., niti bi Sharon išao po Haigov blagoslov 1982.
Taj projekt ovisi o vanjskom svijetu, a ponajprije o Zapadu – pokrovitelju ovog doseljeničko-kolonijalnog projekta. Istodobno je i nacionalni projekt, s mnogo drugih dimenzija, ali u potpunosti ovisi o svojoj zapadnom pokrovitelju. No Izrael je postupno otuđio javno mnijenje na Zapadu, gubi podršku javnosti u zemljama o kojima ovisi – a bez te podrške ne može ništa.
I dalje ima podršku elita, vlada i vojnog industrijskog kompleksa, koji bez grižnje savjesti prodaje neograničene količine bombi od 900 kilograma, helikoptere Apache, borbene avione F-35 i slično. No izgubio je onu gotovo jednoglasnu javnu potporu koju su cionistički projekt i država Izrael uživali u većem dijelu zapadnog svijeta – od vremena Balfourove deklaracije pa sve do devedesetih, odnosno barem do Prve intifade krajem osamdesetih godina.
Taj se trend možda može zaustaviti, možda i preokrenuti, ali to bi zahtijevalo odustajanje od sadašnje politike sile, još sile i ničega osim sile. To bi značilo prekid masovnih pokolja i kolektivnog kažnjavanja, a ja ne vidim da se to događa. Zato, iako je budućnost Palestinaca sumorna, ni budućnost Izraela ne izgleda bolje. Dapače, dugoročno je možda čak i gora – barem za Izrael u njegovom sadašnjem obliku.
Daniel Finn:
Sada odlazite u mirovinu s Columbije. Protekla je godina pokazala da su američka sveučilišta postala jedno od glavnih poprišta sukoba i rasprava. Čak su i najdesniji članovi Kongresa, na svoj način priznajući važnost studentskih kampova otpora, održali niz saslušanja i tražili da se protiv njih poduzmu mjere. Što vam iskustvo protekle godine govori o stanju američkog sveučilišnog sustava, i kamo mislite da on ide dalje?
Rashid Khalidi:
Ono što se dogodilo prošle godine bio je povijesni događaj globalnih razmjera. Ono što je počelo na američkim kampusima proširilo se diljem svijeta, jasno pokazavši da velika većina ljudi u gotovo svakoj zemlji na svijetu odbacuje ono što se događa – i to unatoč činjenici da su njihove vlade ili suučesnici, ili barem šutke pristaju na zločine. Taj je jaz između naroda i vlasti postao kristalno jasan – mladi su potpuno i strastveno angažirani, dok su starije generacije mnogo podjeljenije.
Treba imati na umu da sveučilišta funkcioniraju po posebnom kalendaru – godina počinje u jesen, a završava u proljeće. Nova akademska godina, koja je počela u rujnu, bitno je drukčija od prošle. Represivne mjere koje je naložio Kongres, a koje su servilni, uplašeni i beskrupulozni sveučilišni službenici revno proveli, pokazale su se vrlo učinkovitima. Na kampusima gotovo više nema prosvjeda i aktivnosti kakvih je bilo prošle godine.
Na Columbiji i dalje postoji aktivizam. Sada, primjerice, studenti čitanjem imena ljudi ubijenih u Gazi izražavaju otpor. Čine to dan za danom – što je dirljivo i moćno – ali nema učinak, niti im je dozvoljeno imati, kakav su imali prosvjedi prošlog proljeća, sve dok ih policija nije brutalno ugušila.
Sveučilišta su 2023.–2024. odigrala izuzetnu ulogu, ali ne vjerujem da će se to ponoviti, barem ne u Sjedinjenim Državama. Možda će se više toga događati na europskim sveučilištima, ali u Americi – sudeći prema onome što vidim i čujem – vladavina straha na kampusima zasad je pobijedila. Unatoč tome, javnost se promijenila. Ljudi su na vlastitim ekranima vidjeli stvarnost o kojoj masovni mediji lažu, koju iskrivljuju ili jednostavno skrivaju od nas.
Iskreno, ne mislim da se u ovom trenutku možemo osloniti na sveučilišta da pruže onakav inspirativni pokret iz 2023. i 2024. godine – ne nakon vala represije koji je uslijedio. Koliko čujem s kampusa, situacija je posve drukčija. Ove se akademske godine policijski režim uveden na Columbiji – kontrolne točke, nadzor i ograničenja kretanja i političkog djelovanja – pokazao prilično učinkovit.
Taj je režim uspostavljen u koordinaciji s državnim vlastima, njujorškom policijom, izraelskim obavještajnim službama i FBI-jem, kako bi osigurali da se ne ponovi ono što se događalo prošle godine. Zato se ne bih oslanjao na sveučilišta ove akademske godine. Svejedno, to nije zaustavilo prosvjede izvan kampusa – bilo ih je poprilično, a u New Yorku ih je i dalje mnogo. Naravno, tek smo u listopadu, tko zna što će se dogoditi u mjesecima koji slijede.
Daniel Finn:
Vaša sljedeća knjiga, koliko razumijem, bavit će se poveznicama i međusobnim utjecajima britanskog kolonijalizma u Palestini i Irskoj. Možete li nam reći nešto više o tome?
Rashid Khalidi:
To je knjiga koju se nadam tek napisati, a ne ona koju sam već napisao. Ideje za nju još nisu u potpunosti oblikovane; nije riječ o gotovom djelu i nisam siguran kakav će oblik na kraju poprimiti. Ono što znam jest da radim na izvanrednim vezama i paralelama između metoda koje su Britanci koristili u Irskoj i onih koje su kasnije primjenjivali u Palestini.
Između Irske i Palestine postoje važne sličnosti kao naseljeničkih kolonija, premda, naravno, i velike razlike. Engleski, a kasnije britanski pokušaji da pokore Irsku sežu još u 12. stoljeće i trajali su neprekidno stoljećima. No naseljavanje koje je ključno za ovu usporedbu započinje tek u elizabetinsko doba, dakle nekoliko stotina godina prije nego što se cionizam pojavio kao politički projekt.
Kao i u većini doseljeničko-kolonijalnih projekata, ono što smo vidjeli u Irskoj bilo je proširenje suvereniteta i stanovništva matične zemlje na koloniju naseljenika. Engleske, velške i škotske podanike Krune slalo se ondje kao produžetak njezina suvereniteta, s ciljem da se pokori zemlja koja se naseljavala. To je klasičan obrazac doseljeničkog kolonijalizma – isti onaj koji se dogodio u Sjevernoj Americi, Australiji, Alžiru, Južnoafričkoj Republici, Keniji i drugim zemljama. Upravo je ta britanska ekspertiza, razvijena u specifičnoj doseljeničkoj koloniji u Irskoj, kasnije prenesena na časnike i službenike koji su je potom provodili u Palestini.
Naravno, cionizam je bio sasvim drukčiji – samostalan politički, nacionalni projekt. Naseljenici koji su odlazili u Sjevernu Ameriku ili Irsku radili su to kao engleski podanici, produžetak suvereniteta britanske Krune. Nisu osnivali vlastite, neovisne zajednice: pokrajine i gradove nazivali su po engleskim kraljevima – Carolinu po Charlesu, Jamestown po Jamesu – i tako redom.
Cionizam je imao i druge aspekte. Doživljavao se kao odgovor na židovsko pitanje – za ljude progonjene u kršćanskom svijetu, temeljio se na povezanosti židovstva i zemlje Izraela, i u tom smislu je imao posebne značajke. Ali njegova je metodologija, kao i način djelovanja, bila tipična za doseljeničko-kolonijalni projekt.
Rani cionisti su se promatrali su se u tom svjetlu – kao europski doseljenici koji naprosto djeluju kao i ostali europski kolonizatori u „barbarskim“, neeuropskim zemljama, čije se stanovnike može zanijekati. Takav je, uostalom, bio i odnos svih doseljeničko-kolonijalnih projekata prema autohtonom stanovništvu.
Kao i svaki drugi doseljeničko-kolonijalni projekt, i cionizam je trebao svog pokrovitelja. U većini slučajeva taj je pokrovitelj bila matična zemlja – za Sjevernu Ameriku, Australiju i Irsku to je bila Engleska, odnosno kasnije Ujedinjeno Kraljevstvo. Cionizam je, međutim, bio samostalan projekt i isprva je tražio potporu gdje god je mogao – od njemačkog cara, zatim osmanskog sultana, potom francuske republike, da bi na kraju pronašao savez s Britanijom. Ali kad je britanska podrška oslabila 1939., cionistički se projekt glatko prebacio na oslanjanje na Sjedinjene Države i Sovjetski Savez.
Kasnije su ratove 1956. i 1967. vodili britanskim i francuskim oružjem, a nuklearni program razvili uz francusku pomoć. Dakle, svaka naseljenička kolonija zahtijeva vanjskog pokrovitelja, ali cionizam je jedinstven po tome što je uspješno skakao s jednog pokrovitelja na drugog – od Britanije do SAD-a, Francuske i drugih zapadnih sila. Danas, u suštini, Zapad kao cjelina – SAD, Francuska, Britanija, Njemačka i još nekoliko zemalja – funkcionira kao pokrovitelj tog projekta.
Detalji su fascinantni. Ljudi koji su vodili pregovore o okončanju irskog rata za neovisnost bili su isti oni koji su donijeli Balfourovu deklaraciju i pomagali stvoriti mandat za Palestinu. Tako je uspostavljen režim koji je Britanija stvorila u Palestini kako bi poticala i podržavala cionistički projekt. Arthur Balfour, David Lloyd George, Winston Churchill, bili su to isti ljudi koji su o tome odlučivali.
U Irskoj su testirali metode koje su kasnije prenijeli u Palestinu – uzmete službenika iz Indije, pošaljete u Irsku da muči zatvorenike; ubrzajte na deset godina kasnije, nakon još jedne službe u Indiji, isti taj čovjek završava u Palestini, gdje postavlja mučilišta. Zapovjednika Kraljevske irske policije (RIC) pošaljete u Palestinu da organizira žandarmeriju, a zatim, po završetku irskog rata za neovisnost 1921.–22., kada su Britanci morali napustiti Irsku, ubacite i tzv. Black and Tanse te veterane RIC-a.
Sve te veze gotovo su nevjerojatne i protežu se duboko u dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća. Bila je to imperijalni know-how – znanje o nadzoru, gušenju pobuna i održavanju kolonijalnog reda – koji je, razvijen u Irskoj, kasnije prenesen britanskim časnicima u Palestini, a oni su ga potom prenijeli Izraelcima.
Britanski časnici koji su gušili Veliku pobunu u Palestini krajem 30-ih godina obučavali su mlade Židove koji će kasnije postati vrh izraelske vojske. Moshe Dayan i Yigal Allon učili su od njih – učili su kako strijeljati zarobljenike i kako uništavati infrastrukturu.
Mentori su im bili britanski majstori represije i gušenja ustanka, od kojih su mnogi bili Anglo-irski časnici ili su prethodno služili u Irskoj – primjerice Sir Charles Tegart ili feldmaršal Bernard Montgomery, koji je tijekom rata za irsku neovisnost zapovijedao brigadom u Corku, a tridesetih godina divizijom u Palestini. Montgomery je, inače, bio sin svećenika Irske crkve. Njihovi stavovi i pogled na svijet – posebno kako su promatrali i tretirali autohtono stanovništvo te njihova izrazita naklonost prema doseljenicima – bili su gotovo identični u Irskoj i u Palestini.
Prevela: Sara Sharifi
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.