TEKST
S queer strane zečjeg nasipa
U Zečjem nasipu ne svjedočimo samo tišini među likovima, već i potpunom izostanku queer glasa – ne zato što se ti glasovi ne mogu artikulirati, nego zato što film aktivno bira da ih ne artikulira. Time dolazimo do pitanja: je li ovdje riječ o promišljenoj estetskoj strategiji ili o simptomu kulturnog straha od queer eksplicitnosti?
Queer film, kao žanr i kao političko-estetska praksa, od samih je početaka bio prostor otpora – prostor u kojem se preispituju norme roda, seksualnosti i pripadnosti. Zato je na sebe privukao pozornost (uglavnom queer) publike zbog subverzivnosti tema kojima se bavi. Od Paris is Burning i My Own Private Idaho, preko Brokeback mountain i Portrait of a Lady on Fire, queer film se profilirao kao prostor u kojem su marginalizirani identiteti mogli konačno progovoriti svojim jezikom – ne samo tematski, već i estetski, politički i narativno. U tom smislu, queer film nije samo film „o“ LGBTQ osobama, već forma koja se često odmiče od dominantne filmske gramatike, izaziva ustaljene konvencije i nudi drugačije oblike pripovijedanja, odnosa i gledateljske pozicije. Zanimljivo je onda uočiti kad autori filmova koji se bave queer tematikom izabiru svoje filmove nazivati queer filmom, a kad svoja djela imenuju nešto širim žanrovskim kategorijama, kao što je drama. Tu zanimljivost možemo uočiti i u novijem, hrvatskom filmu (odnosno drami) Zečji nasip koji itekako otvara brojna problematična pitanja ukoliko ga se pokušava sagledati iz queer očišta, što je upravo namjera ovog teksta.
Film ukratko govori o Slavenovom povratku iz Berlina nakon tri godine odsustva u rodno mjesto povodom sprovoda njegova oca. Iako on nije pretjerano pogođen gubitkom oca (da ne kažem uopće), njegov povratak duboko i temeljito uznemiruje unutarnji svijet negdašnjeg prijatelja Marka. Razlog tome je što su bili zatečeni u ljubavnom zagrljaju zbog kojeg su njihovi roditelji poludjeli i napravili dramu koja je rezultirala Slavenovim egzilom u Berlin. Ponovni susret sa Slavenom remeti Markovu rutinu, a krajnji rezultat unutarnjeg kaosa ispoljava se tako što prestaje trenirati za natjecanje u obaranju ruku te gubi želju za spolnim odnosom s djevojkom Petrom, unatoč tome što na početku filma to isto traži od nje.
Glavno umjetničko sredstvo kojim se Zečji nasip izražava nije riječ, ni dijalog, ni eksplicitna radnja, već – tišina. Riječ je o filmu koji se oslanja na atmosferu suzdržanosti i podrazumijevanja, gdje šutnja preuzima ulogu naracije, a neizgovoreno postaje glavni nositelj značenja. No ono što se u filmskoj umjetnosti ponegdje hvali kao „tišina ispunjena značenjem“ ipak nije slučaj ovdje, već je riječ o tišini ispražnjenoj od jasne namjere, gotovo kao da služi tome da ušutka mogućnost queer izraza prije nego što je on uopće artikuliran.
U Zečjem nasipu ne svjedočimo samo tišini među likovima, već i potpunom izostanku queer glasa – ne zato što se ti glasovi ne mogu artikulirati, nego zato što film aktivno bira da ih ne artikulira. Time dolazimo do pitanja: je li ovdje riječ o promišljenoj estetskoj strategiji ili o simptomu kulturnog straha od queer eksplicitnosti?
Tišina, dakle, ne funkcionira kao napetost u klasičnom dramaturškom smislu, gdje gledatelj osjeća da nešto prijeti eruptiranjem, već više kao blokada, obustava govora i emocije. U simboličkom sloju, tišina se veže uz opasnost od prirodne katastrofe – poplave zbog koje se grade zečji nasipi, po kojima film i dobiva ime. Ipak, ta simbolika ostaje nedovoljno razrađena. Nasipi koji bi trebali zadržati vodu postaju metafora obrane od nečega neimenovanog i prijetećeg – vjerojatno unutarnje istine, odnosno homoseksualne želje koja neminovno dovodi do promjene u životu protagonista. Zečji nasipi zapravo nalikuju ormaru: štite ono iznutra od onog izvana, ali i obrnuto – drže queer identitet zatvorenim, potisnutim i neprikazanim.
Ako pokušamo zečji nasip čitati kao metaforu ormara – što se intuitivno nudi, s obzirom na queer podtekst filma – onda valja priznati da ta metafora ostaje slabo provedena. Umjesto da se likovi s njome konfrontiraju, film od gledatelja traži da sam „zamisli“ sve ono što, laički rečeno, scenarist i redateljica nisu htjeli jasno reći. Drugim riječima, queer prisutnost ostaje zatvorena u simbolički kontekst, uskraćena za svoje pravo da se iskaže, da postoji, da se pobuni ili da bude prepoznata. U tom smislu, Zečji nasip ne šuti zato da bi progovorio više – već zato da bi zadržao status quo.
Važan detalj u priči je da je Slavenov otac počinio samoubojstvo, iako nikada u potpunosti ne saznajemo zašto. Natruhe odgovora mogu se pronaći u trenutku kad Markova baka za obiteljskim ručkom znalački govori: „Veliju da je to bolest od tuge,“ čime želi naznačiti razlog zbog kojeg si je gospodin Klasnić oduzeo život. Ono što se daje naslutiti je da se otac možda odlučio ubiti od sramote zato što je netko u selu saznao da je njegov sin homoseksualac, zbog čega je i bio izbačen iz kuće. Iako je u Zečjem nasipu prisutno još događaja kojima se nastoji pokazati težina života mladih gay muškaraca, ovo već dovodi do važnog pitanja vezanog uz film – zašto su ovdje gay junaci viktimizirani?
Odgovor na to pitanje možda bi se mogao činiti složenim, ali s obzirom na stanje društva u kojem živimo, on je prilično jednostavan. Mainstream mediji, među kojima se ističu novine i televizija, a potom filmovi koji se proizvode na ovim prostorima, izbjegavaju prikazati snažnu queer osobu koja se bori za svoja ljudska prava – ili ukratko, protiv fašizma. Za mainstream medije, takva osoba ne može zaista postojati unutar okvira današnjeg hrvatskog društva, jer bi to značilo da je moguća borba protiv formiranih stupova društva, odnosno normiranih i odobrenih načina ponašanja koji se političkim, pa tako i medijskim djelovanjem vladajućih nastoje zaštititi. To znači da se filmska reprezentacija borbenih queer osoba, barem u kontekstu hrvatskog žanrovskog filma (glede dokumentarnog filma situacija je nešto drugačija) apriorno želi obeshrabriti, jer bilo kakav oblik queer borbe za – ponavljam – ljudska prava nije moguć u kontekstu hrvatskog društva.
U tom smislu, filmovi poput Zečjeg nasipa ne djeluju neutralno – oni reflektiraju i reproduciraju šire društvene obrasce, osobito u kontekstu hrvatskog žanrovskog filma, koji kao da ne zna, ne želi ili se boji prikazati queer subjekt kao subjekt otpora. Iz tog razloga, reprezentacija queer borbe se jednostavno prešućuje: sustavno se prikazuju likovi koji pate, šute, povlače se i nestaju, ali nikada ne djeluju. Plakanje nad time što je netko queer pritom, ne mijenja društvo niti pomaže stvarnim queer osobama da ostvare svoja prava na dostojanstven život.
Jedini mogući iskorak jest ponuditi snažniju, politički artikuliraniju queer reprezentaciju, ne nužno „radikalnu“ u estetskom smislu, već realistično hrabru u onome što predstavlja. Važno je naglasiti da queer film, kao i svaka druga umjetnička forma koja pretendira na političku relevantnost, mora priznati da se borba za ljudska prava ne vodi samo u simbolici, nego i u narativnom izboru. Jer onog trenutka kada kao društvo pognemo glavu pred fašizmom i dopustimo da se naši queer članovi obitelji, prijatelji, susjedi ili kolege ugnjetavaju – možemo slobodno reći da je fašizam pobijedio.
Usprkos svemu navedenom, ono što je ponuđeno hetero gledateljima otvorenog uma u Zečjem nasipu jesu viktimizirani queer likovi koji proživljavaju užasne stvari u životu (kao da je hetero, cis ljudima sve sjajno i bajno samo zato što su rođeni unutar tih ne-marginalizirani identitetskih kategorija), nad čijim sudbinama mogu lamentirati i reći: „Joj, jadni oni, tako smo sretni što se nismo rodili takvi.“ Ne samo da se time želi proizvesti dihotomija mi-oni kojom se nastoje separirati i jasno ograditi LGBTQ osobe od onih koje to nisu, već se tako dodatno marginaliziraju njihovi identiteti.
Jedan od takvih primjera u Zečjem nasipu je trenutak u kojem Markov mlađi brat Filip otkriva Petri da je mama pretukla Marka zbog Slavena i rekla da je Marko peder. On to naravno ne čini iz zlobe, već iz nevine dječje iskrenosti. U tom trenutku Petrin svijet se ruši i shvaća zašto njezin dečko više nije zainteresiran za nju. Nakon spoznaje istine, Petra odbija komunicirati s Markom, već ga umjesto toga outa svima u školi, zbog čega postaje izoliran i trpi vršnjačko nasilje. Prijatelji ga napuštaju u trenutku kad saznaju da je homoseksualne spolne orijentacije, a najbolji prijatelj je prvi koji baci kamen na njega. U toj situaciji zanimljivo je da se ne viktimizira samo Marko koji postaje žrtva vlastite, cijelom selu obznanjene homoseksualnosti, već se njegova seksualna orijentacija istovremeno demonizira jer Petra postaje heteroseksualna žrtva Markova odbijanja. Čini se da je redateljica ovime pokušala dostići najvišu razinu patosa u filmu. Međutim ne bih rekao da joj to polazi za rukom, već se čini kao da prvoloptaški pokušava prikazati životnu situaciju koja je puno složenija nego što bi se ovaj film potrudio prikazati.
Stvaranjem spektakla u kojem su queer likovi tek sredstvo za proizvodnju napetosti, a ciljano gledateljstvo prvenstveno heteronormativna publika željna senzacionalizma, Zečji nasip uspijeva privući određenu razinu medijske pozornosti. No ta se pažnja temelji više na tome što queer tematika i dalje funkcionira kao svojevrsna kulturna tabu zona, nego na kvaliteti same reprezentacije ili dubini njezine političke poruke.
Zaključno, smatram da Zečji nasip nije queer film i iskreno mi je drago da se tako niti ne kategorizira unutar domaće distribucije. Ipak, problematično je to što je upravo ta slaba i površna queer reprezentacija poslužila kao ključ za ulazak na međunarodne festivale, poput Berlinala, gdje se film našao u konkurenciji za nagradu Teddy namijenjenu queer filmovima (koju očekivano nije dobio). U tom kontekstu, film ne uspijeva opravdati očekivanja koja si je implicitno postavio – ne samo zbog formalnih slabosti, već zbog toga što njegovo korištenje queer identiteta ostaje instrumentalizirano, bez stvarne namjere da pruži autentičan ili osnažujući prikaz queer iskustva.
Boli me što taj potencijal nije iskorišten, unatoč drugim osvojenim nagradama i afirmativnim kritikama. Žao mi je što su neki kritičari u ovom filmu vidjeli ono što on, u svojoj srži, ne nudi – i iako neću ulaziti u njihove motive i prosudbe, mogu samo zaključiti da za hrvatski queer žanrovski film itekako ima nade. Tu nadu treba njegovati, ali istovremeno kritički i sustavno prozivati one autore i naslove koji queer likove koriste tek kao ukrasne žetončiće na putu prema vidljivosti i nagradama. Borba za legitimnu i kompleksnu queer reprezentaciju ne podnosi tišinu, a još manje tokenizaciju pod krinkom ozbiljnosti.
Lucas Legović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.