TEKST

Performativni muškarac pod povećalom

Pojam i pojava performativnog muškarca otkriva dualnost i unutar naizgled jedinstvenih društvenih skupina – s jedne strane želju za napuštanjem agresivnih i nasilnih modela muževnosti, a s druge strane straha da se progresivnost svodi na samo još jednu estetiku u nizu, bez stvarne promjene vrijednosti.

Svako toliko u društvenoj i online sferi pojavi se novi buzzword koji neko vrijeme odzvanja bespućima interneta, ostavljajući trag u našoj kolektivnoj svijesti. Trenutno je taj buzzword ili bolje rečeno buzz izraz – performativni muškarac. Izraz “performativni muškarac” u pop kulturi se pojavio ove godine, a originalno opisuje cis, hetero muškarca koji nosi odjeću netipičnu za strejt muškarce poput crop topova, stvari drži u tote torbi (cekeru), a nerijetko ga se vidi s nalakiranim noktima kako čita progresivnu literaturu feminističkih autorica ili self-help vodič. Uz to sve pije ledenu kavu ili matchu. 

Ova etiketa, ili možda samo još jedan u nizu beskrajnih naziva mikro estetika po kojima se dijelimo na tik-toku, obećava razotkriti prevaranta koji uzima elemente društveno podređenih zajednica te ih koristi kako bi kako bi privukao žene. Feminizam, obilježja queer zajednice i progresivnost koristi kao estetiku, a ne kao set vrijednosti po kojima valja živjeti. 

No kada god se ovakve crno bijele etikete pojave, trebale bi se upaliti i crvene lampice. Jaz između muškaraca i žena, nas i njih, postaje sve veći i svakim danom kao da se pojavljuju nove kategorije po kojima smo različiti, a o zajedničkoj borbi riječi je naizgled sve manje.

Pogled s druge strane, iz položaja muškarca, mogao bi pričati drugu priču – odbacivanjem agresivnog, nasilnog maskuliniteta, koji je u internetskom riječniku dobio epitet “toksični”, muškarci novije generacije priklanjaju se mekšem, pristupačnijem i toplijem obliku muževnosti. Iz ovog proizlazi pitanje – zašto u doba kada se manje nego ikada libimo prozivati toksična ponašanja, na nježniji oblik maskuliniteta reagiramo sa sumnjom, skepsom, ironijom i osudom?

U eri nakon #MeToo pokreta te u doba digitalnog feminizma, mnogi su muškarci u potrazi za novim načinima pokazivanja svoje muževnosti, koji nisu toksični ili tradicionalni. Judith Butler u svojem je eseju Performative Acts and Gender Constitution: An Essay in Phenomenology and Feminist Theory iz 1988. godine pisala kako je bilo koji rod performativan. Pokazujući rodna obilježja i tako informirajući druge pojedince o tome kako želimo biti percipirani, svi performativno demonstriramo rod. 

Međutim, kako pokazuje problematika performativnog muškarca – zbunjuje nas kada heteroseksualni muškarci performiraju rod na ne-heteroseksualan način te to u mnogima budi osjećaje sumnjičavosti. Ali zašto? Etiketirajući sve muškarce koji biraju vizualno netradicionalne rodne markere kao performativne, što nedvojbeno nosi isključivo negativnu konotaciju, dovodimo se u opasnost od kontraefekta i reakcije. Potiskujući muškarce u kutije propisane stoljetnim patrijarhalnim vrijednostima koje jasno definiraju (i reguliraju) kako smije izgledati muškarac, utvrđujemo već puno puta ponovljeno gradivo – tolerira se samo binarno. 

Ako se već ponosimo uključivosti, onda tu paradoksalno postajemo dijelom mase koja će ikoga (pa čak i cis-hetero muškarca) ograničavati u svojoj ekspresiji? Drugi problem je pitanje – ako svi već na ovaj ili onaj način performiramo rod, zašto je, ako to radimo na stereotipno feminiziraniji način, to percipirano tako negativno? Vjerujemo li u mantru fake it till you make it (ili naprosto u to da ponavljanjem određenih radnji dolazi do usvajanja novih ponašanja), nije li bolje fejkati progresivnost dok ne postane integralni dio nas? Ako će naš cis muški prijatelj “performativno” čitati knjige ispijajući kavu u Botaničaru, možda s vremenom neku zaista i pročita? 

Sociologinja Francine Deutsch u Undoing Gender ističe da do promjena u ponašanju pojedinca često dolazi malim pomacima koji osobama omogućuju istraživanje novih teritorija i eksperimentiranje s rodnim ulogama. Nije li onda kontraproduktivno etiketirati muškarce kao performativne prevarante kada istovremeno oštro (i opravdano) kritiziramo uvriježenu toksičnu muževnost?

Ismijavanjem rodno tipično ženstvenih osobina ili markera queer identiteta kod heteroseksualnih muškaraca dopuštamo patrijarhatu da nas uhvati u svoju klopku – dovodimo se u opasnost hranjenja ideja da je ženstveno i queer neozbiljno, sumnjivo i vrijedno prozivke i omalovažavanja. Upravo zato što borba da budemo shvaćene ravnopravno, vrijedno i jednako legitimno, rodni izraz koji odstupa od norme mora biti dostupan svima koji ga žele usvojiti. Umjesto ismijavanja, mogli bismo ga pozdraviti i podržati jer bez obzira na to u kojoj smo fazi samootkrivanja, samopropitkivanja i istraživanja svojeg rodnog identiteta, eksperimentiranje novim oblicima maskuliniteta, iako je samo prvi korak, zaslužuje plus.

Međutim, iako treba preispitivati servirane internetske analize kompleksnih ljudskih ponašanja, gdje ima dima obično ima i vatre. Shakespeare je i sam rekao da je cijeli svijet pozornica, a muškarci i žene samo glumci, temeljna razlika između performativnih muškaraca danas i tradicionale ljudske “glume” u svrhu signaliziranja pripadnosti zajednici, kako je Kian Bakhtiari napisao za Forbes u člansku Performative Males, Gen-Z Irony And The Death Of Sincerity, je u tome što performativni muškarac utjelovljuje pomak od samoizražavanja prema samokuriranju. Dok je samoizražavanje ukorijenjeno u iskrenim interesima, zajedničkim vrijednostima i kulturnom identitetu, samokuriranje je građeno na predviđanju kako će drugi percipirati estetske ili druge izbore koje osoba donosi te koliko i na koji način će od toga imati koristi.  

U istraživanju Daniel B. Eisen i Liann Yamashita Borrowing from Femininity: The Caring Man, Hybrid Masculinities and Maintaining Male Dominance istraživači su utvrdili kako su sudionici istraživanja svoj „hibridni maskulinitet“ stvorili na temelju ponašanja tradicionalno percipiranog kao ženstveno, kojim su se pokušali izdići iznad „tradicionalnih muškaraca“. To su činili tako što su prvo napravili razliku između „sebe“ –muškarci hibridnog maskuliniteta koji su ranjivi i emotivno otvoreni u društvu drugih muškaraca, i „njih“ – nogometaša i pripadnika bratstava na američkim koledžima. Druge su okarakterizirali kao djetinjaste i nezrele, a sebe kao zrele i osjetljive, tako se postavljajući intelektualno i emocionalno superiorno. 

Istraživanje je pokazalo da se dio muškaraca nastojao prikazati progresivnima kroz naglašavanje vlastite ranjivosti i emocionalne otvorenosti, ponajprije kroz otvorene razgovore s drugim muškarcima o financijskim problemima prijatelja ili odnosima sa ženama. Iako su sudionici pokušali graditi sliku zrelog maskuliniteta na emocionalnoj povezanosti i brizi za prijatelje, razgovori o odnosima sa ženama razotkrivali su duboko ukorijenjene patrijarhalne narative o ženama kao “prijetnji muškoj autonomiji” putem kontrole. Ideja međusobne zaštite prijatelja od „kontrole“ žena (jer je ovdje kritika shvaćena kao kontrola) tako se predstavljala kao čin brige i emocionalne bliskosti, iako je u svojoj suštini i dalje održavala patrijarhalne odnose moći među rodovima. Umjesto do razumijevanja između muškaraca i žena došlo do još većeg jaza i jačanja patrijarhalnih odnosa. 

U drugom istraživanju, Hybrid Masculinities: New Directions in the Sociology of Men and Masculinities, Bridges i Pascoe hibridni maskulinitet definiraju upravo kao selektivno prisvajanje elemenata identiteta marginaliziranih zajednica i drugih modela muževnosti ili ženstvenosti, koji nisu dio zapadnjačkog kanona. Element ranjivosti ovdje služi stvaranju percepcije sigurnosti kod žena, te se time želi stvoriti povjerenje, jer nježan muškarac ne može biti nasilan. Dakle, kritika performativnog muškarca proizlazi iz neiskrenosti kojom kurira vlastiti identitet u svrhu maskiranja manipulativnog ponašanja. Performativni muškarac u tome uspijeva okoriščujući se elementima tzv. “sigurnog” maskuliniteta, tj. estetskim markerima koji ženama ulijevaju povjerenje u podudarnost vrijednosti – a svemu tome cilj je seks.

Pojam i pojava performativnog muškarca otkriva dualnost i unutar naizgled jedinstvenih društvenih skupina – s jedne strane želju za napuštanjem agresivnih i nasilnih modela muževnosti, a s druge strane straha da se progresivnost svodi na samo još jednu estetiku u nizu, bez stvarne promjene vrijednosti. Važno je prepoznati da je svaki iskaz rodnog identiteta u svojoj suštini performativan, a ismijavajući i sumnjajući u eksperimentiranje rodnim iskazima heteroseksualnih muškaraca može dovesti do neželjenog cementiranja patrijarhalne hijerarhije u kojoj je ženstveno i dalje manje vrijedno.

Ključna razlika ne leži u estetici, već u dosljednom prakticiranju vrijednosti koje želimo u međuljudskim odnosima, poput emocionalne zrelosti, empatije, otvorenosti, iskrenosti. Umjesto brzog etiketiranja i polarizacije, produktivniji pristup bio bi kritički, ali otvoren dijalog – poticati eksperimentiranje s novim oblicima muževnosti, uz istovremeno inzistiranje na odgovornosti i stvarnoj političkoj i etičkoj promjeni. Tek tada performans može prerasti u praksu, a nova muževnost u istinski emancipirani pomak.

Vida Volarić



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.