TEKST

Od crvene zastave do petokrake: prikaz moderne političke povijesti crvene boje

U modernoj povijesti crvene boje različite su bile njene političke manifestacije. Pratimo i objašnjavamo razvoj crvene od predrevolucionarnog modernog doba, zatim upotrebe crvenih zastava u događajima Francuske revolucije 1789. i Proljeća naroda 1848., do pojave crvene petokrake u Ruskom građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije 1917. Prikaz se završava današnjim kontrarevolucionarnim revizionizmom spram komunističkog nasljeđa, pa tako i spram crvene boje kao simbola radikalne egalitarne politike.

Crvena je klasna borba

Nakon pada jakobinaca 1794. pojavljuje se termidorska reakcija u obliku novouspostavljenog tijela Direktorija kao sirova i žestoka osveta buržoazije za previše demokracije u revoluciji, čime je na poslijetku i utabala put prema Napoleonovoj autokraciji. U tom periodu pojavljuju se prve ozbiljnije političke artikulacije komunizma u političkoj misli revolucionara Françoisa-Noëla Babeufa i praksi sljedbenika njegove doktrine za društvom bez privatnog vlasništva, tzv. babuvisti. Zavjera Babeufa i babuvista za nasilnim svrgavanjem Direktorija je osujećena i ti protokomunisti su uhićeni 1797., a Babeuf giljotinom pogubljen iste godine. Sjećanje na njihovu radikalno egalitarističku politiku u duhu revolucije, u skladu s radikalnodemokratskim duhom crvene zastave, ostalo je u memoriji europskih radikalno lijevih i socijalističkih krugova i kružoka u sljedećim desetljećima.

Godine 1830. Stendhal objavljuje roman Crveno i crno, koji simbolikom buržoaski evocira sukobe republikanskih težnji revolucionara te antidemokratske mržnje klerikalnih monarhista, da bi se taj crveni subjekt godinu dana kasnije našao van tih idealističkih priča u konkretno materijalnom subjektu proletariziranog industrijskog radnika. Godine 1831. pojavljuje se u Lyonu prvi radnički politički štrajk uopće, štrajk radnika kao klase za sebe. Ti tkalački radnici podižu upravo crvenu zastavu kao svoj simbol borbe, simbol krvi rada, krv nastalu u radničkoj borbi, dakle, simbol klasne borbe. Crvena otad polako postaje ne samo simbol revolucionarnosti demokracije, nego i simbol klasne borbe radničke klase protiv vladavine buržoazije, nasuprot trikolorke kao nacionalne borbe buržoazije protiv starog poretka monarhijskog feudalizma. Ali Lyon nije Pariz, niti je Pariz cijeli svijet, iako je Pariz politički i intelektualno glavni grad 19. stoljeća. Do globalne pojavnosti crvenosti kao socijalističke politike te crvene zastave dug je put, ali Francuska je opet prva stanica politizacije.

Uslijed višegodišnjeg lošeg ekonomskog stanja u cijeloj Europi, počeli su nemiri i napetosti u europskim carstvima, na koncu i otvoreni ustanci na Siciliji i u Francuskoj početkom 1848. Poznati Manifest komunističke partije, pamflet koji su Karl Marx i Friedrich Engels tjednima cizelirali, objavljen je u Londonu 21. veljače 1848., a barikade radnog naroda već su postavljene 22. veljače 1848. na ulicama Pariza. Revolucija je u punoj snazi, 25. veljače 1848. Francuska je nakon više desetljeća ponovo proglašena republikom. Cijela monarhistička Europa ponovo drhti od radikalizma nove Francuske revolucije. Narodi diljem Europe ustaju protiv svojih vlada; događaj koji će se nazvati Proljećem naroda 1848. je započeo. Privremena vlada Druge Republike počela je odmah provoditi konzervativne ekonomske politike nauštrb pobunjene radničke klase koja je tražila socijalističke ekonomske politike. Vlada je ukidala politiku Nacionalnih tvornica, zatvorivši ustanove koje je upravo mlada Druga Republika osnovala da suzbije nezaposlenost i glad među pauperiziranom radničkom klasom. Bijes radničke klase bio je neminovan. Dijelovi radničke klase Francuske masovno su se okupili u Parizu i sukobivši se s Nacionalnom gardom politički su kolektivno memorijalizirali događaj za sva vremena kao Junski ili Lipanjski ustanak 1848. U tom ustanku liberalnodemokratska Francuska u ime republikanskih tekovina “slobode, jednakosti i bratstva” streljala je okupljenu masu radnika koji su zagovarali više socijalnu i demokratsku republiku Francusku. Taj čin krvoprolića toliko se urezao u svijesti europske ljevice da je otad revolucionarna republikanska trikolorka postala omražena, a crvena zastava klasne borbe u Francuskoj promovirana je kao sjećanje na krvavi ustanak francuske radničke klase u lipnju 1848. Otad se socijalistička politika svih vrsta poistovjetila sa crvenom bojom i zastavom, a tradiciju trikolorke francuskih revolucija svi su socijalisti bacili u smetlište historije.

Crna kontrarevolucija protiv crvene revolucije

Od krvavog junskog ustanka 1848. socijalistička politika, bilo da je anarhistička, komunistička ili socijaldemokratska, nosila je crvenu zastavu na svojim skupovima kao sjećanje na mukotrpnu borbu radničke klase u borbi za emancipaciju čitavog čovječanstva od kapitalističke vladavine buržoazije. Bitka između rada i kapitala bila je novopronađena bitka između crvenog i crnog. I kad anarhisti (prudonisti) formiraju Parišku komunu 1871., izvjesit će crvenu zastavu kao zastavu radničke klase. Anarhisti favoriziraju crnu boju kao radikalni prekid sa starim svijetom, ali imaju afinitet prema crvenoj boji kao otad tradicionalnoj simboličkoj vezi s klasnom borbom radničke klase protiv kapitala. S druge strane, simpatiju prema crnoj boji imat će i svi fašisti iz istog razloga apsolutnog prekida s postojećim svijetom, ali iz krajnje desne perspektive: prekid s iole demokratskim i modernističkim obrisima kapitalizma u ime ustoličenja novog tipa nacionalističke autokratske vlasti koja će tobože ponovo roditi naciju kroz ukidanje klasne borbe i dominaciju nad drugim narodima i državama. Crna boja u anarhista simbolizira totalni raskid sa svijetom hijerarhija, a u fašista raskid sa svijetom bez hijerarhija (anarhija). Crna boja u anarhista simbolizira totalni raskid sa svijetom hijerarhija, horizontalnu raspodjelu društvene moći, dok u fašista totalnu dominaciju elite nad većinom, kao totalnu (vertikalnu) hijerarhiju društvene moći. Odabir boja jeste donekle kulturno arbitraran, ali zbog konstelacija ideja u zajedničkom intelektualnom prostoru boje su već predodređene da budu manifestacije određenih političkih strujanja. Nisu se protofašisti u Rusiji bez razloga nazvali crnostotinašima, a predstavnici crvenih bili upravo socijaldemokrati, štoviše, boljševici koji su proveli Oktobarsku revoluciju 1917., tu najcrveniju revoluciju ikad u povijesti čovječanstva. Uslijed Oktobarske revolucije, tog drugog tektonskog političkog događaja nakon Velike francuske revolucije 1789., pojavljuje se drugi crveni simbol, naime simbol crvene zvijezde. Otkako je započela Oktobarska revolucija otpočeo je i građanski rat u Rusiji. Revolucionarne snage Oktobarske revolucije, predvođene boljševicima, formirale su crvenu armiju, tu vojsku radnog naroda (prije svega klase seljaka i radnika, zbog čega se isticao simbol srpa i čekića!) i u njoj se spontano počela pojavljivati crvena zvijezda petokraka na kapama vojnika da bi se crvenom bojom razlikovala od bijele carske vojske koja je imala i zvijezde i drugo znakovlje. Crvena se u ratovanju vrlo jasno ističe, što vizualno i što politički, tako se smanjuju mogućnosti greške tko je neprijatelj u građanskom ratu. Istu će politiku provesti jugoslavenski partizani u NOB-u uvodeći boljševičku simboliku da nastave komunističku revoluciju u borbama Drugog svjetskog rata. Isto će tako činiti komunističke snage tako i u drugim građanskim i antiimperijalističkim ratovima, npr. u Grčkoj, Kini, Vijetnamu.

Međutim, u Španjolskom građanskom ratu crvena će boja biti i među anarhistima (crveno-crna) i kod staljinističkih komunista i kod trockista i socijalista (POUM), a oni će se međusobno sukobiti protiv “crne” reakcije frankista. Tanka crvena nit neće biti dovoljna refleksija za pobjedu nad kontrarevolucijom, pogotovo kad će globalne snage reakcije u antikomunističkim politikama početi na intelektualnom planu svakodnevno, naročito od same pojave Oktobarske revolucije, proizvoditi historijski revizionizam u smislu teorijske fabrikacije i otvorene političke laži kako bi svaku socijalističku ideju i praksu iskorijenili iz društva. Ponovo će se u Hladnom ratu sve boje ujediniti protiv “crvenih” i rušit će iznutra i izvana sve naše berlinske zidove u ime slobode kapitala, nacionalizma i fašizma.

Na prostoru Jugoslavije tako će bivša Jugoslavenska narodna armija, nekoć armija bratstva i jedinstva između naroda Jugoslavije, s komunističkom ikonografijom na sebi devedesetprve kročiti po multietničkom Vukovaru i pod crvenom petokrakom ubijati civile i ranjenike. Kako objasniti taj gnjusni čin simboličke izdaje svega što politička povijest crvene boje predstavlja? Upravo kako i dolikuje kontrarevolucionarima. I njima se gadi crvena, pa tako i crvena petokraka, naročito sa srpom i čekićem. Ruše se komunistički spomenici, šaraju se zvijezde petokrake sa srpom i čekićem, ali za potrebe historijskog revizionizma i demoniziranja komunizma, ističu se zločini npr. u Vukovaru počinjeni s tim simbolima? Desnici na obje zaraćene strane su se gadili ti simboli jednako kao i bratstvo i jedinstvo naroda, pa su istovremeno ukidali te simbole i provodili etničko čišćenje na prostoru Jugoslavije. U glavnom tjedniku JNA, poznatog kao Narodna armija 23. listopada 1991. objavljuje se odluka da će “nove odore JNA u prvim danima 1992. biti bez komunističkih obilježja, napose bez crvene petokrake.” Drugim riječima, kontrarevolucionarno reformirana JNA provodila je etnička čišćenja sa crvenom petokrakom na sebi naprosto zato što im je bio viši prioritet provoditi nacionalističke politike eliminacije i dominacije drugih naroda, negoli najprije skinuti komunistička obilježja, pa onda biti simbolički očišćeni od crvene povijesti da “čiste savjesti” provode crne politike ubijanja nevinih. Kako sad imaju na snimcima i u sjećanju da su suvremene zločine činili vojnici s crvenim zvijezdama, sad braća i sestre po crnim etnonacionalističkim politikama mogu kriviti simbol crvene zvijezde za potpunu negaciju te simbolike te crvene. Win-win pozicija, do trenutka kad se mi ostali prisjetimo doista tko su bili crveni i što je bila crvena boja u političkoj povijesti, a to je boja jednakosti, bratstva i sestrinstva, te krvi prolivene za slobodu i demokraciju.