TEKST

Zaštita obrazovanja djece u kontekstu međunarodnih migracija

U suvremenom globaliziranom svijetu međunarodne migracije predstavljaju jedan od najvažnijih društvenih procesa koji oblikuju demografske, ekonomske i kulturne obrasce brojnih država. Međutim, migracije trenutno čine i jedan od gorućih društvenih problema koji polarizira društva diljem razvijenog svijeta. Nedavni elektoralni uspjesi ekstremne desnice širom Europe i Amerike, kao i prihvaćanje desnih narativa o migracijama od strane centra i ljevice, pokazuju jasan smjer u kojem zapadna društva idu kada je u pitanju migracijska politika.

Među migrantima posebno ranjivu skupinu čine djeca, čiji se životi često odvijaju u kontekstu nestabilnosti, nesigurnosti i institucionalne nevidljivosti. Pravo na obrazovanje jedno je od temeljnih ljudskih prava zajamčeno brojnim međunarodnim dokumentima. Osim toga, pravo na obrazovanje predstavlja i najvažnije pravo djeteta kada su u pitanju osobni razvoj, socijalizacija i kasnije šanse za uspjeh u životu. Uskraćivanje prava na obrazovanje produbljuje rizik od nejednakosti i socijalne isključenosti u kasnijem životu. Ipak, u praksi ono na žalost ostaje nedostupno velikom broju djece migranata. Iako je glavna prepreka pristupu obrazovanju, najopćenitije rečeno, institucionalne prirode, u praksi to znači brojne pravne, društvene, jezične i psihološke barijere. Cilj ovog eseja je analizirati kako se u današnjem svijetu štiti pravo na obrazovanje djece u kontekstu međunarodnih migracija, koje prepreke postoje u ostvarivanju tog prava, te prikazati ekonomsku perspektivu ulaganja u obrazovanje djece migranata.

Pravni aspekt međunarodnih integracija

Migracije najšire možemo definirati kao kretanje osoba od njihovog uobičajenog mjesta prebivališta, bilo preko međunarodne granice ili unutar države. Ova definicija je najsveobuhvatnija jer obuhvaća različite oblike migracija, uključujući i one koje su prisilne, dobrovoljne, zakonite ili nezakonite, te migracije koje su privremene ili trajne. Međunarodna definicija pojma „dijete“ također varira s obzirom na nacionalno priznatu dob kada se stječe punoljetnost. Prema Međunarodnoj organizaciji za migracije, dijete je „svako ljudsko biće mlađe od osamnaest godina osim ako se, prema zakonu koji se primjenjuje na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.“

Kada govorimo o regularnim međunarodnim migracijama, najaktualniji i nama najbliži primjer je EU. Primjerice, na dan 1. siječnja 2022., oko 8,2 % sve djece koja žive u Europskoj uniji nije imalo državljanstvo zemlje u kojoj boravi. Ta su djeca činila 17,6 % svih stanovnika bez državljanstva zemlje domaćina što ukazuje na značajnu zastupljenost djece među migrantskom populacijom odnosno ukazuje na seljenje cijelih obitelji u druge države. Najveći broj djece bez državljanstva zemlje boravka živio je u Njemačkoj (27,6 %), Francuskoj (16,6 %), Italiji (15,8 %) i Španjolskoj (14,2 %). Te četiri zemlje zajedno su primile gotovo tri četvrtine ukupnog broja takve djece u EU. Iako je obrazovna politika u izričitoj nadležnosti država članica, EU je usvojila nekoliko pravnih akata koji reguliraju položaj djece migranata.

Kako su migracije radnika unutar Europske ekonomske zajednice tijekom 60ih i 70ih godina postale sve češće, javila se potreba za koordiniranim uređenjem prava na obrazovanje djece radnika-migranata. Tako je 1977. usvojena Direktiva 77/486/EEZ koja je imala tri glavna cilja: a) omogućiti djeci migranata besplatan pristup školama pod jednakim uvjetima kao i domaćoj djeci; b) omogućiti nastavu jezika zemlje domaćina, kako bi se olakšala njihova integracija u obrazovni sustav; c) poduprijeti učenje materinskog jezika i kulture zemlje podrijetla, u suradnji sa zemljama iz kojih djeca potječu. Ovakav pristup nastojao je omogućiti integraciju (prvi i drugi cilj), a spriječiti asimilaciju (treći cilj) djece radnika. Prije donošenja te Direktive, pravo na obrazovanje po jednakim uvjetima bilo je predmet sudskih postupaka.

Primjerice, u predmetu Casagrande v Landeshauptstadt München (1974.), Massimo Casagrande, sin talijanskog državljanina koji je legalno radio u Njemačkoj, nije dobio obrazovnu potporu (stipendiju) za školovanje koju su inače dobivala njemačka djeca u sličnim situacijama. Zbog toga je njegov otac tužio gradske vlasti Münchena (Landeshauptstadt München), tvrdeći da je to diskriminacija na temelju nacionalnosti, jer njegov sin — iako stranac — ima pravo na jednak tretman kao i djeca njemačkih radnika prema Uredbi 1612/68. Slučaj je završio pred Europskim sudom pravde, koji je presudio u korist obitelji Casagrande. Ova presuda je značajna jer predstavlja presedan u kojem se potvrđuju jednaka prava djece migranata iz država članica EU u području obrazovanja, time proširujući pojam „jednakog postupanja“ i izvan tržišta rada.

Što se tiče djece državljana trećih zemalja, značajna je Direktiva 2013/33/EU, poznata kao Direktiva o standardima za prihvat tražitelja azila, propisuje minimalne uvjete koje države članice EU moraju osigurati osobama koje traže međunarodnu zaštitu. Kada je riječ o djeci, direktiva naglašava da maloljetnici, osobito maloljetnici bez pratnje, imaju pravo na obrazovanje u javnim školama pod istim uvjetima kao i državljani zemlje domaćina. Prema članku 14. direktive, obrazovanje mora biti omogućeno najkasnije tri mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za azil, a države članice potiču integraciju kroz dodatne oblike podrške, poput jezičnih i pripremnih programa.

Međunarodni sustav UN-a

Značajniji napori u međunarodnopravnom uređenju prava djece migranata, događa se pod okriljem sustava UN-a nakon Drugog svjetskog rata. Budući da je rat prouzročio izbjeglištvo preko 40 milijuna ljudi te da brojna djeca oko pet godina nisu redovito pohađala nastavu, ovo pitanje brzo je došlo na dnevni red u međunarodnim odnosima. Svakako najznačajniji dokument na ovom području bio je Ženevska konvencija o statusu izbjeglica (1951.). Iako se u odredbama Konvencije ne spominju izričito prava djece, pojedini članci nedvosmisleno otvaraju prostor za tumačenje u duhu zaštite djece. Prije svega, člankom 3. propisano je da se odredbe Konvencije „moraju primjenjivati bez diskriminacije, uključujući i na osnovi dobi“ što znači da sva prava određena konvencijom pripadaju i djeci. No, konkretnije, člankom 22.

propisano je da su države potpisnice dužne „postupati prema izbjeglicama što se tiče osnovnog obrazovanja, jednako kao i prema svojim državljanima. Što se tiče drugih oblika obrazovanja (srednje škole, sveučilišta), postupanje prema izbjeglicama mora biti barem jednako onome prema strancima općenito“. Naglašavanjem osnovnog obrazovanja u tom članku, određena je obveza državama potpisnicama da djeci osiguraju pristup obrazovanju. 

No, temeljni dokument u tom kontekstu je Konvencija o pravima djeteta (1989.), koja u članku 28. jamči pravo svakog djeteta na besplatno i obvezno osnovno obrazovanje, dok članak 22. posebno štiti djecu izbjeglice i tražitelje azila. Kada govorimo o djeci izbjeglicama, potrebno je definirati često korišten pojam „dijete bez pratnje“. Prema definiciji koju koristi UNICEF, dijete bez pratnje je osoba mlađa od 18 godina koja je odvojena od oba roditelja i ostalih zakonskih ili uobičajenih skrbnika, i koja nije pod skrbi odrasle osobe koja je po zakonu ili običaju odgovorna za nju.

Praktični izazovi u Republici Hrvatskoj

Kao potpisnica svih navedenih međunarodnih ugovora i kao država članica EU, Republika Hrvatska obvezna je provoditi navedena pravila. Budući da navedeni međunarodni ugovori za državu predstavljaju tzv. pozitivne obveze odnosno one obveze koje nalažu državi da aktivno djeluje kako bi zaštitila, osigurala ili omogućila ostvarenje prava pojedinaca, a ne samo da se suzdrži od povreda tih prava, u provedbi se događaju brojne poteškoće i izazovi. Prije svega, prava koja proistječu iz međunarodnog i europskog prava implementirana su u domaće zakonodavstvo putem Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Sukladno tom Zakonu, stranoj djeci omogućava se uključivanje u sustav osnovnog i srednjeg obrazovanja te pravo na prilagodbu nastave, uključujući besplatne sate učenja hrvatskog jezika. No, praksa bilježi brojne probleme. Prema izvještaju Centra za mirovne studije, „Izvješće u sjeni o provedbi mjera integracije u Hrvatskoj“ iz 2023., djeca migranti susreću se sa sljedećim problemima: kašnjenja u upisu, nedostatak sustavne jezične podrške, ograničeni resursi i priprema škola, nedostatak prevoditelja i kulturnih medijatora i, najviše, nedostatak materijalne potpore.

U zaključnom dijelu tog članka u Izvještaju stoje ključne preporuke koje je potrebno realizirati kako bi se djeci migrantima u RH omogućio adekvatan pristup obrazovanju: 1) uspostaviti sustav materijalne pomoći i podrške; 2) izmijeniti sve zakone i propise koji neopravdano diskriminiraju osobe pod međunarodnom zaštitom; 3) osigurati tečajeve hrvatskog jezika za strance. Gotovo identične preporuke navedene su u Izvještaju Pučke pravobraniteljice za 2023. godinu.

Iako Republika Hrvatska trenutačno ne bilježi snažniji priljev djece migranata, demografski i migracijski trendovi upućuju na to da je samo pitanje vremena kada će se njihov broj znatno povećati. U tom kontekstu, obrazovni sustav morat će pravodobno i sustavno pristupiti izazovima njihove integracije. Brojna istraživanja, uključujući i ona OECD-a, pokazuju da uspješna integracija zahtijeva puno više od pukog upisa u školu – potrebna je sveobuhvatna i dugoročna podrška prilagođena njihovim specifičnim socijalnim, kulturnim i psihološkim potrebama.

Nikola Kožul

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.