TEKST

Radnici na vrućini, gazde u profitu: klimatske promjene u tekstilnoj industriji

Klimatske promjene sve češće razotkrivaju duboke nejednakosti u globalnim industrijama, a tekstilni sektor je među najpogođenijima. Dok ekstremne vremenske pojave ugrožavaju proizvodnju i okoliš, najveći teret snose radnice i radnici koji već rade u nesigurnim i potplaćenim uvjetima. Ovaj tekst pokazuje kako se klimatska kriza i korporativna neodgovornost isprepliću – i zašto pravedna tranzicija više nije izbor, nego nužnost.

Posljednjih godina sve češće svjedočimo ekstremnim vremenskim pojavama – poplavama, tuči, neuobičajeno snažnim olujama i dugotrajnim toplinskim valovima – koje su izravna posljedica klimatskih promjena. Iako se klimatska kriza često doživljava kao apstraktan i udaljen globalni problem, njezini su učinci na industriju vrlo konkretni i jasno vidljivi. Na primjer, oluje i poplave mogu oštetiti industrijsku infrastrukturu i poremetiti globalne dobavne lance, dok suše utječu na dostupnost prirodnih resursa, poput vode potrebne za proizvodnju i sirovina kojima je za rast nužna kiša, poput pamuka i lana.

Jedna od industrija posebno osjetljivih na klimatske promjene jest tekstilna i odjevna industrija, u kojoj milijuni radnica i radnika rade za minimalne plaće i u već ionako rizičnim uvjetima. Postoji niz alarmantnih primjera.

Bangladeš, jedan od najvećih svjetskih izvoznika odjeće, posljednjih godina bilježi ekstremne toplinske valove s opasno visokim indeksima topline. Radnici se masovno suočavaju s nesvjesticama, dehidracijom, kožnim problemima i infekcijama. Poplave, koje sve češće pogađaju zemlju, redovito zatvaraju tvornice i prekidaju opskrbne lance, ostavljajući radnike bez ikakvih prihoda. U Indiji i Pakistanu situacija je jednako alarmantna: temperature često prelaze prag sigurnog rada, što dovodi do pada produktivnosti, povećanog broja nesreća i sve češćih smrtnih slučajeva povezanih s toplinskim udarima. Posebno su ugroženi radnici u odjelima glačanja i bojadisanja, jer su visokim temperaturama izloženi čak i u „normalnim“ klimatskim uvjetima.

Kina i Vijetnam suočavaju se sa sve snažnijim tajfunima i obilnim oborinama koje paraliziraju proizvodnju, oštećuju logističku infrastrukturu i uzrokuju kašnjenja u globalnim dobavnim lancima. Brazil i Indoneziju često pogađaju suše i požari, što izravno utječe na dostupnost sirovina poput pamuka i viskoze te dodatno povećava troškove proizvodnje.

Posebno zabrinjavaju razorne poplave koje trenutno pogađaju Šri Lanku, Tajland, Maleziju i Indoneziju. Katastrofa je odnijela više od tisuću života, dok se velik broj ljudi još uvijek vodi kao nestao. Milijuni su raseljeni, infrastruktura je teško oštećena, a pristup bolnicama i komunikacijskim mrežama ograničen. Među pogođenima je i velik broj tekstilnih radnika koji će, zbog zaustavljene proizvodnje, vrlo vjerojatno ostati bez posla i bez ikakve naknade, prisiljeni odmah tražiti nove izvore prihoda, bez vremena za oporavak. Ovakve krize dodatno produbljuje dugogodišnja korporativna pohlepa, neprestano širenje proizvodnje i sustavno ignoriranje sigurnosnih standarda. Tekstilne radnice i radnici zbog toga zarađuju mizerne plaće, žive na rubu preživljavanja i rade u loše održavanim pogonima, često bez osnovne zaštitne opreme.

Istodobno, modne kompanije proizvode ogromne količine stakleničkih plinova i značajno doprinose degradaciji okoliša. Industrija odjeće i obuće jedan je od najvećih globalnih zagađivača: kemikalije i boje često završavaju u rijekama, tekstilni otpad gomila se na ogromnim odlagalištima, a zajednice koje žive u blizini tvornica izložene su toksičnom zraku i kontaminiranoj vodi. Dijelovi Afrike, poput Ugande, pritom se pretvaraju u odlagališta europskog tekstilnog otpada – odjeće koju brendovi poput Zare, Bershke i H&M-a šalju tamo nakon što joj „istekne rok“ u trgovinama.

U takvom okruženju radnici u tekstilnoj industriji postaju izrazito ranjivi na klimatske promjene. U zatvorenim pogonima, gdje ventilacija često nije dostatna, temperature postaju gotovo nepodnošljive. Nedostatak pauze, pitke vode i zaštitnih mjera dovodi do dehidracije, vrtoglavica, smanjene koncentracije i povećanog rizika od nesreća. U težim slučajevima dolazi do toplinskog stresa i toplinskog udara, koji može imati trajne zdravstvene posljedice ili završiti smrću. Slični problemi zabilježeni su i u Kambodži, gdje su dokumentirani slučajevi masovnog onesvješćivanja radnika, uključujući incidente u kojima se u jednoj tvornici odjednom srušilo i po nekoliko stotina ljudi. Poplave ondje dodatno povećavaju rizike, od strujnih udara i kontaminacije pitke vode do skliskih podova i posebnih opasnosti za trudnice.

Uz fizičke posljedice, toplinski stres ima i snažan psihološki učinak. U Kambodži i drugim dijelovima jugoistočne Azije radnici prijavljuju porast obiteljskog nasilja i radnih sukoba povezanih s kroničnim stresom izazvanim vrućinama. Mnogi žive u skučenim, loše ventiliranim prostorima, bez mogućnosti hlađenja, što dodatno pojačava iscrpljenost i napetost.

Ekstremne temperature i poplave snažno utječu i na prihode radnika. Vrućina smanjuje produktivnost i otežava ispunjavanje normi, što izravno dovodi do nižih plaća. Kada poplave ili oluje zaustave proizvodnju, radnici često ostaju bez ikakvih primanja. Osnovne mjere za ublažavanje vrućine – ventilatori, rashladni sustavi, redovite pauze i pristup pitkoj vodi – u mnogim tvornicama uopće ne postoje. U Bangladešu neki poslodavci povremeno dijele radnicima napitke s elektrolitima tijekom najtoplijih dana, no radnici upozoravaju da je riječ o privremenim i nedostatnim rješenjima. Budući da tvornice ne ulažu u sustavne mjere zaštite, radnici su često prisiljeni sami kupovati ventilatore i druga sredstva za hlađenje, dodatno opterećujući svoje ionako minimalne prihode.

Slični obrasci i posljedice prisutni su i u drugim sektorima. Svjetska zdravstvena organizacija, Svjetska meteorološka organizacija i druge međunarodne institucije upozoravaju da toplinski valovi postaju sve češći i intenzivniji te da produktivnost radnika globalno opada za nekoliko postotaka sa svakim stupnjem temperature iznad optimalnih 20 °C. Ekonomske analize pokazuju da bi gubici u proizvodnim sektorima, uključujući tekstilnu industriju, do 2030. mogli dosegnuti milijarde dolara, uz masovne prekide rada, otkaze i rast nesigurnosti za radnike.

Svjesne razmjera problema, međunarodne organizacije poput Clean Clothes kampanje počele su se zalagati za pravednu tranziciju u tekstilnom sektoru. Ona podrazumijeva prelazak na ekološki održivu proizvodnju koji istodobno štiti prava i dostojanstvo radnica i radnika. To znači da se mjere za smanjenje klimatskog utjecaja industrije ne smiju provoditi na štetu zaposlenih – kroz gubitak radnih mjesta, smanjenje plaća ili pogoršanje radnih uvjeta – već uz osiguravanje sigurnih poslova, dostojanstvenih plaća i socijalne zaštite. Pravedna tranzicija uključuje i aktivno sudjelovanje radnika i sindikata u donošenju odluka, ulaganje u obrazovanje i prekvalifikaciju te jasnu odgovornost brendova i vlada da troškove zelene tranzicije ne prebacuju na najslabije karike u globalnim lancima opskrbe.

Iako se može činiti da su ovi problemi daleki, klimatske promjene već su itekako vidljive i u Hrvatskoj. Sve se češće suočavamo s ekstremnim vrućinama, požarima, poplavama i olujama koje utječu na zdravlje radnika, sigurnost infrastrukture i ekonomsku stabilnost. Kako se kriza produbljuje, postaje jasno da klimatske promjene nisu nešto što se događa „negdje drugdje“ – one već oblikuju našu svakodnevicu. Upravo zato i mi moramo početi ozbiljno razmišljati o pravednoj tranziciji i promjenama nabolje.

Aca Vragolović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.