TEKST

Pravda je umrla u Gazi

Bilo je vrijeme, ne tako davno, kada su se ljudi još uvijek prepirali oko detalja. Prepirali su se o tome je li Izrael doista bombardirao određenu bolnicu u Gazi. Prepirali su se o tome je li određena škola uistinu bila “legitimna meta”. Raspravljali su o tome postoje li ispod bolnice zaista tuneli, jesu li ubijeni civili korišteni kao “ljudski štitovi”, može li se vjerovati novinarima na terenu i jesu li oni zapravo prikriveni teroristi. U međuvremenu, ljudi su u Gazi golim rukama iskopavali svoju djecu iz nepreglednih i beskonačnih hrpa ruševina.

U tjednima, mjesecima, pa onda godinama od 7. Listopada 2023. svjedočili smo nečemu neviđenom: sustavnom uništavanju cijelog društva koje se uživo prenosi svijetu. Iz Gaze i Zapadne obale pristizala su snimke uživo, stalne reportaže, video zapisi, popisi imena brutalno ubijenih cijelih obiteljskih loza, svjedočanstva liječnika koji su izvodili amputacije bez anestezije i onih koji u Gazu nisu smjeli unijeti najosnovniji medicinski pribor, roditelji koji su pisali imena svoje djece na njihovim rukama kako bi lakše identificirali njihova tijela kada smrt sigurno po njih dođe.

I dok smo to gledali, u početku su se vodile rasprave oko tehnikalija, u službi skretanja s teme. Je li određena bolnica uništena zračnim napadom ili promašenom raketom? Jesu li brojevi civilnih žrtava preuveličane? Jesu li oni uopče civili? Je li genocid točan termin posrijedi? Jesu li cijela susjedstva bila legitimne vojne mete zbog nepotvrđene prisutnosti militanata? Ima li Izrael pravo na samoobranu? Zar Izrael nema pravo postojati? Jesu li novinari teroristi a UN-ove organizacije zapravo Hamasovi militanti? Jesu li slike bile namještene?

Sada više ništa od toga nije važno. Gaza sada leži u ruševinama. Nema više sveučilišta za bombardiranje. Nema više rasprava o funkcionalnim bolnicama i tome jesu li leglo terorističkih aktivnosti, jer nema više funkcionalnih bolnica o kojima bi se raspravljalo. Nema više škola čije se koordinate mogu analizirati u udarnom terminu, sravljene su sa zemljom. Gradovi sa višetisućljetnom poviješću izbrisani sa karte, uništeni zauvijek. Vrlo konzervativan broj od najmanje 70 000 smrtnih slučajeva sada je priznat je čak i od same izraelske vojske nakon dvogodišnje negacije istih infomacija i deflekcije bilo kakvih stvarnih odgovora. Danas je to priznanje jedino još jedan signal da je pravi broj znatno veći, vjerojatno nikada točno dokučiv.

Čak i kada bismo ga precizno znali, bi li i taj sami broj više uopče bio bitan? Bi li jedan egzaktan broj probudio savijest svjetskih močnika u konačno djelovanje? Znamo da ne bi, jer nije niti jedan do sada. Nije niti broj, nisu niti imena. Nisu niti snimke, niti dokazi, niti presude.

Oni koji su nekada preispitivali svako palestinsko svjedočanstvo sada nemaju više što preispitivati. Više nema potrebe za pažljivo konstuiranim narativima koji služe deflekciji. Sve je teže postavljati pitanja o specifičnim slučajevima kada je čitav teritorij sravnjen sa zemljom, kada je glad preuzela velik dio uloge oružja, kada se otkrivaju masovne grobnice, kada se razaranje više ne poriče već se otvoreno opravdava. Na Zapadnoj obali se rastjerivanje, brutalno nasilje, nediskrimininatorno zatvaranje i oduzimanje imovine odvija s otvorenom drskošću koja više ne smeta odnosima s javnošću. Uopče ne smeta sve što se na Zapadnoj obali događa onima koji su ponavljali da je cilj izraelske vojske uništiti Hamas u Gazi, te da će po ostvarenju toga cilja sve biti po starom. O tome da je “po starom” Zapadna obala 2023. proglašena najsmrtonosnijim mjestom za djecu na svijetu definitivno nisu stizali pričati.

Javne izjave bile su ispunjene jezikom o samoobrani, čak i dok su čitavi kvartovi, naselja, gradovi bivali izbrisani. Neprovjerene i nedokazane tvrdnje da se civili koriste kao ljudski štitovi postao je općeprihvaćeno opravdanje za razinu razaranja koja je sravnila cijele izbjegličke logore i nemilosrdno uništavala obiteljske domove. Pitanje nije bilo umiru li civili, jer je to bilo neporecivo. Pitanje je postalo može li se njihova smrt retorički predstaviti kao neizbježna.

Što znači da se to dogodilo pred očima cijelog svijeta?

Gaza nije bio zločin skriven u arhivima koji će biti otkriven desetljećima kasnije. Nije se o tome šaputalo u tajnim krugovima. Mjesecima i godinama svijet je promatrao kako se cijelo društvo metodično svodi na ruševine. Nismo o tome saznali desetljećima kasnije putem deklasificiranih arhiva. Svjedočili smo tome u stvarnom vremenu, putem prijenosa uživo, glasovnih bilješki, satelitskih snimaka i svjedočanstava preživjelih koji su često ubijeni danima nakon što su progovorili. Odvija se i dalje u stvarnom vremenu, dostupno je svima na dlanu.

Od najranijih dana napada, vjerodostojne institucije već su dizale uzbunu. Ujedinjeni narodi više su puta upozoravali na kolektivno kažnjavanje, katastrofalan humanitarni kolaps i rizik od genocida. Stručnjaci UN-a i posebni izvjestitelji opisali su obrasce neselektivnog bombardiranja, prisilnog raseljavanja i uskraćivanja vode, hrane, goriva i medicinskih potrepština zarobljenom civilnom stanovništvu. To nisu bile marginalne optužbe iznesene na društvenim mrežama. Bile su to formalne izjave izdane putem službenih kanala UN-a, utemeljene na međunarodnom pravu i procjenama na terenu.

Organizacije za ljudska prava bile su jednako jasne. Amnesty International dokumentirao je ono što je opisao kao dokaze ratnih zločina, uključujući neselektivne napade i opstrukciju humanitarne pomoći. Human Rights Watch objavio je detaljna izvješća o nezakonitim napadima na civile i civilnu infrastrukturu, uključujući domove, škole i bolnice. Ti su nalazi bili temeljeni na satelitskim snimkama, analizi oružja, svjedočenjima preživjelih i medicinskim kartonima. Nisu to bile glasine. Bili su to dokazi prikupljeni prema međunarodno priznatim istražnim standardima.

Iza sirovih brojki ležalo je sustavno uništavanje sve infrastrukture potrebne za život. Domovi su nediskriminatorno bombardirani, bolnice su bile opkoljene, evakuirane pod vatrom ili onesposobljene zbog nedostatka goriva i zaliha. Vodovodne i kanalizacijske mreže bile su uništene, stvarajući uvjete pogodne za epidemije. Sveučilišta sravnjena sa zemljom, bombardirane pekarnice. Poljoprivredna zemljišta su sravnjena buldožerima. Stručnjaci za okoliš počeli su koristiti termin ekocid kako bi opisali dugotrajnu kontaminaciju i devastaciju nanesenu tlu, vodi i zraku.

Ono što genocid u Gazi izdvaja nije samo opseg smrti i destrukcije, već i njezina vidljivost. Novinari u Gazi dali su živote kako bi svijetu pokazali istinu, emitirali su program dok nisu ubijeni. I to u rekordnim brojevima. Roditelji su snimali oproštajne poruke svojoj djeci. Liječnici su opisivali izvođenje operacija bez anestezije zbog nestašica uzrokovanih blokadom. Svaki dan je proizvodio novu arhivu tuge i propasti čovječanstva. Nitko nije zaštićenen od posljedica političkih odluka. Vidjeli smo ih.

Svjedočili smo i svjedočimo i dalje. Milijuni prosvjeduju, tisuće su se organizirali, informirali, obrazovali, okupili, izložili, ugrozili. Nauštrb svojih karijera, odnosa, statusa i sigurnosti. Ali vlade su nastavile naoružavati i financirati bjesomučno uništavanje. Medijske institucije su se ogradile, razvodnile, kompromitirale. Korporacije profitiraju, business is booming. Kada se zasiti trgovina oružjem ekvivalenta dvije atomske bombe, trguje se besramno lažno nazvanim mirom.

Pravda je umrla u Gazi. Umrla je s desecima tisuća djece čija je budućnost trajno zakopana pod ostacima betonskog otpada, pod ostacima svojih nekadašnjih domova. Umrla je s njihovim majkama i očevima, sestrama i braćom. Umrla je s njihovim vrtovima, kućnim ljubimcima, učionicama, planovima za vjenčanje, običnim utorkom poslijepodne. Umrla je u tišini onih koji su se nekada glasno svađali, a sada nemaju što reći. Ostajemo s trajnom mrljom na našoj kolektivnoj savjesti. Vlade su bile upozorene od strane vlastitih obavještajnih službi i od strane međunarodnih institucija. Medijske organizacije imale su pristup snimkama i svjedočenjima. Civilno društvo mobiliziralo se u neviđenim globalnim prosvjedima. Pa ipak, mašinerija smrti se nastavila.

Nosit ćemo ovu smrt pravde kolektivno i bez mogućnosti sakrivanja, bez mogućnosti bijega. Jer ovo nije bilo neznanje. Nije bila zbunjenost. Nije bio nedostatak dokaza. Bio je to izbor gledati, znati i nastaviti.

Pravda je umrla u Gazi ne samo zato što su padale bombe, već i zato što se svjetski poredak koji tvrdi da poštuje ljudska prava pokazao nesposobnim ili nespremnim da ih provede kada je to bilo najvažnije. Umrla je uz djecu koja nikada neće odrasti, roditelje koji nikada više to neće biti, učenike koji se nikada neće vratiti u učionice koje više ne postoje. Umrla je u normalizaciji gladi kao taktike, u birokratskom jeziku koji je ljudska bića sveo na kolateralnu štetu, ako bi ih uopče pod pritiskom javnosti i adresirao.

Pravda, u svom najosnovnijem smislu, zahtijeva odgovornost i obnovu. Odgovornost znači da se odgovorni suočavaju se s posljedicama sukladnim njihovim zločinima. Obnova znači da su žrtve zbrinute, zajednice obnovljene i da su uspostavljena jamstva kako bi se spriječilo ponavljanje. Ali kakva je obnova moguća za narod Gaze nakon uništenja cijelih krvnih loza, cijelih zajednica i gradova? Koja je odšteta dovoljna za dijete zakopano pod betonom? Koje jamstvo može umiriti generaciju koja nije poznavala ništa osim opsade i bombardiranja?

Povijest će zabilježiti razmjere uništenja. Navest će datume, operacije, broj žrtava, broj tona otpada, pravne podneske. Navest će i upozorenja UN-a, izvješća Amnesty Internationala i Human Rights Watcha te privremene mjere Međunarodnog suda pravde. Ali će također zabilježiti rasprave, šutnju, izgovore, pažljivo formulirane izjave, pošiljke oružja koje su se nesmetalno nastavile, sastanke i javno svrstavanje uz zločince. Zabilježiti će da je ovo uništenje uživo prenošeno milijardama ljudi i da je, unatoč znanju, unatoč tome što je vidio, svijet dopustio da se nastavi.

Pravda je umrla u Gazi – ali nisu svi stajali po strani. Zapamtili smo i nećemo zaboraviti.

Franka De Syo

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.