TEKST

Iran da bude narodni

Oba režima, islamistički i izraelsko-američki, predstavljaju jednako destruktivnu i reakcionarnu sudbinu za iranski narod. Samo masovna narodna mobilizacija ima legitimitet rušiti vlastite diktatore i birati društveno-političko uređenje, a nikakva vojna intervencija izvana.

Fašistički režim islamskih fundamentalista u Iranu već danima trudi se u krvi ugušiti narodni ustanak protiv diktature. U trenutku pisanja teksta, procjena grupa koje prate (ne)poštivanje ljudskih prava jest da je oko 538 ljudi ubijeno, a više od deset tisuća zatvoreno. Neki na Zapadu zazivaju povratak šaha, uz vijorenje zastave bivše monarhije sa simbolima lava i sunca, uz bok sa zastavama države Izrael. Oglašavaju se i izraelski glasnogovornici sugerirajući da naoružavaju prosvjednike kako bi olakšali rušenje režima. Drugi se pak slažu s njima, no iz komotne pozicije zapadne ljevice nazivaju ovu revoluciju “obojenom” i prosvjednike plaćenicima, a uz “podsjetnik” da je Islamska Republika Iran predvodnik “Osovine otpora” Zapadu i Izraelu u regiji, te saveznik slobodne Palestine. Nameću se, barem sa Zapada, dvije opcije za iranski narod: ostajanje u fašističkoj teokraciji ili oslobođenje, ali pod uvjetima SAD i Izraela. No povijest pokazuje da tako nikada nije bilo, niti će biti.

Perzijska nafta

Imperijalističke pretenzije na Iran sežu u početak dvadesetog stoljeća, kada je osnovana Anglo-Perzijska naftna kompanija, preteča današnjeg BP-a (British Petroleum), kao podružnica britanskih naftnih korporacija. Postignut je dogovor s kadžarskim vladarima Irana, tada poznatog kao Perzija, koji joj je dao kontrolu nad naftnim poljima u zemlji. Za samo 20 milijuna funti današnjeg novca i 16 posto profita, britanska korporacija zauzela je više od 500.000 četvornih milja naftnih polja. Prvi svjetski rat donio je Britaniji čvršću kontrolu nad iranskom naftom — i državom u cjelini. Winston Churchill, tadašnji zapovjednik Kraljevske mornarice, izjavio je: “Moramo postati vlasnici, ili barem kontrolori izvora nafte.” Britanska država preuzela je 50-postotni udio u kompaniji kako bi osigurala odlučujući utjecaj na globalni kapitalizam. Britanija je rat vidjela kao veliku priliku za podjelu Bliskog istoka i preuzimanje kontrole nad susjednim Irakom, za koji se (točno) pretpostavljalo da ima ogromna naftna polja.

Dinastija Pahlavi, od parlamentarne do apsolutističke monarhije

No Britanci su se suočili s velikim problemom, valom narodnih revolucija i pobuna, prvenstveno u Rusiji 1917., protiv pokolja koji je bio Prvi svjetski rat i vladajućih klasa odgovornih za njega. Stara perzijska država raspadala se usred duboke krize i otpora odozdo. Pobuna protiv monarhije i britanske dominacije nad Iranom izbila je u pokrajini Gilan na sjeveru 1915. godine. Pobunjenici su se borili protiv pokrovitelja perzijske države, Britanije i carske Rusije. A nako oktobarske revolucije  vidjeli su saveznicu u novoj radničkoj republici. Zatim je na scenu stupio Reza Pahlavi, srednjoklasni časnik konjice koji je obećao uspostaviti red i zakon te razviti novu iransku državu. Pokrenuo je državni udar 1921. godine, a kasnije se 1925. postavio za šaha (kralja) Irana.

Britanija ga je podržala, videći u njemu uporište protiv Sovjetske Rusije i nekoga tko će štititi njezine naftne interese. Uspjela je podijeliti Bliski istok s Francuskim Carstvom i surađivala s američkim naftnim korporacijama na iskorištavanju resursa čitave regije. Nakon Drugog svjetskog rata, britansko carstvo izgubilo je dio kolonija, od kojih je najznačajnija bila Indija, a SAD su gradile svoju poziciju geopolitičkog hegemona. Ključna točka sukoba dogodila se početkom 1950-ih kada je Zapad pokušavao zadržati kontrolu nad Bliskim istokom suočen s antikolonijalnim, nacionalističkim strujama, predvođenima Mohamedom Mosadekom. Iran je u tom periodu bio parlamentarna monarhija te je Mosadek izabran na čelo iranske vlade. Parlament predvođen Nacionalnim frontom, koalicijom sekularnih i islamističkih stranki, nacionalizirao je rezerve nafte što je razbjesnilo vlasnike naftnih kompanija. Zato su obavještajne službe SAD-a (CIA) i Britanije (MI6) poduprle vojni udar, srušile demokratski izabranu vladu i uspostavile monarhiju (što je vlada SAD službeno i priznala 2013.)

Tako je vlast u potpunosti preuzela dinastija Pahlavi koja je 26 godina vladala despotski te u potpunosti po volji američkih interesa, uz progon i mučenje pripadnika opozicije koristeći tajne službe (obučavane od američke i izraelske). Iran je u periodu vladavine Šaha Mohameda Reze Pahlavija bio “prijateljski režim” SAD na Bliskom Istoku, uz Izrael.

Povjesničar CIA-e David Robarge jednom je prilikom izjavio: “Iznjedrili smo uspješnu operaciju promjene režima. To je pretvorilo turbulentnu parlamentarnu monarhiju u apsolutističku monarhiju i uz to pokrenulo niz neplaniranih posljedica.” Jedna od njih je bila Revolucija 1979.

Kroz cijele šezdesete i do početka sedamdesetih godina ekonomske stabilnosti nafta je punila šahovu blagajnu, a sredstva su se slijevala u jačanje vojske i u džepove moćnika sklonih dinastiji, dok su obični trgovci bili sve više pritisnuti. Ekonomski uvjeti dodatno su se zaoštrili u sedamdesetima, u kontekstu globalne ekonomske krize, kada je zapadna podrška monarhiji počela kopniti. Razlog tom zahlađivanju odnosa bila su i nastojanja šaha da raspolaže naftnim resursima neovisnije od imperijalnih interesa Zapada.

Revolucija 1979.

U jesen 1978. radnici u naftnoj industriji krenuli su u štrajk te je na ‘crni petak’, 8. septembra on krvavo ugušen na trgu Jaleh, što je pokrenulo lančanu reakciju štrajkova širom zemlje. Formirana su radnička vijeća, zvana Shore, koja su namjeravala preuzeti kontrolu nad rafinerijama i smijeniti šahove upravitelje. Ovo je mogao biti početak radničke revolucije u Iranu, no glavna lijeva partija nije uspjela iskoristiti potencijal radničkih vijeća te je, sljedeći Sovjetski Savez, koji je u hladnoratovskom kontekstu podupro opciju neprijateljsku zapadnom bloku, podržala Ajatolu Homeinija.

Treba imati na umu da narod Irana nije homogeno podržavao konzervativne struje. Kako bi pridobio širu podršku Khomeini je preuzeo dio retorike Alija Šarijatija, intelektualca poznatog po antikapitalističkim i antiimperijalističkim predavanjima koji je unatoč svojoj smrti dvije godine prije revolucije još uvijek bio iznimno popularan.

Šarijatijeva predavanja privukla su velik broj sljedbenika, osobito među mladim intelektualcima i studentima, koji su bili privučeni njegovom vizijom islama koji bi mogao biti pokretač društvenih i političkih promjena. Kritizirao je monarhiju pod Mohammadom Rezom, ali i tradicionalni klerikalni establišment, vjerujući da nijedan nije riješio društvene i ekonomske probleme iranskog naroda.

Šariatijeva kritika može se usporediti s drugim antikolonijalnim misliocima poput Franza Fanona i Edvarda Saida. Kolonijalizam je vidio kao oblik psihološke i kulturne dominacije, a brinuo se o načinu na koji je zapadni orijentalizam iskrivio sliku muslimanskog svijeta. Međutim, izvorni doprinos Šariatija ležao je u njegovoj sposobnosti da svoju kritiku smjesti u islamski kontekst. Njegova vizija islama duboko je ukorijenjena u načelima jednakosti, zajedništva i otpora svakom ugnjetavanju.

Ova vizija progresivne budućnost pala je u vodu ubrzo nakon što je Ajatola konsolidirao vlast nakon referenduma 1979. Otpor reakcionarnoj islamističkoj vlasti javio se među ženama koje su se pobunile protiv obveze nošenja hidžaba. Demonstracije je brutalno ugušila revolucionarna garda, koja je postala pandan šahovoj specijalnoj policiji. Tu se odmah pokazala narav fašističke teokracije. Lijeve stranke su zabranjene i njihovi vođe su zatvoreni, a neki meðu njima pogubljeni. Događaje je opisala Marjane Satrapi u svojem stripu “Perzepolis”. Ubrzo po uspostavi nove vlasti Irak je, predvođen Sadamom Huseinom, napao Iran te je započeo brutalan osmogodišnji rat u kojem je, prema procjenama,  700 000 ubijenih. Od tog sukoba najviše su profitirali Izrael, SAD i europske sile poput Francuske koji su prodavali oružje objema stranama, te ilegalno kemijsko oružje. Više-manje redovito od kraja sedamdesetih godina pa sve do danas regiju su razdirali ratovi (američka invazija na Irak, Libija, Libanon, Sirija) i narodne pobune u sklopu Arapskog proljeća.

Jin, Jîyan, Azadî

Prije tri godine svjedočili smo masovnim antisistemskim prosvjedima koje su predvodile žene. U rujnu 2022. godine Jina (Mahsa) Amini, mlada žena kurdskog podrijetla, nasmrt je pretučena od islamske moralne policije zbog toga što je “prekršila moralni zakon” odnosno nosila hidžab protivno šerijatskom vjerskom zakonu.

Taj događaj pokrenuo je Iranke na masovne prosvjede protiv vlasti i šerijatakog prava koje žene stavlja u podređeni položaj. Tisuće žena izašle su tada na glavne trgove i u znak protesta skinule su svoje hidžabe, a neke su ih i javno zapalile. Vlast je tada ugasila internet diljem zemlje, prosvjednike optužila da su izraelsko-američki agenti, a policija pojačala nasilje. Iranski narod unatoč represiji nastavio se boriti u svih tridesetak iranskih provincija. Osim u kurdskim dijelovima države gdje je otpor vođen postojećim antirežimskim organizacijama, u ostatku Irana prosvjede su vodili mlade generacije studentica, učenica i radnica.

Narodni otpor se nastavio u neprestanim akcijama ispisivanja antirežimskih grafita, spontanih pjevanja i plesanja žena u javnosti, odbijanja nošenja pokrivala pa čak i organiziranim prosvjedima. Režim je donekle ublažio represiju u svjetlu događaja od ljeta 2025. kada je Izrael napadao države u regiji u jeku genocida u Gazi sklopu svoje šire strategije ratovanja na više fronti, kako bi održavao svoju krhku egzistenciju.

Napad Izraela i SAD-a na iranske nuklearke u ljeto 2025.

Navodno “ciljani” napad ubio je civile, uključujući djecu, kao i ključne osobe iranskog režima. Iran je pokrenuo niz napada na Izrael kao odgovor na agresiju. Opravdanje za to je, kao i za genocid “samoobrana”, no Izraelu je u strateškom interesu srušiti iranski režim zbog sve veće imperijalističke konkurencije na Bliskom istoku među svjetskim i regionalnim silama.

Godine 2015. Iran i SAD potpisali su Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja, prema kojem bi Iran ograničio svoje nuklearno obogaćivanje u zamjenu za trgovinske sporazume sa SAD-om. No 2018., pod pritiskom Netanjahua, Trumpova prva adminisracija je prekinula taj dogovor.

Sloboda narodima Irana i Palestine

Situaciju dodatno zaoštravaju još jedne u nizu američkih i izraelskih prijetnji vojnom intervencijom, koje se pod paravanom oslobođenja u praksi svode na pokušaj rehabilitacije monarhističke diktature. Američka vanjska politika pod Trumpom nastavlja se temeljiti na otvorenim i agresivnim istupima. SAD i Izrael izveli su više ciljanih napada na Iranska vojna lica te civilne i vojne mete. Iran je Zapadnim silama predstavljao smetnju u za geopolitičku prevlast na Bliskom Istoku, te za razliku od drugih zemalja ima “hladnoratovske” odnose, pritisnut je sankcijama i politički izoliran. 

Za mnoge u palestinskom pokretu, Iran je dio “osovine otpora” protiv zapadnog imperijalizma. No povijest palestinske borbe pokazuje da oslanjanje na regionalne sile neće dovesti do oslobođenja. Iranski režim došao je na vlast nakon revolucije 1979. koja je svrgnula šaha kojeg je podržavao Zapad. Iran teži regionalnoj dominaciji: nominalno solidaran s Palestinom, ali zna da će, ako intervenira, naići na protivljenje drugih regionalnih aktera.

Da bismo zaista izborili slobodu, moramo se suprotstaviti imperijalizmu. To zahtijeva masovni pokret diljem regije koji ne izaziva samo Izrael, već i vladajuće klase. Iran je spreman sklapati dogovore sa SAD-om, financijerom izraelskog terora, kad mu to odgovara. Revolucije Arapskog proljeća 2011. pokazale su moć masovnog otpora da izazove vladare regije i imperijalizam i politički izolira Izrael, a iz perspektive stanovnika Zapada i EU, zadatak je zaustaviti svaku isporuku oružja Izraelu, kao što su to radili lučki radnici u Italiji i Grčkoj.

Oba režima, islamistički i izraelsko-američki, predstavljaju jednako destruktivnu i reakcionarnu sudbinu za iranski narod. Zato njegovo oslobođenje i pravo na samoodređenje zahtijevaju široku međunarodnu podršku i stvarnu solidarnost. Samo masovna narodna mobilizacija ima legitimitet rušiti vlastite diktatore i birati društveno-političko uređenje.

Smrt klerofašizmu, sloboda iranskom narodu!

MAZ