TEKST

Homofobija – test suvremenog antifašizma u Hrvatskoj

U javnom diskursu, antifašizam se često zaziva kao povijesna vrijednost, a rijetko kao živa praksa. U tom smislu, on ostaje simbolička referenca, a ne politički princip djelovanja. Ovaj esej polazi od teze da je homofobija u suvremenoj Hrvatskoj oblik strukturalnog nasilja koji se reproducira kroz politički diskurs, medije i institucije, te da borba protiv takvih praksi predstavlja test vjerodostojnosti suvremenog antifašizma.

Antifašizam se u Hrvatskoj, u pravilu, svodi na ritualizirano sjećanje; komemoracije, parole i deklarativno opredjeljenje za „europske vrijednosti“. Primjerice, povodom Dana antifašističke borbe 2025. godine predsjednik Vlade, Andrej Plenković, istaknuo je kako je „zahvaljujući hrvatskim antifašistima Hrvatska svrstana među zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu“ te naglasio važnost očuvanja slobode, demokracije i ljudskog dostojanstva. Takve izjave reafirmiraju antifašizam kao „dio nacionalnog identiteta i ustavnog poretka“, istodobno smještajući ga primarno u povijesni registar, kao završenu epohu, a ne kao suvremeni politički kriterij.

No, ako se stvar bolje sagleda te antifašizam shvatimo kao aktivni otpor sustavima isključivanja, hijerarhizacije života te normaliziranog nasilja, onda se nipošto ne možemo tek tako zaustaviti na „davnoj“ prošlosti. Naime, fašizam, iako je danas često korišten kao lebdeći označitelj, značivši da se upotrebljava široko i neprecizno, bez jasnog sadržaja, ipak ne dolazi uvijek u uniformama; često dolazi u obliku „zdravog razuma“, moralne panike i obrane „normalnosti“. Upravo tu danas treba detektirati njegov suvremeni, ažurirani oblik.

Jedan od najočitijih primjera jest nasilje nad LGBTIQ+ osobama, posebno homoseksualcima, koje se u hrvatskom javnom prostoru sustavno (re)producira kroz govor mržnje, političku instrumentalizaciju i medijske kampanje. Tijekom vojnog mimohoda u Zagrebu 2025. godine, mirovni aktivisti i aktivistkinje su bili izloženi otvorenim ispadima nasilja, mizoginije i homofobije, uz povike poput „Jebo vam mater pedersku!“ te „Siluj ju!“. Taj događaj nije nipošto izolirani incident, već simptom militarističkog nacionalizma koji stvara emocionalnu ekonomiju u kojoj je nasilje prema „drugima“ dopušteno, pa čak i poželjno.

Michel Foucault je jasno pokazao da moć ne djeluje samo kroz zabrane, već kroz diskurs, kroz proizvodnju normi, kroz određivanje onoga što je „prirodno“, „normalno“ i „društveno prihvatljivo“. Seksualnost je jedno od ključnih polja tog upravljanja. U hrvatskom kontekstu, homoseksualnost se kontinuirano prikazuje kao ideološka prijetnja te biva označenim lebdećim označiteljima poput „LGBT ideologija“, „nametanje“ te „indoktrinacija djece“. Desno-orijentirani mediji poput Narod.hr-a redovito proizvode diskurse u kojima se Pride prikazuje kao provokacija, a LGBTIQ+ vidljivost kao napad na najvrijednije hrvatske vrijednosti i simbole – naciju i obitelj, kako navode Šarić i Kasanić. Takav govor ne poziva eksplicitno na nasilje, ali jasno stvara simbolički okvir u kojem je nasilje lako opravdati.

Šutnja i neadekvatne reakcije institucija koje posjeduju monopol nad legitimnom uporabom sile i pravnom sankcijom, prije svega policije, državnog odvjetništva i sudova, dodatno legitimiraju takve prakse. Odgovornost države kao aktera moći osobito je vidljiva u slučaju Sabalić protiv Hrvatske, u kojem je Europski sud za ljudska prava utvrdio da su domaće vlasti homofobni napad sankcionirale tek prekršajno, ne prepoznajući adekvatno motiv mržnje niti osiguravajući učinkovitu zaštitu žrtve. Takva institucionalna minimalizacija nasilja ne djeluje neutralno; ona proizvodi signal da je homofobno nasilje društveno podnošljivo. Sličan obrazac vidljiv je i u području medijske regulacije. Analiza Zagreb Pridea pokazuje da govor mržnje prema LGBTIQ+ zajednici u hrvatskim medijima i na društvenim mrežama rijetko nailazi na sankcije, dok se istodobno relativizira pozivanjem na „slobodu mišljenja“. Pritom je važno jasno razlikovati slobodu govora od govora mržnje. Sloboda govora jest pravo na izražavanje mišljenja, uključujući i nepopularna ili kontroverzna stajališta, no ona nikada ne uključuje pravo na dehumanizaciju, poticanje nasilja ili sustavno označavanje određene skupine kao manje vrijedne. Govor mržnje ne funkcionira kao “mišljenje” u liberalnom smislu, već kao mehanizam simboličkog nasilja koji proizvodi društvene hijerarhije i legitimira diskriminaciju. U tom smislu, zahtjev za suzbijanjem govora mržnje nije izraz ideološke pristranosti, nego pitanje zaštite temeljne ljudske jednakosti i sigurnosti. Upravo tu postaje jasan antifašistički imperativ, antifašizam nije tek povijesno opredjeljenje, već normativni okvir koji odbija svaku praksu dehumanizacije i hijerarhizacije života. U tom kontekstu, izostanak odlučnije reakcije Vijeća za elektroničke medije, na što upozoravaju i civilne udruge, dodatno potvrđuje kako bez institucionalne dosljednosti antifašizam ostaje simbolička, a ne operativna kategorija.

Podaci dodatno razotkrivaju razmjere problema. Naime, prema analizi Europske studije vrijednosti, Hrvatska se nalazi u sredini europskog spektra prihvaćanja homoseksualnosti, ali s izraženim jazom između deklarativne tolerancije i stvarne društvene sigurnosti. Dodatno, studija o mladima u Hrvatskoj (2024) pokazuje da mlađe generacije iskazuju veću razinu prihvaćanja LGBTIQ+ osoba, ali istovremeno prepoznaju visoku razinu govora mržnje i straha od javne vidljivosti. Drugim riječima, može se reći da se stavovi u Hrvatskoj načelno liberaliziraju oko pitanja prihvaćanja LGBTQI+, ali strukture nasilja ostaju. Taj jaz upućuje na to da formalna podrška pravima i apstraktna tolerancija ne garantiraju društvenu sigurnost, jer se normativne promjene ne pretaču automatski u promjene institucionalnih i svakodnevnih praksi.

Upravo taj raskorak između deklarativne tolerancije i stvarne sigurnosti zahtijeva teorijski okvir koji nadilazi puko evidentiranje podataka i otvara pitanje etičke i političke odgovornosti. U tom kontekstu, korisno je osloniti se na autore koji su opresiju i odgovornost promišljali izvan uskog institucionalnog okvira. bell hooks, feministička teoretičarka i kritičarka sustava dominacije, razumije borbu protiv opresije kao duboko etički projekt, dok Judith Butler, suvremena filozofkinja i teoretičarka moći i ranjivosti, pokazuje kako društveni i diskurzivni okviri određuju čiji su životi prepoznati kao vrijedni zaštite, a čiji ostaju izloženi nasilju. Njihovi uvidi omogućuju da se problem homofobije sagleda ne samo kao pravno ili političko pitanje, već kao pitanje društvene etike, ranjivosti i kolektivne odgovornosti.

Za hooks, borba protiv opresije nije samo nekakav politički projekt, već vrlo etički. Ljubav se treba realizirati kao praksa slobode, a ne kontrole. Judith Butler proširuje tu perspektivu time što problematizira kako se određene skupine u društvu ne priznaju kao one čije živote vrijedi zaštititi. U nedavnom intervjuu Butler ističe da napadi na prava i diskusije o “slobodi govora” često maskiraju stvarnu ranjivost i izloženost određenih grupa, poput onih koji su marginalizirani zbog migracije, gubitka socijalnih prava ili diskriminacije, te upozorava da se ta pitanja ne mogu razumjeti izolirano od šireg konteksta autoritarnih i desnih političkih praksi koje koriste takvu retoriku za vlastitu legitimaciju. Prema Butler, demokratija i sloboda ne mogu biti samo formalni principi; treba se angažirati oko toga tko zaista ima pristup sigurnosti i zaštiti, te kako politike govora i prava reproduciraju ili osporavaju tu raspodjelu.

Naposljetku, danas kada govorimo o antifašizmu, onda moramo biti precizni do kraja. Borba protiv homofobije nije tek „sporedna tema“, već test vjerodostojnosti njegova suvremenog značenja. Društvo koje tolerira, a u nekim slučajevima i opravdava dehumanizaciju manjina, koje šuti tijekom govora mržnje te nasilje relativizira kroz jezike „ideologije“, upravo reproducira obrasce isključivanja koje antifašizam nastoji povijesno nadići. Razlika u odnosu na prošlost nije u samoj činjenici nasilja, već u diskurzivnim i institucionalnim mehanizmima kojima se ono danas normalizira, bilo birokratskim, medijskim ili navodno „racionalnim jezikom“. Upravo zato, antifašizam danas ne može ostati simbolička referenca ili povijesno nasljeđe; on mora djelovati kao živa praksa političke i etičke odgovornosti. U tom smislu, homofobija kao oblik strukturalnog nasilja u suvremenoj Hrvatskoj nije tek društveni problem, već mjerilo dosljednosti antifašističkog opredjeljenja.

Roman Šimunović

Tekst je realiziran u sklopu projekta Inicijative mladih za ljudska prava i Mreže antifašistkinja Zagreba “(Anti)fašizam jučer, a danas?”