TEKST
Borba za Bolju Budućnost
Nakon borbe dolazi sloboda!
Gledao sam u pod kako ne bih gledao u njih. Od njihovog crnila tako i onako ne bih mnogo toga vidio.
Nakon samo nekoliko koraka spotaknuo sam se o nešto. Na prvi sam se pogled prepao da me je netko od njih ščepao.
Od poda se presijavala zlatna, točnije žućkasta fleka, kao neki veliki dukat. Margaritas ante porcos, pomislio sam. Srećom, završio je u mojim, a ne u njihovim rukama. Ali zapravo sam se razočarao. To nije bio dukat. Nekakva zlatna pločica ugravirana je u put. Pisalo je:
Ovdje je radio
SVETOZAR MILINOV
rođ. 1869.
uhićen 5. 7. 1941.
deportiran
Jadnovo
ubijen kolovoz 1941.
Faktografija; godina i ime, bili su dovoljni. Nije bilo potrebe za AI, Google. Znao sam. Znao sam krivca. Znao sam ubojicu i njegove motive, iako mi, iskreno, nisu baš potpuno jasni. Fašizam mu je ime. Njemu, ubojici. Fašizam.
U nekoj zemlji seljačina na brdovitom Balkanu, umrlo je mučeničkom smrću pola nacije kao u jednom danu. Srba, Roma, Židova… Zar je uopće bitno spominjati te nazive?! Prije svega i na kraju dana, umrli su LJUDI. Nadam se da nema potrebe da taj termin posebno objašnjavam kako bih izazvao empatiju. Neki ju ljudi, očito i nažalost, nemaju.
– Za kuću voljan! – zaderala se je u sljedeći tren svega metar, dva do mene neka osoba u crnom sa kajlom oko vrata zlatnom kao ona pločica.
Moram priznati… malo je reći da sam zbunjen. Njegove sljedeće izgovorene riječi bile su na njemačkom?! Uistinu je lijepo vidjeti da ima onih koji bi Njemačku branili i koji se svoje domovine, nakon dvije sramote i poraza, nimalo ne stide.
Morat ću vam biti iskren. U povjerenju, ja se svoje… Ponekad, ali samo ponekad… Uh, zaboga! Tako je teško to za reći… najradije bih da nije tako, ali…
– Zbog Anice i … – raspjevano je povikala ona osoba u atonalitetu.
Da, ja se svoje… Ponekad, ali samo ponekad, recimo tog simboličnog 5. 7., pomalo sramim. Da.
Ne sramim se zemlje, prirode. Nju nosim u srcu. Sramim se ljudi.
Kako možeš na ovom mjestu izgovarat, štoviše urlat i to s ponosom, te ubojite, odvratne riječi! Za. Kuću. Voljan. Pa zar te nimalo nije sram?
– Ne valja trošiti živce na takve stvari! Smiri se, nisu svi kao on. – rekao sam sam sebi i pošao južnije Gajevom.
Koga ću se vraga nervirati? Stvarno, ali stvarno nema potrebe!
Sto ljudi, sto ćudi. I to je tako!
Najbolje bi bilo da se na takve pozdrave, takve playliste i takve ljude ne obazirem. Dosta mi je više! Dižem ruke od svega! I desnu, ali i lijevu; da ne bi bilo…
Za koga, zbog čega… Neki ljudi ionako neće nikad shvatiti i naučiti neke stvari, ne mogu im ja tu pomoći.
Nakon nekoliko koraka naglo su zamirišale friška kava i keksi kad sam prošao Teslinu ulicu. Teslinu. Nasmijao sam se sebi u bradu kako ljudi na cesti mislili da nisam normalan.
Već od Bogovićeve muziku sam slabije čuo. No, kako sam se približavao Berislavićevoj, nekakvi se žamor opet začuo.
– Kurvetino!
– Kaj snimaš, kaj je?
– Desnica u zrak!
– Govna jedna smrdljiva!
Naravno da sam stao. Neizdrživo je bilo slušati te riječi i hodati u isto vrijeme.
Bam! Policijske sirene, marica! Neki klinci u kapuljačama rastrčali su se kao na tjelesnom. Pendreci, i u rukama policajaca i u rukama huligana! Sirene i uzdisaji znojnih crnokapuljaša. Policajci su ih lovili. Kasnije sam pročitao što se točno dogodilo ispred SKC Prosvjeta u Preradovićevoj ulici. Preradovićevoj. Ovoga se puta, koliko god mi je to bilo smiješno, nisam uspio nasmijati. Pročitao sam i što se dogodilo dan prije u Splitu. I znao sam što bi se moglo ili što će se dogoditi sutra.
Ovakve scenarije već smo čitali nekoć. Čitamo ih i sada, ali takve filmove snimljene po njima, e to više nećemo gledati!
Bauk fašizma kruži Europom. Ovoga puta kruži i cijelim svijetom. I to bez šale i ironije.
Ledena uhićenja, otmice predsjednika, jačanje stranaka u demokratskim državama čiji su predsjednici na sudu proglašeni nacistima, izazivanje gladi na Bliskom istoku. To su obilježja svijeta u kojem mi živimo.
Naposljetku, nameće se jedno pitanje: dokle?
E pa dotle god ćemo mi to trpiti!
U povijesti nije bilo ni jedne pobjede, a da nije bilo borbe. I to nam je, gospodo, jedino što nam preostaje. Borba protiv fašizma.
Ona, naravno, nije oružana, naprotiv! Borba bez oružja je borba s intelektom. I tu su obični ljudi u prednosti 1:0 spram crnokapuljaša.
Fašizam podrazumijeva udarce ispod pojasa, prljavu igru, manipulaciju, nemoral.
Svemu se tomu treba oduprijeti!
Naš je život tekovina borbe, ne jedne već gro njih. Svake borbe imaju svog neprijatelja, a svim neprijateljima jedno je zajedničko – zlo ne bira. Ono dođe. Danas po mene, sutra po tebe. Nekad po Židove, danas po Palestince, sutra po onog koji misli da po njega neće!
Prije 84 godine ubijen je Ljubo Čupić. Kada su ga četnici zarobili, na javnom suđenju u Nikšiću, osuđen je na smrt streljanjem. Zavezanih ruku, lišen slobode, koji časak prije smrti – svog konačnog kraja, sa smiješkom na licu rekao je:
Doći će dani slobode!
I došli su, samo malo prekasno. Zahvaljujući Ljubi i njegovoj borbi, mi nismo bili prisiljeni pričati na njemačkom poput onog tipa iz Gajeve.
Kada borba prestane, kada ljudi odustanu, kada se ne bore. To označava krah demokracije. Slom društva i propast cijele ljudske vrste, svega što smo stekli i godinama izgradili.
Hrvatska koja se bori, odupire i protivi toj pošasti, tom fašizmu. To je Hrvatska kojom ću se ponositi. To je zemlja koja zaslužuje biti voljena.
Nitko se drugi neće boriti za nas. Sami smo gospodari svojeg života i svoje budućnosti. Stoga se valja voditi parafrazom stare narodne poslovice:
Nakon borbe dolazi sloboda! I doći će!
Lun Val Sakoman
Tekst je realiziran u sklopu projekta Inicijative mladih za ljudska prava i Mreže antifašistkinja Zagreba “(Anti)fašizam jučer, a danas?”