TEKST

Gdje vidite fašizam?

Kažu da je fašizam stvar prošlosti. Pitaju me gdje ja to danas vidim fašizam. Izrazi nacionalnog ponosa nisu razlog za alarm. Izriču ih istinski patrioti. Nove spike istih stranki na vlasti već trideset godina.

Student Povijesti brani machiavellizam, cilj opravdava sredstvo, a svaka čast onom Paveliću, ipak je NDH bila prva samostalna Hrvatska. Ne, marionetska produžena ruka Trećeg Reicha. Možda bi uvažio moje riječi da sam muško. Ja i moji istomišljenici ne shvaćamo da bi bilo skroz u redu da i dan danas u vladi sjede Ustaše. Svaka njima čast.

Usput, skroz je prihvatljivo na koncertu dizati desnicu. Tako su i na antifašističkom protestu mrcine digle desne ruke, bacili petarde, pobjegli. Kasnije su bacili i baklju. Vrtjelo se na vijestima dan-dva, više se ne govori o tome. Nije više trend, isto kao što Palestina više nije popularna. Isto kao i Ukrajina. Ni ekološka kriza više nije popularna. Valjda im je ponestalo doskočica za pranje mozgova. Zanimljivije je ismijavati američkog predsjednika, šaljivdžije koje politiku pretvaraju u predstavu za mase. Neće pokazati istinu, samo ono čime će zabaviti puk, haha, malo ga uplašiti i potjerati u pravom smjeru da ne bi netko razvio vlastito mišljenje o globalnom stanju.

Slušamo o tome kako su antifašističke manifestacije priredbe onih koji osjećaju nostalgiju za Jugoslavijom, a to je dio povijesti o kojem se ne govori jer je sve bilo užasno. Uostalom, za sve su krivi Srbi. Samo što ja ne mogu biti nostalgična za Jugoslavijom. Tad nisam još bila ni u planu, a kamoli rođena. To isto vjerojatno nema veze jer sam žena i time, naravno, neuračunljiva. Komunjara, ekstremist. Tražite istinu? Radikalni ste, previše razmišljate, to nije vaša stvar.

Čitam o vandaliziranju partizanskog spomenika, u autobusu je naljepnica. Piše RIJEKA, a nad crnim slovima jednoglavi crni orao zaokružuje ime mog grada. To su, očito, zalijepili pravi domoljubi. Samo, kako oni ne znaju da Rijeka ima svog orla, dvoglavu pticu kojoj su fašisti odrubili jednu glavu pa je danas na gradskoj uri replika? Zašto je tu, na toj glupoj naljepnici koju svi mogu vidjeti, jednoglavi, stilizirani orao, Hitlerov ljubimac, umjesto riječkog orla? To su domoljubi, zar ne? Piše Rijeka, zar ne? U čemu je onda stvar?

Povijest pišu pobjednici i nema se više što o tome reći. Struka ti je smeće i jednog ćeš dana raditi u školi, haha, mučiti djecu koja se samo žele igrati partizana i nacista, samo što sve više manjka onih koji bi bili partizani.

Nije to isto, nisu to Nijemci ni Talijani, to smo mi, Hrvati, najbolji i vječno potlačeni. Štiti nas naš miroljubivi Bog, ponosan je kad mlatimo jedni druge. Čovjek iz Njemačke i čovjek iz Srbije isto su pripadnici ljudskog roda. I fašist iz Hrvatske jednak je onome iz Srbije, Njemačke, Italije, Amerike, ma isti je onome iz Libanona. Svi smo samo jedna vrsta životinja koja jednostavno ne zna živjeti u miru. Granice se ne vide iz svemira. Sve su podijele u našim glavama. Sloboda nacionalnog opredjeljenja trebala bi stvarati etničku ravnopravnost. Ne poticati razlamanje zajednica na natjecatelje u utrci naoružanja. Mislite da bi Boga autodestrukcija ljudskog roda usrećila? Ako nas je neki svemogući entitet uistinu stvorio, onda mi ga je žao.

Bit će da opet previše razmišljam, to su samo klinci, zabavljaju se.

Veći je strah i trepet priznati da si komunist, nego nacist. Nisam ni jedno ni drugo. Smrt fašizmu-sloboda narodu. Ne smije se reći na glas. Da me netko ne bi još kamenovao. Branitelji na koje se toliko pozivate, a koji su poginuli boreći se protiv derivacije fašističke opresije, okreću se u nikad pronađenim grobovima zbog silne mržnje. Vaši bi vas rodoljubni preci povukli za uho da vide kako izrugujete njihove napore.

Voljela bih voljeti Hrvatsku. I volim rijeke i more i planine i narječja i tradicije, to je Hrvatska, k vragu, to je cijeli svijet. Koje je živo biće osim čovjeka u tolikoj mjeri sposobno za moral? Ni jedno. Kao što ni jedno nije sposobno efikasno ga zanemariti i prigrliti uništavanje kao stil života.

90-ih nitko nije htio pomoći Hrvatima, kažu, ali ne pada im na pamet slati pomoć Palestincima. Mistični Zapad odlučuje tko smije preživjeti. Hoće li ti to biti omogućeno ovisi koje si boje kože, vjeroispovijesti, u kakvoj kulturi odgojen. Jer Palestinci imaju drukčiju kulturu pa bi spašavanje njih ugrozilo nas. Mi i oni. Uvijek su neki oni, ali nema to veze sa ksenofobijom, nego s politikom. U politici nema ksenofobije i svima je savjest čista. Bolje novac skupljen oporezivanjem sustavno oglupljivanih građana uložiti u neke mostove i ratne avione. Nemojmo zaboraviti mito, treba i za to novac, pogotovo danas kad se opoziciju više ne može poslati u nekamo da pomru od gladi. Glupi Tito, da nije imao svoj Goli otok, mogli bismo ga danas koristiti. Nose odijela, oku su privlačni, svi isti. Ha, svakom zločincu kucne čas kad odjene pristojnu uniformu lišenu simbola. I Ku Klux Klan je 70-ih odbacio bijele halje.

Majke mi, nisam nacist, ali mrzim židove. Ponosiš li se svojom iracionalnom mržnjom? Generalnom segregacijom ljudi u kalupe prema rasističkim, ksenofobičnim i revizionističkim standardima? Daj si pet.

Svi su Židovi grozni. Romi su problematični. Nijemci su krivi za rat. Rusi su zločinci, a Amerikanci misle da su najbolji. Uvijek je tako bilo i ništa se ne mijenja, to svi znaju. Tko su ti svi? Ne želim biti dio tog mističnog kolektiva. Valjda sam zato ja, a i svatko tko se slaže sa mnom ili slično razmišlja, komunist, a zna se da su komunjare gore od svih ovih ostalih. Tko su ostali, a tko svi? Pažljivo se opredijeli da ti baklja ne bi pala na glavu s neba.

Strani nam radnici oduzimaju poslove. Ne znaju ni dobro obaviti posao koji dobiju u našoj državi. Nemamo ništa protiv njih, kao niti protiv homoseksualaca, samo da nam nisu blizu. Mogli bi nas zaraziti.

I na maškarama zasviraju Thompsonovu pjesmu i svi skandiraju, penju se na stolove. I četrnaestogodišnjaci u busu nose čizme i vojničke hlače, dobar imidž, ali, gle, na rukavu im bedž na kojem piše HOS. Koji je to uopće vrag? Na svim su vratima javnih toaleta svastike i ustaški križevi. Neki tipovi kleče pred katedralom. U učionicama se mladi se umovi kultiviraju kako bi zamrzili knjige, razmišljanje. Mozgovi im pucaju od pritiska pa nije ni čudo da se okreću mržnji. Više me i ne čudi čuti da je neki tinejdžer pretukao drugoga jer gej, trans, što god. Svi su glumili šok nakon pucanja u školi u Zagrebu, ali nitko ne uzima u obzir koliko su djeca oduševljena nasiljem. Najbolje se okomiti na nekoga samo zato jer je svojim izgledom i ponašanjem izlazi iz granica onog što je većini nametnuto kao normalno. Roditelji odmahuju rukama kad im se dijete smije jer je kamenom pogodilo vrapčića. Isto tako sliježu ramenima kad dijete digne desnicu. Mrvica mržnje se normalizira. Ali ta će djeca odrasti i neće se promijeniti, samo će umjesto jezičine i šaka koristiti razglas i pušku.

Odgajaju se generacije navikle na serviranu laž. Boje se znanja. Ubijaju se od posla da bi preživjeli. Nitko nema kapaciteta razmišljati dalje od svog kućnog praga i ne krivim ih, ne krivim nas, krivim zvijer zvanu Sustav koja nas od rođenja putokazima navodi prema egocentričnom, minimalističkom životu fokusiranom na materijalizmu i preživljavanju od dana do dana.

Promatram, manipulacija, cenzura. Dva ekstrema, odaberi stranu pa se međusobno poubijajte. Divide et impera danas se više primjenjuje. Kakvi su ti planovi? Mogu li samo odabrati svijet bez razdora? Bez rata, rasizma? Sloboda govora? Čime da se bavim i za koga da glasam kad ću svakako biti nečija marioneta? Nikome ne vjerujem.
Sve se više bojim da izbor uopće ne postoji. Užasno sam ljuta, ali to me ne vodi nikamo, pa se samo povlačim, pazim što govorim.

I što će nam onda antifašizam kad fašizma nema ni koliko je crnog pod noktom?

Arijana Grginčić

Tekst je realiziran u sklopu projekta Inicijative mladih za ljudska prava i Mreže antifašistkinja Zagreba “(Anti)fašizam jučer, a danas?”