TEKST
Javni univerzitet kao neprijatelj naroda
U sedamnaestom mjesecu studentskog i masovnog društvenog pokreta u Srbiji, smrt studentice na Filozofskom fakultetu pokrenula je orkestrirani napad na Univerzitet u Beogradu od strane vladino-policijsko-tabloidnog kompleksa. Prilikom policijskog pretresa rektorata, rektor je pred okupljenim studentima i građanima održao historijski govor, pozicionirajući univerzitet kao jedinu preostalu autonomnu instituciju u zemlji, spremnu da izazove vlast. Pitanje ostaje – s kojom politikom i za koga?
Stajali smo na ulici koja dijeli Rektorat i Studentski park, brojeći policajce koji su, poredani u nizu oko pročelja zgrade, „štitili“ rektorat od studenata i profesora. Bilo ih je možda tridesetak, iako smo znali da su oklopna vozila i žandarmerija raspoređeni u blizini. Prosvjednici – studenti, profesori, dekani fakulteta, građani – disali su im za vratom, na manje od pola metra udaljenosti.
U mojoj maloj wannabe avangardnoj grupi, sanjali smo o Iran style talačkoj krizi u kojoj bismo, kao neočekivana sila, savladali tih 30-ak plavih i uzeli ih kao taoce u zgradu rektorata. Naš prvi zahtjev bio bi povratak cjelokupne studentske dokumentacije prethodno oduzete od Nezavisnog tijela studenata u blokadi “Arhiv” s Filozofskog fakulteta. Odmah bismo vratili i transparent „Studenti pobeđuju“ koji je policija ranije tokom dana skinula sa zgrade rektorata, u gesti koja kao da želi poručiti – nakon 17 mjeseci svenarodne, studentima vođene pobune – dosta vas je skakavci, mi sada preuzimamo stvar u svoje ruke. Ali pusti snove – u stvarnosti, Uprava kriminalističke policije nije bila samo izvana, nego je i iznutra držala rektorat u tkalačkoj krizi, sve zajedno s rektorom Đokićem i zaposlenicima, primarno zauzeta temeljitim pretresom zgrade.
Među okupljenima ispred rektorata vidim poznata lica, drugari/ice iz prošloga života i one koji su drugarima postali kroz 17 mjeseci pumpanja. Susrećem lokalnog DJ-a i kaže mi da je situacija level up, da se ovo neće razriješiti bez nasilja. Dodaje još da je ljetos, dok su gorjeli kontejneri na ulicama grada, to bilo pravo stanje stvari, analogno onom u državi. U zraku je slatko-kisela neizvjesnost nakon kratkotrajne popodnevne šutke s policijom i ne zna se na koju stranu će večer krenuti. Uskoro se širi poruka iz mnogobrojnih messaging grupa da studenti ne žele konfrontaciju s policijom i nasilni upad u rektorat. Svi poslušaju, a dekani beogradskih fakulteta dodatno svojim tijelima štite ulaz, kako bi osigurali da ne dođe do incidenata.
Kasnije te večeri, u sceni jednako surealnoj kao i sve ostalo proteklih mjeseci, vidimo najprije rektorovu pesnicu kako pumpa zrakom, a zatim se i on sam pojavljuje na balkonu u slici potpuno spremnoj za široku medijsku upotrebu i s papira čita svoj, kako je već iz prvih rečenica jasno, historijski govor. U govoru podvlači: “Univerzitet je poslednja institucija koja stoji uspravno. Zato su došli.” Predstavnici vlasti (Vučić) i pro-vladini tabloidi govor su proglasili neprimjereno političkim za jednog rektora, dok su ga pobunjeni građani slavili upravo iz tih razloga. Govor jest bio politički, gotovo pobjednički govor nekoga tko je spreman da preuzme vlast i da reprezentira narod, indirektno time potvrdivši spekulacije o sebi kao nositelju takozvane studentske liste.
Smrt kao prethodnica, ponovo
Nekoliko dana prije toga, jedna studentica je u kasnim večernjim satima, pod nerazjašnjenim okolnostima, pala s petog kata Filozofskog fakulteta. Njeno mrtvo tijelo pronađeno je na platou. I dok su okolnosti ove smrti već danima jednako nejasne, vlada, policija i tabloidi su je dočekali s posve spremnom jasnoćom. Kriv je blokaderski univerzitet koji nije u stanju osigurati niti tu minimalnu sigurnost svojim štićenicima – studentima. Univerzitet treba očistiti, de-okupirati da bi ga se kontra-okupiralo. Javni univerzitet, predsjedniku i ministrima je jasno, neprijatelj je naroda. Ne preporuča se da svoju djecu šaljete tamo „jer će se vratiti u kovčegu“, kako je rekao Glišić, jedan od ministara u Vladi.
Uprava kriminalističke policije, nedavno dopunjena kadrom lojalnim vlasti, najprije je poslana na Filozofski gdje je zaplijenila kompletnu studentsku dokumentaciju i sve ostalo što joj se našlo pod rukom, a potom 31.3. i u rektorat pod izlikom istrage, odnosno pozicije zgrade rektorata preko puta Filozofskog i potrebe da se pregledaju nadzorne kamere. S rektorata, na kojem su studenti često održavali plenume, također su, osim receivera odnijeli razne druge stvari korištene na protestima (poput materijala prve pomoći) koje su u tabloidima odmah prikazane kao potencijalna oruđa masovnog terora. Informer TV je kao prava državna televizija izopačenog režima, bio na licu svakog mjesta, u srpskoj verziji Trump-ICE live-stream spektakla, dižući pokrivač položen preko mrtvog tijela studentice i prateći sve policijske akcije i zapljene.
Smrt studentice ostala je visjeti između 5. kata i betona. Na platou Filozofskog fakulteta, tamo gdje obično studenti stoje i puše, samo cvijeće i svijeće svjedoče da se ovdje nešto opipljivo i materijalno desilo. Smrt studentice postala je odsutna.
Univerzitetska politika – od više socijalizma do više kapitalizma
Historijski, Univerzitet u Beogradu rodno je mjesto ne samo studentskih blokada univerziteta nego i širih društvenih pokreta. 1936. revolucionarna omladina Komunističke partije branila je autonomiju univerziteta, boreći se protiv policijske represije i fašizma, za niže školarine i kvalitetu obrazovanja. 1968. studenti su tražili više samoupravnog socijalizma. Od 90-ih na ovamo, unutar restauracije kapitalizma u Jugoslaviji, i studenti i građani su zahtijevali „tranziciju“ (verbaliziranu kao slobodne izbore i slobodne medije) kakva se već dogodila u drugim dijelovima post-komunističkog Istoka i drugim jugoslavenskim republikama.
Iznimka su manje studentske blokade fakulteta (primarno Filozofskog), kojima su studenti, boreći se protiv neoliberalnih reformi visokog obrazovanja, zahtijevali besplatno, javno financirano obrazovanje za sve, kao preduvjet bilo kakvog demokratskog društva.
Sadašnja – najduža i najmasovnija blokada, od početka je naišla na podršku profesora, koji su predali fakultete studentima gotovo bez otpora. Ovog puta su i njihova materijalna prava bila ugrožena.
Naime, SNS se godinama trudio razgraditi Univerzitet, intenzivirajući svoje napade tokom 2025. godine, i to na sljedeći način: predlaganjem novog zakona koji ograničava autonomiju univerziteta, promoviranjem opće privatizacije i komercijalizacije visokog obrazovanja, manipulacijom financijskih sredstava, targetiranjem profesora koji su dio studentskog društvenog pokreta, i ukratko, radeći sve kako bi podčinio javno obrazovanje na isti način na koji je podčinio i zaposjeo sve ostale sektore države i društva.
I tu je rektor Đokić potpuno u pravu kada kaže da je Univerzitet jedino mjesto koje još uvijek nije na koljenima.
Zaposlenje na Univerzitetu još uvijek spada pod najprivilegiranija radna mjesta u zemlji. Iako su plaće neusporedivo manje nego u članicama Unije, prekarnost rada nije široko rasprostranjena, a u Srbiji je još uvijek moguće studirati potpuno besplatno na najvišim nivoima studija. Ipak, ovo naslijeđe jugoslavenskog socijalizma u svim je post-jugoslavenskim republikama sistematski napadano i razarano, a branili su ga uglavnom studenti u prethodnim blokadama fakulteta. Od 250 000 današnjih studenata, 38.1% studenata je financirano iz javnog budžeta, a čak 61.9% su takozvani samofinancirajući studenti. O tome koliko je samofinanciranje u međuvremenu postalo normalizirano govori i činjenica da su se današnji studenti u blokadi jedva dogovorili oko svog četvrtog zahtjeva – o povećanju budžeta za visoko obrazovanje u iznosu od 20 %.
Od javnog suživota do privatne separacije
U pobunjenoj javnosti izgrađena je slika o profesorima kao herojima koji su se usprotivili vladajućoj partiji i kriminalno-koruptivnom režimu koji je ova izgradila. Univerzitet tu figurira kao magično autonomna institucija, puna časti, pameti, građanske kulture i pristojnosti, potpuno distancirane od bilo kakvih materijalnih interesa i u tom smislu, najprikladnije da vodi, protestira i reprezentira.
Ipak, profesori su ti koji su nekada većinski podržavali i provodili takozvanu srpsku Bolonju i komercijalizaciju visokog obrazovanja. Profesori su se, u borbi za besplatno, svima dostupno javno obrazovanje, uglavnom pokazali kao kontrarevolucionarna klasa, identificirajući vlastiti opstanak u korelaciji s brojem samofinancirajućih studenata. U prethodnim blokadama odbijali su razgovor sa studentima, onesposobljavali utikače za struju, gasili grijanje i pokretali disciplinske postupke protiv studenata.
Današnja podrška, ipak, prošla je kroz svojevrsnu tranformaciju od početka pokreta u novembru 2024. do danas. O svojevrsnom javnom communionu i tihom, privatnom razvodu svjedoči i fanzin studenata Filozofskog fakulteta – Glas blokade. U prvim brojevima fanzina, studenti i profesori su zajednica, na istom putu i s istim ciljem oporavka društva. Međutim, s intenziviranjem borbe i represije od strane vlasti, od onoga „profesori kuvaju za nas“ i „čitali smo Glas blokade zajedno sa svojim profesorima“ dolazimo do razočarenja i izdaje zbog kratkog vijeka profesorske riječi, kao i pretpostavljene temeljne nezainteresiranosti profesora za probleme drugih društvenih grupa (poput fabričkih radnika ili seljaka).
Naime, ne samo da su profesori ti koji su proizvodili pritisak oko ekspertske vlade, pa onda kad to nije prošlo oko zahtjeva za raspisivanjem izbora, nego su, pod prijetnjom daljnje neisplate plaće (nakon što im je Ministarstvo već zapriječilo isplatu dvaju plaća), postigli dogovor s Vladom o de facto prekidu blokada i ekspresnoj nadoknadi cijele akademske godine u samo par ljetnih mjeseci 2025.
Ispiti su davani dan za danom, kao da se ništa nije dogodilo, kao da se cijelu godinu upravo to gradivo učilo i predavalo. Studenti su, umjesto dotadašnjeg kolektivnog pristupa problemima, individualizirali stvar i borili se svatko za sebe. Neki su prošli, neki pali, izgubili godinu, studentski dom i nosili se sami kako su znali i umjeli s psihosocijalnim posljedicama vjerojatno najvažnije godine u njihovim životima.
Nitko ne predstavlja narod
Spekulacije o rektorovom angažmanu kao nositelju studentske liste u glasnom dijelu uglavnom pro-europske liberalne javnosti su uglavnom dočekane pozitivno. Njegova politika je nepoznata, a neki upućuju i na prethodne veze sa SNS-om, sumnjajući u naglu promjenu kursa. Većini komentatora u javnom prostoru čini se da ovo ne smeta, već je rektor viđen kao tranzicijska figura, prihvatljiva svima, koja iza sebe može okupiti ostatak liste kao i društvenog pokreta. Prema tom razumijevanju, Srbija se sada bori za normalnost (“Beograd je ponovo svet“ kako popularni transparent s protesta kaže) i sve razlike trebaju biti stavljeni u stranu, na putu u bolju, od vlasti nezaposjednutu, i po mogućnosti europsku budućnost. Jer alternative nema.
Sociolog Todor Kuljić, koji je predavao na Filozofskom fakultetu i bio jedan od rijetkih profesora koji su podržavali nekadašnje studentske zahtjeve za besplatnim obrazovanjem, prepoznaje da je jedno od značajnih dostignuća studentskog pokreta što je oslobodio građane straha od vlasti kao i neutralizirao desničarske teme u javnosti. Ipak, Kuljić ističe limite:
„Građansko-studentski protest u Srbiji centriran je oko političkih podela za vlast ili protiv nje, za predsednika ili protiv njega. Masovnošću na trgu približio se samo jednoj strani radikalne demokratije, ali je redukovanjem kritike države na korupciju ostao izvan nje. U njemu nema radikalne demokratije koja traži i dublje promene u svetu rada. Nema je jer protest cepa ekonomski problem, ne sumnja u društvenoekonomsku celinu nego kritiku sistema sužava na kritiku političkog i korupciju. Zato su, iako sukobljeni, studenti i režim komplementarni delovi jedne celine, srpskog kapitalizma. Iako poprilično zavađeno, ovo dvojstvo je Jedno. To su različite ali u biti srodne, suprotne, ali ne i dovoljno anatagonizovane sastavnice celine iz čijih napetosti ne može nastati novo. Rezultat može biti samo poboljšanje postojećeg, samo bolji kapitalizam.“
Za mnoge na pobunjem frontu, u trenutačnom odnosu snaga, to je sasvim dovoljno.
Masovni studentski i društveni pokret koji se organizirao kroz plenume i okupljao različite ideološke i političke struje doveo je i do stvaranja Socijalnog fronta (inicijative usmjerene na povezivanje studenata s radnicima i sindikatima). Pozvao je građane diljem Srbije da se okupe u zborove preuzimajući moć u vlastite ruke. Zahtjev za izvanrednim parlamentarnim izborima proizveo je ideološko poravnavanje i dodatno osnažio dominaciju ekspertske klase, dok se politički horizont otvoren tokom prošle godine suzio na promjenu vlasti i izbore. Ponovno rasplamsavanje masovnog sudjelovanja na studentskim plenumima, u zborovima i na ulicama možda je jedini način da se taj horizont održi živim.
*Tekst je prvi put objavljen na engleskom u Jacobin magazinu i uz dozvolu preveden i prilagođen za MAZ.
Lela Vujanić