TEKST
Fašističke mjere štednje
Onkraj pukog oruđa za prestrojavanje državnog budžeta, mjere štednje predstavljaju bič za ukroćivanje klasne svijesti, antidemokratsku reakciju na prijetnju korjenitih društvenih promjena, temeljni mehanizam kapitalističkog samoodržanja.
Trećeg prosinca 1922. godine, svega mjesec dana nakon što je sastavio koalicijsku vladu s fašistima na čelu, Benito Mussolini opunomoćuje svoj kabinet da reformira porezni sustav i javnu upravu, dajući ekonomistima neprikosnovene ovlasti u materijalnom ugnjetavanju građana i građanki. Tradicionalni ideološki prijepori između liberalizma i fašizma nestaju u težnji za očuvanjem postojećih društveno-ekonomskih odnosa, a pesnica autoritarne vlasti svojim će ustrajnim provođenjem mjera nastalih u tehnokratskim laboratorijima ionako donijeti više dobra no što može nanijeti privremene štete.
Priča je to koju pričaju i prekomorski analitičari i financijeri, svjesni rastuće prijetnje boljševizma u ocrvenjenom poraću. O gušenju političkih oponenata, paljenju sindikalnih i radničkih središnjica, namještanju izbora, ucjenjivanju biračkih tijela, bespravnim hapšenjima komunista te političkim smaknućima u Italiji britanski i američki mediji obavještavaju s nominalnim zazorom, no naprosto ne mogu ne pohvaliti efikasnost Il Duceovih ekonomskih politika; iz njihova gledišta čak i otimanje i ubojstvo glavnog sekretara socijalističke partije, antifašista Giacoma Matteottija, postaje gotovo nužna stavka pročišćavanja vladajuće garniture od ekstremističkih, tj. za kapital potencijalno disruptivnih elemenata.
I doista, godine koje su prethodile Pohodu na Rim u talijanskoj su povijesti poznate kao crveni bijenij, vrhunac moći organiziranog radništva dosegnut kolektivizacijom proizvodnje tijekom Prvog svjetskog rata. Tumačeći ova zbivanja kao dramatičnu borbu kapitalizma za vlastiti opstanak, ekonomistkinja Clara Mattei u njihovo središte stavlja često previđanog protagonista – mjere štednje. Onkraj pukog oruđa za prestrojavanje državnog budžeta, mjere štednje, objašnjava, predstavljaju bič za ukroćivanje klasne svijesti, antidemokratsku reakciju na prijetnju korjenitih društvenih promjena, temeljni mehanizam kapitalističkog samoodržanja. Historiziranjem ovog ekonomskog alata historizira se i ekonomija kao takva, sa svojim univerzalnim, empirijskim, na razinu kategoričke istine podignutim zakonitostima. Shvatio je to kasnih 1910-ih godina i talijanski i britanski proletarijat, fokalna točka Matteine knjige The Capital Order (University of Chicago Press, 2022). Zbog krajnjeg neuspjeha laissez-faire modela u osnaživanju militarističkog pogona, državne vlasti tijekom Prvog svjetskog rata bile su primorane implementirati do tada nezamislive ekonomske prakse, poput posvemašnjeg nacionaliziranja industrije, povećavanja javnih investicija te eksproprijacije privatnog vlasništva. Kroz vladino velikodušno naprezanje svojih izvršnih ovlasti radnici uviđaju da njihova obespravljenost nije rezultat nepristranih tekovina tržišta, nego eksplicitnih političkih odluka. Intervencionizam i redistribucija potiču ih na promišljanje o temeljnim životnim potrepštinama kao o neotuđivom pravu, koje je država dužna osigurati. S druge strane, rezervna industrijska armija, ta neizostavna posljedica kapitalističke akumulacije, ključna u održavanju niskih nadnica i unutarklasne kompetitivnosti, rastače se uslijed diktata ratne proizvodnje i masovnog novačenja; radnika je manje, a posla sve više.
Širom Europe počinje novi val klasnog buđenja. Od rušenja dinastije Hohenzollerna u Njemačkoj i raspada Austro-Ugarske Monarhije preko Spartakističke lige i Bavarske Sovjetske Republike sve do revolucionarnih vrenja u Mađarskoj, politička imaginacija okreće se obzoru jednakopravnijeg svijeta, svijeta oslobođenog od kapitalizma. Značaj talijanskih i britanskih radničkih pokreta u naučnim istraživanjima ovih bauka komunizma često, tvrdi Mattei, ostaje zanemaren, premda su ponajprije borba britanskih rudara za nacionalizaciju, uspon talijanskih kooperativa te proliferacija cehova dale dragocjen zalog preusmjeravanju fokusa s preraspodjele profita na javno, demokratski kontrolirano vlasništvo proizvodnih snaga, od čega u današnjem neoliberalnom totalitarizmu možemo mnogo toga naučiti.
Socijalistički glasovi sve gromkije odzvanjaju političkim arenama Italije i Britanije; postotak sindikaliziranja u obje se zemlje udvostručuje u odnosu na predratno razdoblje, a „štrajkomanija“ uzrokuje gubitke desetaka milijuna radnih dana na godišnjoj razini. Poboljšavanje uvjeta rada, vidljivo u standardiziranju osmosatnog radnog dana te porastu nadnica i do 400% predratne sume, dovodi do povećavanja pregovaračke moći proletera, omogućivši im nadilaženje neposrednih ekonomskih zahtjeva. Antagonizam između reformizma i revolucije, toliko naglašavan u marksističkom kanonu, opovrgnut je realnošću postratne Britanije i Italije: upravo je napredak, a ne nazadak, radničkih prava ono što potiče participaciju i vršenje pritiska na strukture moći.
Stoga ne čudi da protunapad štedno-investicijske klase dolazi u obliku politike rezova. Kombinirajući prisilu i konsenzus, politika rezova počiva na implementaciji triju tipova ekonomskog upravljanja: fiskalnog, monetarnog i industrijskog. Njihov kružni protok smjera, prije svega, obnavljanju procjepa između ekonomije i politike vraćanjem proizvodnih odnosa pod impersonalne zakone tržišta, ali i izuzimanjem ekonomskih odluka iz oblasti demokratskog nadzora te neutraliziranjem ekonomske teorije. Na prvim međunarodnim financijskim konferencijama, u Bruxellesu (1920.) i Ženevi (1922.), kombinacija rezanja budžeta i individualne apstinencije – naloga obespravljenoj većini – uspostavlja se kao vezivno tkivo globalnog tehnokratskog projekta. Među delegatima nalazi se tek šačica političara, a još manje pripadnika ljevice i radničke klase; dijagnostika je tako prepuštena financijskim stručnjacima, bjelokosnoj eliti koja gospodarsku krizu i društvene nemire ne smatra povezanima sa strukturnim proturječjima samoga tržišta, ili pak ustrajanjem na skupom i razornom svjetskom ratu, nego, logično, s uobraziljama stanovništva koje želi živjeti iznad svojih mogućnosti, tražeći, primjerice, povratak državne subvencije za kruh, to čuveno luksuzno dobro kakvomu se čak i naša bankarska gospoda rijetko kada odaje.
Kako se boriti protiv takvog rasipništva? Regresivnim porezom, redukcijom javnih rashoda, povećavanjem nezaposlenosti i posljedičnim oslabljivanjem radništva. Ova terapija primjenjuje se i u talijanskom i u britanskom kontekstu; kapitalizam, na kraju krajeva, opstaje ukoliko je globalan, a politika rezova prati njegovu prostornu logiku. Nakon Prvog svjetskog rata Italija je postala posve ovisna o stranom kapitalu. Ratne reparacije bile su visoke, a gospodarstvo ovisno o uvozu dobara i sirovina. Domaći ekonomisti talijansku su robu težili učiniti konkurentnom na stranim tržištima kako bi doprinijeli akumulaciji kapitala, no zapadni investitori nisu htjeli poslovati sa zemljom na rubu boljševizma. Američke i britanske privatne banke svoju pomoć uvjetuju nametanjem mjera štednje i smanjivanjem nadnica talijanskoj radničkoj klasi, što fašisti strastveno prihvaćaju. Međunarodni liberalni establišment toliko je opčinjen Mussolinijevim uspjehom da mu osigurava dodatne financije, vežući sudbinu talijanskog naroda uz angloameričke kapitaliste.
U međuvremenu se ova priredba odigrala toliko puta da u kolektivnoj (ne)pameti suvremenosti stanuje kao jedini razborit, moralno ispravan izlazak iz krize – i ostanak u kapitalizmu. Međunarodni monetarni fond naredna je desetljeća proveo bruseći strategije mjera štednje na zemljama periferije – bilo da je riječ o bivšim kolonijama, ili ratom uništenih zemalja poput Bosne i Hercegovine. Institucija međunarodnog duga otvarala je i nastavlja otvarati put do novih tržišta i jeftinog radništva, potpomažući lokalne siledžije u discipliniranju izmorenog i frustriranog stanovništva. Dovoljno je spomenuti da su 54 države Globalnog Juga danas u teškoj krizi zbog neokolonijalnog sistema pozajmica, na čije se otplaćivanje izdvaja više sredstava nego na zdravstvo, obrazovanje i klimatsku sigurnost. Autoritarizam, nasilje nad prosvjednicima, politička smaknuća, progon novinara i srozavanje ljudskih prava prate ih u stopu.
Fašizam, kazuje Clara Mattei, nije neko kvalitativno izmješteno stanje svijeta, iznimka od normativnosti povijesnog protoka, već njegovo ubrzavanje pod pritiskom sustava čija protuslovlja redovito dovode do kriza, jer je on sam krajnje neprirodan, i krajnje dotrajao. Politika rezova funkcionira kao elektrošok koji sakriva njegove alternative, no, da bi ih ugušila, troši neizmjerno mnogo energije i resursa, još više raspirujući volju za pravednijim, mirnijim rješenjima.
Nika Šintić