TEKST

O nužnosti trećeg puta

Suprotstavljanjem hladnoratovskoj maksimi tertium non datur, zemlje „Trećeg svijeta“ suprotstavile su se smrtnom klinču dvojnih opreka – jer što su drugo NATO i Varšavski pakt, Okcident i Orijent, ako ne epistemološka okljaštrenost duha koji ne vidi onkraj vlastite negacije?

Ako u Hrčak, portal domaćih znanstvenih i stručnih publikacija, ukucate „Pokret nesvrstanih“, naći ćete nekolicinu radova čiji tematski opseg seže od historijata jugoslavenske Komisije za likovnu umjetnost preko raščlambe Gadafijeva posjeta Brijunima 1977. godine do analize britanskih i američkih izvora o Titovoj smrti. Riječju, traženog se pojma dotiču tek kontekstualno ili posredno. Ako pak potragu ograničite na „nesvrstanost“, ishodi će biti nešto povoljniji: preko tucet članaka o ulozi nesvrstanosti u vanjskoj politici Kine ili SAD-a, njezinom mjestu u jugoslavenskim školskim kurikulumima ili pak vezi s razoružanjem. Problem je taj što su mahom objavljeni prije pet, ili, u najboljem slučaju, četiri desetljeća.

Ipak, njihova starost često ne utječe na njihovu aktualnost; u tekstu „Neutralnost i nesvrstanost u Evropi“ iz 1983. godine politolog Radomir Vukadinović piše sljedeće: „Umjesto razvijanja novih oblika sigurnosti, koji su trebali voditi krajnjem cilju: stvaranju cjelovite evropske sigurnosti, u Evropi teče velika vojnotehnološka utakmica, koja ima vojne, ekonomske, diplomatsko -političke i propagandne karakteristike. Operirajući kategorijama »prednosti«, »zaostajanja« i »potrebe očuvanja ravnoteže«, u vojnopolitičkim alijansama obavljaju se snažne pripreme za višu fazu raketno-nuklearnog natjecanja u kojoj evropski prostor postaje novo skladište razornog oružja. Taj, inače najveći, arsenal oružja, kojemu po megatonaži nema premca u dosadašnjoj svjetskoj povijesti, daljnjim tehnološkim usavršavanjima još više približuje moguću svjetsku kataklizmu (…).“

Već i primjenjivost ove slike na suvremene geopolitičke okolnosti, naročito u svjetlu ponovnih razgovora o „europskom nuklearnom odvraćanju“, objašnjava marginaliziranje diskursa o nesvrstanosti kao valjanom, ili barem mogućem, putokazu međunarodnih odnosa. Na kraju krajeva, Pokret nesvrstanih rađa se iz težnje za širokom uspostavom principa detanta, održivog mira i razoružanja, principa posve protivnih trendovima militarizacije, neoliberalizma i moćničke samovolje što oblikuju naš suvremeni politički trenutak. Okolnosti njegova nastanka određene su blokovskim podjelama nakon Drugog svjetskog rata, kada ideološko suparništvo SAD-a i SSSR-a prerasta u prijetnju ponovnog globalnog sukoba. Godine 1955. predstavnici 29 azijskih i afričkih zemalja – preko polovice tadašnje svjetske populacije – okupljaju se u indonezijskom gradu Bandungu te, nezadovoljni rastućim tenzijama SAD-a i Kine, ali i kolonijalnim tendencijama zemalja poput Francuske, odlučuju formirati alternativni vanjskopolitički kurs. Načelima neintervencije, odbacivanja obrambenih akcija u službi velikih sila, mirovnog rješavanja međunarodnih sporova, jednakosti svih rasa i naroda, promicanja široke suradnje te potpunog ukidanja kolonijalizma udaraju temelj Pokretu nesvrstanih, čiji će se prvi službeni sastanak održati u Beogradu 1961. godine. 

Suprotstavljanjem hladnoratovskoj maksimi tertium non datur, zemlje „Trećeg svijeta“ suprotstavile su se smrtnom klinču dvojnih opreka – jer što su drugo NATO i Varšavski pakt, Okcident i Orijent, ako ne epistemološka okljaštrenost duha koji ne vidi onkraj vlastite negacije?

Bipolarna logika ipak je preživjela, zbog čega ne iznenađuje ni činjenica da uz nju ustraje i Pokret nesvrstanih, kao ni činjenica da je njegova postojanja još malo tko svjestan. Premda nema jedinstvenu povelju, institucionalne organe ili sekretarijat, Pokret nesvrstanih danas okuplja 121 državu diljem

svijeta, time zastupajući 55 % ukupnog stanovništva planete. Njegov opstanak obvezuje nas na promišljanje o mogućnostima harmoniziranja međunarodne zajednice shodno zasadama nenasilja, suradnje i mirotvorstva. Zasade su to bliske antiratnim krugovima kakve njeguju brojne feminističke teoretičarke i aktivistkinje, slijedom čega upravo one iznova pokreću rasprave o konceptu nesvrstanosti. Među njima su Globalne žene za mir – Ujedinjene protiv NATO-a (GWUAN), čija službena deklaracija naglašava zahtjev za multipolarnim svijetom rukovođenim zajedničkim odlukama, društvenom i okolišnom pravdom, dijeljenjem resursa i znanja te tranzicijom prema stvarnosti bez vojnih arsenala. Na webinaru održanom 24. siječnja u suradnji s Antiratnom koalicijom UN-a, članice GWUAN-a pozvale su stručnjake i stručnjakinje iz različitih geografskih i disciplinarnih područja da zajedno istraže stješnjenost koncepta nesvrstanosti s neutralnošću i održivim mirom. Događaj je moderirala velška antiratna aktivistkinja, političarka i autorica Pippa Bartolotti, a aktivni chat osvjedočio je priključivanju gledateljstva iz različitih kutaka svijeta. 

Prva izlagačica bila je Elke Zwinge-Makamizile, članica Njemačkog mirovnog vijeća te nekadašnja mirovna delegatkinja u Kini, Vijetnamu i Venezueli. Tijekom kratkog pregleda povijesti Pokreta nesvrstanih Zwinge-Makamizile povezala je njegov antikolonijalni i antiimperijalistički kredo s neutralnošću kao stavom da se vojska ne smije koristiti ni u što drugo doli u obrambene svrhe. 

Formiranje je Pokreta i bilo motivirano potrebom zemalja Globalnog Juga da pronesu vlastiti glas onkraj naloga američke i ruske utjecajne sfere, pri čemu su upravo pravo na samoodređenje i suverenitet predstavljali odlučujuće čimbenike. Tako se izgrađuje konceptualna potkova koja pokazuje da teritorijalni, gospodarski i politički integritet danih područja ne može biti promišljen u okviru militarističke utakmice; trgovanje obranom i agresijom računica je bez pobjednika, jer a priori eliminira obzor održivog mira. 

Mir nije tek izostanak izravnog vojnog nasilja, već i rastakanje struktura što priječe konstruktivno, nenasilno razrješavanje konflikata. Na taj način sljedeća izlagačica, makedonska sveučilišna profesorica i mirovnjakinja Biljana Vankovska, parafrazira norveškog sociologa Johana Galtunga. Govoreći o Pokretu nesvrstanih u današnje doba, Vankovska primjećuje da se pozitivna recepcija Sjeveroatlantskog saveza među mlađim generacijama postjugoslavenskih zemalja ustoličila kao samorazumljivo geostrateško opredjeljenje. Premda je specifična uloga SFRJ u oblikovanju politike blokovskog nesvrstavanja zrcalila Titov pokušaj iznalaženja samostalnog, autentičnog puta u socijalizam, nijedno se više ne pamti u nastavnim programima i javnom diskursu zemalja što su nikle nakon krvavog rastakanja bratstva i jedinstva. Geopolitički vokabular sadašnjice, napominje Vankovska, obilježen je pojmovima poput „zone sigurnosti“, „sfere utjecaja“ i „unipolarnosti“. Tipičan je to fenomen za tranziciju socijalističkih država prema „kraju povijesti“, kapitalističkom gutanju leksičkog i analitičkog instrumentarija kojim se nekoć zahvaćala, i zahvaćanjem sustvarala, klasno osviještena (pa makar najčešće i klasno apsolutizirana) zbilja. 

Povijest je za neke završila brže i agresivnije, dok je druge uglavila u stanju podrazvijenosti i neimaštine kakvu su trpjeli i u razdoblju njezina rastvaranja; većina zemalja Pokreta nesvrstanih i dalje je u potonjoj kategoriji. Predodžba oskudice Trećeg svijeta kao pojavnosti nevezane uz neokolonijalna pregnuća razvijenih zemalja sve je manje uvjerljiva otkako je trumpizam jasno demonstrirao da je imperijalizam mač s dvije oštrice; represivne metode usavršavane u kolonijama bumerangom su se vratile u zapadnu jezgru. O zavisnosti interne represije od eksternog despotizma kazivao je Moji Agha, iransko-američki sufija s višedesetljetnim kliničkim i akademskim iskustvom. Pozivajući se na nasljeđe Muhameda Mossaddegha, iranskog premijera svrgnutog s vlasti 1953. godine u državnom udaru potpomognutom britanskim i američkim obavještajnim silama, Moji Agha obrazlaže ono što se može odrediti kao temeljna, ali i lako previđena, značajka svake binarnosti – asimetrija moći. Entitet čije se naličje istodobno izgrađuje i poništava u percipiranoj suprotnosti opstaje isključivo kroz nadmetanje, sukob, nejednakost. 

Nadilaženje konflikta stoga nalaže i nadilaženje samih ideja Istoka i Zapada, čemu je na tragu bio upravo Pokret nesvrstanih. Premisa je to podudarna s praksom neutralnosti, premda njezin odnos s nesvrstanošću nije jednoglasno odrediv. Švicarska povjesničarka i psihologinja Ariet Güttinger u pismenom intervjuu kazuje mi da su ovi principi komplementarni, makar svaka država shvaća neutralnost u skladu s vlastitim pristupom vanjskoj politici, dok je nesvrstanost daleko šireg sadržajnog i geografskog opsega. Mrežni susret GWUAN-a Güttinger je zaokružila presjekom švicarske institucije neutralnosti, narušene potezima poput sankcija Rusiji te podrške Izraelu. Švicarski građani i građanke iz tog su razloga pokrenuli kampanju za jasnijim definiranjem neutralnosti u okvirima Ustava, dajući primjer svima nama koji ishitreno uvodimo mjere poput vojnog roka i povećanog izdvajanja za naoružavanje dok nam obrambeni kapaciteti stoje na raspolaganju hegemonijskim nagonima organizacija poput NATO-a. 

U prepisci putem maila Elke Zwinge-Makazimile piše mi da postulate nesvrstanosti smatra važnijima no ikada prije, budući da „EU svoj ‘suverenitet’ gura u vlastiti vojni blok“, zbog čega je neophodno uspostaviti „nove odnose moći koji se protive legalnom nihilizmu Zapada, njegovoj voljnosti da vodi ratove i koristi ih kao prijetnju, genocidu u Palestini te duboko amoralnoj financijskoj kapitalističkoj eliti u Epsteinovoj mreži.“ 

Ova procjena u isti mah ocrtava raznolika očitovanja binarne matrice, ali i njihovu svedivost na zajednički nazivnik – pravo jačega. Feministički konotiran mirovni pokret poput GWUAN-a i vrijednosni sklop nesvrstanosti utoliko se mogu uzeti za sretnu simbiozu, jer upotpunjuju intersekcionalno shvaćanje drugotnosti uopće, ali i tu drugotnost razotkrivaju kao manjkavu i iluzornu, usuđujući se zamišljati svijet na temelju miroljubive koegzistencije, nenasilja i ravnopravnosti.

Nika Šintić