TEKST

Kontrarevolucionarni karakter Republike Hrvatske

U ovom tekstu, analizirajući ekonomsko-pravne značajke Republike Hrvatske kao političke institucije, pokušao se objasniti njezin kontrarevolucionarni, a samim time i antirevolucionarni karakter, kao i položaj (anti)fašizma u našem društvu.

Nakon što su razaranjem socijalističke Jugoslavije stvorene današnje tzv. države, koje su zbog svoje ovisnosti o privatnom kapitalu i same suštinski više privatne kompanije sa nekakvim krhkim socijalnim karakterom nego zaista države, cijeli je povijesni narativ preokrenut naglavačke, pa je samim time i naša percepcija onoga što nam se svakodnevno događa jednako tako poremećena.

Socijalizam, kapitalizam i klasni poredak

Treba da se vratimo na početak. Premda su tijekom našeg socijalističkog iskustva ekonomsko-društvene nejednakosti i razlike među ljudima sasvim evidentno postojale, socijalistički, odnosno komunistički filozofsko-teorijski okvir imao je za cilj spomenute nejednakosti koliko je god moguće neutralizirati te na kraju potpuno ukloniti. Koliko je to u praksi zaista postignuto, dâ se raspraviti, no nikako ne treba odbaciti i zanemariti važnost ideala kao nedostižnog, ali korektivnog kriterija koji motivira na kretanje ka boljem, jer šta je ideal nego priželjkivani ishod i ciljano stanje? Međutim, sa odbacivanjem socijalizma kao prelazne faze do besklasnog društva te ponovnim vraćanjem na kapitalizam, koji se temelji na stoljetnoj konstanti hijerarhijskog poretka, koji je opet glavna osnova materijalne, a sukladno tome i egzistencijalne neravnopravnosti, ideal je zamijenjen već postojećom normom gdje cilj nije dostići i postići nešto drugačije, nešto bolje i nešto humanije, već sačuvati i očuvati zatečeno stanje onakvim kakvo ono jeste. U tom je pogledu kapitalističko klasno društvo inherentno konzervativno i tradicionalno jer je želja za promjenom zamijenjena opiranjem istoj. Tako je klasni poredak tek bijedni pokušaj uspostavljanja iluzorne konstante u očigledno nekonstantnom svijetu. Uzimajući ovakav kontekst u obzir trebalo bi postati jasnije da ništa što se danas u društvu negativno događa nije rezultat puke slučajnosti. Naprotiv, sve se odvija gotovo logičnim slijedom; baš kao što i voda poprima oblik posude u kojoj se nalazi.

Pitanje ravnopravnosti i nacionalna država

Devaluacija i banalizacija antifašizma te shodno tome porast revizije i glorifikacije fašizma, iz čega se rađa svaki oblik diskriminacije i dehumanizacije, sasvim su predvidljivi ishodi društva koje se temelji na ekonomsko-nacionalnoj podjeli. Bivajući umijeće organizacije ograničenih materijalnih dobara, a koji su prijeko potrebni za čovjekovo postojanje te sveukupnu mu opstojnost, ekonomija direktno utječe na sve ostale dinamike u svijetu čovjeka. Ukoliko se na ekonomskom planu pojavi diskriminacija među ljudima, gdje pojedini imaju daleko više nego što uopće fizički mogu privrijediti, održati i koristiti, dok ostali spajaju kraj sa krajem ili nemaju gotovo ništa, očekivati bilo kakvu jednakost, ravnopravnost i nediskriminaciju u drugim segmentima života potpuno je apsurdno i kontradiktorno. Razlog tome jeste to što se već na samom početku, dakle od onog trenutka kada bivaju „bačeni“ na i u svijet, ljudi dijele, a potom i uče da nisu jednaki te da shodno tome nemaju, a naposlijetku i da ne trebaju imati, ista prava na postojanje i dostojanstven život kao i oni „drugi“ kojima je to pravo, figurativno rečeno, „bogom dano“.

Što se tiče nacionalne kategorije, za razliku od SFRJ koja je prvenstveno bila narodna država, dakle koja je definirana kao država svih narodâ koji se nalaze unutar njenih granica (Ustav SFRJ ’74., Osnovna načela, I.), bez ponaosobnog naglašavanja njihovih etničkih posebnosti, Republika Hrvatska u svom je Ustavu primarno ustanovljena kao nacionalna država hrvatskog naroda i ostalih narodâ koji se unutar nje nalaze uz napomenu da se tim drugim narodima jamči ravnopravnost sa građanima hrvatske narodnosti (Ustav RH, I. Izvorišne osnove). Na prvi pogled može se reći da ne postoji značajna razlika između ova dva narativa; na kraju krajeva i u jednom i u drugom spominje se ravnopravnost, samo što je malo drugačije formulirana. No, analizira li se pažljivije, lako će se uvidjeti da je spomenuta razlika itekako od velike važnosti. Biti takoreći a priori jednak i imati zajamčenu jednakost nije isto. Prvo podrazumijeva ontološku ravnopravnost, dakle ravnopravnost po prirodi samog svog postojanja i bivanja, dok se drugo odnosi na naknadno dodijeljenu ravnopravnost na temelju nečega (u ovom slučaju normi OUN-a). To onda nosi konotaciju da: I.) postoji superiorni element sa kojim se potencijalno inferiorni element u određenom vremenskom periodu izjednačuje, i II.) kako je ravnopravnost dodijeljena, ona samim time može na ovaj ili onaj način biti i potencijalno oduzeta, jer u konačnici moderne norme i ustav nemaju karakter univerzalnog i nepromjenjivog zakona, već se one također mijenjaju u skladu sa promjenama unutar društva, bilo na državnom ili globalnom nivou. Slijedom takve logike, kada se već na samom početku zakonski pravi i/ili osigurava posve jasna materijalno-etnička razlika među žiteljima jedne zemlje, praktični fašizam, kao i njegov rast, zbog svoje efikasnosti u uspostavljanju i prezervaciji ekonomsko-političko-društvene dominacije određenog sloja, postaju nezaobilazna i, štoviše, poželjna politička dinamika dok antifašizam sa svim svojim karakteristikama, od kojih je nedvojbeno najvažnija baš ona borbe za besklasno društvo jer je sušta suprotnost fašizmu koji izrasta iz klasne podjele, postaje iritantna prepreka i apsolutna prijetnja opstanku sistema koji, sasvim očekivano, želi sačuvati svoje mjesto kao jedina realna opcija i moguća stvarnost.

Antifašizam u suvremenoj Hrvatskoj

Govoreći konkretno o onome što se zadnjih mjeseci događa u Hrvatskoj (konstantna revizija i banalizacija fašističkog pozdrava „Za dom spremni“ koji je NDH-ovski pandan nacističkog „Sieg Heil“, ometanje i onemogućavanje kulturnih događaja od strane huligana i nacionalističkih ekstremista, napadi na sudionike antifašističkih pokreta, provokativni i neprijateljski skupovi ispred osobnih domova političkih neistomišljenika itd.), svi ti slučajevi šovinizma, nacionalizma, revizionizma, neoustaštva, povremenog klerikalizma te ostalih reakcionarskih ideologija upravo su plod ovdje kratko analizirane, duboko problematične ekonomsko-političke teorije, defektnog ustava i zakona, lošeg i površnog obrazovanja te profesionalne sistematske manipulacije koja djeluje još od samog stvaranja Republike Hrvatske kao političke institucije u devedesetima, ako ne i ranije. Ovakav tip konstatacija danas se u narodu uglavnom doživljava kao najveća izdaja vrijedna svake osude, ali pravo je pitanje može li se uopće izdati nešto što od samog svog početka ionako nije bilo namijenjeno za sve? Temeljeći se na klasnom ekonomskom poretku te poprimivši nacionalni karakter, Republika Hrvatska u praksi je stvorena kao institucija „odabranih“, tj. nekolicine koja se, posjedujući određenu ekonomsko-političku moć, nalazi na vrhu društvene hijerarhije. Uslijed takve materijalno-utjecajne nejednakosti svaka teza o ravnopravnosti ili antifašizmu, koji se, usputno rečeno, u Ustavu spominje tek kao povijesna činjenica (Ustav RH, I. Izvorišne osnove, dvanaesta crtica), a ne ideološki princip, samo su mrtvo slovo na papiru te maskirajuća fasada koja iza sebe skriva stare trule temelje i popucale, samo-što-se-ne-uruše zidove.

Želeći osloboditi antifašizam, i ravnopravnost koja sa njim dolazi, iz zatvora floskularnosti te ih učiniti konkretnim političkim djelovanjem i stvarnosti, mi smo obavezani da prije svega budemo spremni intelektualnim radom i stvaralaštvom zabiti mač istine u iluzorno srce civilizacijsko-hijerarhijskog esencijalizma, iz kojeg sve teorije o lažnoj privilegiranosti i superiornosti potječu, a usporedno sa time da, kako svakodnevnim individualnim, tako posebice i kolektivnim aktivizmom, reagiramo na negativne pojave u društvu, da utječemo na mijenjanje postojećih i stvaranje novih zakona (prvenstveno inzistiranje na definiranju antifašizma kao principa zaista-naše države) i da aktivno radimo na zakonskom onemogućavanju i fizičkom suzbijanju svih poluga, institucija i udruženja koje direktno ili indirektno otvaraju prostor za neku vrstu nazadnog i po sveukupnu zajednicu štetnog ponašanja.

Alen Farago

Tekst je realiziran u sklopu projekta Inicijative mladih za ljudska prava i Mreže antifašistkinja Zagreba “(Anti)fašizam jučer, a danas?”