TEKST

Oslobođenje Zagreba – sjećanje je otpor

Iako je ustaški režim vladao iz Zagreba, on nije vladao Zagrebom. Deseci tisuća Zagrepčana, muškaraca, žena, djece i staraca, suprotstavili su se ustaškom režimu. Svaki peti stanovnik grada izravno se pridružio Narodnooslobodilačkom pokretu koji je vodila komunistička partija, a daleko više njih na razne ga je načine podržavalo. Većina njih nisu bili komunisti, ali svima njima bilo je jasno da je u vremenu zločina i terora, jedina prihvatljiva pozicija otpor. To je značilo staviti vlastiti život na kocku u borbi kontra jačeg, kontra sili.

U kasno ljeto 1942. godine Anka Maleš i Jana Koch, sestre Crvenog križa i suradnice Narodnooslobodilačkog pokreta, žurile su Zagrebom prema Trgu žrtava fašizma. Kod zgrade jednog od zatvora, kojima je tadašnji Trg Kulina bana, bio omeđen, zakrenule su prema Križanićevoj ulici u kojoj je oko ustaških straža već bila okupljena velika masa Zagrepčana. Anka, Jana i brojni Zagrepčani nisu se tamo našli slučajno. Tog je dana Zagrebom prostrujala vijest da će Židovi internirani u privremenom logoru koji je uspostavljen u sklopu kompleksa srednjih škola u Križanićevoj biti nekamo odvedeni. Doista, grupe Židova uhićene sredinom kolovoza počele su izlaziti iz logora, a naoružani stražari ukrcavali su ih u kamione koji su ih trebali prebaciti do obližnjeg Glavnog kolodvora. Kako je to izgledalo se nakon rata prisjetila Jana Koch:

“Posljednjom snagom penjale su se izmučene žene i djeca, sivih ispaćenih lica na kojima su živjele još samo oči. Na njima su doslovce dronjci. Bijedne majke čvrsto su držale djecu i pomagale im pri penjanju u kamione. Natovareni kamioni polako su kretali kroz špalir ustaških strojnica. Odjednom je među ljudima nastala gužva. Okupljeni narod probio se do kamiona. Čuli su se povici: »Dajte nam djecu! Bacite ih! Samo ih bacite! Brzo!« Dok su se ustaše snašle u tom neočekivanom razvoju događaja, žene su pobacale djecu iz kamiona na gomile ispruženih ruku građana, koji su se brzo izgubili u metežu i poveli svojim kućama desetero djece.”

Nitko od okupljenih Zagrepčana nije imao informacije o tome kamo će se uputiti vlakovi s Glavnog kolodvora. Ni Židovima koji su se penjali u kamione nije rečeno što će biti njihovo završno odredište. A ipak, svi su znali. Svi su znali toliko dobro što će se dogoditi da su žene bile spremne svoju djecu baciti u gomilu nepoznatih ljudi. Svi su znali toliko dobro da su Zagrepčani bili spremni riskirati vlastite živote skrivajući židovsku djecu. Tog je dana cijeli Zagreb znao sve što je trebalo znati.

Danas, gotovo osamdeset i četiri godine kasnije, ovu priču lako bi mogli popuniti preciznim informacijama. Znamo kada su, gdje i po čijem naređenju uhapšeni Židovi. Znamo u kojim su još logorima bili zatočeni, znamo iz kojih su još gradova kretali vlakovi, tko je vlakove organizirao, koliko je u njima bilo ljudi, koje im je bilo krajnje odredište i je li se netko s tog odredišta vratio. 

Da bi znao što se događalo u Križanićevoj ulici, čitatelju ovih redaka te informacije ipak nisu potrebne. I bez njih svakome je već jasno da su Židovi odlazili na mjesto s kojeg se neće vratiti, da su odvođeni u smrt. Ni prije osamdeset i četiri godine te informacije nisu bile potrebne, svima u Zagrebu, svima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, bilo je jasno da se Židovi više neće vratiti, da će biti ubijeni.

Do događaja u Križanićevoj na vlasti je u Zagrebu već godinu i pol dana bio ustaški režim. Uspostavljen na krilima njemačke i talijanske okupacije desetog travnja 1941. godine, kada se na prostoru Hrvatske nalazio jedva koji pripadnik ustaškog pokreta, ustaški je režim svojim podanicima veoma brzo omogućio da znaju. Brojni su oni koji su dva dana kasnije izašli na ulice Zagreba kako bi nacistička propaganda mogla snimiti falsifikat okupacije, izmisliti slavlje kojeg nije bilo. Brojni su i oni koji su tri dana kasnije dočekivali talijansku isporuku ustaških vođa. 

U repertoar izjava koje se pamte, vođa HSS-a, Vlatko Maček, upisao se kukavičlukom i naivnošću. Njegova naivnost iz vremena proglašenja diktature kralja Aleksandra, u povijest upisana pohvalom „lajbek je sada otkopčan“, dvanaestak godina kasnije možda je vrijedila za brojne Zagrepčane i Hrvate. Možda su doista u rušenju monarhističke Jugoslavije i uspostavi ustaškog režima vidjeli prekid unitarističkih i velikosrpskih politika te kraj disfunkcionalnosti koja je kulminirala Banovinom.

Vremena za takvu naivnost nije bilo mnogo. Nezavisna država Hrvatska politiku masovnih zločina počela je provoditi iznimno brzo. Svega koji dan nakon njenog osnivanja pokrenuti su masovni zločini nad Srbina u bjelovarskom kraju, kraj Koprivnice je osnovan prvi logor, uhićenja i ubojstva Srba provodila su se u okolici Gradiške, u Lici i drugdje, a svega dvadeset dana trebalo je ustašama da donesu rasne zakone. Masovni zločini nisu bili skriveni. Ustaše su se njima sami hvalili, novine se pisale o judenfrei gradovima i pozivale na teror. Tridesetog svibnja Zagreb se probudio oblijepljen velikim plakatima na kojima je masnim zelenim slovima otisnuta obavijest o strijeljanju Dušana Zelenbabe, prve žrtve ubijene na Dotršćini. Slične su obavijesti postale svakodnevica.

Ustaški režim nije samo svakome u NDH omogućio da zna što se događa, on je ubrzo svakoga natjerao da zna kakva sudbina iščekuje Srbe, Židove, Rome, komuniste, antifašiste i sve druge koji su određeni kao nepoželjni. Prostor naivnosti brzo se sužavao. Do kasnog ljeta 1942. on već neko vrijeme nije uopće postojao. Podjela je bila potpuna i svjesna. Svatko tko je podržavao NDH i ustaški režim, znao je da podržava zločine. Makar u njima ne sudjelovao, znao je da se provode i morao je znati da ih omogućava. 

Zločin je bio osnova ustaškog režima. On je bio javan i poznat jer bez zločina ustaški režim gubi svoj razlog postojanja. Ustaška vizija Hrvatske nemoguća je bez zločina, ona prestaje biti ustaška. Upravo to fašizam čini jedinstvenim. Zločin u fašizmu nije posljedica, on je preduvjet postojanja.

Takav fašistički ustaški režim više od četiri godine vladao je iz Zagreba. Od prvih uhićenja Srba i komunista 10. travnja 1941., pa do njegovog vjerojatno zadnjeg zločina kada su 14. maja 1945. kraj Mežice, na slovensko-austrijskoj granici, ubijeni Pavle Močilnik (44), Marija Koroš (82), Marijeta Praper (13) i Terezija Rebić (10), taj je režim određen zločinom i normalizacijom nasilja nad Drugim.

No, iako je ustaški režim vladao iz Zagreba, on nije vladao Zagrebom. Deseci tisuća Zagrepčana, muškaraca, žena, djece i staraca, suprotstavili su se ustaškom režimu. Anka Maleš, Jana Koch i okupljeni u Križanićevoj suprotstavili su se teroru. Svaki peti stanovnik grada izravno se pridružio Narodnooslobodilačkom pokretu koji je vodila komunistička partija, a daleko više njih na razne ga je načine podržavalo. Većina njih nisu bili komunisti, ali svima njima bilo je jasno da je u vremenu zločina i terora, jedina prihvatljiva pozicija otpor. To je značilo staviti vlastiti život na kocku u borbi kontra jačeg, kontra sili.

Zagrepčani su ti koji su nakon više od četiri godine borbe Zagreb od nepokorenog, učinili slobodnim. Borba koja je počela već u prvom danu okupacije 10. travnja 1941., malom akcijom skupljanja oružja na ranžirnom kolodvoru, završila se 8. maja 1945. kada je Narodnooslobodilačka vojska pregazila Savu i uništila preostala ustaška uporišta u gradskom centru. Iako je rat protiv rata trajao još tjedan dana, iako su još poginule tisuće boraca, iako su brojne, poput djevojčica Marijete Praper i Terezije Rebić, stradale i nakon što su drugdje u Europi topovi utihnuli, 8. maj bio je kraj ustaškog režima, kraj četverogodišnjeg otvorenog terora.

Iako je od tog dana protekao cijeli ljudski vijek i malo je među živima onih koji sami pamte ustaški teror, pobjedu nad njim i žrtve pale u borbi za slobodu, sjećanje na to nije nimalo izgubilo na važnosti. Čitav ljudski vijek kasnije ponovno imamo priliku svjedočiti genocidu u Gazi, masovnom ubijanju, imperijalističkim ratovima, porobljavanju ljudi radi profita, demonizaciji svakog tko je drugačiji, na kraju, novom buđenju fašizma. Čitav ljudski vijek je prošao, a fašizam koji su generacije prije nas trebale poslati u ropotarnicu povijesti prisutniji je nego ikad, a kapitalizam iznova pokazuje koliko mu je ljudski život bezvrijedan. 

Sjećanje stoga nije samo zbog onih koji su stradali i pali u borbi prije osamdesetak godina, nije samo zbog onih koji su otišli, nego zbog nas samih i zbog onih koji dolaze nakon nas. Ono nije minuta šutnje i polaganje vijenca, ono nije ni borba. Ali sjećanje je otpor. Bili slabiji, bili manji, ponovno je jedina prihvatljiva pozicija otpor.

Karlo Držaić